Romske priče

Cigani i njihov put(2): Smrt zbog sporazuma s gadžama

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

U prerađenom izdanju svoje sjajne knjige Ciganie na polskich drogach (Cigani na poljskim putevima), objavljene 1984, Ficowski se kritički osvrće na rezultate kampanje Veliko zaustavljanje. "Cigani više ne žive nomadskim načinom života i broj nepismenih znatno se smanjio." No čak su i ta postignuća ograničena jer se ciganske djevojčice udaju u dobi od dvanaest ili trinaest godina, i stoga što "malobrojni dobro obrazovani pojedinci obično napuštaju cigansku zajednicu." Rezultati su bili katastrofalni: "protivljenje putovanju ciganskih zanatlija, koji su svoja kovačka ili limarska umijeća prenosili u zabite krajeve zemlje, postupno je počelo uzrokovati odumiranje… većine tradicionalnih ciganskih zanata." I naposljetku: "izgubivši mogućnost obavljanja svojih tradicionalnih zanimanja, glavni izvor zarade (za velik broj Cigana) postalo je kamčenje od ostatka društva." Eto pravog razloga za nostalgične osjećaje. Mudrost dolazi prekasno. Minervina sova leti u sumrak.Papusza

To što je taj surovi demografski eksperiment urodio gubitkom osjećaja pripadnosti i bijedom nije ni iznenađujuće ni sporno; nametanja ograda riječima, međutim, možda je imalo upravo suprotan učinak. Jezik (i sve više pisani jezik) postaje kamen temeljac modernoga ciganskog identiteta i emancipacije.

U romskom jeziku nema prave riječi za "pisati" ili "čitati". Cigani posuđuju riječi iz drugih jezika kako bi opisali te radnje. Ili pak, što je još znakovitije, koriste druge romske riječi. Chin ili "rezati" (kao u rezbariti) znači "pisati". Glagol "čitati" je đin~, što znači "brojati". No uobičajen izraz je dav opre što znači "dajem uvis", pa se tako ta fraza može prevesti kao "čitam naglas". Ona ne opisuje čitanje u sebi; to u pravilu nije nešto što Cigani rade. Jednako tako drabarav, inačica od "čitam", što je koriste makedonski Cigani, tradicionalno znači čitati u osobitom značenju proricanja budućnosti iz dlana. U Albaniji će pak Cigani reći gilabav za "čitam", premda to ponajprije znači "pjevam".

Gilabno je pjevač ili čitatelj; drabarno (ili češće drabarni za ženski rod) je čitatelj i gatalac (odnosno gatara), ali također i travar, odnosno vidar. To su nedavne inovacije; one pokazuju što pisani jezik znači povijesno nepismenom narodu. A za sve te pjevače, čitatelje, prvi je uzor upravo Papusza Ficowskog.

Trud Ficowskog, baš kao i Papuszin, nije bio nagrađen zahvalnošću. Sofisticirani poljski Cigani, kao što je etnograf Andrzej Mirga (koji je oživio Papuszu nakon njezine smrti u filmu i seriji koncerata, uključujući izvedbe u newyorškoj Metropolitan operi), priznaju važnost znanstvenog djela Ficowskog, no još ga smatraju izdajicom.

Odbacivanje vladinih prijedloga, i same Papusze, nije proizašlo ni iz kakve iskonske ciganske "želje za slobodom". U razdoblju neposredno nakon rata mnogi su se Cigani živo sjećali razgovora s gadžama. Nacisti su bili najtemeljitiji etnografi. Sakupili su više od trideset tisuća ciganskih rodoslovlja. Mjerili su lubanje, sakupljali uzorke krvi i bilježili boje očiju.

Danas velika većina Cigana zna vrlo malo ili ništa o pomno sakupljenoj, opakoj dokumentaciji o povelikoj skupini svojih predaka koji su se zatekli na području Njemačke; no to naslijeđe ipak živi u pamćenju svih Cigana. Većina Cigana još strastveno vjeruje da su gadže opasni, da im nije za vjerovati, i da ih se, u interesu opstanka zajednice, mora izbjegavati osim kod sklapanja poslova. Zaista, u općenitom smislu, gadže se smatra mahrime, onečišćenima. Održavati nepotrebne odnose s njima znači izlagati se riziku kontaminacije.

Dakako, sve je više miješanih brakova između Cigana i gadže kako u Poljskoj tako i drugdje, no kako ističe Andrzej Mirga – također u braku s gadži – "naše majke nisu sretne zbog tog trenda". Ne trebaju biti zabrinute; umjesto pridonošenja raspadu zajednice ili njezinoj asimilaciji u svijet gadža, miješani brakovi jednostavno povećavaju njezinu brojnost. Djecu iz takvih veza, kao mulate i mestike svugdje na svijetu, svi smatraju Ciganima, baš kako bi ih klasificirali i nacisti.

Reakcija nekih žalosno utjecajnih Cigana na suradnju Papusza/Ficowski otkriva možda više o životu Cigana nego masa podataka što ih je on marljivo prikupio. Ona otkriva onu temeljnu vrijednost do koje Cigani najviše drže: "mi protiv svijeta". Iako se vjerovanje kako moraju ostati narod za sebe ne temelji na teološkom nauku, taj se svjetonazor, kodificiran u stotinama nepisanih zakona i praznovjerja što nameću simbolično pročišćenje, bitno ne razlikuje od onog zapisanog u Talmudu. "Razborito sudi i okupi mnogo sljedbenika, te podigni živu ogradu za Toru." U još većem procijepu, Cigani jedino nastoje podići svoju živu ogradu.

Nikada nećeš naučiti naš jezik – ponosno mi je u autobusu za Bukurešt rekao

jedan ciganski aktivist, učitelj romskog jezika. Nije pri tom mislio kako nemam sluha za jezike. – Za svaku riječ koju zapišeš u tu svoju malu bilježnicu, mi imamo još jednu, sinonim, koju koristimo i koju nikada nećeš doznati. Ah, možeš i njih naučiti, ali nećeš doznati kako se koriste ili kakva sve skrivena značenja nose. Mi ne želimo da ih znaš. Trebala si se roditi kao romska čhey (djevojka)."

Taj učitelj, jedan od najistaknutijih romskih nacionalista, ulaže nevjerojatnu energiju u razotkrivanje i borbu protiv anticiganskog rasizma. Pa ipak je tijekom vožnje zagovarao jednu od najstarijih kleveta koja kaže kako romski nije pravi jezik već lopovski žargon. Ta kontradikcija ističe neobičnu poteškoću suvremenog pokreta za emancipaciju Cigana; očito, egzotičnost je po sebi dio ograde. (Jednako tako i humor; kao i u Talmudu, sami slojevi zakona čine ogradu. Među Ciganima, za ljude koji su sudjelovali u nedopuštenim seksualnim odnosima i tako uronili u vječnu sramotu kaže se da su "otišli iza plota".)

No mimikrija, ili prilagodba, postojala je oduvijek zajedno s egzotičnošću. Od 1989. pojavile su se prve političke stranke i njihovi prvi predstavnici, zastupnici u Parlamentu, izaslanici u UN-u. Ciganski pjesnici sada objavljuju svoja djela na romskom i drugim jezicima. U Rumunjskoj i Makedoniji postoje romski televizijski programi što ih produciraju Romi; pojavila se prva generacija urednika ciganskih novina i časopisa (jedan od najboljih, kojeg uređuje jedan kosovski Rom iz Slovačke zove se Patrin, što je stara riječ za znakove koje su putujući Cigani ostavljali svojoj braći na putu). Sve je to novo, i uzbuđenje je opipljivo. No isto se tako može reći, ne vrijeđajući time nikoga, da se ispod površine stvari nisu promijenile. Dolazak demokracije ni na koji način ne najavljuje promjene poretka u ciganskoj tradiciji. Tajno društvo i dalje postoji. Njegov zamršeni gustiš zabrana – ciganska ograda – i dalje je netaknut.

Konferença, kongresso, parliamento: to su neki od najnovijih dodataka romskom jeziku. Istina je da se do 1989. Cigani u bivšem Istočnom bloku nisu imali puno prilike njima služiti. Ti pojmovi ostaju strani, čak protivni njihovoj etici, unutarnjoj organizaciji ciganskog naroda.

Kada su se prvi put pojavili u Europi u 14. stoljeću, Cigani su se predstavljali kao hodočasnici i proricali sudbinu; dvije dobitničke profesije u to praznovjerno doba. Njihovi su se vođe nazivali Grofovi, Prinčevi i Kapetani. To nisu bili toliko izrazi ciganskih vrijednosti koliko još jedan dokaz njihove (često premalo korištene) sposobnosti preuzimanja lokalnog raspoloženja i poretka kako bi održali svoj vječito nesiguran ugled. Mi protiv Njih igra je koja se zasada još igra na jeziku pobjednika, ili na jeziku "domaćina".

Nikad ne postavljaj pitanja i nemoj nositi kratke suknje. – To je bio najbolji savjet koji sam dobila prije nego sam krenula na putovanje. Dao mi ga je jedan antropolog koji je proučavao Cigane u Madridu. – Pitati – rekao je – nije način da se dobiju odgovori.

Prije petnaest godina putovala sam Istočnom Europom sa svojom bakom, koja je napustila rodnu Mađarsku 1905. kad su joj bile dvije godine. Sjećam se kako sam silazila s Orient Expressa u Budimpešti zapitavši se "Što svi ti Indijci rade ovdje?" (Te večeri i svake sljedeće provedene u Mađarskoj prepoznavale smo ih kao Cigane, ciganska trija što naginju svoje violine nad naš gulaš.) Tijekom revolucionarnih zbivanja 1989. ponovno sam se zapitala o onim "Indijcima". Premda se nikad nisu spominjali u novinama, imala sam osjećaj da bi oni mogli pokazati svjetskom gledateljstvu kakvu bi vrstu demokracije ta zbivanja mogla donijeti Istočnoj Europi.

Prije no što sam doista upoznala jednog Cigana, znala sam da ih dvanaest milijuna živi u dijaspori diljem svijeta, da ih je vjerovatno osam milijuna živjelo u Europi, uglavnom u Istočnoj Europi, te da su najbrojnija manjina na kontinentu. U području sa statičnim ili negativnim natalitetom, Cigani se, znala sam, rađaju u zastrašujuće velikom broju. Računalo se da će se njihova populacija podvostručiti u narednih sedamnaest godina. Već tada su bili iskorištavani kao najpogodnija žrtvena janjad za sve boljke škripavih komunističkih društava u sporoj tranziciji. Znala sam da je stotine tisuća Cigana umrlo u holokaustu. Sada su se u Istočnoj Europi ponovno pojavili pogromi. Svjestan sve žešćeg nasilja s kojim su suočeni, Václav Havel je rekao "Cigani su lakmus test ne samo demokracije, već i civilnog društva." Nije bilo teško pretpostaviti da će se nacionalističke energije uzbuditi od osobitih problema koje Cigani predstavljaju svakoj državi u bankrotu. Cigani su većinom nepismeni, većinom nezaposleni i većinom nemaju odgovarajući smještaj. Oni žive otprilike tri puta kraće od svojih sunarodnjaka. (Nisu samo Istočni Europljani ranjivi: sedamdeset posto talijanskih ciganskih obitelji izgubi najmanje jedno dijete, dok je smrtnost novorođenčadi među irskim Putnicima tri puta veća od nacionalnog prosjeka.)Jerzy Ficowski

Sve sam to znala. Ali nisam znala, primjerice, da Cigane vrijeđa pogled na ženska koljena. I nisam mogla ni zamisliti da oni možda ne žele opovrgnuti sve klevete i zlobne stereotipe, da možda uopće ne žele ispričati svoju priču. "Nikad ne postavljaj pitanja…"

Cigani lažu. Lažu puno, puno više i puno maštovitije od drugih ljudi. Ne jedni druge već gadže. Pa ipak, ne rade to zlonamjerno. Sve u svemu, laganje može biti i zabavno. Uljepšavanja su namijenjena pružanju zadovoljstva. Ljudi vam žude reći ono što misle da želite čuti. Žele vas razveseliti, žele razveseliti sebe; žele vas zabaviti. To nije samo gostoljubivost. To je umjetnost.

Lažljivac, a mogli bismo ga nazvati i maštoviti pripovjedač i to ne bi bio eufemizam, može čak vjerovati da je prerađena verzija bliža istini. Možda čak i jest; istinitija u smislu da je živopisnija. No laži su namijenjene i varanju. Prijevara se, što finija to bolja, uistinu smatra dužnošću. "Ne želimo da znaš," rekao je učitelj romskoga. Ono o čemu je u stvari govorio bio je opstanak.

Odnosi između Cigana i gadža nisu oduvijek bili tako očajni kao što su sada. Neke su tajne bile zajedničke; bilo je mnogo Cigana u Pokretu otpora tijekom Drugoga svjetskog rata. Prije pojave miješanih brakova protekla su stoljeća poslovne simbioze između primjerice seljaka i izrađivača alata. Pa ipak je njihovo održanje tijekom tisućljeća ovisio o tajnosti, o prikrivanju i pogrešnom prikazivanju; ili skrivanju običaja i zataškavanju prošlosti – o laganju. Cigani su oduvijek bili grupa povezana odanošću.

Kada bih se vraćala kući nakon mjesec dana provedenih u Bugarskoj ili ljeta u Albaniji, ljudi bi me pitali jesu li me Cigani među kojima sam bila prihvaćali. Mogla sam odgovoriti potvrdno. Bila sam prihvaćena s neopisivom dobrodušnošću. Moja ciganska braća branila su moju čast čak i onda kad nisam znala da je bila ukaljana. Među Ciganima sam se osjećala potpuno sigurnom. Moja me ciganska majka zvala čhej ili kći. No nikad mi nije bilo dopušteno pripremati hranu, raditi, pridonositi kao što bi to kći i činila. U jednoj zajednici nije mi bilo dopušteno da se sama perem, ta je dužnost bila povjerena mladim ženama iz obitelji. Najčešće bih jela s muškarcima, a ne sa ženama i djecom koji bi prebirali po onome što je ostalo za nama. Znala sam da ću zauvijek ostati gadži, izvan njihove povijesti.

Naravno, tajne mogu ostati skrivene jedino uz opću suglasnost i odanost. Papusza je bila osuđena na smrt za života zbog stvarnog ili izmišljenog tajnog sporazuma s gadžama. Nesmiljeni ciganski zakoni, tako okrutno različiti od romantične predodžbe o romskom slobodnom duhu, zabranjuju emancipaciju pojedinca u korist očuvanja zajednice. Kao i toliko puta do tada, na djelu je bio pogubni moment mimikrije: Papusza je bila nazvana nark, baš kao što su i Cigani bili nazivani agentima i špijunima tijekom čitave svoje povijesti na Zapadu. U stvari nark, u britanskom slengu doušnik, izvedenica je od romske riječi nak ili nos. Papuszino izopćenje je slučaj upravo onih potreba za prilagođavanjem što se češće povezuju s gadžama.

Pravo je čudo što su se Cigani kao skupina uspjeli othrvati asimilaciji koja je oduvijek značila predaju. Papusza je bila žrtvovana, ali Papusza je i preživjela, zahvaljujući gadžu Ficowskom. Možda je Papusza već bila osuđena prije no što ga je srela; osuđena zbog toga što nema djece i zbog stvari koje su se činile oslobađajućima sve većem broju Roma, zbog pjevanja na svoj način i ne samo za zajednicu, zbog svog pisanja.

(zurnal.info)

Od planiranih 600 miliona Romi nisu dobili ni tri obećana

BiH bi do 2015. za pomoć Romima trebala izdvojiti preko 600 miliona. Za više od 76.000 bosanskohercegovačkih Roma to znači i promjenu dosadašnjeg načina života. Oni će dobiti nove stanove, posao, zdravstveno osiguranje i pomoć prilikom školovanja


Romi su ove godine od države Bosne i Hercegovine trebali dobiti 80 miliona konvertibilnih maraka pomoći, ali još uvijek nisu dobili ni marke, a još od prošle godine čekaju obećana tri miliona. Provedba akcionog plana za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite kasni zbog sporosti Vijeća ministara. Naša država ovim je planom samo za ovu godinu trebala izdvojiti 80 miliona za pomoć Romima, a do 2015. više od 600 miliona.Sanela Bešić

Sanela Bešić, koordinatorica Romskog informacionog centra, kaže kako ne gaji iluzije da će Romi dobiti puni iznos novca u određenom roku, ali da se napokon počelo sistematski pomagati Romima.

- Ova tri miliona su prva inicijalna kap za ovogodišnju implementaciju. Svi pričaju da je recesija i da nema para. Ali jesmo zadovoljni što postoje barem ova tri miliona - kaže Bešić i izražava svoje nezadovoljstvo radom državnih institucija: Kritikovali smo institucije da je ovaj proces spor od usvajanja akcionih planova do objavljivanja poziva jer je prošla godina.

POŽELJNA DISKRIMINACIJA, ALI POZITIVNA

Poziv za predlaganje projekata za pravljenje stanova Romima objavljen je tek prošlog mjeseca iako je trebao početkom godine.

Maksim Stanišić- Mi već kasnimo četiri godine ali je početak relativno dobar - kaže Maksim Stanišić, nacionalni koordinator za Dekadu, grupi zemalja jugoistočne i centralne Evrope koja želi unaprijediti položaj Roma: To je obećanje državne vlasti da će u narednih deset godina raditi na poboljšanju života Roma u nekoliko segmenata da tu populaciju dovede u ravnopravan položaj sa ostalim stanovnicima BiH.

U septembru prošle godine u Beogradu Nikola Špirić, premijer BiH, je potpisao pristupnu deklaraciju čime je BiH postala punopravna članica Dekadi uključenja Roma 2005-2015.

Stanišić je dalje pojednostavio ciljeve Dekade primjerom da ako u državi imamo 35 posto nezaposlenih onda i među Romima treba biti isto toliko a ne duplo ili tri puta više.

- Romi su dugo godina na marginama i zaslužuju da se to promijeni a to se može samo pozitivnom diskriminacijom - smatra Stanišić.

Romi u BiH, nažalost, dobro poznaju drugu vrstu diskriminacije, onu negativnu. Tako je prije nekoliko godina jednoj delegaciji Roma zabranjen ulazak u zgradu općine Zavidovići sve dok nije reagirala jedna strana nevladina organizacija.

Iskustva romskih nevladinih organizacija u Vitezu pozitivan su primjer odnosa lokalne zajednice prema ovoj manjinskoj grupi. Tamošnji načelnik Vlado Halilović od početka svog mandata pozitivno diskriminira Rome. Broj njegovog mobitela dostupan je u svakom momentu za romske djelatnike u nevladinom sektoru.

ROMI VIŠE NEĆE BITI ČERGARI

U BiH danas ima oko 76.000 Roma ali je taj podatak nepozdan zbog nepostojanja jedinstvene baze podataka Roma. Za njeno pravljenje akcionim planom je namijenjena trećina miliona ali se sa njenim pravljenjem kasni. Bešić objašnjava da će ova baza pomoći određivanje prioritetnih problema i romskih zajednica.

Trenutno dostupni podaci govore da je manje od jedan posto Roma zaposleno, tek svaki treći se obrazuje i isto toliko ima zdravstveno osiguranje.

Od tri miliona koje im je obećalo Vijeće ministara, 702.000 maraka su namijenjene za zapošljavanje, 135.000 za zdravstveno osiguravanje a nešto manje od dva miliona za igradnju stanova za Rome.

Još uvijek nije poznato koliko će niži nivoi vlasti i lokalne zajednice ove godine izdvojiti novca za Rome, kaže Bešić i naglašava da je potrebno ubrzati proces izgradnje stanova.

- Procedura izgradnje zgrada za Rome može trajati i po pet godina - kaže Bešić, koja je aktivistkinja u nevladinom sektoru još od 1994. godine.

Lokalne zajednice mogu tražiti dio ovog novca i sa svojim udjelom graditi stanove za Rome, za većinu njih prve u životu. Više od 30 romskih porodica već je dobilo stanove u sarajevskim naseljima Ilidži, Hadžićima, Ilijašu, Vogošći i Novom Gradu. Novac za to su izdvojili švicarska organizacija Caritas i Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo.

Konačni cilj nadležnih institucija i romskih organizacija jeste puna ravnopravnost ove manjinske grupe. Jasno je, što prije akcioni plan bude ispunjen to će u BiH biti sve manje Roma čergara.

Više informacija o ovoj temi možete pronaći na www.bhric.ba i www.romadecade.org.

    - Vijeće ministara ove godine izdvojilo tri miliona za Rome;
    - 1.863.000 maraka izdvojeno ove godine za nove stanove;
    - 702.000 maraka za zapošljavanje Roma;
    - 135.000 maraka za zdravstvenu zaštitu;
    - 300.000 za pravljenje baze podataka o Romima;
    - Tek jedan posto Roma je zaposleno;
    - Samo trećina Roma u BiH ima zdravstvenu zaštitu;
    - Svako treće Romsko dijete redovno ide u školu.

 

(zurnal.info)

CIGANI I NJIHOV PUT(1): Iz Papuszinih usta

Sahranite me uspravno: Cigani i njihov put jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

  Njezino pravo ime bilo je Bronisława Wajs, ali poznata je po svome ciganskom1 imenu Papusza, "Lutka". Papusza je bila jedna od najvećih ciganskih pjevačica i pjesnikinja svih vremena te, barem neko vrijeme, jedna od najslavnijih. Cijeli je život proživjela u Poljskoj, a kad je 1987. umrla nitko nije ni primijetio.

Kao i većina poljskih Cigana, Papuszina je obitelj bila nomadska – dio velike kumpanije ili skupine obitelji koje su putovale s konjima i u karavanama, s muškarcima na čelu te ženama i djecom koja su ih slijedila na otvorenim kolima. Neke od bogatijih obitelji imale su bogato izrezbarena kola sa čvrstim krovovima, uskim staklenim prozorima koji su ponekad imali oblik romba i obojene drvene okvire. U kumpaniji je moglo biti i do dvadeset kola. Muškarci, žene, djeca, konji, kola, psi – putovali su sve do sredine šezdesetih, spuštajući se iz Vilniusa, kroz istočne šume Volhynije (gdje su tisuće poljskih Cigana čekale kraj rata), te na jugu prelazili u Tatre. Putujuću siluetu poljskih Roma ponkad bi dopunjavale i sjene medvjeda, njihova izvora zarade, kruha svagdašnjeg koji pleše. No Papuszini su ljudi bili harfisti, pa su od sjevernih litavskih gradova do Istočnih Tatri teglili ta velika žičana glazbala, uspravna na kolima poput jedara.

Za vrijeme putovanja kumpania bi održavala vezu s ostalim konvojima istog klana koji su se kretali različitim rutama. Ostavljali bi znakove na raskrižjima – svežanj grančica povezanih crvenom krpom, granu odlomljenu na osobit način, zarezanu kost – znakove zvane shpera među poljskim Ciganima (i patrin ili list, drugdje od Kosova do Peterborougha). Seljaci su se držali podalje od tih oznaka u strahu od vražjeg posla.

Evo kako je Papusza naučila čitati i pisati. Kad bi se kumpania zaustavila na više od dan ili dva – a čak su i nomadske obitelji obično negdje imale svoje zimsko boravište – ona bi nekom sposobnijem seljaku odnijela ukradenog pilića u zamjenu za poduku. Za nešto više pilića nabavila je knjige, tajnu knjižnicu skrivenu ispod harfi. Čak je i danas oko tri četvrtine ciganskih žena nepismeno. Dvadesetih, u vrijeme kada je Papusza odrastala, pismenost među Ciganima gotovo nije postojala, pa su je, kad su je ulovili kako čita, istukli, a njezine knjige i časopise uništili. Jednako tako nedopustiva za obitelj bila je i njezina želja da, kad za to dođe vrijeme, pođe za mladića s najcrnjim očima u kumpaniji. Kada joj je bilo petnaest, stupila je u ugovoreni brak s jednim starim i cijenjenim harfistom, Dionizyjem Wajsom. Bio je to dobar brak, iako je ona bila vrlo nesretna. Nije imala djece. Počela je pjevati.

Koliko joj je god nedostajalo druženja ili ljubavi, u Dionizyju Wajsu barem je pronašla glazbenu pratnju. Slijedeći veliku cigansku tradiciju improviziranog pripovijedanja i jednostavne narodne pjesme, skladala je duge balade – dijelom pjevane, dijelom govorene, spontano "uprizorene". Poput većine ciganskih pjesama, Papuszine su pjesme bile vapijuće jadikovke o siromaštvu, nemogućoj ljubavi i, kasnije, čežnji za izgubljenom slobodom. Poput većine ciganskih pjesama, bile su jednako tugaljive po svom tonu kao i po temi; govorile su o nepostojanju doma i lungo dromu ili dugoj cesti, o putu bez određenog cilja – i bez povratka. Papusza je izgubila više od stotinu članova svoje obitelji tijekom rata. Ali čak ni ta tragedija nije bila ona koja će je obilježiti. Pisala je u kritičnom trenutku povijesti svog naroda, u Poljskoj i (o čemu ona nije znala) drugim mjestima; jedan život – život na lungo dromu, život na cesti – bližio se kraju, a nije postojalo niđta dovoljno poznato ili podnošljivo što bi ga moglo zamijeniti.



O Gospode, gdje da pođem?

Što da radim?

Gdje da nađem

Legende i pjesme?

Ne idem u šumu

Ne srećem rijeke.

O šumo, oče moj,

Moj crni oče!


Vrijeme lutajućih Cigana

Odavno je prošlo. No vidim ih,

Sjajni su,

Snažni i čisti poput vode.


Možeš je čuti

Dok luta

Kad poželi progovoriti.


Ali sirota nema dar govora...


voda se ne osvrće.

Ona hita, bježi što dalje,

Tamo gdje je oči ne vide,

Ta voda što luta.



Nostalgija je sama bit ciganske pjesme i čini se da je to oduvijek bila. Ali nostalgija za čim? Nostos je grčka riječ koja znači "povratak domu"; Cigani nemaju doma i, možda jedini od svih naroda, ne sanjaju o domovini. Utopija, ou topos, znači "mjesto kojeg nema". Nostalgija za utopijom; povratak domu kojeg nema. O lungo drom. Duga cesta.

Možda je sama čežnja ono što se slavi, čak i čežnja za prošlošću koju čovjek nikad nije ni imao (najjača od svih). Takva je čežnja poticaj za putovanje. Ali nostalgija ciganske pjesme opterećena je fatalizmom. "Sudnji dan/ sve je bliži./ Samo neka dođe,/ nije važno." – refren je jedne srpske ciganske pjesme.

Mnoge Papuszine pjesme uklapale su se u tu tradiciju; nakon stotinu prerada i prepričavanja, one su većinom anonimni, visoko stilizirani destilati kolektivnog iskustva. Naći ćete nekoliko ciganskih Antigona – djevojaka koje oplakuju svoju mrtvu braću – i sinova koji, daleko od doma ili u zatvoru, tuguju za svojim majkama. Svatko ima brata. Svatko ima majku. Svatko ima tragediju. Nemoguće je odrediti podrijetlo ili starost većine pjesama prema njihovim riječima, jer one govore o univerzalnoj i nepromjenjivoj čačimos – istini, o ljudima koji žive kako najbolje znaju, izvan povijesti.

Kolektivni opus šačice romskih pjesnika koji danas djeluju potvrda je postojanja nerazriješene napetosti između odanosti tradiciji i nastojanja pojedinca da, uz lagani osjećaj krivnje, predstavi vlastito iskustvo. Već prije četrdeset godina Papusza je potpuno prešla iz kolektivnog i apstraktnog u privatni i pažljivo promatrani svijet.

U svojim sjajnim pjesmama, koje je ponekad jednostavno nazivala Pjesmama iz Papuszine glave, ona progovara individualnim glasom, što je u ciganskoj kulturi i danas uglavnom nepoznat stil. Papusza je pisala i pjevala o određenim događajima i mjestima. Bila je svjedok. Dugačka autobiografska balada o skrivanju u šumama za vrijeme rata zove se jednostavno Krvave suze: Što smo sve propatili pod Nijemcima u Volhyniji 1943. i 1944. Nije pisala samo o vlastitu narodu i nejasnoj prijetnji gadžikano (neciganskog) svijeta; pisala je i o Židovima s kojima je njezin narod dijelio šume i sudbinu; pisala je o "Ashfitzu".

Igrom slučaja, u ljeto 1949. poljski pjesnik Jerzy Ficowski vidio je Papuszu dok je pjevala i odmah prepoznao njezin talent. Počeo je sakupljati i transkribirati priče što ih je ona brižljivo fonetski zapisivala poljskom abecedom na romskom jeziku. U listopadu 1950. nekoliko se Papuszinih pjesama pojavilo u časopisu Problemy, uz intervju Ficowskog s kojim je razgovarao cijenjeni poljski pjesnik Julian Tuwim. Govorilo se o nedaćama "lutanja", a članak je završavao romskim prijevodom komunističke Internacionale. Kao autor još uvijek najvažnije knjige o poljskim Ciganima, Ficowski je postao savjetnik za "cigansko pitanje". U prvom izdanju te knjige (1953) nalazi se poglavlje pod nazivom Pravi put, izostavljeno u idućim izdanjima, a vjerovatno je prvi put uključeno kao uvjet za izdavanje, u kojem je pružio potporu državnoj politici udomljavanja nešto manje od petnaest tisuća poljskih Cigana koji su preživjeli rat. Ficowski navodi samu Papuszu kao ideal predlažući njezine pjesme kao moguće sredstvo širenja propagande među Ciganima. "Razdoblje u kojem je napisala najbolju poeziju bilo je oko 1950.", zapaža Ficowski, "ubrzo nakon što je napustila nomadski način života." Unatoč činjenici da su njezine pjesme elegije za takvim načinom života – ne toliko napuštenim koliko oduzetim – Ficowski, svojom ulogom apologeta državne politike koja uvodi obvezu sjedilačkog načina života, tvrdi kako je ona bila "sudionica i predvodnica" tih promjena.

Nova socijalistička vlada u poslijeratnoj Poljskoj težila je izgradnji nacionalno i etnički homogene države. Iako je udjel Cigana iznosio tek 0.005 posto ukupnog stanovništva, "ciganski problem" označen je kao "važna zadaća države", te je osnovan Ured za ciganska pitanja u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno policije. Djelovao je do 1989.

Godine 1952. počeo se provoditi opsežan program prisilnog udomljavanja Cigana, poznat kao Veliko zaustavljanje (iako taj cilj u Poljskoj nije postignut sve do kraja sedamdesetih, kada je putovanje, barem ono u karavanama, napokon zaustavljeno). Taj je plan pripadao grozničavoj modi "produktivizacije", koja je sa svojom mudro smišljenom socijalnom skrbi Ciganima u stvari nametnula novu kulturu ovisnosti, čemu su se oni oduvijek protivili. Slični zakoni bit će doneseni u Čehoslovačkoj (1958), Bugarskoj (1958) i Rumunjskoj (1962), kako je trend prisilne asimilacije uzeo maha. Istovremeno, na Zapadu se počeo javljati sasvim suprotan zakonodavni trend koji je upravo poticao nomadizam, iako je kasnih šezdesetih naseljavanje bilo posvuda cilj. U Engleskoj i Walesu 1960. zakon je držao Cigane u pokretu – u stvari, bili su "legalni" jedino dok su se kretali. No, do kraja desetljeća obistinilo se upravo suprotno, pošto je Zakon o lokacijama za karavane (Caravan Sites Act) iz 1968. imao za cilj nastaniti Cigane (djelomično i tehnikom kontrole stanovništva poznatom kao "designacija", kojom su velika područja zemlje bila proglašena zabranjenima za Putnike).

Nema sumnje da su reformatori vremenom, zaključuje Ficowski, povjerovali kako će takve mjere uvelike poboljšati težak život Cigana; obrazovanje je bila jedina nada za emancipaciju tih ljudi koji su živjeli "izvan povijesti", a naseljavanje bi im donijelo obrazovanje.

Međutim, nitko se uopće nije sjetio pitati same Cigane. Iz tog su razloga svi pokušaji asimilacije propali. Za razliku od tvoraca takve politike, Ficowski se, daleko bliži izvoru, "pozivao" na Cigane koje je upoznao, ponajviše na Papuszu. Nepuna dva mjeseca nakon objavljivanja njezinih pjesama u časopisu Problemy, Papuszu je posjetila skupina ciganskih "izaslanika" koji su joj priprijetili.

Papusza je među Ciganima ubrzo prepoznata kao krivac u kampanji koja dokida njihov tradicionalni način života. Njezina veličina pjesnikinje i pjevačice, njezina ljubav prema svom narodu izražena kroz desetljeća rada, nisu značile ništa. Papusza je učinila nešto neoprostivo: surađivala je s gadžom.

Nitko me ne razumije,

Osim šume i rijeke.

Ono o čemu govorim

Nestalo je, umrlo,

Sa sobom odnijelo je sve –

I one godine mladosti.


Papusza je uistinu bila krivo shvaćena, i iskorištena od obiju strana. Očajnički je pokušavala povratiti izvornost svojim idejama, svojim pjesmama. Odjurila je iz svog doma u južnoj Šleskoj u Društvo poljskih pisaca u Varšavi, preklinjući neka netko intervenira. Bila je odbijena. Otišla je u Ossolineum, izdavačku kuću koja je za skori izlazak pripremala knjigu Ficowskog, uključujući i njezine pjesme. Nitko je nije mogao razumjeti. Zar joj se ne sviđaju prijevodi? Treba li napraviti završne preinake? Papusza se vratila kući i spalila čitav svoj rad, nekih tri stotine pjesama što ih je počela stavljati na papir uz oduševljeno poticanje Ficowskog. Potom mu je napisala pismo, moleći ga neka zaustavi objavljivanje, premda je čak i to pismo odavalo njezino mirenje sa sudbinom, onaj suštinski fatalizam ciganske pjesme. Ako objavite te pjesme mene će živu oderati, napisala je, a moj narod će biti nezaštićen pred silama prirode. Ali tko zna, možda mi naraste nova koža, možda neka ljepša.

Nakon objavljivanja pjesama, Papusza je izvedena pred sud. Bila je pozvana pred vrhovni autoritet među poljskim Romima, pred Baru Šeru, Velikog Glavešinu ili starješinu. Nakon kratkog vijećanja, proglašena je mahrime (ili magherdi kod poljskih Roma), nečistom; kazna je bila nepovratno izopćenje iz zajednice. Provela je osam mjeseci u šleskoj psihijatrijskoj bolnici; nakon toga, sljedeće trideset četiri godine, sve do smrti 1987. živjela je sama i izolirana (čak je i Ficowski prekinuo veze s njom, možda zato da joj ne nanese još više zla). Bila je nepoželjna za svoju generaciju i nepoznata sljedećoj. Postala je svoje ime; lutka, nijema i odbačena. Izuzev kratkog razdoblja u kasnim šezdesetima, kada je zasjala s nekoliko svojih najboljih pjesama, Papusza više nikad nije pjevala.

1 Riječ Gypsy dosljedno se prevodi kao Ciganin, ciganski, a riječ Roma, romani kao Rom, romski. (op.ur.)