Romske priče

ROMSKA KNJIŽEVNOST (3): Ostati ponosan

Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda. Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Socijalne, zdravstvene i stambene potrebe potisnule su problem edukacije a samim tim i romskog kulturnog pisanog i umjetničkog stvaralaštva kao i kompletnu kulturnu baštinu našeg naroda ubrajajući i tradicionalne romske zanate. Protjerivanje, diskriminacija, omalovažavanje romskog naroda doveli su do izumiranja ne samo romskog jezika nego i do izumiranja romskih tradicionalnih zanata (onih koji se bave kalajisanjem, izdrada bakrenih stvari, pravljenje peći i šiševa, lonaca, pletenih od pruća korpa i drugih proizvoda).

Odumiranje jezika

Bosanskohercegovački Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini.

Statistike romskih nevladinih organizacija govore da u BiH trenutno živi izmedju 80.000-100.000 Roma.

Činjenica da 80 % romske djece ne pohađa redovnu nastavu je primjer koji vam može poslužiti da biste vidjeli romsko stvaralaštvo u budućnosti. Samim tim zbog diskriminacije i predrasuda drugih prema Romima odumire i jezik, a vi i sami znate da ukoliko odumire jezik odumire i narod. Sad je pitanje da li ćete dozvoliti da 100.000 Roma u Bosni odumre i postane nevidljivo.

Sadašnja situacija je takva da 60% populacije Roma u BiH je nepismeno, i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije. Obrazovanje je ključ ovih problema. I tako, život se vrti u krugu: nemaš završenu školu, nemaš posao, nemaš smeštaj, nemaš novac za osnovnu egzistenciju.... a u školu ne možeš ići ukoliko sve to nemaš...

Kako onda da se stvara romska kulturna baština, kako da se stvaraju pisana djela... I kada se rode romski talenti nemaju uslova za njegovo razvijanje, a kamoli za afirmacijom na tom polju... Već navedeni uslovi su potrebni da su ispunjeni da bi se došlo do neke afirmacije...

Istina je da se u posljednje vrijeme mnogo radi na uključivanju romske djece u škole i da državne institucije pomožu pri realizaciji takvih projekata. Romska djeca dobivaju besplatne knjige, grade se stambeni objekti za ugrožene Rome, koliko sam informisana do kraja ove godine treba da se izgradi 100 stambenih objekata, što po meni znači još 100 romske djece će ubuduće pohađati školu, 50 Roma će dobiti radna mjesta do kraja ove godine i ukoliko se to ostvari, a nadam se da hoće, naša romska književnost će sigurno biti bogatija za još nekoliko pjesnika ili književnika. Ali, uprkos tome veoma mali broj djece završava školu. Ženska djeca napuštaju školovanje već nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Malo je onih koji ustraju.

I pored svih tih problema, neimaštine, socijalne ugroženosti, stambenih problema, zdravstvenih problema, problema u oblasti edukacije, diskriminacije, poznata je i diskriminacija jezika. Romi se stide da govore romski na javnim mjestima jer oni koji nisu Romi zaziru od njih i sklanjaju im se s puta kao od virusa. Ista situacija je u školi. Djeca su diskriminirana ukoliko nedovoljno ili sa romskim akcentom govore romski i kao takve ih najčešće prebacuju u specijalne razrede sa djecom koja nisu u stanju da redovno gradivo brzinom ostale djece savladaju. Nije ni čudo što mladi ne žele da uče romski, to je nesvjesna strah od budućnosti...

Diskriminacija je doprinijela izumiranju jezika, a i izumiranju naroda što pokazuje izjašnjavanje Roma drugom nacionalnom pripadnošću. Svijest Roma o vlastitom identitetu splašnjava.

Statistika ubija

Neophodno je da se Romi obrazuju i na svom maternjem romskom jeziku a naravno za to su potrebni i stručni kadrovi koji se svakako moraju osposobiti i angažovati. Mnoge dileme su u tome na kojem romskom dijalektu je potrebno raditi na kojem prostoru, da li će se čekati dok se standardizacija jezika ne usaglasi, čiji je dijalekt bolji itd. Sve to buni one koji žele da nam pomognu: ne-Romi su u dilemi šta da odobre i šta da finansiraju tako da je prisutan ogromni i očiti problem zavlačenja u vremenu zbog problema standardizacije romskog jezika, diskriminacije u pogledu dijalekata, diskriminacije prema Romima i romskom jeziku uopšte ne samo od strane ne- Roma nego i Roma prema Romima. Tako mnogi Romi koji su u kontaktu sa institucijama koje ovo treba da odobre manipulišu ovim problemom i samim tim manipulišu dijalektima i romskim jezikom. U Bosni i Hercegovini živi par univerzitetski obrazovanih Roma. Problem je: koliko univerzitetski obrazovanih Roma zaista živi na ovim prostorima? Ovdje nije stvar samo popisa i broja, nego je stvar u tome da takvi treba da pomognu pripadnicima svog naroda i da poboljšavaju prosperitet istog svojim angažovanjem na rješavanju romskih problema.

Već sam vam rekla da nije rijetka i diskriminacija Roma prema Romima a posebno Roma prema Romkinjama. Evo navešću svoj primjer:

Prema istraživanjima nekih naših institucija naveden je podatak da među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Ja sam jedina, ali oni to ignorišu i ignorišu moje bivstvovanje iako znaju da sam Romkinja i da se bez imalo straha i stida izjašnjavam onakvom kakvom sam se rodila.

Kakva statistika može da negira moje bivstvovanje na ovim prostorima? Citiram Amira Sarajlića u njegovom referatu “Pristup zapošljavanju romske populacije” u Projektu Vijeća Evrope: Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Slična je i analiza ljudi koji su napisali knjigu “Nismo naučili tako smo živjeli” u kojoj je napisano da Nijedna od žena (Romkinja) nije pohađala fakultet ili više škole, iako sam ja prevela njihovu knjigu na romski jezik a prije mog angažmana znali su moju biografiju. Ipak sam kod njih ostala nevidljiva. Po njihovom shvatanju sigurno se ne podudaram sa njihovom slikom jedne Romkinje ili Roma, kako hoćete, i tako ignorišu moje bivstvovanje.

Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne.

1996. godine Katrin Remstma i ja smo posjetile naše Rome na području Federacije i za European Working Group for Roma – Europäische Arbeitgruppe für Roma in und Roma-Flüchtlinge aus Bosnien uradile informaciju o položaju Roma u Bosni pod nazivom Die Roma sind in ihren Positionen geblieben. Svi ti Romi, svi ljudi uključeni u rad sa Romima su me ponovo vidjeli u Bosni a niko se nikad nije sjetio da postojim kad su se dijelila radna mjesta i pozicije u BiH i nema me u statistici kao Romkinje sa više završenih univerziteta.

Moje prisustvo u Evropskom Parlamentu 1996. godine i u Briselu i u Strasbourgu je ostalo zabilježeno u tom smislu da je bilo dobro da se neko od Roma iz Bosne tu pojavio, u vrijeme kad su naši Romi umirali i ginuli sa ostalim bosanskim narodima na ovim prostorima, i da se time ispunila kvota problematike o kojoj se diskutovalo, jer su se naši romski muški lideri lijepo razdijelili sa radnim mjestima za koja nisu bili čak ni kvalifikovani. Moje kvalifikacije i moje bivstvovanje su zanemarili, jer ja sam za njih samo žena u tom našem tradicionalnom balkanskom shvatanju.

Izgonom iz Njemačke 1997. godine i nastanjivanjem u Torontu u Kanadi okrenula sam se samoj sebi i mom samostalnom radu. Pisala sam pjesme, priče, pisala o životu i sakupljala moja sjećanja. Tako sam ostala nepovrijeđena od strane drugih a najviše od strane svojih.

Sada živim u Njemačkoj i radila sam u staračkom domu na njegovanju staraca – kao pomoćnica, trenutno sam na liječenju jer me je posao zdravstveno slomio. A vi svi znate da od pisanja vrlo mali broj ljudi može živjeti.

Mislim da sam ovoj zemlji potrebna, i da mogu mnogo toga uraditi, ali kako stvari stoje mislim da ja nisam potrebna ... koruptivnim pojedincima.

Pisanje i moj rad mi niko ne može oduzeti, niko mi ne može oduzeti ono što mi je moj otac -Rom ko grom- Derviš Tahirović dao, a to je ponos. Ostaću ponosna na ono što jesam i kakva jesam.

(zurnal.info)


ROMSKA KNJIŽEVNOST (2): Priče koje plaše pripovjedače

 

Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela.


Jedan od najistaknutijih lingvista koji je poznavao sve romske dijalekte bivše Jugoslavije i jedan od najvećih prijatelja Roma na našim prostorima, koji je posebnu pažnju posvetio gurbetskom dijalektu Roma koji su živjeli u BiH u Sarajevu i Prijedoru, je romolog Rade Uhlik . Rodjen je 1.02.1899. u Sarajevu a umro je 12.06.1991. u Sarajevu. Iza sebe je ostavio više od 43 vrijedna djela iz gramatike romskog jezika, sakupljenih romskih priča, pjesama kao i srpsko-hrvatski-romsko-bosanski rječnik. Prvu zbirku pjesama objavio je 1937. godine u Prijedoru pod nazivom „Romane gilja“ /“Romske pjesme“. Prvi rječnik je napisao još davne 1947. godine pod nazivom „Srpskohrvatsko-ciganski rečnik: Romane alava“. Drugi Uhlikov „ Srpskohrvatsko-Romsko-Engleski rječnik-Romengo alavari“ objavljen je 1983. godine. Sva tri izdanja je objavila izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Njegova djela su sačuvana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Osim ovih djela, postoji i nekoliko nacrta bukvara koji su odštampani u nekim zemljama, Sovjetskom Savezu 1927. i 1934. godine, u Švedskoj 1975.godine, u Sarajevu 1990. godine i autor ovog bukvara je francuski lingvista Marsel Kortijade.

Šabloni od predrasuda

Danas na pragu 21. Vijeka, Romi se nalaze ispod svih minimuma socijalnog, ekonomskog, obrazovnog i kulturnog razvoja civilizovanog čovjeka. Socijalni problemi i dalje potiskuju problem obrazovanja a samim tim i kulturnog stvaralaštva. Veliki broj autora ne- Roma pišu o Romima ne odmičući od šablona koje nose u sebi, a to su šabloni loših predrasuda, ismijavanja, predstavljajući romske likove samo u slučajevima kada pišu o bijednicima i prljavim varalicama, lopovima, neradnicima, o onima koji su bez samopoštovanja i samouvjerenosti, o onima koji otimaju tuđu djecu a svoju prodaju i ostavljaju itd. Ovakva književnost je pogubna za Rome. Moram reći i to da su mediji u velikom dijelu doprinijeli ovakvoj situaciji negativnog predstavljanja Roma.

Situacija se lagano mijenja i u posljednjih nekoliko decenija pojavljuje sve više romskih medija koje vode profesionalni romski novinari, da se pojavljuje sve više romskih pjesnika, književnika, lingvista, umjetnika, režisera itd. Svijest o nacionalnoj pripadnosti se budi, strah od proganjanja nestaje i intelektualni pokret Roma jača. Pa i ako se desi da neko bude i protjeran zbog pisanja istine o svom narodu uvijek se negdje može naći prostor za življenje. A u današnje vrijeme to nije sudbina samo romskog naroda.

Prvi rječnik napisao je mađarski Rom pod nazivom „Me kámas-mothav”/ "Un Dictionnaire Rromanie oublié Katar o" Gyok-Szótár de Ference Sztojka ", koji je objavljen od strane Malartn Kiado, Paris, 1890. Taj rječnik sadrži i pjesme i molitve.

Knjiga gramatike pod nazivom "Naš jezik/ Amari chib", objavljena je 1980. godine u Skoplju. To je knjiga školske romske gramatike čiji je autor Šaip Jusuf iz Makedonije u koautorstvu sa Krume Kepeskim.

Tokom više stotina godina dugih seoba, Romi su prolazili kroz mnoge druge zemlje i na taj način su dolazili u kontakt i sa drugim narodima i kulturama. Zato je i razumljivo da se u romskoj mogu prepoznati i elementi onih kultura sa kojima su Romi imali bliže kontakte. Tako se, u romskim pričama i legendama mogu uočiti starosemitski mitovi. Naravno, romski narod ima svoje originalne motive koje su do današnjih dana sačuvali: legende o princu Pengi, o Bengi (đavolu), o faraonovom carstvu, o Bogu (develu ili delu), priče čiji su junaci razni vragolani, spadala, skitnice i mnogi negativni likovi. U oblasti humora u romskim pričama dominiraju tri glavna tipa a to su Dilo (Budalaš), Xalo (Ćelo) i Phuro (Stari). Tematika romske književnosti, posebno priča, je raznovrsna. U njima se može naći i ono što ne romske čitaoce može da zbuni ili iznenadi. Priče koje se među Romima sasvim normalno pričaju, za ne- Rome su odvratne. Priče su često tako duge da pripovjedač zaboravi da ispriča njihov kraj. Te priče se mijenjaju od naratora do naratora. Svako nešto svoje nadodaje i izmišlja i kada su priče strašne pričaju ih tako vjerodostojno da se i sami preplaše iste. Likovi koji straše su razni bahvalja duhovi, choxane –vještice itd. Pošto Romi tokom minulog vremena nisu imali veće mogućnosti za zapisivanje svog stvaralaštva te priče su se prenosile usmeno, sa koljena na koljeno, zadržavajući samo osnovne motive. U skorije vrijeme mnoge priče – paramiche su i pismeno zabilježene i obrađene i naravno i objavljene.

Začetke pisane romske književnosti možemo tražiti u poeziji. U nedostatku vremena, prostora i ostalih životnih uslova, Romu koji se na neki način opismenio bilo je najjednostavnije pisati kratko, simbolično i prenositi svoj bolni i teški život i iskustvo u pjesmi. U prvo vrijeme pjesme su se pjevale i bile sastavni dio repertoara koji su naši Romi izvodili uglavnom na romskom jeziku. Na taj način su pokušavali skrivati svoje osjećaje, tugu, radost od onih kojih su ih omalovažavali i tjerali na vječito prognanstvo. Pjesme su bile komponovane uz čarobne zvuke romske muzike. Nakon što su pjesme bile prihvaćene i od strane ne-Roma mnoge su se i prevodile i objelodanjivale na drugim jezicima.

Otkrivanje tajni

Jedna od najpoznatijih romskih pjesnikinja je Branislawa Wajs Papusha 1910.-1987. (Poljska) koja je bila diskriminirana i progonjena od svog naroda jer je po njihovom mišljenju otkrila kroz objavljivanje svojih pjesama dio tradicije koju ne- Romi nisu nikako smjeli da saznaju. Papushina najčuvenija poema je Krvave suze /Ratvale jasva. Zatim moram napomenuti pjesnikinje, sestre iz Švedske Rosu i Katarinu Taikon, Mateo Maksimova iz Francuske, Karla i Ceija Stojka iz Austrije, te Ronalda Leea iz Canade, Iana Hankoka i Jorga Bernala Lola iz Amerike, Jonardhana Pathaniju iz Indije, Slobodana Berberskog, Rajka Đurića, Dragoljuba Ackovića i Jovana Nikolića iz Srbije, Ali Krasnićija, Bajrama Halitija i Kujtima Pačaku sa Kosova, Ruždiju Sejdovića iz Crne Gore, Šaipa Jusufa i Muharema Serbezovskog iz Makedonije, Šemsu Avdića i Hedinu Sijerčić iz Bosne... Sve su to autori čija su se djela pročula širom svijeta i čija su djela objavljivana i na romskom i na drugim svjetskim jezicima. Željela bih i da spomenem prvog romskog režisera sa naših prostora Rahima Burhana iz Skoplja. Njegov rad nije bio zasnovan samo na radu sa Romima sa kojima je osnovao i prvi romski teatar „Phralipe“ u Skoplju, nego i na radu u svim profesionalnim i državnim pozorištima bivše Jugoslavije.

Međutim, to ne znači da je time problem romskog književnog stvaralaštva i puštanja u javnost istih riješen i da tu više ne postoje problemi. Navest ću jedan primjer koji možda zvuči kao nebitan, ali je veoma bitan za romsku istoriju i narod: romski autor želi da objavi svoju zbirku pjesama i naslov mu je „romska duša“. Izdavač je prihvatio njeno štampanje i objavljivanje ali se ne slaže sa naslovom i sa rječju „romska“ ili „Romi“(nije dovoljno atraktivan za prodaju knjige) i uslov objavljivanja je da se naslov promijeni u „Ciganska duša“. U želji da zaradi nešto novca da bi opstao i opravdao familiji svoj rad „sjedeći i ništa ne radeći“ pristaje na te promjene. Naravno, ovdje nije razmišljao o narodu i o istoriji koja ostaje iza njega nego o sebi i svojoj familiji. Eto najprostiji primjer. Da je ovaj pjesnik imao osnovne uslove za život i dovoljno sredstava da prehrani porodicu ne bi pristao na mijenjanje naslova a pogotovo ako se radi o nazivu vlastitog naroda. Naravno postoje i primjeri kada Romi autori sami koriste taj naziv ignorišući našu romsku istoriju.

1971 godine u Londonu, Velika Britanija održan je prvi Internacionalni Kongres Roma. Na tom Kongresu usvojena je romska internacionalna himna romskog kompozitora Žarka Jovanovića-Jagdina „Djelem, djelem“, usvojena je romska internacionalna zastava (plavo – zeleno i u sredini crveni točak), donešena je odluka da se ponižavajući nazivi našeg naroda kao što su „Cigani“ i drugi (da ih ne navodim) ne koriste nego da se koriste nazivi Rom, Romkinja, Romi, romski itd. Pored tih osnivačkih odluka donešena je takođe odluka da se svaki Rom može i treba koristiti svojim dijalektom u komunikaciji bilo to usmenim ili pisanim putem.

(zurnal.info)


ROMSKA KNJIŽEVNOST (1): Riječi od lišća

Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela

Nakon prvih znakova diskriminacije i progona, Romi su napustili Indiju u 11 vijeku i u traganju za boljim uslovima života i prosperiteta naselili su Evropu. Početke pisane riječi Romi vide u simbolima i oznakama (Šikajmako ili patrina) koje su ostavljali iza sebe na putu. Oznake su bile čisto informativnog karaktera te kombinirajući razne predmete i raspoređujući ih na određeni način informisali bi sljedeću grupu Roma koja bi prolazila istim putem o mogućim poteškoćama ili o mogućim dobrim stranama tog naselja: dobri prema Romima, loši prema Romima, ne daju ništa, ima dosta hrane, pazi policija... Služili su se lišćem, perjem, određenom vrstom drveta, metalom, štofovima, staklom, kožom itd. Kada je nomadski način života napušten, ove takozvane „putujuće novine“ počele su da gube značaj. Tajni znaci su onda postali sredstvo zabave i razonode.

Trinaest rečenica

Do skorijeg vremena romski jezik je bio usmeni jezik, a njegov razvoj i korištenje možemo posmatrati od sjeverozapadne Indije do Evrope i Afrike, a danas i do Amerike i Australije.

Romski jezik i proučavanje romskog jezika bilo je veoma zanimljivo i unosno za naučne radnike i nauku. Naravno, kad kažem naučnici onda isključivo mislim na ne- Rome jer Romi nisu imali svoje naučnike do 1969. godine kada su dvojica Roma, jedan iz Francuske Vanja de Gila Jan Kochanowski a drugi iz Velike Britanije Ian Hancock diplomirali na studijama lingvistike. Neke njihove publikacije bile su objavljene u tadašnjem najaktuelnijem žurnalu „The Gypsy Lore Society“ u Velikoj Britaniji za koji su pisali i prvi srpski romolog Tihomir Đorđević kao i naš bosansko-hercegovački lingvista i romolog Rade Uhlik.

Pod književnim stvaralaštvom o Romima podrazumijevam književnost koja je nastala na temu Romi a čiji su autori ne –Romi.

Prvi put pojava Roma zabilježena je na području Transilvanije 1416. godine, dok se u hronici italijanskog grada Forelija spominju 1422. godine. Englez Andrew Borde 1542. objavljuje transkripciju od 13 rečenica na romskom jeziku s engleskim prijevodom, pod naslovom 'Egipt Speche'. Johan van Ewsum 1565. godine objavljuje romsku listu riječi nanižem stupnjunjemačkog prijevoda, pod naslovom 'Clene Gijpta Sprake' ( 'Govor Little Egypt'), a 1597. godine Bonaventura Vulcanius objavljuje romsku listu riječi s latinskim prijevodom, pod naslovom 'De Nubianis erronibus, quos Itali Cingaros apelant, eorumque lingua' ( O jeziku onih koje Italijani nazivaju Cingari a za koje se greškom smatra da su Nubians).

Evlija Čelebija 1668. godine piše poglavlje o „Ciganima“ sa uzorcima romskog jezika u svom putopisu Sejhat Ime. To je ujedno i najranija dokumentacija o balkanskim Romima.

Najznačajnija djela u oblasti romskog jezika zauzimaju studije „Die Zigeuner in Europa und Asien“ / „Cigani u Evropi i Aziji“ , Augusta Fridricha Potta (1844-1845) i „Ueber die Mundarten und die Wanderung der Zigeuner Europa's“/ „O umjetnostima usmenog izražavanja i o kretanju evropskih Cigana“ Franca Miklošića (1872-1880).

Prvi romolog sa srpskih prostora je Tihomir Đorđević koji je rođen u februaru 1868. godine u Knjaževcu. On je u Minhenu 1902. godine odbranio doktorsku tezu „Die Zigeuner in Serbien“/ „Cigani u Srbiji“. Tokom svog pedesetogodišnjeg angažovanja govorio je djelimično romski i napisao je oko tridesetak radova iz oblasti romologije. Nije smatran prijateljem romskog naroda, njegovi zapisi i odnos prema muzici našeg naroda, prema našim tradicionalnim zanatima i prema našem narodu uopšte nije bio prijateljski.

Šta bi bilo da ih nema

Romska lingvistika i jezik imaju svoju istoriju kao i drugi jezici, ali razlika je u tome što su ostali jezici imali pripadnike svojih naroda koji su se bavili istom. Istorija romske lingvistike nastajala je sakupljanjem građe i pisanjem naučnih i doktorskih disertacija ne- Roma koji su se kretali među Romima proučavajući romski jezik, zapisujući romsku tradiciju, običaje i kulturu.

Poznat je i jedan slučaj austrijskog lingviste Johanna Knoblocha koji se 1943. godine specijalizovao u romskom jeziku a koji je sarađivao s nacističkim režimom. Knobloch je bio angažovan od strane SS 'Ahnenerbe' organizacije, a istraživanja i zapise je pravio snimajući govor Roma u koncentracionom logoru u Lackenbachu u Austriji. Ovaj lingvista je poslije rata postao utjecajan unutar akademske zajednice kao profesor lingvistike na sveučilištu u Bonnu.

Zbog neprihvatanja od strane starosjedilaca, Romi su bili primorani mijenjati mjesto boravka tako da nas Rome epitet “nomadi” vezuje do današnjih dana. Diskriminacija, netolerancija, masovna uništenja i progoni nad Romima, učinili su nas marginaliziranim i za većinu neprihvatljivim, nejednakopravnim i manje vrijednim ljudima na prostorima gdje god bi se pojavili.

Na sreću, Romi su imali i svoje simpatizere, ljude koji su u našem narodu vidjeli bogatstvo kako kulture i tradicije i jezika tako i poniznost i čestitost našeg podcijenjenog naroda.

Na prostorima Bosne i Hercegovine oficijalno se Romi spominju početkom 16. vijeka kada im je Sultan paša Sulejman Veličanstveni odobrio nastanjenje i obrađivanje dijela njegovog pašaluka uz plaćanje poreza.

Jedan od zapisa koje je 1910. godine zapisao književnik Edhem Mulabdić govori o tome na veoma dobar način.

- Šta bi bilo da ih nema? Ko bi drugi bio predmet poruge bogatijem svijetu: na koga bi padale sumnje za odvedene konje, ko bi bio ona ponižena skupina ljudi, koji nose na sebi biljeg zaostalosti u moralnom i intelektualnom pogledu, da nije njih, Cigana? Za sve to oni, čini se, kao da su stvoreni. U našim krajevima naći ćeš dosta naših ljudi i porodica, da su siromašnije od kog ciganskog doma; ali naš se svijet neće narugati čijoj slabosti, čijoj materijalnoj i intelektualnoj poniženosti, a Ciganinu se narugati gotovo da je zabava i nije nikakav grijeh. Ta on se već sklonio na to, nit se umije razljutiti ni potražiti zaštite kao građanin; ako ti i odgovori što, tobože uvrijeđen, to se opet izvrgne u šalu, da se ogradi veći smijeh. Je li ukraden konj, traži najprije u Cigana, pa onda istom u onih kojih ima dosta, da su i Cigane natkrilili u tom gadnom zanatu.

E take su sreće Cigani kod nas, makar da ih je dobar dio marljiv k'o mrav, a miran k'o janje.

(zurnal.info)

Diskriminacija: Nema Roma u Vijeću nacionalnih manjina

U novoformiranom Vijeću nacionalnih manjina Federacije BiH nema predstavnika romske populacije. Aktivisti udruženja Roma smatraju da je to još jedno od poniženja koja svakodnevno podnose


 

Vijeće nacionalnih manjina Federacije BiH zvanično je konstituirano potvrdom imenovanja članova od strane Doma naroda Parlamenta Federacija od 3. decembra 2009. godine. Predstavljaće više od 250.000 pripadnika manjinskih nacionalnih skupina, a sastoji se od jedanaest članova - predstavnika manjina. Također, ostavljena je mogućnost proširenja i na predstavnike manjina koje nisu imale kandidate prilikom konstituiranja Vijeća. Ali, među njima nema predstavnika romske populacije.

Izrevoltirani ovakvim konstituiranjem Vijeća u kojem nema predstavnika najbrojnije nacionalne manjine, članovi i aktivisti udruženja Roma u Bosni i Hercegovini odlučili su na Međunarodni dan ljudskih prava izdati saopćenje za javnost u kojem se osuđuje postupak Parlamenta Fedracije BiH.

U saopštenju koje u ime Romskog NVO sektora u Bosni i Hercegovini potpisuju Muradif Biberović i Nedžad Jusić, traži se od delegata Doma naroda da u što hitnijem postupku promijene odluku kojom se, prema njima, vrši diskriminacija romske populacije. Poručuju da je strpljenje Roma pri kraju. Diskriminacija, ponižavanja na svakom koraku i nepostojanje osnovnih ljudskih prava svakodnevnica je teškog života Roma u Bosni i Hercegovini.

U izjavi za Žurnal Muradif Biberović, predsjednik udruženja Roma Romodrom, kaže da krivicu za težak položaj Roma snosi vlast koja nema nikakav odnos prema manjinama. Biberović smatra da veliku krivicu za takav položaj Roma snosi i parlamentarni zastupnik Muharem Serbezovski koji je, kako, kaže u parlament dospio dospio glasovima Roma.

- Muharem bi trebao da se bori za prava Roma, a ne samo da voda one prosjake kad mu šta zatreba. Mi pobjegnemo od sramote kad se on pojavi s njima i počne pravit galamu i svađu. Nije ni obavijestio romska udruženja da se biraju ljudi u Vijeće. Niko od nas nije ništa znao. I Federacija je kriva što nas nije obavijestila. Ja sam predstavnik šesnaest udruženja Roma u Tuzlanskom kantonu i ništa nisam znao. I kako onda da se kandidujem?

Muradif Biberović ističe da neizbor vijećnika nije jedini problem Roma u Bosni i Hercegovini:

- Mi nemamo krovnu organizaciju da nas pokriva u Bosni i Hercegovini. Najugroženiji smo i najsiromašniji. Država okreće glavu od nas. A samo želimo da živimo kao i drugi. Mogu da se požalim na stotinu adresa od Strazbura do Brisela, ja sve te adrese imam kući. Ali neću, hoću pošteno i ljudski. To što su ostavili da se Vijeće može širiti ne znači nam ništa kad neće da nas obavijeste kada je sjednica, pa da i mi možemo predložit svog kandidata. I Evropska Unija je rekla da se može širiti pa Bosna ipak nikad neće ući u nju.

Osim Romske populacije, svoje predstavnike u Vijeću nacionalnih manjina Federacije nemaju nacionalne manjine Nijemaca, Rumuna, Rusa, Rusina i Ukrajinaca.


(zurnal.info)

 

Romi povratnici sanjaju o Njemačkoj Hiljade mladih Roma koji su godinama živjeli u Njemačkoj ne uspijevaju se adaptirati poslije prisilnog povratka u zemlju koja više nije njihov dom

 

U kafiću u Bujanovcu, siromašnom gradiću na jugu Srbije, blizu granice s Kosovom, grupa mladih Roma ćaska na njemačkom.

Svi su rođeni ili su dugo živjeli u Njemačkoj, gdje su se njihove porodice preselile devedesetih godina, da bi se potom vratili u Srbiju. Neki od njih su se vratili dobrovoljno, a neki su deportirani.

Devetnaestogodišnji Enis Demirović još se sjeća šoka po dolasku. “Plakao sam danima”, kaže on. Nisam mogao da se pomirim s tim da sam sve izgubio; ovo je bio neki drugi svijet.”

Enis izgleda “trendi. Kosa mu je prošarana plavim pramenovima, u uhu ima veliku minđušu. “Svi su mi dobacivali: ‘Vidi ovog Ciganina, šta umišlja da je’”, kaže on. “U Njemačkoj me niko nije pitao ko sam i nikome nije smetalo kako izgledam.

Enis je završio osnovnu školu u Wuppertalu, ali po dolasku u Srbiju nije nastavio školovanje, kao ni većina druge djece povratnika. Nisam znao jezik i plašio sam se svega”, sjeća se on.

Dok sjedi u kafiću s prijateljima, Enis izgleda opušteno. Na gradilištu gdje nosi vreće s cementom, osmijeha nema.

Gradilište se nalazi u dijelu grada u kojem većinom žive Romi, punom siromašnih i oronulih kuća. Većina povratnika završava upravo u takvim kućama i naseljima, ne samo u Bujanovcu.

Enis kaže da niko iz njegove porodice nema stalno zaposlenje, ali odbijaju moliti za posao. Sada nisam toliko tužan, ali istinski sam sretan jedino kada razmišljam o Njemačkoj. I ponekad sanjam na njemačkom. Sanjam da se vratim.”

Na hiljade mladih Roma koji su se vratili ili su vraćeni u Srbiju mogu ispričati slične priče.

Nakon što su u Njemačkoj ostavili dobre škole i udobne stanove i vratili se u zemlju čijeg su se jezika jedva sjećali, ovdje uglavnom žive u izolaciji, nerijetko i u beznađu. Za neke od njih, jedini izlaz je u kriminalu. Za druge, u samoubistvu.

Mada je vlada usvojila strategije za pružanje pomoći povratničkim porodicama, i mnoge nevladine organizacije realiziraju vlastite kratkoročne programe u istoj oblasti, za finansiranje dugoročne reintegracije nema dovoljno sredstava.

VRATITE SE DOBROVOLJNO – INAČE...

Devedesetih godina je nekoliko stotina hiljada ljudi napustilo Srbiju bježeći od siromaštva i ratova, a većina je otišla u zemlje Evropske unije.

Mnogi su tamo zatražili azil, ali čak ni oni kojima je zahtjev za azil odbijen nisu bili primorani da se vrate u Srbiju, zbog nestabilne političke situacije i sankcija uvedenih protiv Miloševićevog režima.

Poslije pada Slobodana Miloševića, 5. oktobra 2000., situacija se promijenila. Srbija je u nekoliko sljedećih godina s većinom zemalja EU-a potpisala ugovore o readmisiji, prihvatajući tako obavezu da primi natrag svoje državljane koji više nisu ispunjavali uslove za produženje boravka.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, procjenjuje da je do sada oko 25.000 ljudi bilo deportirano, dok je broj dobrovoljnih povratnika bar dvostruko veći.

Tačan broj onih koji tek trebaju biti vraćeni u Srbiju nije poznat. Procjene Vijeća Evrope iz 2003. kreću se u rasponu od 50.000 do 100.000, ali u posljednjih nekoliko godina spominje se da bi taj broj mogao iznositi i cijelih 150.000.

Oko 70 posto dosadašnjih povratnika stiglo je iz Njemačke, dok su ostali uglavnom iz Skandinavije, Švicarske, Holandije i drugih zapadnoevropskih zemalja. Procjenjuje se da između 60 i 70 posto povratnika čine Romi.

Enisova porodica se vratila dobrovoljno. Međutim, da to nisu sami učinili, rizikovali bi da budu deportirani, uza sve posljedice koje deportacija nosi. Za početak, dobili bi zabranu ulaska u zemlje EU-a. Osim toga, većinu svojih stvari morali bi ostaviti u Njemačkoj.

Upravo to se dogodilo porodici Enisove šesnaestogodišnje drugarice Natalije Elezović. Policija je zakucala na vrata njihovog stana u Frankfurtu jednog jutra 2004. godine.

Ustala sam da se spremim za školu, a oni su rekli da moramo ići”, sjeća se ona. Poslije tri sata smo bili u avionu za Srbiju.”

Natalija, koja je tada imala 11 godina, sjeća se da u početku nije shvatila da odlaze zauvijek. Ali kada smo stigli u Srbiju, u Bujanovac, bilo mi je jasno da se nećemo vratiti.”

Pavao Hudik, psiholog u berlinskoj organizaciji Südost-Europa Kultur e.V., koja pomaže integraciju izbjeglica iz bivše Jugoslavije, kaže da većina mladih Roma za sobom ostavlja društvo u koje su bili dobro integrirani.

Ono što se zvanično naziva povratkom oni doživljavaju kao progonstvo”, kaže on. Srbija, ili bilo koja druga država na Balkanu, za njih je strana zemlja.”

NOVI ŽIVOT U STARIM SLAMOVIMA

Duldung” je njemačka riječ koja izaziva nelagodnost kod povratnika, naročito onih koji se još nisu vratili, ali to moraju učiniti u nekoliko narednih godina.

To je status koji bi se mogao prevesti kao ‘trpljenje’ – država te trpi dok ne odeš”, objašnjava Sanela Selimagić, koordinatorica programa u Savjetovalištu za povratak Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Berlinu.

Ljudima koji imaju duldung zabranjeno je da rade ili studiraju. “Da bi se s duldunga prešlo na ‘normalan’ status, potrebno je da neko nauči jezik i pokaže želju da se integrira – a za to ima mnogo mogućnosti”, dodaje Sanela.

Ipak, mnoge izbjegličke porodice ne koriste takve mogućnosti i zadovoljavaju se socijalnom pomoći koju primaju. Očekuju da će im se status stalno produžavati zbog toga što su im djeca rođena i školuju se u Njemačkoj”, kaže Sanela.

Međutim, zakoni su sve strožiji. Ekonomska kriza pogađa sve, pa se tako smanjuje socijalna pomoć i skraćuje pravo na boravak”, dodaje ona. Na kraju su primorani da odu.”

To je sudbina koja čeka Cecu, Anku i Vesnu Nikolić. Ove tri romske djevojčice sjede na klupi u berlinskom Preussen parku i na svojim CD plejerima slušaju srpsku folk muziku i Madonnine pjesme.

Na julskoj žezi, parkom se širi miris azijskih kuhinja. Na prostrtim dekama ljudi se kartaju i jedu. Parovi se šetaju držeći se za ruke.

Školska godina se upravo završila i počeo je raspust za Anku i Cecu, koje su završile peti razred. Ali one izgledaju zabrinuto. Baka s kojom žive odlučila je da ih vrati u Srbiju.

Ići ćemo tamo, moramo”, kaže Ceca. Ali malo nas je strah. Sve je tamo tako… strano.”

Vesni, koja ima 17 godina, rodbina u Srbiji je već poručila da su joj našli momka za udaju. Njoj se to nimalo ne dopada jer bi željela nastaviti školovanje.

Sve tri s nelagodnošću govore o kućici u Zrenjaninu, gradu na sjeveru Srbije, u kojoj će živjeti s još tri porodice. Ta kućica treba da zamijeni dvosobni socijalni berlinski stan u kojem su do sada živjele s bakom.

Ipak, kada je smještaj u pitanju, moglo bi se reći da su imale sreće. Četrdesetogodišnji Hasan” (što nije njegovo pravo ime) morao je prije dvije godine da napusti udobni stan u Berlinu i preseli se u siromašno romsko naselje na Mirijevskom brdu u Beogradu.

Naselje koje većim dijelom čine oronule kućice od cigle, lima i kartona ima samo jednu asfaltiranu ulicu. U ostalim uličicama u naselju je umjesto asfalta zemlja.

U jednoj od takvih kućica živi Hasan sa svojim petnaestogodišnjim sinom Aronom i bratovom osmočlanom porodicom. Vjetar donosi smrad s gomila otpada koje leže na rubu naselja.

I meni nedostaje Berlin, ali Aronu je mnogo gore”, kaže Hasan. Dok nismo došli ovamo, nije ni znao da postoje ovakva mjesta.”

Dok sjedi pored oca, Aron uglavnom šuti. Slabo zna srpski, a i malo ga je sramota što je ovdje”, dodaje Hasan. Ali njemački govori savršeno.

OPRAŠTANJE OD ŠKOLE

Aron je u Njemačkoj završio šest razreda, ali u Beogradu se nije upisao u školu. Kada se Hasan raspitivao o upisu, rečeno mu je da Aron prvo mora naučiti srpski.

Rekli su mi da moram njegove diplome iz Njemačke da prevedem na srpski i nostrificiram”, dodaje Hasan. Mnogo je koštalo, nisam imao ni para ni vremena.

Aron sada pomaže ocu na obližnjoj pijaci, gdje prodaju polovne stvari. Šta da radimo”, kaže Hasan. Navići će se. I ostala djeca iz naselja tako žive.

Više od 70 posto romske djece u Srbiji nikada ne završi osnovnu školu.

Prema podacima Kancelarije za readmisiju, koja radi u sklopu Ministarstva za ljudska prava, preko 90 posto djece povratnika je pohađalo školu u zemljama u kojima su prethodno živjeli.

Istraživanje koje je nevladina organizacija Grupa 484 obavila u beogradskoj općini Palilula, na uzorku od 64 povratničke porodice, pokazuje da 62 posto djece nije nastavilo školovanje po povratku u Srbiju.

Nije poznat broj onih koji su školu upisali pa je kasnije napustili.

Natalija Elezović je jedna od onih koji su odbili da se predaju. Za nekoliko mjeseci je naučila da govori, čita i piše srpski jezik i upisala se u školu u Bujanovcu.

Zaključila je da je školski sistem ovdje čudan jer, za razliku od škole u Njemačkoj, djeca moraju puno toga učiti napamet. Nema časova praktičnog rada, nema plivanja ili časova iz domaćinstva, kao što je šivenje.

Željela sam da nastavim sa životom, da napravim nešto od sebe, i ljudi su me podržali”, kaže Natalija.

Završila je osnovnu školu sa odličnim uspjehom i sada je u drugom razredu srednje škole. Želi studirati medicinu i naći dobar posao. Iako se navikla na život u Srbiji, Natalija još priča o Njemačkoj kao o domovini u koju bi se željela vratiti.

Prepreke koje povratnicima otežavaju navikavanje na novu sredinu nisu samo problemi koje imaju s jezikom, stanovanjem i školom, nego i drugačiji običaji.

Umalo me nije udario auto dok sam prelazio ulicu u Beogradu”, prisjeća se Milan”, dvadesetogodišnji povratnik koji nije znao da vozači u Srbiji imaju običaj ignorirati pješačke prelaze.

U Njemačkoj svaki auto stane da propusti pješaka. A meni je ovdje policajac koji je stajao u blizini doviknuo: ‘Sklanjaj se, budalo! Zašto nisi propustio auto?’, uz smijeh priča Milan.

On se inače rijetko smije. Brat mu je izvršio samoubistvo dvije godine poslije povratka iz Njemačke. Imao je samo 16 godina.

Izlaziš s prijateljima, ideš u školu, sve ti izgleda normalno, a onda u trenutku sve nestane i nađeš se ovdje. Neki ljudi puknu”, priča tiho Milan.

Puno nas je ovdje, u naselju, iz Njemačke. U početku smo se sastajali i samo pričali o Njemačkoj i kako da se tamo vratimo. Onda se s vremenom navikneš”, nastavlja on. Djevojke se udaju, rode djecu, momci počnu nešto da prodaju, fizikališu. Ali moj brat nije mogao da se navikne.”

Marija Denić, koordinatorica Centra za prava Romkinja, NVO-a sa sjedištem u Nišu, na jugu Srbije, kaže da mnogi mladi Romi povratnici pate od akutne depresije. Izoliraju se, vrijeme provode sami ili u malim grupama, razgovaraju o povratku”, kaže ona.

Zorica Živojinović, koordinatorica programa u Grupi 484, kaže da su obično potrebni mjeseci i godine” direktnog rada da bi se ovim mladim ljudima pomoglo da se uklope. Ali takav rad zahtijeva velika finansijska sredstva.

NIGDJE NE PRIPADAMO

Vlade Njemačke i Srbije i brojne nevladine organizacije u obje zemlje kroz različite projekte nude pomoć povratnicima, ali ta pomoć je vremenski ograničena zbog nedostatka sredstava. Osim toga, čini se da samo mali broj povratnika zna da takva vrsta pomoći postoji.

Njemačka i Srbija sarađuju u oblasti povratka samo do trenutka kada povratnici stignu u Srbiju. Nakon toga nema daljnje razmjene infomacija i zajedničkih baza podataka.

Ni Srbija ne raspolaže centralnom bazom podataka o povratnicima. Otuda se ne mogu svima dostaviti informacije o podršci koja im se nudi. Povratnicima je prepušteno da sami traže pomoć, dok u isto vrijeme pokušavaju pronaći posao i smještaj.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, kaže da se država trudi da pomogne povratnicima i njihovoj djeci koliko je to u njenoj moći. Pomoć uključuje pojednostavljenu proceduru za upisivanje djece u škole, oslobađanje od taksi za nostrifikaciju dokumenata za korisnike socijalne pomoći i organiziranje časova jezika za djecu povratnika.

Međutim, ključno pitanje je novac. Za izvođenje dugoročnih programa reintegracije potrebno je mnogo više sredstava. Nažalost, vlade zemalja u tranziciji, kao što je Srbija, nemaju dovoljno sredstava ni za rješavanje problema već postojećih romskih zajednica, a kamoli za pomoć novopridošlima.

Sredstva iz fondova EU-a namijenjena za integraciju povratnika nisu počela da pristižu, zbog toga što u Srbiji još nisu obavljena istraživanja na nivou čitave države kojima bi se procijenile socijalne potrebe, cijene stanovanja, školovanja i ostali troškovi”, kaže Panjković.

Povratnici se osjećaju napuštenim od obje domovine, i čini im se da ni jedna ni druga ne brinu šta će biti s njima. Najteže je kada shvatite da zemlja koju ste doživljavali kao svoju želi da vas se riješi”, kaže Milan. “A zemlja u koju ste se vratili ima za vas samo jednu poruku: ‘Šta ćete ovdje? Ne trebate nam!’”

Niko nas ne želi i nigdje ne pripadamo”, zaključuje on.


UGOVOR O POVRATNICIMA

Jedinstveni sporazum o readmisiji, potpisan između Srbije i Evropske unije, stupio je na snagu 1. januara 2008. godine. Potpisivanje tog sporazuma bilo je jedan od uslova kako bi se Srbija našla na listi zemalja čiji građani neće morati posjedovati vize pri ulasku u zemlje Šengenskog sporazuma.


ROMSKA NASELJA

Po riječima Marije Denić, iz NVO-a Centar za prava Romkinja, 80 posto povratnika u Srbiji živi u neformalnim romskim naseljima. U Srbiji ima oko 600 takvih naselja.


DEPORTACIJE

Elisabeth Riesel, advokatica koja od 1991. godine radi kao savjetnica za izbjeglice pri Crkvi Svetog križa u Berlinu, kaže da, po njemačkom zakonu, svaka osoba kojoj nije produžen boravak i kojoj su odbijene sve zakonske žalbe na tu odluku dobija od policije obavještenje da će biti deportirana nakon isteka roka za dobrovoljni odlazak. Ako takva osoba ne napusti zemlju u dostavljenom roku, policija ima pravo da je deportira. Nekada taj proces može trajati nekoliko sati, ali događa se da povratnici provedu u pritvoru i po nekoliko dana čekajući na deportaciju, dok se ne pribave potrebni dokumenti, ili dok se ne sakupi veća grupa za deportaciju.


(Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN)
Sahranite me uspravno (4): Život u predgrađu Tirane

 

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.


Jetin je stil bio tipičan. Bila je gruba i duhovita, koristeći se neočekivanim slikovitim opisima u posve nevjerojatne svrhe, i često je istovremeno bila zastrašujuća i ironična. – Zašto gadži ne može biti dobra bori? – Jeta je posve ozbiljno upitala, nastavljajući se na šaljivi prijedlog u dvorištu kako bih i ja možda mogla doći u obzir kao buduća mladenka desetogodišnjeg Đivana, kad već o tome razmišljaju. – Zato što gadži ne bi znala sebi izvaditi oči. – Jetin je odgovor imao izvorno značenje da bi gadži, za razliku od prave ciganske djevojke, nedostajalo potrebne vještine i osjetljivosti za tu ulogu. No time je uspjela također kazati kako takva žena ne bi bila nimalo zabavna, jer "vaditi sebi oči" je i romski izraz za orgazam.

ŠEĆER U JOGURTU

Uzevši u obzir kakvi čistunci Cigani mogu biti u vezi seksa i u vezi ženskog tijela u bilo kojem kontekstu, Jeta je bila iznimno prosta, na što je imala legitimno pravo kao baka ili, bolje reći, žena koja više nema mjesečnice. "Besramne, prljave drolje " bila je njezina opaska o ženama o kojima nije imala dobro mišljenje. S druge strane, ako je mjesto bilo lijepo, primjerice, novi kafić u gradu, znala bi reći – O manuša khelaven tut. – Ljudi te čine plesati. Ako bi kakva djeca hodala ispred nje dok je ona pričala s nekim, viknula bi na njih, prekidajući svoju misao. – Mogu li ti se popišati u oči? – ili – Zar ti crijeva ispadaju? – (Pa nisi imao vremena ići okolo?) Ili, ako joj se stvarno žurilo, rekla bi – Te bisterdon tumare anava! – Dabogda vam se imena zatrla! Njezin stil bio je samo naizgled divljački, i svi su ga voljeli.

Nikad nisam srela Cigana koji nije volio slatko. Iako se misli da su sol, papar, ocat i ukiseljena hrana baxtalo, srećonoše, voljeli su stvari but guli, vrlo slatke, i bili su zabrinuti i zgroženi mojom sklonošću za slanim ili bushalo (kiselim). Šećer je u Albaniji bio luksuz pa je Jeta možda mislila kako je moje skanjivanje bilo samopožrtvovnost, što ona gostu nije mogla dopustiti. Jednog joj je jutra dozlogrdilo pa je ubacila hrpu šećera u jogurt koji sam se spremala pojesti, odmahujući glavom kao da kaže, gdje li je ova odrasla? Ono što je zaista rekla bilo je – Kad bi stavila taj jogurt svinji na guzicu, odletjela bi. – Toliko je bio kiseo.

Također je imala običaj dodati uzvik Ma-ša-llah! ili "Kako Bog da!" nakon svega. Jeta je objasnila – Tako će svatko kome se obraćamo znati da kada kažemo kako im je novorođenče pravi bombon, zapravo u dubini duše ne govorimo dabogda mu se mozak sasušio. – Bila je to i korisna mjera predostrožnosti. – Ako ne pokažeš da ti je srce čisto, tvoja je greška kad se nešto grozno desi. – Prosta, gruba i, za ravnotežu, nepokolebljivo praznovjerna.

Šalama su se u Kinu bavile žene. Muški je govor češće uključivao sumorno intonirano iznošenje činjenica (ili apsurdnih besmislica) ne bi li se osjetila težina predaka ili mudrost poslovica. Jetin promukli stari ujak Kako bio je neumorni mudrac koji se stalno služio ovom dvodijelnom formulom: "Baš kao što kobila tare cestu, tako i mlada žena želi penis." I naravno, slijedilo bi mudro kimanje glavom.

Glasovita lingvistička nadarenost Cigana diljem svijeta nije uvijek bila očita u Kinostudiju. Za nesretan početak moje je ime predstavljalo problem. Naime, i je u romskom jeziku gramatički član za imenice ženskog roda, kao u i daj, majka, i često se koristi, čak i uz vlastita imena, primjerice u muškom rodu – O Kako. "Isabel" je stoga njima kao "the zabel", pa sam postala Zabella, Zabade, potom Zabe i naposljetku samo Za.

Dani i tjedni, činilo se, samo su se stapali jedni u druge, možda zato što mi nikad nisu rekli riječi za dane u tjednu ili za mjesece; a svi moji upiti djelovali su im kao pitanja koja sadrže neku zamku. Ako su baš bili prisiljeni odgovoriti, djeca, pa čak i borje, imali su velikih teškoća, pogotovo s mjesecima. Godišnja su doba bila jednostavna. Postojala su samo dva, ljeto i zima, vrućina i hladnoća. Dani se međusobno nisu razlikovali (i to ne samo zato što je bilo ljeto; jedino se desetogodišnji Đivan trebao vratiti u školu). Nitko od djece nije znao gledati na sat; nitko nije ni nosio sat (izuzev Nuzija koji je nosio moj i pokazivao neobično zanimanje za vrijeme, primao je čak i oklade za točno vrijeme). Stariji odrasli nisu znali čitati, a mlađi bi polako sricali svaki slog poput djece; nitko nije imao ni najmanje sigurnosti u pisanju).

ROĐENDAN KOD DUKA

Dobila sam pismo od Duka godinu dana nakon što sam otišla od njih. Bila je to nekakva razglednica prekrivena njihovim potpisima koji su bili starački i drhtavi, ili pak dječje oprezni. Ispod njih, nalazilo se par redaka napisanih na nekom nepostojećem jeziku, ali su stvarala dojam pisma, što im je i bila svrha.

Nije bilo novina, radija, ni naravno knjiga; televizija je obično bila upaljena, ali je nitko nije gledao. Slike su titrale poput krajolika koji promiče dok gledamo kroz prozor automobila. Imalo je to svoje razloge: u predgrađu Tirane mogli ste gledati samo mračne sicilijanske drame i glupave propagandne sapunice što su ih sponzorirale američke vjerske skupine. Za razliku od većine Albanaca među kojima su živjeli, Cigani nisu imali pojma što se dešavalo u svijetu, niti su (i opet s izuzetkom Nuzija) bili znatiželjni.

Doduše, razlog njihova negledanja nije uvijek bio samo nedostatak znatiželje, već katkad i obzir. Zanimao ih je obiteljski život; raspitivali bi se o mojoj braći i sestrama kao da su ih uistinu poznavali. Kada u blizini nije bilo muškaraca, razgovarale smo o rađanju, braku… Kod Duka sam napunila trideset godina. Nisam se tome osobito veselila; ali ono što je meni moglo izmamiti možda tek uzdah, za njih je bila uistinu tužna, pa čak i krajnje ozbiljna stvar. Kad su (prvog dana mog posjeta) otkrili da s dvadeset i devet godina nemam još ni jedno dijete, puri daj – majka njih desetero – potapšala me suosjećajno po zapešću, očito sam bila neplodna. To je objašnjavalo zašto nisam imala muža i, najgore od svega, zašto sam bila osuđena lutati svijetom, doći u Albaniju, za ime Božje, daleko od obitelji i prijatelja, živjeti među potpunim strancima. Teško je bilo reći što je od toga, s njihova gledišta, bila gora kušnja. Moja prisutnost među njima nije, čini se, mogla imati drugog objašnjenja, jer su baš svi Cigani što sam ih upoznala pretpostavljali upravo takvu verziju događaja i, želeći me poštedjeti boli, nisu mi davali prilike ni da isprtičam, ni da objasnim. Moj život bio je tragedija, uviđali su to, ali takva koja ih je mogla raznježiti i to su mi davali na znanje, naposljetku, nisu li i oni u prošlosti bili "osuđeni" lutati svijetom? Nisu li i oni osuđeni na Albaniju? (Njihova je mučna objektivnost prema Albaniji bila dojmljiva, budući da su cijeli život tamo živjeli. Pošto se nisu osjećali Albancima, bili su osvježavajuće neopterećeni regionalnom bolešću etničkog patriotizma.)

Dritta nije imala vremena baviti se takvim razmišljanjima. Imala je drugih, važnijih briga. Dritta je ujedno bila i član obitelji s kojim mi je bilo najteže komunicirati, jer je njezin Kabuđi dijalekt bio još više iskvaren turskim riječima. Pa ipak, odlučnošću kojoj nije bilo ravne, izborila se za mjesto moga glavnog učitelja. Od nje sam naučila jezik trampe ili razmjene dobara. Bogatstvo vokabulara sastojalo se od riječi za bluzu, suknju, češalj, četku, ruž za usne, maskaru, cipele, šal, spužvu, sapun, vrpce, pribadače, ukosnice i, naučene u samoobrani, riječi za prsten, narukvicu, naušnice… Dritta je tvrdila kako želi naučiti engleski; to je ipak bila trampa, razmjena. I tako sam započela: "Kako se ti zoveš? Ja se zovem Zabe," itd. Ona se samo smijala i proizvodila neke grgljave podvodne zvukove umjesto riječi. Zvučala je poput moga četrnaestomjesečnog nećaka kad oponaša govor odraslih na telefon koji mu je služio kao mikrofon.

Naše lekcije nisu bile teške samo zato što nismo imale zajedničke lingvističke osnove, već i stoga što je toliko toga o meni njoj bilo jednostavno strano; ako ne razumiješ radnje, velika je vjerojatnost da nećeš naučiti ni govor. Mene je stalno zaprepašćivala izolacija što ju je moje tuđinstvo neizravno otkrivalo, i bila sam dirnuta zaštitničkim gestama što ih je izazivalo. Jednom sam čučnula kraj čajnika s vrelom vodom, spremajući se preliti vrećicu čaja. Dritta se zaletjela i povukla malenu pravokutnu vrećicu za končić. – Smočit će se! – ukorila me i lupkanjem je osušila u naborima svoje suknje. Nikad nije vidjela vrećicu čaja i ljubazno je pokušavala spasiti nešto što je zamišljala kao – što? – možda mirišljava vrećica ili bouquet garni (premda je teško zamisliti kako bi se nešto tako kratkog mirisnog vijeka stiglo probiti do unutrašnjosti Albanije). Jednom sličnom zgodom, vozeći se na prednjem sjedalu Gimijeva auta, O Babo je prigovarao kako je grozno neuredno i kako bi ga Gimi stvarno trebao počistiti. – Čemu služe ovi konopci? – upitao je razdražljivo, pokušavajući iščupati pojaseve iz njihovih postolja. Takve sigurnosne naprave bile su novina u Albaniji, kao uostalom i sami osobni automobili.

JUTARNJE DOTJERIVANJE

Ništa, međutim, nije pobuđivalo toliko zbunjujuće zanimanje kao Zabadin ritual četkanja zubi dvaput dnevno. To im se činilo opsesivnim i uvrnutim, i prije no što bi ih majke udarcima otjerale, dječaci su oprezno pipali moju četkicu, dodirujući tu malenu stvarčicu s takvom nesigurnošću kao da je ptić koji je ispao iz gnijezda.

Nužnik je bio rupa u ormaru s pokretnim dvokrilnim vratima na labavim šarkama; lupala su ali se nisu zatvarala. Umivaonik je bio obična graba u zemlji, kraj koje je na jednoj gredi u visini struka stajala kanta s vodom, što ju je Liliana stalno održavala punom. Stoga je četkanje zubi bio javni događaj. Jedan od mojih nadimaka bio je Dandi, od dand, zub. Kad bi se već jasno dala osjetiti potreba za tim (otprilike jednom tjedno), oni bi svoje istrljali prstom, dobro umočenim u sol ili lon. I svi su imali predivne zube, kakve Cigani, kao blistava suprotnost ostatku lokalnog stanovništva, vrlo često i imaju, tj. ako ih ne skrivaju dekorativnim zlatom, ili srebrom, ili čak dvobojnim navlakama.

O Babovo jutarnje dotjerivanje bilo je još popularnije. Svakog jutra Bexhet bi otezao sa svojim ritualom brijanja koliko god je mogao, kao da se nada svakim danom pridodati nekoliko sekundi, možda čak i minutu, svom osobnom rekordu. Za djecu to je bila sjajna predstava. Za O Babu to je bio način da ispuni to silno slobodno vrijeme kojega je u Albaniji bilo u nemjerljivom obilju. Svi su muškarci bez posla to morali činiti, i činili su u nešto više ili manje grandioznom stilu.

Vadio je pribor, komad po komad, iz svoga zaključanog kovčega: četku za brijanje, posudu za brijanje s komadom zalijepljenog sapuna, britvu na rasklapanje. U svom jutarnjem odijelu, prugasti donji dio pidžame i kaki vojnička košulja, u tri je navrata išao u kuću po te alatke, svaki put iznoseći po jednu, s takvom pažnjom s kakvom bi eventualno rukovali s malim, ali savršeno očuvanim minojskim ćupom. Nakon što bi sav pribor posložio na dvorišnu gredu koja je svakog jutra postajala brijačnica, Bexhet je i posljednji put otišao u kuću po pièce de résistance, svoje specijalno napuklo ogledalo za brijanje. Ne želeći izgubiti ni jedan razbijeni komadić, šuljao se smiješnim koracima lopova iz crtića, noseći staklo položeno na otvorenom dlanu ispred sebe, poput svježe ispečene pite.

Bexhetov pribor za jutarnje dotjerivanje bio je prostrijet na i oko male otužne grane susjedova stabla što je imala oblik jelenjih rogova. Premda nije bila živa, grana je ostala uspravna, zatvorenica betona kroz koji se probila u svojoj mladalačkoj potrazi za suncem. S najvećom koncentracijom, Bexhet bi ogledalo ugnijezdio u pregib rogova. Tepao mu je i mrdao ga te iskušavao svoju spretnost otpuštajući dva po dva prsta. Ohrabrivao je svoj vlastiti razlomljeni odraz nježnim šapatom, punim ljubavi: "Hajde lijepo, nemoj mi sad pasti, lice malo." Svejedno bi palo, dva ili tri puta po jutru, ali Bexhet bi ga svaki put ulovio, kad se osjećao živahno, majstorskim bekhendom i malim pobjedničkim povikom Eppah! ili katkad Oppah! prije no što bi ga vratio u njegovo V i pokušao ponovno.

REPORTAŽA Vardanski Romi: Osmijesi u kakanjskom paklu

U Vardi nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što imaju ostala kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom, a kanalizacija je stigla samo do polovine naselja, pa se u naletima širi jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu


Romi iz kakanjskog naselja Varda zadržali su tek nekoliko svojih običaja, većina ih ne zna romski jezik, samo rijetki zapjevaju, a još manje njih svira neki instrument. Ni nalik stereotipima iz Kusturičinih filmova. Ipak, Varda nije poput drugih bosanskohercegovačkih sirotinjskih naselja. U njima ćete teško sresti pet sposobnih muškaraca kako sjede i gledaju tri djevojke dok cijepaju drva za zimu.

- Ti ovo ne bi mogao prepoloviti – govori mi jedna od njih dok malom sjekirom polovi poveći komad drveta.


Za Rome nema posla

Od stereotipiziranih Roma današnji su naslijedili samo neopisivo siromaštvo i iskren osmijeh.

- Meni je vrijednije da mi se neki lijepo nasmije nego da mi sad dadneš pet hiljada maraka – kaže mi mlada Romkinja dok se igra sa jednogodišnjim djetetom na pragu svoje kuće.Osmijeh vrijedan pet hiljada maraka

Nije željela da navodimo njeno ime, poput većine vardanskih Roma, jer su razočarani ljudima koji zarađuju na njihovoj muci. Samo su rijetki od njih pristali razgovarati o svojim životima.

Tek desetak Roma radi “u preduzeće”, od preko 620 u ovom naselju, kaže Idriz Ramić, predsjednik Udruženja nezavisne romske organizacije Općine Kakanj - i to je najveći problem ovih ljudi. Za razliku od prepreka drugih Bosanaca i Hercegovaca u traženju posla, Romi se moraju nositi i sa predrasudama poslodavaca.

- Radio bih ja pošteno, hoću da zaradim za svoju porodicu, moram da hranim kćerku, ali mi niko ne želi dati posao – kaže dvadesetjednogodišnji mladić dok sjedi na stepeništu kuće bez fasade koju je sagradio njegov otac. Zatekli smo ga, kaže, u razmišljanju gdje danas da zaradi 20 maraka za dječiju hapicu. Njegova četiri godine mlađa žena drži bebu u naručju i objašnjava da Romi, čak i oni školovani, ne mogu naći posao.

- Moja je rodica završila frizersku školu i prijavila se na oglas za posao. Rekli su joj da je mjesto već popunjeno. Dva dana poslije taj je posao dobila njena prijateljica koja nije Romkinja – kaže ona ljutito: Govore nam da moramo raditi, a kada to želimo onda nam ne daju posla jer smo Romi.

U centru naselja je sve do prošle godine radila kafana. Ovdje nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što čini sva druga kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom i imaju unutrašnji toalet. Cesta i kanalizacija stigli su do polovine naselja, pa se u naletima šir jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu.


Bijeda i vlast

Kakanjski Romi preziru prosjačenje. To je za njih, kažu, posljednje rješenje. Glavno zanimanje im je prikupljanje odbačenih sirovina. I toga je, kažu, sve manje.

- Obralo se - kaže Sabahudin Fafulić, jedan od onih koji u eksremno siromašnom naselju živi ponajgore. Zatekli smo ga u povratku kući sa kesom u ruci. Od prosidbe svoja tri sina i pomoći komšija taj dan je uspio kupiti malu bocu plina i nekoliko pelena na komad za njegovu unuku. Kćerka i njen suprug ne mogu se brinuti o njoj pa je taj posao preuzeo on na sebe.

Sabahudin FafulićSabahudin posti i kada nije Ramazan.
-
Kada nemaš šta da jedeš – postiš - ili gladuješ - nazovi to kako hoćeš - kaže mi dok montira bocu plina na rešo i dodaje je sinu da za unuku napravi doručak. Beba ima tek nekoliko mjeseci i svoje prvo jelo toga dana pojela je tek oko jedan sat poslijepodne. Prvo dijete njegove kćerke umrlo je jer nije imala čime da ga hrani. Ona i Sabahudinova supruga od tada su mentalno oboljeli.

On je uspio zadržati zdrav razum, ali to nije život kojem se nadao kada se vratio iz Njemačke poslije rata.

- Tamo smo živjeli normalno. Ja sam radio, a djeca išla u školu. Kada se moja rodbina vratila ja više nisam mogao tamo, pa sam se i ja vratio - objašnjava Sabahudin. "Normalan život" nestao je nedugo nakon povratka.

- Stvari koje sam sa sobom donio sam i prodao.

Posao u BiH nikada nije dobio, a socijalnu pomoć su mu ukinuli jer je neko od socijalnih radnika, navodno, vidio parkirano auto ispred njegove kuće.

- Mislili su da je moje - kaže pedesetjednogodišnji Sabahudin, vidno narušenog zdravlja i umornog pogleda, kome nikada nije ponuđeno zvanično objašnjenje prestanka socijalne pomoći.

Njegova tri maloljetna sina nisu uspjela završiti ni osnovno obrazovanje, ali je četvrti uz pomoć lokalnog imama završio medresu u Gračanici. Tokom Ramazana "uči" u džamiji u selu kojem Sabahudin ne zna ime i sa strepnjom čeka šta će se desiti sa njim.

- Samo Allah zna hoće li upisati fakultet - kaže Sabahudin o čijem siromaštvu najbolje govori to da je više od dvije godine radio da plati priključak struje.

- Sad se borim da je plaćam da mi je ne isključe brže nego što sam je uveo - priča Sabahudin i dodaje da bi mu lakše bilo umrijeti nego živjeti sadašnjim životom.

Njegovu priču dijeli skoro svaka tamošnja kuća. Apatija vardanskih Roma ravna je osuđenicima na smrt.

- Narod je isprepadan od bijede i vlasti - kaže odmjereni, ali ipak gostoljubivi Idriz, čovjek koji se u naselju "pita" i ispred čije se kuće stanovnici najčešće okupljaju.


Patriotizam na klizištu

Vrata kuća sklepanih od svega što se na otpadu može pronaći cijeli dan su otvorena. Ograde između njih nikada nisu napravljene i oni dijele samo svoje siromaštvo. Svaki gost nepoznat domaćinima bit će okružen radoznalom djecom i starijima. Rado se zaustavljaju i pitaju zašto smo došli. Među njima i motorista u maskirnoj uniformi koji bezuspješno pokušava upaliti svoj bezbroj puta popravljani motor. Ženka psa mješanca obezglavljeno se otima u strahu od buke motora dok se psići komešaju u vreći za brašno. Objašnjava da ih vodi podaviti van sela, jer ih u naselju ima previše.

Opštinske vlasti imaju plan iseliti ovo, skoro stotinu godina staro naselje van grada. Zvanično objašnjenje je da klizište ne dozvoljava život na padini gdje su romske kuće.

Idriz Ramić- Ja sam svoju sagradio da vide da mogu i evo je godinama stoji - kaže Idriz i objašnjava da nijedna kuća nema građevinsku dozvolu pa ni dvije čiji izgled odskače od ostalih. Jedne od njih, na samom kraju naselja bliže gradu, ne bi se postidjeli ni u elitnim sarajevskim naseljima. Njen vlasnik radi u Francuskoj, a njegovi rođaci nam nisu dozvolili da je fotografišemo. Bez objašnjenja.

Besparica i nagon za preživljavanjem otupili su svaku želju za bilo kakve društvene aktivnosti i sve što nema veze sa borbom za koricu hljeba ovdje se rijetko sreće. Samir Agić i Hamza Ramić su jedini dječaci koji treniraju u klubu. Zajedno su osvojili preko 30 medalja, prvi u karateu a drugi u džudou. Drugi dječaci dane provode igrajući "lopte” na kamenjari ili pored naselja, na stadionu fudbalskog kluba Rudar.

Starije Cigane, kako ih Idriz radije naziva, najviše boli nepravedan odnos prema njima. Ibro Ramić, čiji su se sinovi borili tokom rata, a jedan i poginuo tokom njega, danas od države ne može dobiti niti penziju. Nedostaje mu mjesec i po dana staža i nema oko 250 maraka da ga otkupi.

Ipak, oni nikada nisu razmišljali da poput Roma čergaša idu trbuhom za kruhom.

- Ovo je naša jedina domovina i mi druge nemamo - kaže Ibro.

 

{slimbox images/Varda/1.jpg,images/Varda/1.jpg;images/Varda/2.jpg,images/Varda/2.jpg;images/Varda/3.jpg,images/Varda/3.jpg;images/Varda/4.jpg,images/Varda/4.jpg;images/Varda/6.jpg,images/Varda/6.jpg;images/Varda/7.jpg,images/Varda/7.jpg;images/Varda/8.jpg,images/Varda/8.jpg;images/Varda/9.jpg,images/Varda/9.jpg;images/Varda/10.jpg,images/Varda/10.jpg;images/Varda/11.jpg,images/Varda/11.jpg;images/Varda/13.jpg,images/Varda/13.jpg;images/Varda/14.jpg,images/Varda/14.jpg;images/Varda/15.jpg,images/Varda/15.jpg;images/Varda/16.jpg,images/Varda/16.jpg;images/Varda/17.jpg,images/Varda/17.jpg}

 

FBiH. Za stanove Roma 1,48 miliona KM

Ministar Halilović je nakon potpisivanja Memoranduma kazao novinarima da bi ova sredstva trebalo da budu realizirana do kraja godine.

Krajem juna raspisan je javni poziv za prikupljanje projektnih prijedloga, a u toku je odabir lokacija za izgradnju stanova za Rome.

Halilović je podsjetio da su u budžetu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice prvi put ove godine osigurana značajna sredstva za rješavanje problema Roma u vezi sa zapošljavanjem, stambenim zbrinjavanjem, zdravstvenom zaštitom i realizacijom programa evidentiranja i uspostave baze podataka o Romima u BiH.

Osigurano je tri miliona KM, od čega za stambeno zbrinjavanje Roma na cijelom području BiH 1.863.000, za zapošljavanje 702.000, za zdravstvenu zaštitu 135.000 te za evidentiranje i ustanovljavanje baze podataka o Romima u BiH 300.000 KM.

S obzirom na to da je u romskoj populaciji stanovanje jedan od najizraženijih problema, za ovu oblast je izdvojeno najviše sredstava: za stambeno zbrinjavanje Roma u Federaciji BiH 1.167.000, u Republici Srpskoj 583.000 i u Brčko Distriktu 113.000 KM“, kazao je ministar Halilović.

Ministar Salko Obhođaš je rekao da je Vlada FBiH putem resornog ministarstva odlučila podržati projekt koji vodi državno ministarstvo te i pored teškog stanja u budžetu Federacije BiH izdvojiti značajna sredstva da bi podržali projekt stambenog zbrinjavanja, zdravstvenu zaštitu i sve drugo što je vezano za projekt koji vodi državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice.

Cijeneći da moramo voditi računa o utrošku svake marke koju imamo u federalnom budžetu, a prateći dosadašnji rad državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, uočili smo da ovo ministarstvo korektno, profesionalno i odgovorno troši sredstva i odlučili smo da i utrošak ovih sredstava povjerimo državnom ministarstvu. U ovom sazivu državnog Ministarstva imamo značajniji iskorak kada je u pitanju zbrinjavanje Roma. U Federalnoj vladi smo to prepoznali i zato smo odlučili da sami ne implementiramo projekt nego da sredstva udružimo i da to radimo zajedno s državnim ministarstvom“, kazao je Obhođaš dodajući da će Federalno ministarstvo pratiti realizaciju ovog projekta.

 

(FENA)

Sahranite me uspravno (3): Romeo i Julija na romskom Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

Nije teško shvatiti zašto se lingvistima poput Marcela toliko sviđao romski jezik. Jan Yoors također je bio opčinjen tim jezikom i tim životom. U dobi od dvanaest godina napustio je svoj dobrostojeći dom u Antwerpenu i uz roditeljski blagoslov putovao sa skupinom Lovara, nomadskih Cigana. Yoors je s njima, uz povremene prekide, ostao šest godina; kada je 1940. došlo vrijeme za rastanak, bio je očajan:

Više se neću izražavati na divljem, arhaičnom romanes, neprikladnom za isprazan razgovor. Više neću koristiti snažne, poetične, plastične opise i domišljate parabole Roma ili uživati u nesputanoj snazi i bogatstvu njihova jezika. Stara nam je Bidšika jednom ispričala legendu kako je pun mjesec bio privučen na zemlju golom snagom, težinom i čarobnom moći romskog jezika. I gotovo se činilo da bi to mogla biti istina.


Nadala sam se kako će mi se za vrijeme mog boravka u obitelji pružiti prilika da naučim nešto romskog jezika. No kao gost Dukinih bila sam sputana strogim romskim pravilima ponašanja. Svaki put kad bih ustala ili pokušala uraditi nešto korisno, bilo mi je zapovijeđeno – Beš! – Sjedni! U tom sam pogledu, kao i u ostalima, bila počasni muškarac; jela sam s dečkima, primjerice, prije žena i djece. I tako sam, dok su žene radile, sjedila i gledala, crtala i pisala u svoju bilježnicu. Čitanje nije dolazilo u obzir. Duke je čitanje iskreno zabrinjavalo. – So keres? – Što radiš?, bila je uobičajena reakcija na knjigu u rukama. Jednako tako često bi me pitali – Ćhindilan? – Je li ti dosadno? – kao da je svaka tišina ili mirnoća bila znak slabosti ili depresije. Poput većine nomadskih ili nekoć nomadskih naroda, Cigani nisu bili čitatelji. Čak ni pismeni Romi (posvuda manjina) nisu čitatelji.

Lili nije bila bori i stoga se nije bavila pranjem; bila je zadužena za održavanje svih vrčeva i desetak praznih boca od sokova do vrha punih svježe vode za piće, te za prženje i mljevenje kave. Često bi sjela kraj mene na stepenicu od trijema obavijena oblakom mirisa kave, držeći na krilu limeni poslužavnik pun crnih zrnaca. A tu je bio i mjedeni mlinac bez kojeg ju se rijetko moglo vidjeti; bio je to tek nešto dulji mlinac za papar u kojem se uz puno truda stvarala žlica po žlica smeđeg praha. Djeca su sjedila naokolo i jela svoj kruh s pekmezom od smokava, još bunovna od sna i tišine, a ja sam pitala za riječi: moj "posao". Srećom, moji pokušaji učenja romskog jezika postali su obiteljski pothvat i zabava.

Dugo sam vremena nakon svakog pitanja, a katkad i nakon svake riječi što bi mi tko uputio, morala upitati – So? – Što?, i nadati se dobrom objašnjenju. So je imao dovoljno neodređeno značenje pa sam na njega dobivala širok raspon odgovora, a svi su, izgleda, bili veoma smiješni. Cijela bi obitelj, od malenog Spiunija do starog Sherifa, prasnula u grčevit smijeh od kojeg bi im i suze počele curiti. No dobro raspoloženje značilo je nastavak moje poduke uz manje opreza s njihove strane.

Pružanje krivih informacija radoznalim gadžama ima dugu tradiciju. Za Cigane to je ozbiljan kodeks samoočuvanja koji ne dopušta obznanjivanje njihovih običaja, pa čak i pojedinih riječi strancima. To je također i od davnina izvor zabave. Jedan od najstarijih glosara, što ga je za trajanja Windsorskog sajma 1776. od engleskih Cigana prikupio jedan trgovac starinama imenom Jacob Bryant, navodi riječ ming u značenju "otac". (Minge je britanski sleng preuzeo iz romskoga, u kojem ima isti izgovor i značenje, žensko spolovilo.)

Katkad su me Duke pogrešno informirali sasvim slučajno. Često bi me uputili na albanske riječi. Iako su bili bilingvalni, sami često nisu znali razlikovati ta dva jezika; jednostavno su tako pričali. To su me članovi obitelji pokušavali podučiti (ili se čak zbližiti sa mnom) barem mi je otkrivalo nešto o njima samima.

Lili je bila zaigrana, zamišljajući sve to samo kao dječju igru, te kako ću ja svaki čas početi brbljati na romskom i čavrljati s ostalim odraslima. Okay! bila je jedina engleska riječ za koju sam je uspjela zainteresirati; inače bi samo proizvodila tihi grgljajući zvuk i snažno odmahivala glavom – gesta što je svim Albancima (kao i Bugarima) značila suprotno od onog što bi vi mislili, da.

Poput mnogih sramežljivih ljudi, Artani, najmlađi sin, sam bi sebi zagorčavao razgovore tako što bi pričao brzo i povjerljivo sebi u pazuh, pa je uvijek morao sve ponavljati. Činilo se kako ne može shvatiti da ih uza sve moje iskustvo i poznavanje svijeta – Zar nisam doputovala čak iz Amerike? – nisam mogla njih razumjeti. On bi, kao i mnogi drugi, kad bih naučila jedan izraz odmah krenuo naprijed, pretpostavljajući kako sam odjednom svladala cijeli jezik. Rješenje O Babe bilo je teške riječi prevesti na albanski; bila sam gadži, njegova mu je logika govorila, pa sam zasigurno i govorila jezik gadža. Tatoya, Jetina prekrasna, rumena sestra, koristila se tehnikom koja je bila nježna baš kao i crte njezina lica; umjesto da govori ona bi riječi oblikovala usnama. A Kako, njihov promukao stari ujak koji je zajedno sa Sherifom posjećivao naše dvorište, pokušao je prenijeti značenje riječi tako što je glasno vikao.

Shkelgim, mladi bratić, pokušao je sa mnom govoriti na romskom s nečim što je on zamišljao kao američki naglasak. To znam jer mi je sam to rekao. Sama to nikad ne bih pogodila, pa čak ni uz znakovito izbacivanje zdjelice i glađenje kose u Elvisovu stilu. Nicu je bio sjajan izvođač; i zaista, pridružio bi nam se samo kada nas je bilo puno, i upravo je on bio glavni izvor prostih viceva. Nikad se nije dugo zadržavao, te nakon što bi na najbolji mogući način iskoristio nekoliko štosova, promrdao bi ramenima, zavrtio kukovima i zatresao trbuh poput turske trbušne plesačice prije no što bi klisnuo van.

Takva Nicuova zafrkancija bila je slatka i po svom tipu vrlo rijetka: nema mnogo Cigana koji bi riskirali kompromitirati svoj macho imidž, pa makar u šali.

Jeta ga je pokušala ukoriti. Zvala ga je bengalo ili vražji, ali to bi rekla sjajeći se od užitka kakvo nam pružaju samo oni koji nas znaju nasmijati. Nije uspijevala biti stroga prema svom najstarijem sinu kojeg je obožavala samo malčice više od ostalih, kako je i javno priznavala sa svojstvenom joj iskrenošću. (A posjedovao je divan šarm; jeftin, dječački šarm, za razliku od ćudljive, suptilnije privlačnosti srednjeg sina Nuzija ili nježnog, izmučenog Artanija.) Jetino lice u sekundi je moglo promijeniti izraz iz stravične vještice u baku medvjedicu, jedan za kontrolu a drugi za utjehu svoje unučadi. U svakom slučaju, nitko, čak ni ja, nije mogao krivo protumačiti što njezino lice govori.

Romski jezik ima mali osnovni vokabular, ograničenje koje potiče govornika na domišljatost. Tako, primjerice, kažu uši za škrge; potres je jednostavno opisan, I phuv khelđas, Zemlja je zaplesala. Kao i u turskom, postoji samo jedan glagol piav za pušiti i piti (dvije nerazdvojne zanimacije); čorro znači i siromašan, ubog i loš. Nema riječi za opasnost ili mir (makar neki govornici romskoga koriste strážno i mirnimos, nove posuđenice iz slavenskih jezika).

Donald Kenrick, britanski lingvist i proučavatelj Cigana, ulovio se u koštac s prevođenjem Romea i Julije na romski jezik za Pralipe, romsku kazališnu skupinu iz Skoplja. U Londonu mi je pokazao neka od svojih rješenja za scenu na balkonu.


Romeo: Ali tiho, kakvo svjetlo sviće kroz onaj prozor?

To je istok, a Julija je sunce!

Ograni, sjajna zvijezdo, i umori zavidnu lunu

koja je već bolesna i blijeda od tuge

što si ti, njezina sluškinja, od nje mnogo ljepša.

Ne budi joj sluškinja kad je zavidna,

njezina djevičanska odora je bolesna i zelena,

i nose je samo lude. Odbaci je.

(prijevod Mate Marasa, Školska knjiga, Zagreb, 2003.)


Romeo: Ač! Savo dud si andi kaja filjastra?

O oriento si thaj Juliet si o kham.

Usti lačho kham kai mudarel o čhomut,

nasvalo thaj parno si o čhomut thaj na mangel ke tu – leski

kanduni – si po-lačhi lestar.

Lesko uribe si zeleno thaj nasvalo

sade o dinile uraven- pes andre, čhude le.


To smo preveli ovako:


Romeo: Oh! kakvo je to svjetlo na tom prozoru?

To je istok, a Julija je sunce.

Podigni se dobro sunce i ubij mjesec

Bolestan i bijel je mjesec koji te ne želi

I sluškinja je ljepša od njega.


(Donald nije mogao naći riječ za "zavidan", pa u romskoj verziji ni mjesec ni sluškinja neće biti zavidni.)


Njezina odjeća je zelena i bolesna

Samo se budale tako oblače, baci je.


Stvari su se zakomplicirale. Nešto dalje u Romeovu govoru naišli smo na:


Previše sam smion. Ona to ne govori meni.

Dvije od najljepših zvijezda na cijelom nebu,

imajući nekog posla, preklinju njezine oči

da trepere u njihovim sferama dok se ne vrate.


Kenrick je za to smislio:


Na tromav. Na kerel mange duma.

Dui lačhe čerhaia ando boldipen

si len buti averthane – mangen lake jakha

te dudaren ando lengo than

džikaj aven palpale.


To smo ponovno preveli:


Ne usuđujem se. Ona ne govori meni.

Dvije dobre zvijezde na nebu

One imaju posla negdje drugdje – one žele njezine oči

Da svijetle umjesto njih

Dok se one ne vrate.


Po svemu sudeći, ova je produkcija doživjela velik uspjeh i posljednje što sam čula, Pralipe je s njom pošao na turneju po Njemačkoj.



Svi se jezici obogaćuju i osnažuju posuđivanjem riječi iz drugih jezika, ali ni u jednom to nije tako izraženo kao u romskom. To je stoga što njegovi govornici vrlo često prelaze granice, i stoga što se uobičajeni jezik još nije točno utvrdio pismom. Veliko bogatstvo osobito "domaćinskih" riječi – koje su većinom indijskog podrijetlo i odnose se na dom i ognjište – zadržalo se u upotrebi stoljećima, i upravo je ono zajedničko govornicima brojnih narječja romskoga (ima ih oko šezdeset samo u Europi), njihova nominalno zajedničkog jezika. Još je prisutniji duh tog jezika ili ono za što se čini izuzetno prikladnim izraziti, hiperboličnost, društvenost, karakteristična izražajnost u opisu najsnažnijih osjećaja. Živopisna upotreba od najveće je važnosti i originalne su usporedbe osobito cijenjene. Priča nikad nije toliko važna koliko samo pripovijedanje; odlični su pripovjedači vrlo poštovani članovi zajednice, najčešće specijalizirani za priče o duhovima, bajke, beskrajne viceve ili zagonetke.

Uz jednostavan dodatak drevnog indijskog sufiksa pen poput -stvo ili -nost, mogu se stvarati apstraktne imenice, kao što je romipen, romstvo, ili se pak takve riječi mogu posuditi iz drugih jezika. No govornicima romskoga takve dubokoumne riječi širokog značenja nisu pretjerano potrebne. Bez tih uopćavanja, jezik teče poput dobre pjesme, bogat detaljima, stvarnim slikama i svježom, maštovitom uporabom jednostavnih riječi. Tako za "volim te" imate (kao i u španjolskom) "želim te", ali isto tako često i "jedem te" ili čak "jedem tvoje oči". "Želim jesti tvoje lice" (ili "želim jesti tvoja usta"; riječ za oboje "lice" i "usta" je muj) zahtjev je za poljupcem.

Naglašeno aspiriran, promuklogrleni narodni jezik neobično je izražajan, osobito kad ga izgovara stari, duboki i duhanom obojeni glas. Iako se stvara novi "politički" jezik, romski je općenito socijalan, odnosno njegova je svrha izraziti društvenost prije nego razmijeniti misli (koje su ionako već vjerojatno iznesene).


Mađarska: Napadi na Rome