Andrej Nikolaidis

Andrej Nikolaidis: Visokomimetsko novinarstvo

 Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti

Dobro: kao što ne vjerujemo u Deda Mraza, ne vjerujemo ni u to da novine postoje da bi okrivale istinu i prosvjećivale čitaoce, iako vlasnici novina, dakle oni koji stiču dobit objavljujući istinu, i njihovi novinari, dakle oni koji su plaćeni da razotkrivaju istinu, često tvrde suprotno. Uostalom: jeste li nekada sreli Deda Mraza koji je pred grupom razdragane dječice razotkrio istinu i saopštio da, eto, pravi Deda Mraz ne postoji?

U stara vremena, one koji su objavljivali istinu zvali su prorocima, i oni su, zbog očitog sukoba interesa na ovom, svoju platu dobijali na onom svijetu. U korporativnom novinarstvu, kolumnisti su apostoli (oni najbliži istini i sa specijalnim zadacima u ime istine), a redakcijski kolegij biskupska konferencija (oni koji odlučuju koliko istine je puku dovoljno – koliko istine puk može podnijeti). Sistem je to star dva milenija: provjeren, dakle.

Ali avaj! Ljudi su Sveto pismo u jednom trenutku stali doživljavati kao zbirku fantastičnih priča sa moralnom poukom, dok su im svi oni silni biskupi i kardinali postali nalik na fun-clubove Zvjezdanih staza koji se, doduše, smiješno ali luksuzno oblače, sastaju na širokim trgovima i pod visokim kupolama, i povrh svega imaju nemalu moć, iako je onih koji dijele oduševljenje serijalom čiju unutrašnju istinu i ljepotu uporno brane - sve manje.

Ne podsjete li nas novinski tekstovi koje svakodnevno čitamo na lošu naučno-fantastičnu prozu? Ima tu elemenata teorije zavjere (uticaj Philipa K. Dicka), kao i pornografije (uticaj nesretnog djetinjstva). Istina koja je komično-stupidna, trapavo upakovana i logički neodrživa neće čitaocima zbog toga postati manje prihvatljiva – naprotiv. Ali u biti – današnje je novinarstvo visokomimetski žanr. Današnji su mediji, uključujući tu i sve one reality programe – naročito reality programe, jer u njima nema ničeg stvarno stvarnog – prostor fantazijskog.

Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti.

Šeki Radončić, najprije, sve i da je htio, nije mogao biti član SPS-a. Jer je Šeki Radončić živio u Crnoj Gori i bio državljanin Crne Gore, u kojoj Miloševićeva partija nikada nije registrovana. Šeki Radončić, sve i da je htio, nije mogao postati bliski prijatelj Momira Bulatovića, kojega je godinama razvaljivao na najsitnije komade u svojim tekstovima, pa ga na kraju zamalo poslao u zatvor, smjestivši ga na vrh piramide odgovornih za deportaciju izbjeglica-Bošnjaka iz Crne Gore. Šeki Radončić je više puta, što bombama što na drugi način razornim sredstvima, bio napadan zbog toga što je bio ubojit u svojim publicističkim opisima zlodjela srpske i crnogorske države. Radončić je najhrabriji i najbolji crnogorski novinar-istraživač, a čini mi se kako i - popularno govoreći - regionalno stoji u vrhu. Zbog njegovih tekstova, knjiga o policijskoj torturi i filmova o deportaciji izbjeglica, Crna Gora se bukvalno tresla. Radončić je više puta pomjerio granicu onoga što se u ovoj zemlji smije reći. Devedesetih godina nije u Crnoj Gori bilo mnogo Bošnjaka koji su se usuđivali podići glavu, a kamoli progovoriti o teroru pravoslavne većine: utoliko je ono što je Radončić radio vrjednije poštovanja. Hoću reći: samo u snu moguće je ono što je objavio SAN.

Van granica sna, ili pak u drugom, košmarnom snu, Savez logoraša Republike Srpske najavio je da će Šekija Radončića tužiti “zbog iznošenja neistina o broju poginulih u ratu u BiH na BHT-u, gdje je rekao da je brutalno ubijeno 100 000 Bošnjaka širom Bosne”. Izgleda da branitelje ugleda Republike Srpske niko nije obavijestio da je Šeki, zapravo, njihov.

Priča kaže: kada su se u Crnoj Gori pojavile prve kubure, to je kod prekaljenih ratnika izazvalo nemalo gađenje. Sada svaka rđa može ubiti najboljeg junaka, govorilo se. Primijenimo tu epsku logiku na novinarstvo: možeš ti biti najbolji, ali će te, svedno, kad-tad pljunuti neki smrad koji za istinoljubivog tajkuna radi kao plaćeni pljuvač.

Na koncu: očito je kako je jedina mana Šekija Radončića to što mu je brat Fahro. Mrziti nekoga zbog toga, isto je kao mrziti nekoga zbog toga što je Bošnjak, ili mrziti nekoga zbog toga što je Srbin. Jer to je mržnja zbog imena i krvi. Naravoučenija, nažalost, nema: to je tako, a biće još gore.

(zurnal.info)

 




ANDREJ NIKOLAIDIS Talibane ubijaju, zar ne Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti.

 

U Beograd me u posljednje vrijeme često zovu na književne promocije i sajmove. Ne idem. Da ukratko objasnim zašto to, u mom slučaju, nije stvar etičkog izbora.

Za početak, meni je tamo lako ne otići: nemam, naime, nikakvu potrebu da me čita niti jedan jedini čovjek koji smatra “da se u Bosni nije dogodila agresija nego građanski rat”, “da je na svakoj strani bilo zločina, a svi su zločini isti”, “da se i drugi trebaju izviniti Srbiji, kao što je Srbija uputila izvinjenje drugima” , da “zato što se u Srebrenici, kažu, dogodio genocid, ne možemo Republiku Srpsku nazivati nagradom za genocid”… nemam potrebu da me čita niti jedan takav čovjek, pa stoga neću učiniti ili napisati ništa da bi me čitao. Više od toga: učinio sam sve što sam mogao da me ne čita. Od njih želim samo mržnju, i svaki put kada je dobijem, moje lice ozari sreća. Oni do kojih mi je stalo, Srbija Betona, e-novina i LDP-a – do njih dospijem. Ti ljudi su ne samo najbolje od Srbije, nego i najbolje što u, kako se danas popularno kaže, regionu postoji. Svakako su bolji od mene. Oni me ljubazno zovu, ali ih ja odbijam posjetiti u njihovom zatvoru – to nije nešto sa čime bi se čovjek hvalio.

Sve za sebe

Stoga, i ne samo stoga, moj nedolazak bi mogao biti pogrešno protumačeno kao uzvišen etički izbor: kao što znamo, kao što možemo da znamo, iza tako mnogo etičkih izbora, sakriven u žbunju, stoji užitak. Lupi petama i reci: Sve za sebe! Lupi petama i reci: ja radim tako ne zato što sam “moralan”, a onaj ko čini suprotno, kao, nije, nego zato što njihova mržnja znači moj užitak, kao što bi njihovi aplauzi za mene značili konačni poraz: pa ako sam moralan, to sam zato što se horizont mog užitka poklopio sa horizontom etičkog zahtjeva. Kao što znamo, kao što možemo da znamo, čovjek koji je napravio etički izbor zbog toga osjeća nemali užitak – koji je sasvim dovoljna nadoknada za negativne posljedice tog izbora.

Hoću reći… Kada bi čovjek želio da proda gomilu knjiga idiotidnim gadovima o kojima govorim, pa ipak samom sebi rekao; ne - tada bi, možda, bilo opravdano potezati tešku artiljeriju, poput riječi “etičko”. Primijetimo, još, da se teška artiljerija etičkog upravo najlakše i najčešće poteže – da se, zapravo, poteže češće nego kurac u javnom WC-u. Ovako, čovjek čitav život sanja da zakolje komšiju, onda počne rat, onda se on prijavi u vojsku, da brani zemlju, vjeru i naciju, onda zakolje komšiju, onda rat završi, onda on zbog svog etičkog izbora da brani zemlju, vjeru i naciju zahtijeva penziju i društveno priznanje. Ne čini li vam se to naročito neetičnim upravo zato što je za svoj veličanstveni etičko-patriotski izbor on već nagrađen – onda kada mu je dozvoljeno da nekažnjeno ispuni želju i zakolje komšiju? Zato se naši optuženici za ratne zločine osjećaju prevarenima i povrijeđenima, zato pred sudom u Haagu nastupaju kao oni koji su moralno superiorni – zato što je postojao prećutni društveni ugovor da se može klati. Onaj ko je klao taj ugovor nije prekršio. Onaj ko ga je izručio sudu – jeste.

Danas, kada se svemu pridaje etička dimenzija, pa tako “etičko” nastoji prodrijeti i u ono fantazijsko, zbog čega prisustvujemo pokušaju stvaranja “etičke mode” i “etičke pornografije”, ja ostajem privržen prevaziđenom polju estetskog. Nalazim, na primjer, da je prosto groteskno, premda nesporno praktično i unosno, iz Sarajeva aplaudirati predsjedniku Srbije zato što je Bosni pustio plin. Kad smo već kod toga, zašto mu ne aplaudirati zbog toga što je na Palama otvorio školu “Srbija”? Jer: nije li mogao, da nije tako mudar i plemenit kakav jeste, otvoriti školu koja bi se zvala “Velika Srbija”? Konačno, meni se čini da je današnji predsjednik Srbije sasvim dobar nastavljač djela onog predsjednika svih Srba čija je bosanska vojska Sarajevo pretvorila u konc-logor bez struje i vode: konc-logor u kojem je jedino nedostajalo da zatočenicima puste plin. ( Nagradno pitanje, odnosno dva. Ako je, za vrijeme radne akcije po radnim nazivom Svi Srbi u jednoj državi, Crna Gora smatrana srpskom Spartom, a Novi Sad srpskom Atinom, šta je bio Beograd? A šta je bilo Sarajevo? Srpska Troja?)

Balkanski Njujork

Mnogo puta sam od liberalnih Bošnjaka, sasvim prijateljski, čuo kako moje pisanje o zločinima mojih a njihovom stradanju, Bošnjacima čini samo loše. Jer moje pisanje Bošnjake učvršćuje u njihovoj predstavi o sebi kao žrtvi. Moji vas jesu napravili žrtvom, pa ja i ne mogu drugo, nego to reći. Jer bih u suprotnom učvršćivao svoje u njihovoj predstavi da su nevini. Što ćete dalje sa tim, ja ne znam: mogu jedino reći, kao što sam govorio i govorim, da politika viktimizacije stvara nove nesreće i žrtve. Kao što nove nesreće i žrtve stvara i politika nevinosti. Ako Bošnjak sebi kaže: odbijam da budem žrtva, to je mudar i spasonosan čin, to je dobar način da se prevaziđe prošlost, da se napokon iskorači iz nje. Ali ako ja kažem: ti nisi žrtva, to je goli akt falsifikovanja prošlosti i prikrivanja zločina, koji vodi samo ka jednom – vječitom ponavljanju prošlosti.

Danas se pomirenje, kao nekoć veselje, širi na sve strane. Ali to je ona vrsta pomirenja koja neizbježno vodi u nova klanja. Jer u ovoj verziji pomirenja nama ne preostaje ništa drugo nego da se pomirimo sa tim da ništa nije posve razotkriveno, riješeno i kažnjeno. Da se pomirimo da ne postoji konačna instanca koja će užasni pejzaž - u kojem su leševi ljudi pod zemljom a leševi ideja i nadanja nad zemljom – raščistiti a pravdu uspostaviti. Ovo je Bože pravde! pomirenje – kao jedina adresa kojoj se ljudi mogu obratiti za istinu i pravdu preostalo je ono onostrano.

U ovoj verziji pomirenja, mi se Beogradu divimo kao kulturnom i kosmopolitskom centru, Njujorku Balkana, dok nam je Bosna nekako blatnjava i gadna, jer ona je postala Avganistan Balkana – sa svojim Bliskoistočnim Sarajevom i talibanima u selima oko Zenice. Ipak… Između blaziranih balkanskihNjujorčana iz kruga Dvojke, koji su vrlo načitani i kulturni i kojima je vrlo dosta priče o ratu, posebno simplifikovane priče o krivcima za rat, i talibana na maglovitim zeničkim livadama, za koje rat nikada neće biti završen, jer će ga do kraja života vidjeti u svakom detalju i međ javom i međ snom, ja biram talibane. Oni su to što jesu zato što ne znaju i ne razumiju više od onoga što su bili prisiljeni preživjeti, dok su Beograđani Njujorčani uprkos tome što znaju i razumiju što su drugi zbog njih bili prisiljeni preživjeti.

Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti. Iznad te retorike lebdi jeziva (katkad čak i izgovorena) poruka: da ovo dokazuje da ono i nije bilo tako pogrešno, da oni koji su preživjeli, ovim što su postali, jesu alibi za ono ubijanje. Talibane ubijaju, zar ne?

Ako u selima oko Zenice danas imamo “balkanski Avganistan”, nije li elementarno fer reći kako je to, između ostalog, i rezultat politike “balkanskog Njujorka”?




Andrej Nikolaidis: Moje su jagnje vezali žicom

Nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da, ipak, postoji neki poredak: sve će pasti. Sjećanje je, opet, sami poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, poredati, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon u redu. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

Nostalgija, kako desnici i priliči, voli rituale. Iseljenici, izbjeglice i ostala menažerija koja se devedesetih godina prošlog vijeka iz Jugoslavije izlila u Evropu, imaju brojne nostalgične rituale. Grupa jugoslovenskih iseljenika je - priča kaže da je to bilo u Holandiji - odlučila da za Prvi maj, međunarodni praznik rada, kamen-temeljac svake građevine sjećanja na bivšu zemlju, okrene jagnje. Pronašli su zgodnu livadu, na kojoj će, dok se jagnje peče, moći igrati fudbal. Kraj livade teče rijeka, u kojoj mogu hladiti pivo. Pronašli su čak i dobro drvo za ražanj. Sve su pronašli, osim jagnjeta. Iz nekog razloga, jagnje nije bilo moguće kupiti.

U sličnoj situaciji našao se čovjek o kojem mi je u Budvi pričao Petar Luković. Taj je, doduše, živio u Los Angelesu. U posjetu mu je dolazila velika grupa zemljaka, a on je smatrao kako ljude ne možeš domaćinski dočekati ako ne okreneš prase. U prodavnicama nisu prodavali prasad za ražanj, ali se on dosjetio pa prase kupio u prodavnici kućnih ljubimaca. Problem je nastao kada je prase pokušao zaklati na balkonu svoje zgrade.

Naši Holanđani došli su do drugog rješenja. Nakon što su im, u ko zna kojoj po redu mesnici, rekli da nemaju cijelo jagnje, pitali su: dobro, ali imate jagnje u dijelovima? Onda su kupili sve fragmente jagnjeta koje su u toj mesnici mogli pronaći. Glavu i zadnju lijevu nogu kupili su u drugoj mesnici. Onda su otišli na svoj Prvomajski uranak, na svoju livadu pokraj rijeke, gdje su žicom spojili sve dijelove u jedno nakazno tijelo i jagnje nabili na ražanj. Ovo izbjegličko čitanje Mary Shelley, ovo Frankenstein jagnje, bilo je sâmo otjelotvorenje njihovih nostalgija.

***

NASA je jučer bombardovala mjesec. U trenutku kada pišem ovaj text ne znam kako će bombardovanje proći, hoće li što poći krivo. Mjesec, kažu, bombarduju zato jer ispod njegove površine pokušavaju pronaći vodu. Nada se ulaže u to da bi u sjenkama kratera, blizu južnog pola, na mjesima koja sunčeva svjetlost nikada nije dotakla, moglo biti vode. Bude li tako, ljudi će tu podići bazu na Mjesecu.

***

Iz Potosija, u Boliviji, iz najvišeg grada na svijetu, na 4090 metara nadmorske visine, pogled puca na Cerro Rico, Bogatu planinu. Španci su tu u 16. vijeku pronašli srebro. Vi tekst o tome možete pronaći na sjajnom sajtu h-alter. Lokalne legende kažu da bi se od srebra koje je iskopano iz Cerro Ricoa mogao izgraditi most, sve do Španije. Kažu, još, kako bi se taj most mogao izgraditi i od tijela onih koji su umrli u rudnicima, vadeći srebro. Više od osam miliona ljudi, što lokalnog stanovništva što afričkih robova, umrlo je radeći u tim rudnicima, da bi bili izgrađeni svi oni muzeji i sve one ne katedrale pred kojima bez daha ostaju turisti, da bi cvjetala španska kraljevina, danas demokratija. Upravo na to mislio je Benjamin kada je napisao kako je “Dokument kulture uvijek ujedno i dokument barbarstva”.

Voda je srebro ovog milenijuma, a bombardovanje mjeseca nastavak nikada prekinute kolonizatorske prakse. Zvanični razlog bombardovanja mjeseca je, dakako, naučni. Nismo mi, tamo gore, u potrazi za novim resursima i zaradom, nego za znanjem. Tu smo priču već čuli… Kada su Englezi slali ekspedicije u crnu Afriku, i oni su to činili radi sticanja novih znanja, koja su kasnije predstavljana znatiželjnoj i uzbuđenoj londonskoj naučnoj zajednici. K tome, valjalo je od propasti spasiti duše divljaka koji nisu znali za našeg Boga. Profit je došao usput, kao kolateralna korist naučnog istraživanja i hrišćanskog humanizma.

Dok se sprema bombardovanje Mjeseca, mislim samo na jedno: na to koliko bi ljudi koje znam i danas bilo u svojim zavičajima, gdje se slobodno peče rakija i neušivena jagnjad, da su Amerikanci, sve tražeći vodu, koju godinu ranije bombardovali Miloševića i Karadžića.

Ma kako nevjerovatno to zvučalo, čini se kako ćemo na kraju osjećati nostalgiju za vremenom kada su Amerikanci bombardovali samo na Zemlji.

(zurnal.info)



ANDREJ NIKOLAIDIS: Fašizam tranzicije

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.

Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda.

Crnogorska razglednica

Nasilna su ova naša društva. Nasilna, kao da rat momcima nije bio dovoljan da se izduvaju. Reklo bi se da momcima rat treba kao rekreacija, kao fudbal na male golove – dvaput sedmično, da izduše. Je li na djelu veliki povratak devedesetih? Ili iz devedesetih nikada nismo izašli?

Kako stvar izgleda u Crnoj Gori?

Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije.

Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači.

U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, najprije, odlučio da iz zgrade Opštine, dakle iz svoje zgrade, šutne slijepu djevojku Marijanu Mugošu i njenog psa-vodiča Xenu. Uprkos odlukama suda, djevojka i pas-vodič i dalje ne mogu na posao, u svoju kancelariju. Nakon toga, gradonačelnik je odlučio da izmlati novinara koji je snimao njegov pogrešno parkirani službeni automobil. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.

U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga, ratnih devedesetih, njega i grupu članova SDA, uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Jedan od dokaza da je Čikić terorista bilo je to što su u njegovoj kući nađeni primjerci Monitora i islamska vjerska literatura. U optužnici je pisalo da je Čikić snajperista. Ibrahim Čikić je slijep. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi. Tužioci tvrde da ono što je opisao nije dobro razumio i dobro vidio – to nisu bili oni.

U svim navadenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima itekako su bili svjesni te slabosti. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.

Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović). Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.

Socijalni darvinisti na vlasti još nešto ne razumiju: da između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadzilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.

Progon iz čopora

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – vladajuće Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu podgoričkog naselja Zagorič. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica. Queerovi su prognani sa sarajevskih i beogradskih ulica zato što su pogrešni - tim gradovima vladaju nacionalno i vjerski osviješteni, tradiciji vjerni čopori koji svaki ugriz koji nanesu drugome tvrde da je u ime boga i tradicije.

U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?

Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih, koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu. Tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.

Zvanična ideologija tajkunske elite u Crnoj Gori nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego – socijalni darvinizam, koji ideolozi socijalne nejednakosti i neosjetljivosti nazivaju crnogorskom verzijom neo-liberalizma. Ovaj ideološki frankenštajn ponegdje se naziva i Crnogorskom ekonomskom školom. Crnogorska vlast odlučna je u osudi fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje Crnu Goru trebaju učiniti tolerantnim društvom politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze pro-miloševićevskog fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.

Pobjednik uzima sve

Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.

Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno “superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih “prirodno” i spontano transformisao u teror “sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin.

Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Za sada.

(zurnal.info)