Andrej Nikolaidis

ANDREJ NIKOLAIDIS: According to Milić Vukašinović

Razuman i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića

To ste već čuli: ljudi iz REKOM-a su na skup pomirenja u Sarajevu pozvali Mihaila, mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve. Onda se predstavnik Srpske pravoslavne crkve pobunio i saopštio da će, ako organizatori ne deportuju Mihaila, on napustiti skup, jer je Crnogorska pravoslavna crkva »nekanonska«. Iako nikome nikada neće biti jasno zašto bi crkveni kanoni uređivali sastav učesnika okruglog stola u Sarajevu, koje je 4 godine bombardovano uz kanonski blagoslov Srpske pravoslavne crkve, zahtjevu se pridružio i katolički pop. Organizatori su onda udovoljili ovom ekumenskom zahtjevu i Mihaila udaljili sa skupa, koji je uz Božiji blagoslov nastavljen.

Bijeli Gandalf

Ovdje me uopšte ne zanima funkcija koju Mihailo obavlja, niti institucija koju predstavlja. Zanima me on kao čovjek, koji nije učestvovao u potpaljivanju mržnje devedesetih, kao čovjek koji je smjerno i bez spektakla, gotovo nezapaženo, otišao u Vukovar, otišao u Srebrenicu, i tamo se poklonio žrtvama zločinačkog projekta koji je, bez njegove volje, sprovođen i u njegovo ime. Kao čovjek koji nije svađao, nego pokušavao da pomiri. Kao čovjek kojega su, nakon svega toga, izbacili sa skupa o pomirenju.

Lord Of The Rings terminologijom, nekanonski Mihailo je bijeli Gandalf, dok je kanonski Amfilohije – Sauron himself. Lijepo je čuti da Sauronovi izaslanici diktiraju uslove za razgovore o pomirenju.

Desni dio temelja crnogorske demokratije, dakle onaj dio slobodnih i nezavisnih medija za koje je Amfilohije Radović duhovni svjetionik a Srebrenica neprovjerena glasina, danima su se naslađivali zbog poniženja kojem je bio izložen Mihailo.

Potom je predstavnica REKOM-a otišla na Cetinje, posjetila Mihaila i rekla mu »izvini, nećemo nikad više«. ... i svi su živjeli dugo i sretno.

To što se desilo sa Mihailom i REKOM-om važno je zbog toga što precizno iscrtava krajnje granice nove kulture izvinjenja, novog svijeta koji stvaraju ovdašnji ideolozi pomirenja. Granice njihovog jezika granice su njihovog svijeta. A jezik je to grantova, aplikacija i evaluacija, jezik birokratski, kafkijanski, hladan i mrtav, jezik čija praznina zvoni glasno, kao zvona na Hramu Svetog Save.

Da izvinjenje čemu vrijedi, ne bi ga sada svuda naokolo prosipali kao žito pred kokoške. Uostalom, izvinjenja su pala sa svih strana, nema više nikoga ko se nije izvinio. Pa ako je tako, onda smo se »suočili sa prošlošću« i izmirili, onda je sve u redu, zar ne? Zašto onda nastavljamo da verglamo, zašto se i dalje suočavamo i mirimo? Možda zato što izvinjenja nisu dovoljna? Možda zato što svi znamo da su ta izvinjenja tek retorička lukavstva?

Šta je pravi roker

Jednom je Milić Vukašinović na televiziji objasnio šta je to, po njemu, pravi roker. Vidite, rekao je, pravi se roker vozi tramvajem. Kraj njega stoji zgodna žena, koja lijepo miriše. Tramvaj naglo zakoči, žena slučajno petom stane rokeru na nogu. Ona se okrene i ljubazno mu kaže: izvinite, molim vas, nisam namjerno. A pravi roker, poentira Vukašinović, onda njoj kaže: mrš u pičku materinu.

Naša situacija traži rokerski stav – rokendrol, uostalom, u čitavoj stvari nipošto nije nevin. Jer, nisu li naši neočetnici, rokeri s Moravu, izgledali kao kopilad Roky Ericksona? Nisu li neoustaše, u svojim crnim uniformama, izgledale kao pijačna varijanta Kraftwerka? Definitivno, ne samo ikonografski, četništvo referiše na Hard Rock i psihodeliju, a ustaštvo na Krautrock i New Wave. Hoću reći, onaj e moj druže dvoboj teškog rokera Bore Đorđevića i novovalnog Jure Stublića nije bio slučajan.

Izvinjavam se i molim za oprost, ali držim kako razuman, ne-lažljiv i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Niko više neće dočekati penziju

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti

U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.

Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.

MAGLOVITI TERMINI

“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima... Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasna, najamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.

“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi - pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.

Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.

Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.

Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).

GRAD NESTAJE

U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem trećina stanovništva živi ispod granice stanovništva, ne radi javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrivaju ispucali asfalt. Ljudi prodaju porodične kuće za 7 900 dolara. Grad nestaje.

Prije godinu i po, gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.

Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”.

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina (princip rodne ravnopravnosti zadovoljen: važi i za muško i za žensko). Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.

U ekspertskom tekstu piše: “Istina ponekad nije prijatna... Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv... Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti... Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova... Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad... Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane... Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke...”.

Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.

Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.

Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.

(zurnal.info)

 

ANDREJ NIKOLAIDIS: Crvena bajka

Kada bi, nekim čudom, nekakva revolucija negdje uspjela, što mislite, da li bi nas, sa našim malim, slatkim laptopovima, Pepe Jeans cipelama i džepovima punim paklica Marlbora, revolucionari prepoznali kao saveznike, ili bi nas istoga trena strijeljali kao neprijatelje

Priča o nikšićkoj Željezari do skora je bila klasična, treba li naglasiti: tužna tranzicijska priča. Komunisti su svojevremeno riješili da industrijalizuju zemlju, pa u Nikšiću otvorili fabriku a radnike naselili u kuće izgrađene odmah do ograde željezare, zbog čega u tom radničkom naselju umrle od raka odavno niko ne broji niti, kada neko umre, pitaju “što mu je bilo?”. Potom se komunizam raspao, sa njim i država, pa je željezara dobila nove, privatne vlasnike. Ta je privatizacija bila spektakularna, jer su novi vlasnici, Rusi, jedne noći pobjegli iz fabrike. Ujutro su radnici došli na posao i zatekli puste hale i puste kancelarije uprave. Vlada je potom našla nove vlasnike. Radnici su štrajkovali.

MILOSRDNI KAPITALISTI

Sve dok, kao u kakvoj crvenoj bajci, ako neko još vjeruje u takve, jednoga dana u direktorske odaje, pune televizijskih kamera, u plavom radničkom kombinezonu nije ušao sindikalni vođa Janko Vučinić i vlasnicima saopštio da radnici smatraju da vlasnici više nisu vlasnici Željezare, te da imaju deset minuta da napuste fabriku. Slike su, kako su za imidž crnogorske privrede zabrinuti komentatori primijetili, obišle svijet. Što će o Crnoj Gori misliti investitori, vajkali su se novinari, poslanici i ministri, kako nakon ovoga nekoga ubijediti da uloži u ovu zemlju? Doista: koji će milosrdni kapitalista svoj znojem stečeni novac na oplođavanje poslati tamo gdje radnici ne cijene to što za njih otvara nova radna mjesta i hrani njihove porodice, tamo gdje radnici po kratkom postupku fabrike oduzimaju vlasnicima?

Kada nekome sa prostora bivše Jugoslavije pomenete Nikšić, njegova prva asocijacija je rat i nikšićki rezervisti. To je, naravno, tek dio priče. Nikšić je, ne tako davno, bio industrijski i kulturni centar Crne Gore. Danas je to Ghost Town, u kojem se uništene fabrike naslanjaju na naselja radnika bez posla, u čijem centru, kao spomenik propasti, stoji skelet centra za kulturu, koji nikada nije dovršen, jer je voda probila u njegove temelje i tamo stvorila tiho, crno urbano jezero u kojem život okončavaju lokalne samoubice.

Prije samo tridest godina, zbog onoga što je učinio i rekao, Janko Vučinić bio bi slavljen kao autentični radnički heroj.

Fotografija na kojoj vidimo Vučinića kako se, obučen u crvenu majicu, neustrašivo probija kroz špalir policije pred Vladinim kancelarijama na podgoričkom Trgu Vektre, prije trideset godina izazvala bi ushićenje ljudi koji vjeruju u socijalnu pravdu. Ikonografski potencijal te fotografije nije manji od znamenite fotografije isusolikog Ljuba Čupića, nikšićkog Chea prije Chea, narodnog heroja koji se smijao dok su ga četnici strijeljali. Prije trideset godina, na ulicama biste sretali tinejdžere sa reprodukcijom te Vučinićeve fotografije na majicama.

Akti poput Vučinićevog bili su armatura na kojoj je počivala ideološka građevina naših čitanki i udžbenika istorije – pod naših se, naravno, misli onih odraslih u socijalizmu. Nisu li, uostalom, Vučinićeve riječi upućene upravi Željezare varijacija onog znamenitog Titovog: ja ne priznajem ovaj sud? Nije li Vučinić rekao upravo to: ja ne priznajem ove vlasnike?

I time udario u sami temelj kapitalističkog poretka. Jer privatno vlasništvo je ono zarad čijeg očuvanja i zaštite postoji sve što danas ovdje jeste: i demokratija, i vladavina prava, i Vlada, protiv koje radnici štrajkuju, kao i mediji koji o radničkim štrajkovima izvještavaju, te NGOkratija koja povoljno i kvalitetno brani ljudska prava, ali je radnici ne interesuju jer, jebi ga, postoje fondovi za projekte zaštite prava raznih ugroženih grupa, ali nema grantova za odbranu radnika koji nasrću na privatno vlasništvo.

Budimo precizni: zaštita i sigurnost privatnog vlasništva je uslov svih uslova našeg ulaska u EU, NATO, ili bilo koju drugu organizaciju koju čine uredne i ozbiljne kapitalističke zemlje, kakve i mi želimo postati.

Otud čudi da se niko još nije sjetio da saopšti kako je Vučinić, sve sa svojom anarhosindikalističkom praksom, smetnja evroatlanstkim integracijama Crne Gore.

Radikalnost Vučinićevog rastjerivanja uprave daleko nadmašuje, kako se voli reći, granice Crne Gore. Evropa je puna radnika koji štrajkuju i od vlasnika ili države zahtijevaju novac. Ali se ne dešava često da radnici razvlašćuju upravu i preuzimaju vlasništvo nad fabrikama. Socijalističko obrazovanje itekako ima veze sa tim. Takvo što američkim ili engleskim radnicima neće pasti na pamet – oni, ma koliko njihovo nezadovoljstvo bilo krupno, nikada ne zaboravljaju da žive u univerzumu privatnog vlasništva, koje je neizbježno kao smrt. Oni koji su živjeli ili pamte jugoslovenski socijalizam barem su na trenutak izašli iz tog univerzuma – oni iz sopstvenog iskustva znaju da ima života poslije smrti.

DA LI BI NAS STRIJELJALI

Nikšićki su željezarci primjer, i mislim jedini primjer, radikalne lijeve politike u Crnoj Gori, još od sloma komunizma, kojem su se onomad tako obradovali crnogorski radnici, uzdajući se u sveto trojstvo nacionalizam-kapitalizam-religija.

Oni su, takođe, izazov svima koji se izjašnjavaju kao ljevica. Jer niko, zapravo, jednako ni vlasnici, ni vlada ni lijevi intelektualci, ne znaju što bi sa radnicima. Dobro, o njima se s vremena na vrijeme može napisati tekst, kao što upravo činim. I šta dalje? Šta kada štrajk, ovako ili onako bude ugušen, vlasnici ponovo u fabrici a radnici u proizvodnji, koja će prije prije nego kasnije ponovo stati, jer je svakome jasno da Željezara dugoročno ne može opstati, naročito ne kao radnička samouprava?

Današnju ljevicu, uostalom, ne čine radnici, nego obrazovani viši srednji stalež, pisci, kolumnisti, profesori, fini ljudi koje boli nepravda, ali imaju tako mnogo da izgube ako... Naš bivši revolucionarni subjekt, za vrijeme u kojem mi nadahnuto tražimo alternative, neprekidno klizi u desno. Njima, poput vraga koji im stoji na ramenu, na uho šapuću antiimigrantski i ostali desni populisti, koji navodno brinu o radnim mjestima i porodičnim vrijednostima svojih ljudi. Ali, k vragu, desni populisti im barem govore ono što razumiju, dok im se sa ljevice niko i ne obraća.

Što da radimo, kada nam revolucionarni subjekt pun mizoginije, mrzi Rome i homoseksualce, više vjeruje popovima nego profesorima koji govore o diskursima, kontingenciji i biopolitici, ksenofobičan je i povrh svega smrdi na rakiju i sluša odvratnu muziku, zbog čega je, sve u svemu, neprihvatljiv atavizam?

Kada bi, nekim čudom, nekakva revolucija negdje uspjela, što mislite, da li bi nas, sa našim malim, slatkim laptopovima, Pepe Jeans cipelama i džepovima punim paklica Marlbora, revolucionari prepoznali kao saveznike, ili bi nas istoga trena strijeljali kao neprijatelje?

I konačno, ne osjećamo li neku čudnu nelagodu pri samom pogledu na ljude koji se, zapravo, bore za svoja uvjerenja, koji uopšte imaju tvrda uvjerenja? Ne osjećamo li nelagodu zbog njihovog primitivizma, kojega je nepokolebljivost nedvojben znak, ne?

Mi znamo da su ovo cinična vremena. Mi nismo budale: naravno da smo i sami cinični. Ali to je još uvijek ništa, u usporedbi sa cinizmom onih koji radnike tapšu po ramenu i govore im bravo, samo naprijed, mi smo uz vas.

Heroje ne stvaraju djela, nego ideologije. Radnici u proizvodnji su ostatak poražene ideologije, korisni još samo kao potrošači.

Prije samo trideset godina, zbog onoga što je učinio i rekao, Janko Vučinić bio bi slavljen kao autentični radnički heroj.

Danas, on je pravi čovjek na pravom mjestu. Ali vrijeme! Mi bismo, naravno da bismo, ali sve se, nekako, uvijek desi u krivo vrijeme.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Između razuma i osjećajnosti

Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se

Nedavno je u podgoričkim dnevnim novinama objavljeno otvoreno pismo koje je građanin, čini mi se iz Nikšića, uputio direktoru jedne od crnogorskih televizija. Da se odmah razumijemo, čovjek se nije zajebavao: nije u pitanju crnogorski humor.

Građanin je poželio da javnosti skrene pažnju na dramatičan primjer kršenja njegovih ljudskih prava. Smatrao je da ga je televizija diskriminisala kao navijača Partizana. Kako? Tako što je, umjesto utakmice Partizan-Šahtior, prenosila meč Lige šampiona između, valjda, Rome i Bajerna. Njegovo potresno svjedočanstvo o nepravdi koja mu je učinjena uključuje i retke o, suzdržite suze, svi dobri ljudi!, egzodusu na koji je bio prisiljen. Navijač, čovjek kao mi, sa svojim strahovima, željama i potrebama, baš kao i mi, pred našim je očima, slijepim za njegovu patnju, da bi ostvario svoje pravo da gleda Partizan, morao napustiti vlastitu zemlju, pa utakmicu ispratiti u Trebinju, gdje su prava Grobara, očito, na višem nivou nego u Crnoj Gori. Navijača Partizana u Montenegru ima daleko više nego navijača Rome ili Bajerna, poentirala je žrtva diskriminacije, stoga je postupak televizije zabrinjavajuća praksa koja ozbiljno pogađa brojnu populaciju.

Rak ili loš imidž

Kako je na teške i neugodne optužbe reagovala televizija? Tako što je uredno prenosila naredni meč Partizana, onaj protiv Arsenala. Danas je bolje imati rak nego loš imidž.

Diskriminisani građanin nije se oglasio novim pismom, ali u vazduhu visi sljedeće: nije li jasno da je pobjeda fudbalera Arsenala nad Partizanom, pa još u Beogradu, diskriminatorski akt usmjeren protiv navijača Partizana? I zašto je televizija prenosila baš utakmicu koju je Partizan izgubio? Dobro, izgubio je i onu protiv Šahtiora, ali treba izvršiti monitoring: hoće li televizija prenositi utakmice Lige šampiona u kojima Partizan pobijedi. Dobro, ako ne ove, onda neke druge godine. Budu li prenošeni samo Partizanovi porazi, neće li biti jasno da crnogorska televizija beogradski klub i njegove navijače sistematski prikazuje kao luzere, uljeze koji nisu u stanju da se valjano integrišu u vrhunsko evropsko sportsko takmičenje?

Po mračnom raspadu, po slomu komunističkog projekta, ex-jugoslovenska su društva upala u samoobnavljajuću retoriku žrtve, najlošiju od svih oblika loše beskonačnosti. Ta je retorika, sjećamo li se, prethodila grmljavini topova. Dok je trajao projekat partizanske Jugoslavije, vladajuća ideološka priča bila je pobjednička i slavljenička: da, govorilo se o žrtvama, onima palim za slobodu i revoluciju, ali pobjeda je bila potpuna, nije bilo nesravnjenih računa koji zahtijevaju osvetu. Kada je taj projekat slomljen, na puteve su ispuzali popovi i zemljom stali raznositi svježe otkopane kosti žrtava koje su zahtijevale pravdu. Pravda za one iskopane iz grobova uzela je formu novih masovnih grobnica.

Oni koji su lamentirali nad svojim žrtvama, u ime tih žrtava su za sobom ostavili hiljade novih, tuđih žrtava. I kada je rat stao, ta se retorika nastavila. Ona je danas maniristička i komična, transformisana u kvazievropsku, kvazicivilnu retoriku diskriminacije i ljudskih prava. Ali jedno je isto: svi nastoje biti žrtve, jer smatraju da ih to čini moralno superiornim, jer smatraju da to njihove zahtjeve, pa makar to bio i zahtjev za gledanjem prenosa utakmice Partizana, čini legitimnijim, a one kojima je zahtjev upućen obavezuje na njegovo ispunjenje.

Šta je diskriminacija

Parodiranje i bagatelisanje retorike žrtve, neprekidni pokliči »diskriminacija!, diskriminacija!«, nose i nemalu opasnost. Koju opisuje ona priča o dječaku koji je selo plašio vičući »Vuk!«, pa onda, kada je jedne noći vuk doista ušao u selo, a dječak pokušao upozoriti, niko nije obratio pažnju na njegove uzvike. Diskriminacija je izuzeće od načela: ako su svi diskriminisani, načelo je opšte, bez izuzetaka - tada niko nije diskriminisan.

Osim što su diskriminisani (znate ono kada se pripadnici većine požale da su ugroženi baš zato što su većina, pa se čini kako je jedini način da ostvare svoja prava to da se samoproglase – manjinom) , svi su neprekidno i uvrijeđeni. Ovih je dana hrvatska većina uvrijeđena naslovnom stranicom lista srpske manjine. Što se tu uopšte ima reći? Povinuj se, ali misli, savjetuje Kant. Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se.

Sajt Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske na pitanje »Što je diskriminacija?« odgovara ovako:

»Najjednostavnije rečeno, diskriminacija je nedopušteno i neopravdano razlikovanje osoba na osnovu karakteristika navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije (npr., rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere; u nastavku teksta navedene su i ostale osnove).«

Ključ leži u tim »ostalim osnovama«. Jer se savremena politika svodi na metež identitetskih politika u borbi za priznanjem, za neprekidnim proširenjem liste stalno novim i novim »ostalim osnovama«. To je moguće zato što partikularnost proizvedena u univerzalni princip, u jedinu univerzalnost koja se toleriše: svaka druga ideja univerzalnosti, osim kulturalnog kapitalizma, koji se svijetom širi kroz kapilare identiteta, biće hitro ideološki odstrijeljena kao »totalitarna«.

Sveopšta naša kuknjava o ugroženosti s kraja osamdesetih i ranih devedesetih prošloga vijeka porodila je junake-pičke koji su se držali van dometa naoružanih mužjaka i klali žene i djecu sa strašću sa kojom hijene kolju mladunčad lava, kada ih se dočepaju. Tko želi biti milijunaš: što će proizaći iz ove polifonijske kuknjave Hora balkanskih dječaka?

(zurnal.info)

 

ANDREJ NIKOLAIDIS: Ponekad, čovjek je pravo pseto

Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu

Nekakva je starica - a nečuvena se surovost o kojoj vam pričam desila u Engleskoj, gdje ekscesivna učtivost, lokanje čaja u pet i bizarni razgovori o vremenu tvore tek masku koja krije mnoga mračna, hladna srca - pomazila mačku, pogledala lijevo-desno, tek da se uvjeri da je niko ne posmatra, potom životinju bacila u kantu za smeće. Zločin bi ostao neotkriven, time i nekažnjen, da Engleska nije civilizovana i tehnološki razvijena zemlja. A razvijene zemlje nadziru svoje građane, jer znaju da se građanima ne može vjerovati: razvijene države, poput Boga, vide svaki postupak svojih povjerenja nedostojnih građana za koje će ipak imati milosti – jer država, kao i Bog, voli svoje ljude.

DOBRI SUSJEDI

Kamere su snimile ženin zločin. Neki je dobri čovjek koji ljubi istinu snimak postavio na Internet. Nesvikli na surovost, voljni, zapravo, da svaku surovost principijelno osude, civilizovani su ljudi širom svijeta burno izrazili svoju zaprepaštenost i ogorčenje. Žene su se odrekli prijatelji (Kako smo mogli biti bliski sa monstrumom? Gdje su nam oči bile? Ali ko je mogao znati, tako je dobro krila svoj pravu prirodu... Pa i Ted Bundy bio je drag čovjek i dobar susjed). Uskoro su na njenu adresu stigle i prve prijetnje smrću. Žena se javno ispričala za svoj postupak. Ne znam što me je obuzelo, rekla je.

Mačka je preživjela.

Potom se u Bugojnu desio zločin zbog kojeg smo zaboravili na ženu - baciteljicu mačke: djevojčica, odjevena kao likovi iz Shyamalanovog The Village, u rijeku je bacila tek rođene kučiće. Njen pothvat snimio je brat. Ponosni na svoje djelo, željni da svijet sazna za njih, mladi su srodnici snimak sami postavili na Internet.

Eh, nevina vremena kada su oni željni slave snimali kućne porno filmove... Kada objaviš kućni porno film, mnogi će te ljudi poželjeti – kada, kao mladi Bugojanci, objaviš snuff sa životinjama, mnogi će te ljudi poželjeti ubiti.

Bugojanci mladi, ali ne i naivni: svaki publicitet dobar je, znali su. Bacila je pse niz rijeku (kao što se dosjeti Senad Avdić) i ušla u celebrity svijet.

Isprva, identitet kučeubiteljice nije bio poznat. Michael Bay je ponudio nagradu od 50 000 dolara onome ko ga obavijesti o imenu i prezimenu nečovječne djevojčice. On je snimio Transformers (i još nekoliko filmova koje treba okvalifikovati kao zločin protiv čovječnosti) pa nije krio identitet, nego se hrabro potpisao.

Neki od stanovnika Bugojna istakli su: kod nas se kučići bacaju u rijeku. Kod nas se, ruku na srce, u rijeku bacaju i ljudi – i živi i mrtvi. Budući da djevojčica nije učinila ništa što ne čine i drugi ljudi, smatrali su da ona ne zaslužuje osudu. Njihovo nam rezonovanje pomaže da uočimo svu bijedu aktivnog moralisanja koje je postalo manir naše civilizacije. Svijet je krvava mašina koja radi na smrt. Nju, tuđu smrt, dišemo, pijemo i jedemo. Ona je, tuđa smrt, ono što nas održava u životu.

Moralizatorstvo je posebna vrsta moralnog sljepila. Ono što moralizator ne vidi je sljedeće: ako ima nešto što je moralno neprihvatljivo, onda je to moralizovanje. Ljudsko se ponašanje sastoji od niza gadosti. One gadosti koje su većini ljudi zajedničke moralno su prihvatljive, institucionalizovane i smatraju se »normalnim ponašanjem«, dok su gadosti koje mi ne radimo ponašanje koje moralno osuđujemo kod drugih ljudi. Ako smo, pak, mi među onima koji činimo manjinske gadosti, a drugi nas osuđuju zbog toga, vodimo borbu da i naše gadosti budu prihvaćene kao normalne. Bez brige: ako ne uspijemo mi, uspjeće naši potomci. Tradicija je moćna stvar. Ne treba potcijeniti snagu argumenta koji glasi: ovu je gadost činio i moj otac, i njegov otac, i otac prije njega. Na koncu, naše će gadosti trijumfovati i doživjeti zasluženo priznanje.

Jer je tako, nije teško zamisliti čovjeka koji sjedi za svojim kompjuterom i zgražava se nad snimcima bacanja mačke u kantu i kučića u rijeku, dok mu je stomak pun još nesvarenih dijelova životinje koju je poždrao. Taj je čovjek upravo ručao veliki odrezak. Govedo čiji je komad pojeo utukli su džinovskim maljem, a zatim raskomadali njegovo/njeno tijelo, pa krvave komade poslali na stolove dobrih ljudi širom svijeta.

VELIKI ODRESCI

TV programi puni su emisija koje prikazuju pripremu hrane: veseli kuvari defiluju ekranima. Nedostaje, međutim, snimak koji bi prikazao put odreska od, kako bi se reklo, livade do kuhinjskog stola. Nedostaju kadrovi vlažnih, toplih telećih očiju koje vire iz hladnih metalnih boksova u fabrikama mesa, nedostaje tužno mukanje krava koje pokretna traka nosi u pogon za klanje. Nedostaje prikaz surovosti koja je nužna da bismo, siti, mogli kontemplirati o milosrđu. Nedostaje prikaz materijalne baze za našu duhovnu nadgradnju.

Kao što će nam biti prikazan lijepo servirani odrezak a ne krava koju odrezuju na komade, tako ćemo vidjeti i sve prednosti slobodnog tržišta i demokratije, ali nam neće biti dozvoljeno da zavirimo u krvoprolića koja su potrebna da bi oni bili održani, niti u vojni kompleks na kojem počiva naša civilizacija koja je iznad svega posvećena miru i toleranciji. Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu.

Odbrana je uvijek ista, uvijek poricanje: to nije istina o nama. Stvari stoje upravo suprotno: to jeste istina o nama.

I šta onda čovjek može, nego da mrzi tog parazita u sebi, taj virus koji nosi i razmnožava, od kojega nema bijega: ni u moral, koji, i kada im se suprotstavlja, služi nagonima i želji, niti u kulturu, koja nikada ne uspijeva umaći prirodi.

Ponekad, zar ne, čovjek je pravo pseto. Ponekad, zar ne, dođe vam da čovjeka zadavite. Kao mačku.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Preživljavanje u divljini

Nove BAO/SAO inicijative isključuju rat kao način rješavanja “otvorenih pitanja”. Njihovi autori pozivaju se na “evropske prakse, standarde” i, da, “priče”. Ali ta je priča, upadljivo, nastavak priče devedesetih – one o krvi i tlu

 

 

 Republika Srpska prijeti otcjepljenjem. Na to smo svi navikli, ali ne treba napraviti grešku: to što Dodik prijeti nezavisnošću svoje privatne države u državi, nipošto ne znači da ne misli ozbiljno. Stvar odlično objašnjava čuvena replika Groucho Marxa, koju voli da citira Žižek: “On izgleda kao idiot i govori kao idiot, ali ne dopustite da vas to zavara. On zaista jeste idiot”. Ili ovako: znate onu priču o dječaku koji je imao običaj da ničim izazvan viče “vuk!” i plaši seljane? Pa se, kada je vuk doista ušao u selo naviklo na lažne uzbune, niko nije ni osvrnuo na dječakovo upozorenje?

SANDŽAČKA INICIJATIVA

Javnosti je predstavljen i bošnjački odgovor na Republiku Srpsku. Politički pokret koji predvodi vjerski poglavar (savršen recept za katastrofu) išće autonomiju Sandžaka. Neko je rekao i: nezavisnost. Plan podrazumijeva da se, bude li se Dodik usudio proglasiti nezavisnost svog feuda, oformi država koju bi činili dijelovi današnje Srbije i Crne Gore. Mnogo smo puta od bošnjačkih vjerskih i političkih glavaša čuli da je posljednji rat “opametio Bošnjake”. Ono što su im Srbi učinili vratilo je Bošnjake njima samima, njihovoj tradiciji i vjeri, rečeno je. Takođe, učinilo ih je opreznijima i mudrijima pred iskušenjima koja bi istorija, kao kakva poplava, mogla nanijeti u njihovu avliju. Sudeći po sandžačkoj inicijativi, pod “ponašati se mudro” mislilo se na “ponašati se kao Srbi”. Kao što su Srbi devedesetih tražili razne SAO, mudriji i istorijski zreliji Bošnjaci sada traže BAO.

Inspirisani inicijativom za BAO, od koje su se politički predstAvnici Bošnjaka u Crnoj Gori hitro i nedvosmisleno ogradili, javili su se politički lideri crnogorskih Srba, koji (ponovo) traže SAO. Goran Danilović, jedan od lidera NOVE, nacionalne stranke crnogorskih Srba, političke grupacije koja je odbila glasati za parlamentarnu deklaraciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici, a potom više puta pozvala crnogorske Bošnjake da glasaju za njih i pomognu im da Crnu Goru urede kao državu pravde i istine, saopštio je da razmišlja o srpskoj autonomiji u Crnoj Gori. Dodao je kako je to “evropska priča”. Jeste, kao što su “evropska priča” i koncentracioni logori i genocid – sve su to stare, kroz istoriju više puta ponovljene evropske priče. Pa kada sandžački vjersko-politički lider prijeti da bi mogla gorjeti čitava Srbija, to mu dođe kao balkanska fusnota u njegovoj evropskoj priči. SAO-promoter, pak, naglašava kako je “lovac zeca otjerao u šumu”, pa najavljuje kako bi iz šume, ako se ostvari njegova ideja, pred lovca mogao iskočiti – vuk. Uskraćeni smo, međutim, za odgovor: šta onda biva? Lovac ubije vuka ili vuk zakolje lovca? Ili lovac pobjegne, pa lovištem zavladaju vukovi? Kako bilo, ova evropska priča, koja počinje nevino kao epizoda Duška Dugouška, ima mračan kraj: sve se svodi na preživljavanje u divljini, dakle na varijaciju emisija sa Discovery Chanella i Animal Planeta.

Doista, znaju biti surove te evropske priče. Na pamet mi padaju dvije. Prva govori o djevojčici sa šibicama, koja sanja o stvarima koje ne može imati, onda umre od hladnoće. Druga govori o o frulašu iz Hamelina, koji svira melodiju kojoj pacovi ne mogu odoljeti, pa ga slijede sve dok se ne podave u rijeci.

KRVAVI REMAKE

Nove BAO/SAO inicijative isključuju rat kao način rješavanja “otvorenih pitanja”. Njihovi autori pozivaju se na “evropske prakse, standarde” i, da, “priče”. Ali ta je priča, upadljivo, nastavak priče devedesetih – one o krvi i tlu, s tim što se to sada, u duhu vremena konsultacija, aplikacija i evaluacija zove “kulturno-religijski identitet i prekogranične autonomije”. Nije govno, nego se pas posrao, kaže poslovica: sve je to nastavak devedesetih drugim sredstvima.

Jer šta je sve to nego remake našeg filma devedesetih? S tim što je onaj prvi bio ratni spektakl, sa mnogo eksplozija, paljevina i krvi, dok je ovaj drugi nalik na Trierov Dogville – glumci se kreću praznom pozornicom, umjesto scena akcije gledamo njihove izvještačene, očito teškom mukom i pogrešno naučene evropejske replike, ali svi znamo o čemu se radi i čemu to vodi, svi čekamo kad će neko na pozornicu dovući tenk, pa da se čitava stvar izvuče iz Dogma umjetničarenja i vrati na poznati nam, Bulajić/Krvavac teritorij. Završi li čitava stvar bez pucnjave, a hoće, to neće biti zahvaljujući, nego uprkos našoj mudrosti. Ali: neka te ništa ne brine... Ako išta znamo o sebi, onda je to da će idioti među nama preživjeti sva iskušenja razuma i iskustva te spremni dočekati svoj trenutak. Ako išta znamo o filmu, onda je to da svako The End na kraju odjavne špice serijala, bilo da je riječ o Batmanu, Indiana Jonesu, Aliensima ili nama, znači samo jedno: To Be Continued...

(zurnal.info)

GROUND ZERO: Što ti muslimani uistinu hoće? Igra sa vrijeđanjem, ukoliko strah da nekoga ne uvrijedimo (p)ostane mjerilo našeg djelovanja, mogla bi biti nastavljena u beskraj, sve dok se ne utvrdi da sve u što svako od nas vjeruje duboko vrijeđa nekoga, negdje, i da svaku našu slobodu neko, negdje, shvata kao napad na svoje sveto

U Ulcinju će graditi most preko kanala Port Milena. Kanal je crnogorski vladar Nikola nazvao po suprugi. Ostavljamo po strani to što je most besmisleno skup i besmisleno hi-tech, savršeno neuklopljen u ambijent, smješten u okruženje divlje gradnje... Umjesto racionalne javne rasprave o tome da li opština koja je zatrpana smećem i u kojoj svakodnevno nestaju struja i voda treba provincijsku kopiju londonskog Tower Bridgea, javnost je dobila priliku da prati polemiku o imenu budućeg mosta.

MOSTOVI POVEZUJU LJUDE

Najprije je upućen zahtjev da most ime dobije po kralju Nikoli. To je, dakako, legitiman zahtjev. Začkoljica je u tome što Kralj Nikola nije tek vladar koji je krstio kanal Port Milena, nego i onaj koji je osvojio Ulcinj i pripojio ga Crnoj Gori. Zahtjev da most dobije ime po njemu propraćen je konstatacijom da bi Albanci, koji čine većinu u Ulcinju (nešto ispod 80 odsto) i čiji politički predstavnici upravljaju opštinom, time potvrdili svoju lojalnost Crnoj Gori. U podtekstu zahtjeva stoji ovo: ukoliko Albanci odbiju da most nazovu po imenu čovjeka koji je Ulcinj pripojio Crnoj Gori, to bi imalo značiti da je za njih kralj Nikola okupator, i da se oni nikada, uistinu, nisu pomirili sa činjenicom da žive u Crnoj Gori (može i ovako: da ne žive u Albaniji). Krenimo dalje, zašto se tu zaustaviti sa paranojom (ili zdravom logikom, kako bi rekao paranoik): ako žale zbog toga što ne žive u Albaniji, nije li jasno da će jednoga dana doista i poduzeti akciju da Ulcinj pripoje Albaniji?

Legitimna demokratska retorika iskorištena je da bi se u pitanje dovela privrženost albanskog stanovništva Ulcinja državi Crnoj Gori. U biti, to je priča iz standardnog desničarskog repertoara: manjine su uvijek sumnjive, a njihovu lojalnost i patriotizam neprekidno treba stavljati na provjeru.

Onda je reagovao politički predstavnik Albanaca. Učinio je mudro: sa gnušanjem je odbio igru “potvrdi svoje domoljublje”. Potom je saopštio da će o imenu mosta, “kao i uvijek u demokratiji”, odlučiti većina u Ulcinju. To je legitiman demokratski način da se kaže sljedeće: pošto su Albanci većina u Ulcinju, i pošto će Albanci odlučivati o tome, most se neće zvati po kralju Nikoli. Većina, dakle, u ovom slučaju ne znači građanska, nego etnička većina: demokratska retorika ovdje cinično maskira poruku da će odluke u Ulcinju donositi etnička većina.

Muslimani iz New Yorka planiraju izgradnju velikog islamskog centra i džamije na Manhattanu, na dva bloka (par stotina metara) od Ground Zero, mjesta na kojem su srušene kule Svjetskog trgovinskog centra. Veliki dio američke javnosti smatra da islamski centar treba podići na drugom mjestu, jer njegova izgradnja na predviđenoj lokaciji vrijeđa porodice poginulih.

Barack Obama: Imaju li muslimani pravo da izgrade džamiju u NY?Barack Obama je najprije saopštio da muslimani imaju pravo izgraditi tu džamiju, a sutradan dodao da neće komentarisati da li je ta gradnja mudar potez. Sarah Palin je potom Obamu pitala: naravno da znamo da oni to imaju pravo učiniti, ali mi odgovorite: da li oni to trebaju učiniti? (Ovdje čovjek dolazi u iskušenje da, i Obami i Palinici postavi pitanje: naravno da znamo da nemate pravo napasti Iran, ali da li to trebate učiniti?) Komentatori, dok još govore o džamiji, ne o Iranu, konstatuju kako čovjek ne treba učiniti sve ono što ima pravo učiniti. Čuju se glasovi koji tvrde da će budući islamski centar biti spomenik ubijanju Amerikanaca u ime islamskog Boga. Liberalni branitelji izgradnje džamije kažu kako se Ustav mora poštovati, a Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti. Oni kažu da napad 11. septembra nije izveo islam, nego teroristi. Njihovi oponenti odgovaraju da napad, naravno, nije izveo islam, ali da napad jeste izveden u ime islama. Dio komentatora ističe odsustvo reciprociteta: probajte izgraditi crkvu u Saudijskoj Arabiji, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. Muslimani za sebe traže prava koja ne namjeravaju dati drugima, kažu oni.

I u ulcinjskom i u njujorškom slučaju u zraku visi isto pitanje: što oni (Albanci, muslimani) uistinu misle? Koje su njihove istinske namjere? Ali kome je do istine, taj će je morati potražiti van demokratskog okruženja. Američki građani, koji su i muslimani, i crnogorski građani, koji su još i Albanci, imaju obavezu da poštuju zakone Amerike i Crne Gore koji važe za sve građane, ali nipošto nemaju obavezu da bilo kome odgovaraju na pitanja o njihovim “istinskim namjerama”. Stvar je jednostavna: procedura je sama istina demokratije.

NAŠA UNIVERZALNA ISTINA JE DA NEMA ISTINE!

Odnos prema istini određuje naše djelovanje. Ukoliko smatramo da znamo što je istina (recimo: “naš Bog je istina”), onda smo dužni i djelovati shodno zahtjevima te istine. Od političkog islama se, međutim, očekuje da odustane od političke artikulacije svoje istine, da političko polje prepusti istini demokratije – u suprotnom, neko će izreći f* word: fundamentalizam. Istovremeno, ako je političko hrišćanstvo igdje snažno i sveprisutno, onda je to u Americi.

Liberalna demokratija svijetom maršira uz koračnicu koja kaže: ne postoji Istina sa velikim “I”. Ona ukida ideju univerzalnog, kao ono što vodi u totalitarizam i teror, pa brani privatno i partikularno. Namjesto jedne istine, ona nudi pluralizam istina i njihov dijalog. Reci mi svoju istinu, i ja ću ti reći svoju, naše istine nisu neprijateljske, one mogu mirno koegzistirati, neprijatelj je samo neko čiju priču još nismo čuli… i sve te fraze koje odzvanjaju u oportunističkoj praznini. Ali liberalna demokratija tek naizgled ukida univerzalnu istinu. Nije li jasno da njena univerzalna istina, koja, ako ne putem demokratskog dijaloga, a onda snagom demokratskih armija, ima biti proširena na čitavi svijet, glasi: istina je da nema Istine.

Pogledajmo što o odnosu istine i demokratije kaže Badiou u Mračnom raspletu.

Jedan vrlo radikalni Badiouovov stav, iznesen u poglavlju “Pravo, država, politika”, naročito nas zanima ovdje. On glasi: “Ako postojanje pravne države – dakle, državnog imperija pravila – čini suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos s istinom.” Za Badioua, takvo je stanje politike katastrofa jer politika je, po njemu, uz umjetnost, nauka i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Niti jedna od tih procedura više nije operativna, i stoga je cjelokupna Badiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.

Otkud odsustvo istine u pravnoj državi? “Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu”, kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i to ne zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilo njihova suština. One samo sebe definiraju kao “manje loše” (u skladu s definicijom demokratije kao “najmanje lošeg poretka”), a to znači “da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro”. Naravno: pravo je uvijek arbitrarno, i osim što ne sadrži istinu, ne mora nužno sadržavati čak ni pravdu.

Tako nije bilo u socijalističkim državama koje su “eksplicitno odbacivale pravno pravilo kao čisto formalno (‘formalne slobode’i slično)”, ukoliko bi ono stalo na put istini klase i ideologije. Te države nisu poništavale funkciju istine u politici. “Države Istoka uvijek su težile da u svojim policijskim aparatima koncentriraju svu vladavinu političke istine. Te su države bile kompatibilne s filozofijom koja iskazuje da je politika jedno od mjesta gdje se javlja istina”, piše Badiou. U demokratiji “politika prestaje ovisiti o istini: ‘vladajuća’ filozofija je relativistička i skeptička”. U totalitarnoj socijalističkoj državi “politika propisuje ‘istinitu Državu’: vladajuća filozofija je monistička i dogmatska”.

Još je Hegel primijetio da se antagonizam građanskog društva ne može ukinuti a da se ne zapadne u totalitarni teror - tek kasnije država može ograničiti njegove pogubne posljedice. U demokratiji, antagonizmi se ne ukidaju – zato demokratija neprestano laže.

U totalitarnoj Crnoj Gori, kakava je bila komunistička, država će braniti i garantovati istinu da je Ulcinj na slavu i čast pripojen Crnoj Gori, i u ime te istine most u Ulcinju nazvati po kralju koji je državu Crnu Goru i njenu istinu proširio i na Ulcinj. U demokratiji, o imenu mosta odlučiće lokalna samouprava i stanovništvo, čija se istina o crnogorskom osvajanju Ulcinja legitimno razlikuje od crnogorske istine, i glasi: ne oslobođenje, nego osvajanje. U demokratskoj Crnoj Gori, i to je mjera neuspjeha njene demokratije, ona se, demokratija, tretira tek kao skup vještina kojom se lako ovlada, ali koja je tek neobični interregnum, privid reda koji odvaja dva perioda vječitog haosa, interregnum u kojem neće biti riješen niti jedan od unutrašnjih protivrječnosti crnogorskog društva. Propast demokratije građanima će Crne Gore pasti mnogo lakše od propasti komunizma – za razliku od komunizma, u demokratiju nikada nisu vjerovali.

A kad smo već kod istinskih namjera... Zašto ne odgovoriti na pitanje: koje su istinske namjere američke Vlade? Nije li jasno da podrška izgradnji džamije u blizini Ground Zero treba poslužiti kao znak američke istinske privrženosti idealu slobode, u ime koje i vode rat sa muslimanima u Iraku i Avganistanu? Nije li takva demokratska legitimacija korisna za Vladu koja sutra namjerava napasti još jednu islamsku zemlju – Iran? Nije li poruka, prije svega islamskom svijetu, jasna: evo džamije, evo dokaza da mislimo ozbiljno kada kažemo “američke i demokratske vrijednosti”, evo dokaza da praktikujemo ono što propovijedamo, evo dokaza da naša ideologija nije tek laž (?!) – prema tome, prestanite se buniti i pustite nas da dovršimo svoja osvajanja.

GROUND ZERO: Džamija kao simbol američkih vrijednostiAko džamija u blizini Ground Zero bude podignuta, američki će građani moći svoj pogled skrenuti sa Irana i drugih, budućih islamskih meta američkog oružja, i narcistički uživati u ljepoti svoje slobode i demokratije. Stoga, umjesto što Obami uzvikuju “izdajnik”, čovjeku trebaju zahvaliti – jer on, stavši u odbranu izgradnje džamije nu blizini Ground Zero, jeste postupio kao američki predsjednik, jeste stao u odbranu američkih vrijednosti. Posve je druga stvar što reakcije javnosti jasno pokazuju da ni sami Amerikanci ne vjeruju u te vrijednosti.

Ako, pak, neki islamista uživa u misli da džamija na Ground Zero simbolizuje trijumf islama – jadna mu je semiotika i crna hermeneutika. Dok mu bombe budu padale po glavi, imaće vremena da shvati. Njujorška džamija neće biti spomenik njegovom Bogu. Ona je već sada pretvorena u spomenik američkoj slobodi i demokratiji.

EUTANAZIJA TOLERANTNOG UMA

Izgradnja islamskog centra na mjestu koje simbolizuje napad na Ameriku i liberalni kapitalizam sa, ovo treba naglasiti, obrazloženjem da se to čini e da bi se podstakao interreligijski dijalog i tolerancija, bestidna je. Tačnije: obrazloženje je ono što je bestidno i cinično. Jer to obrazloženje je laž uvijena u retoriku demokratske javne rasprave. Graditelji islamskog centra interreligijski dijalog očito zamišljaju kao monumentalnu islamsku građevinu u hrišćansko-jevrejskom naselju, u kojoj će islam držati monolog o sebi i vlastitoj miroljubivoj prirodi. Nema potrebe za takvim lukavstvima. Zahtjev je legitiman: imamo pravo i hoćemo da gradimo, a o “istinskim namjerama” nećemo da govorimo. Ako vaša država ozbiljno misli kada kaže “slobode jednake za sve”, dobićemo građevinsku dozvolu. Ako ne, vaš Ustav je laž. I to je sve.

Priče o tome kako “nema reciprociteta”, kako “oni hoće džamiju u New Yorku, a probajte izgraditi crkvu u Meki”, promašuju suštinu: islam nije dužan dokazivati multikulturalnu toleranciju i privrženost građanskim slobodama, jer njih islam i ne propovijeda. Ako američka demokratija u praksi nije u stanju potvrditi vlastitu ideološku retoriku, argument da “to ne bi moglo ni u islamskim zemljama” nije nikakva isprika za to. Ako imate namjeru vašu ideologiju proširiti na čitavi svijet, onda su situacije u kojima vaša ideologija postaje vidljiva maska opasne za vaš projekat. Stoga je Obama u pravu: demokratija nema izbora nego dozvoliti izgradnju džamije u blizini Ground Zero. Jer, pravnički rečeno, teret dokazivanja nije na islamu, nego na demokratiji. Zahtjevom za izgradnju džamije američki su muslimani svoju Istinu već potvrdili: sada dozvolom za gradnju svoju istinu ima potvrditi demokratija. U suprotnom, konstatujmo očigledan problem: granice američke demokratije su granice američke kulture.

Američka javnost od muslimana traži da posumnjaju u ispravnost svoje odluke da grade hram u slavu svog Boga, zato što to vrijeđa porodice stradalih u napadu 11. septembra. Pitanje je: šta je u islamu preče – slaviti Boga i širiti njegovu slavu, ili voditi računa o tome da slavljenje Boga nekoga ne uvrijedi? I kako se u islamu naziva onaj koga vrijeđa slavljenje Boga? Mogu li sada muslimani saopštiti da su uvrijeđeni zbog toga toga što građevina koju podižu u najboljim namjerama nekoga vrijeđa?

Što u čitavoj priči izostaje? Ono što prizivaju komentatori koji njujorške muslimane pozivaju na “kompromis” i nude im da džamiju sagrade bilo gdje, samo ne tu: islam sa demokratsko-liberalnim vrijednostima, islam koji zapadnjake neće traumirati, islamsko Drugo koje će svojom pokornošću ne svom Bogu, nego pravilima naše demokratije pomoći našoj najdubljoj želji da ga tolerišemo – a kao što znamo, najlakše i najuspješnije tolerišemo ono što ne primjećujemo. Neka verzija bosanskih muslimana iz bivše Jugoslavije... “koji su bili tako mirni, tolerantni, duhoviti, nismo ni znali da su oni muslimani, a onda su odjednom postali fanatici”. Šok Amerikanaca pred željom njihovih susjeda muslimana (“ali oni žele tamo podići džamiju!”) pokazuje nam nešto vrlo bitno: da je jedno tolerisati, a drugo voljeti bližnjeg svog, naročito onda kada se suočimo sa ogoljenom njegovom željom. Evo vam bližnji, evo vam njegova želja, u čijem ostvarenju ne mari za vaše osjećaje – evo vam ga, volite ga. Nakon toga, slijedi suočenje sa susjedovim užitkom (“ali oni će uživati u tome što su podigli džamiju tamo gdje mi nismo željeli da to učine!)”, i ljubavi tu je kraj. Tu počinje mržnja: jer kod drugoga upravo mrzimo način na koji on organizuje svoj užitak.

Situacija sa izgradnjom džamije u blizini Ground Zero upravo je obrnuta u odnosu na nemire koji su u islamskom svijetu izbili nakon što su danske novine štampale karikature Muhameda. Pamtimo li čuđenje zapadne javnosti nad činjenicom da su muslimani uvrijeđeni sitnicom kakva je karikatura? Sada je američka javnost ona koja je uvrijeđena: ankete pokazuju da se gotovo 70 odsto Amerikanaca protivi izgradnji džamije na tom mjestu, uz obrazloženje da je to uvredljivo. Uvrijeđeni, u oba slučaja, traže zabranu i povlačenje uvredljivog sadržaja.

Igra sa vrijeđanjem, ukoliko strah da nekoga ne uvrijedimo (p)ostane mjerilo našeg djelovanja, mogla bi biti nastavljena u beskraj, sve dok se ne utvrdi da sve u što svako od nas vjeruje duboko vrijeđa nekoga, negdje, i da svaku našu slobodu neko, negdje, shvata kao napad na svoje sveto, pa mi stoga, kao tolerantni i civilizovani ljudi, nemamo izbora nego ukloniti uzrok uvrede, i poslušati Foucaulta: izvršiti kolektivno samoubistvo. Ali avaj! Iako učinjeno iz najboljih namjera i iz najdublje ljubavi prema bližnjem svom, kojega ne želimo više traumirati svojim postojanjem, to bi samoubistvo opet moglo uvrijediti nekoga – ni manje ni više nego Boga. Koji, doduše, možda ne postoji, ali bi, ukoliko ipak postoji, svakako bio uvrijeđen našom tvrdnjom da ne postoji, i imao svako pravo na priznanje i uvažavanje svih svojih identitetskih posebnosti, pa je otud uputno biti civilizovan, te se prema Bogu ophoditi kao da postoji i omogućiti mu da se što brže i bezbolnije integriše u našu zajednicu.

I Ground Zero i Muhamed debata se, primijetimo, ne vodi u prostoru islama, nego u prostoru demokratije, i ne tiču se suštine i kvaliteta islama, nego suštine i kvaliteta zapadne demokratije. Što se islamske javnosti tiče, stvar je jasna: karikature nije trebalo štampati, džamiju treba graditi. Čak i oni islamski glasovi koji se protive izgradnji islamskog centra a koji dospiju u američke medije, služe tek kao argumenti u unutarameričkoj debati.

Rečene debate nisu pitanje međureligijskog dijaloga, nego razgovora demokratije sa samom sobom: nisu stvar vjere, nego stvar sumnje. Nisu, konačno, stvar pokornosti, nego slobode. U slučaju karikatura Muhameda radilo se o tome da li u ime vjerskih sloboda smije biti ograničena sloboda izražavanja. U slučaju džamije u blizini Ground Zero, radi se o tome da li, i u kom slučaju, smije biti ograničena primjena vjerskih sloboda.

Ovdje na djelu imamo ono što Žižek naziva “antinomijama tolerantnog uma”. On taj termin izvodi iz Kantovih “antinomija čistog uma”. Pred pitanjem kakvo je, na primjer: “ima li svemir početak u vremenu, prostorno ograničenje i prvobitni uzrok, ili je beskonačan?”, antinomija nastaje zato što je moguće doći do valjanih argumenata za obje tvrdnje. Kako primjećuje Žižek, u slučaju karikatura Muhameda (i, dodajmo, u slučaju Ground Zero mosque) došlo je do antinomije tolerantnog uma: i o jednom i o

drugom, braneći toleranciju i slobodu kao vrhunske vrijednosti, moguće je imati dva suprotstavljena stava, oba potkrijepljena valjanim argumentima: Obama za izgradnju džamije, vrlo liberalna Anti Defamation League - protiv.

Kant je, uzgred, smatrao da će čovječanstvo, ukoliko ne bude riješena ova protivrječnost razuma, zapasti u beznadni skepticizam koji on naziva “eutanazijom čistog uma”. A što ako je tolerantni um eutanazija čistog uma, i kakva politika slijedi nakon njegove eutanazije?

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Trebaju li nam nikab i torta od crne čokolade

 

 

 Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat

Nedavno sam na nekom od sarajevskih portala pročitao tekst u kojem kolumnista sam sebi postavlja pitanje: treba li Bosni i Hercegovini nikab, treba li burka? Shodno načelu ponekad se slažem sam sa sobom, kolumnista odgovara: kratko i jasno – DA. Slijedi elaboracija, u kojoj odzvanjaju riječi građani i sloboda.

Bio je to lijepi primjer onoga o čemu je Boris Buden govorio na sjajnom predavanju o fundamentalizmima 21. stoljeća, koje je u utorak održao u Kotoru.

Ovako je govorio Buden.

ŠTA JEDE VAŠE DIJETE

Bit sekularizacije je u oduzimanju imovine od religijskih zajednica i njenom pretvaranju u javno dobro. Koji je bio “zločin” komunista: to što su religiju iz sfere javnog protjerali u privatno, sa ulica je protjerali u Božije kuće? Ono čemu danas odveć pasivno svjedočimo, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, nego i Evrope i Amerike, proces je desekularizacije, u kojem religijske zajednice pod formom povrata traže više nego što im je oduzeto: one zahtijevaju punu kontrolu nad javnim životom, sve dok ne dođe do situacije u kojoj će se nereligiozan moći biti samo - privatno.

Proces prati specifična retorika, prilagođena pravilima racionalne javne rasprave. Dakle, umjesto očito iracionalnog i lako odbacivog argumenta “Bog zahtijeva nikab”, ili “Bog brani abortus”, fundamentalista svoj zahtjev izražava utemeljujući ga u vrijednosti savremenih zapadnih društava: “nikab je pitanje građanske slobode”, ili “abortus je kršenje prava na život”.

U tom procesu, ključni saveznik fundamentalistima su – liberali.

Time od 15. marta 2010. godine donosi članak “Postcard: Paris” od Vivienne Walt. Autorica gunđa zbog toga što njeno dijete, kao i sva ostala djeca u francuskim javnim školama, ima obavezan ručak koji podrazumijeva izvrsno spremljena predjela, glavna jela, salate, selekciju sireva i dezerte. Mašine za gazirane napitke i čokoladice protjerani su iz francuskih škola. Sedmični meni okačen je na zidu škole i mijenja se svakog ponedjeljka. Autoricu iritira činjenica da država toliko pažnje posvećuje ishrani njenog djeteta. “Je li pravilnu ishranu najbolje prepustiti državi”, pita se već u podnaslovu teksta. Kao primjer nečuvene intervencije države u njenu sferu privatnog, navodi sljedeće: država se usudila roditeljima, pa tako i njoj, dostaviti brošuru sa sugestijama “šta djeci spremiti za večeru”. Piše: “Ako je vaše dijete u školi jelo ćuretinu, ratatui i voćne palačinke za ručak, za večeru se sugeriše pašta, grašak i voće”. Povrh svega, te škole, koje kao da ne brinu ni o čemu drugom osim o ručku, “pretrpane su, rigidne i hijerarhične”.

E, to se zove ispiranje mozga ideologijom. Junačka principijelnost u opiranju svakom obliku državnog intervencionizma (osim ako taj intervencionizam ne spašava banke i berzu, ili ne vodi okupaciji drugih država, što će nama omogućiti jeftinije gorivo) ide dotle da ću protiv države biti čak i ako ona carski hrani moje dijete. Sjećate se one komunističke: radije bih rusko govno nego američki hamburger? Timeov članak je varijacija te lucidne misli: radije ću korporacijski hamburger nego državnu patku u sosu od pomorandže i metvice, salatu od rukole, bri, kamamber, edamer i tortu od crne čokolade i ruma.

VOJNICI KORPORACIJSKIH ARMIJA

Šta je, dakle, zajedničko fundamentalistima i liberalima? – njihovo opiranje pokušajima države da uredi odnose u društvu. Odlučnost liberala da po svaku cijenu brane partikularno i privatno, udružena sa odlučnošću fundamentalista da svoju političku agendu predstave kao tek još jedan u nizu lifestyleova, dovodi do toga da se sekularna država sve dublje i dublje povlači, prestravljena mogućnošću da bude optužena za totalitarizam. Sekularna država je, naravno, kolateralna šteta: prava meta napada liberala jeste socijalna država. Ako je cijena uništenja socijalne države uništenje i društva i države - mravlji vojnici korporacijskih armija koje ratuju pod zastavom slobode podnijeće tu žrtvu.

No vratimo se famoznoj riječi “totalitarizam”. Svaki prosvjetiteljski projekt, zbog pune prevlasti instrumentalizovane racionalnosti, u sebi sadrži nešto totalitarno, kao što u Dijalektici prosvjetiteljstva objašnjavaju Horkheimer i Adorno.

Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Neprijatelj nije prestao pobjeđivati

Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti


»There is No-One That Will Take Care of You« – Will Oldham


»Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati«, kaže Benjamin u 6. Povijesno-filozofskoj tezi.

U svom pesimizmu, ova misao nadmašuje čak i onu koja se pripisuje Platonu, a kaže: Samo mrtvi su doživjeli kraj rata. Po Benjaminu, vanredno stanje je permanentno i ne ukida ga čak ni smrt. Naprotiv: mrtvi su ulog u svakom sljedećem sukobu.

Strateška kota

Doista: Srebrenica nije okončana. Traje punim intenzitetom, bitke se vode na brojnim frontovima. U entitetskim školskim udžbenicima, koji promovišu različite istorijske istine o pokolju, na trgovima na kojima mirnodopske vojskovođe otkrivaju biste ratnih zločinaca, u atinskim sudovima gdje Grci koji su u Bosni ratovali da bi pomogli »pravoslavnoj braći« tuže novinare i tvrde da Srebrenice nije bilo, u Srbiji, gdje policajci, u rijetko viteškom činu, umjesto Ratka Mladića privode njegovu suprugu, u Vladi i na ulicama Kanade, gdje se bošnjački i srpski emigranti bore za kontrolu strateške kote »genocid«...

U znamenitoj 9. tezi, onoj koja počinje pominjanjem Kleeove slike Angelus Novus, Benjamin piše: »Anđeo povijesti zasigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor«.

Da bi iluzija napretka bila održana, nužno je brutalno, pješadijsko-artiljerijsko-avijacijsko dejstvovanje ideologije. Bombardovanje tolerancijom, suočavanjem sa prošlošću i nadom u budućnost odvija se bez predaha. Svjetsku politiku čija je ideologija napredak, Benjamin međutim smatra nihilističkom.

Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam istorije – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. Dobro zdravlje i loše pamćenje – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.

Nema nikog, nema ničeg što bi moglo zaustaviti naše pomirenje. Kao što nije bilo nikoga ko je mogao zaustaviti naš sukob. Ili je arhitekta našeg rata ujedno i arhitekta našeg mira? Suočavanje sa prošlošću samo što nije gotovo: čitav je region nestrpljiv da se okrene zajedničkoj budućnosti.

A šta nas, osim prošlosti, čeka u budućnosti?

U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o »istini« i »suočavanju sa istinom«. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice. Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, »Istina o Srebrenici«, sa ili bez Mladića u zatvoru, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?

I ta ogavna fraza »nikada više«, »never more«, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. »Nikada više« genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga »nikada više« koje ne povlači političke posljedice znači samo jedno: »ponovo«. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje...

Rorschachova mrlja

Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?

Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice, vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8 000 ljudi nije preživjelo.

Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta... Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.

Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, mnogo je manja nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.

Nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva. Evropa stoji nad Bosnom kao Kafkin seoski ljekar nad mladićem na čijem bedru cvjeta rana ružičasta, otvorena kao kop rudnika, iz koje vire drski crvi, gojazni od krvi bolesnika. Stoji nad Bosnom i u sebi misli: »Jadni mladiću, tebi nema leka. Pronašao sam tvoju veliku ranu; od tog cveta na svom boku ćeš propasti«.

Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Samo zlo vjeruje u fair play

U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje

Nadalje, bilo je svejedno hoće li Svjetski kup osvojiti Argentina, Španija ili Njemačka; hoće li Messi predriblati čitavu protivničku odbranu, onda se sa loptom vratiti do svog gola, pa još jednom predriblati sve, i sudije, i argentinske i one druge igrače; hoće li Maradona, u finalu, skinuti sako, utrčati na teren i gol dati rukom; hoće li Torres šutnuti sa 40 metara, pogoditi rašlje i odlučiti prvaka; čak i hoće li novi muslimani iz Al-Qaede, na oduševljenje onih koje vrijeđa sve, a naročito karikature (upravo zato što oni jesu tako karikaturalni), aktivirati bombu na stadionu i tako prekinuti finalni meč.

U trenutku kada su se igrači Sjeverne Koreje, nakon poraza od 7:0 protiv Portugala, uputili u svlačionicu, sve je to postalo svejedno.

Fudbaleri Sjeverne Koreje jedini su koji na ovom prvenstvu nisu igrali ni za slavu ni za novac. Igrali su za goli život.

Oni su došli iz zemlje u kojoj je Vođa, Kim Yong Il, napisao pjesmu koja glasi ovako:

Kao što suncokret može cvasti

samo ako je okrenut prema suncu,

tako i korejski narod može cvasti

samo ako su njegove oči okrenute gore,

prema njihovom Vođi.

U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje. Ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, naročito ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, ne želite da izgubite sa 7:0. Jer: globalno poniženje i povrijeđeni ego najmanji su vaš problem, dok pred očima milijardi gledalaca napuštate teren. Jer: dobro znate da ste u Južnu Afriku poslati da pronesete slavu svog Vođe i svijetu pokažete istinu o svojoj zemlji i narodu. Umjesto toga, što ste vi uradili: osramotili i Vođu i zemlju i narod. Učinili da ih ismijavaju njihovi neprijatelji, kojih je mnogo i moćni su.

A dobro ste znali kakav je ulog... i kakva je kazna. Poraz do 3:0 može se tolerisati, jer veliko je i milostivo Sunce. Ali, 4:0 – to je već ravno izdaji. A izdaja se ne prašta. Stoga: četiri gola za po pet godina zatvora.

... a onda je pao i peti gol. Dok ste izvodili loptu sa centra, mislili ste o tome kako će vam, odmah po sletanju, na ruke staviti lisice i sprovesti vas ravno u zatvor iz kojega nikada nećete izaći. Niste stigli sami sebe ožaliti, a već ste primili i šesti gol. Gledali ste fudbalere Portugala kako se raduju, a pred očima imali svoju ženu i djecu, kako neutješno plaču dok ih naoružani ljudi u uniformama odvode u logor za prevaspitavanje, u koji su dospjeli zbog očevog grijeha, tako velikog da je prenijet i na potomstvo. Sedmi gol bio je pucanj u mrtvo tijelo: otupjeli od bola i užasa, teturate terenom dok zamišljate kako vaša kuća gori a plamen osvjetljava leševe vaše strijeljane porodice.

Ono što je Portugal napravio protiv Sjeverne Koreje bila je sadistička orgija, rokoko surovosti. Bio je to, ne okolišimo, zločin protiv čovječnosti. Momak Paris Hilton (ili je to bila Kim Kardashian?) sa svojim brižljivo njegovanim gay-friendly lookom proslavlja pogodak koji je porodicu protivničkog golmana poslao pred streljački vod: čovjek može živjeti 1000 godina i ne vidjeti ništa odvratnije.

Dobro, znam: pravda je tek jedna od velikih riječi koja ne označava ništa osim vlastitog odsustva. Pa ipak, kada je Villa Portugalu dao gol iz ofsajda, zadovoljno sam se nasmiješio.

Kako bilo, ono što želim reći je sljedeće. U igri čiji je sastavni dio opstrukcija svake vrste, udaranje protivničkih igrača i lomljenje njihovih nogu, na meču u kojem su igrali za svoje i živote svojih porodica, fudbaleri iz zemlje Osovine Zla napravili su samo tri faula. Tjah, izgleda da danas još samo Zlo vjeruje u fair-play.

(zurnal.info)