Zeitgeist

IZDAH UMETNOSTI: Rajko Vasić u izboru za Nin-ovu nagradu

Među osam romana koji su ove godine ušli u uži izbor za Nin-ovu nagradu nalazi se i djelo Prsti ludih očiju Rajka Vasića.

Ako kojim slučajem niste uočili ovaj zanimljivi primjerak iz ovdašnjeg političkog života, opisaćemo ga ukratko. Vasić je u jednoj osobi napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata. To nije sve, on se poodavno hvali da je i autor nekakvih bestsellera nadahnutih naziva Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.

Pored Vasićevog djela, u užem izboru nalaze se i romani: Tri slike pobede Zvonka Karanovića, Ljetopis vječnosti Žarka Komanina, Glasovi u vetru Grozdane Olujić, Taoci Sandre Petrušić, A ako umre pre nego što se probudi Đorđa Pisareva, Konstantinovo raskršće Dejana Stojiljkovića i Park Carmen Machado Mirjane Urošević.

Žirijem je ove godine predsjedavao Milan Vlajčić, a na natječaj pristiglo je više od 130 romana. Među njima su bili romani Mirjane Đurđević, Slobodana Tišme, Predraga Crnkovića i Vuka Draškovića, ali ih je Vasićevo djelo, u esenesdeovskom trijumfalnom maniru, do nogu potuklo.


Žurnal je obezbijedio ekskluzivan odlomak iz djela Prsti ludih očiju. Sve u slavu umetnosti! 

 

Bez udaha i izdaha

(odlomak iz romana Prsti ludih očlju)

Nisu prošli ni stotinjak metara brda. Novi je stao na ostatak sanduka koji je pod njim pukao. Razgrnuo je lišće i vidio stari zeleni jna sanduk za protivpješadijske mine. Stajao je i razmišljao kako ovdje može biti prazan sanduk za mine. Njemu je to djelovalo kao dugo razmišljanje i pretraga svih mogućnosti. Nema naselja da bi neko to koristio za nešto. Mnogi borci su ih nosili, napunjene kašikama i tanjirima opljčkanim u srpskim šopinzima, odjeću, rezbarije, i ostavljali ih kod kuća. Takvih sanduka nije bilo u civilstvu, mogu poslužiti za svašta, naročito na selu. Otkud ovdje u vukojebinama? Ne vidim da je ovdje bila linija, nikada linija nije u dolini. Nije ovuda išao put i neki transport. Otkuda tragovi gumenih točkova. Drvosječe i traktori? U njegovoj svijesti to je trajalo desetak treptaja lista. Neka stanu gore... Tri povezane eksplozije su se raščule brdima izlivenim u tišini. I onda je jeka počela da udara, jedna u drugu pa u brda, dok nije otišla, jedna po jedna, u nebesa. Novi je polovinom tijela stajao iza bukve, djevojka iza njega. Drugi su se kretali. I njih je zateklo u koraku. Dok zemlja i granje padaju, Novi gleda po ljudima svi leže, ne jauču. Oni bliži njemu se otresaju i mlate glavama. Oni dalji su nepomični. Treći sa čela se otkotrlja malo niz padinu a drob mu ostade zakačen za stari panj. I stade bez pokreta noge ili ruke. Novi gleda koljište. Tri promovke su bile vezane. Izgleda da su prošli kraj prve dvije i zakačili treću koja ih je aktivirala. Promovke su najkrovločnije protipješadijske mine. Podmukle, odskaču do pasa pa onda eksplodiraju. Aktiviraju se na potez ali vješti ljudi mogu da prave svakojake kombinacije. Novi je takođe vezao više raznih mina, potezne i električne, promovke i mrudove, igrao se, kombinovao smrt. I ovo je neko uradio ko je prošao dobru obuku. Ovo nisu radili seljaci. Belkisa ga jače uhvati za opasač i turi glavu u njegovu desnu plećku. Tri kratera se jasno vide, iako promovka ne pravi velike kratere. Ona prva je izgleda skočila Zengi do fišeklija i eksplodirala, zato je krater i najmanji a on nema stomaka ni bubrega. Novi razmišlja da li su sve eksplodirale. Stani iza bukve i ne izviruj na mene. Ne mrdajte se ljudi. Jeste li vas dvojica nepovrijeđeni. Slabo ga čuju. Pipaju se po prsima. Čovjek u strahu od smrti najprije gleda je li mrtav u prsima, onda sve ostalo. Po prsima se pipaš a ostalo gledaš. Svako ko je u opasnosti vidi odmah da mu je lice zdravo, nema ništa toplo. Ako je obamrlo pa onda toplo, zakačilo te. Samo ta dvojica pred njim se pokreću. Nisu valjda svi mrtvi. Novi staje u tragove čizama. Tad je siguran da neće stati na drugu minu ili zakačiti silk. Ide od jednog do drugog. Mrtav. Mrtav. Mrtav. Zašto me ovako bole noge. Ko je to. Ja sam, Novi. Ne bole te noge, ne brini. Plavuši su odbijene obje noge, samo se drže na šavovima hlača. Iz trupla vire bijele žile koje se trzaju. Iz poderanih vena skakuću mjehurići krvi, sve slabiji i slabiji. Plavuša mu pusti ruku. Ne boj se Plavac, ne bole te noge. Čuo se još jedan pokušaj da udahne a onda ostade kao zaleđen, bez udaha i izdaha. Da li vrijedi ići dalje? Mrtav. Mrtav. Mene je dobro zakačilo. Zakrklja.Okrenuo je Stevana. Dvije velike rupe u stomaku i na prelazu prema rebrima. Razderana crijeva i desno plućno krilo. Ko bijela džigerica kod krmaka. Desna noga prebijena u butini. Novi, umorio sam se... ne mogu više... nedaj da me zarobe... reko si da živi ne idemo nikom u ruke... nemam svoj metak... treba da me ubiješ... Nema ko da te zarobi. Ne boj se. Novi gleda i pribire imena. Mrga i Glavoboljac su čitavi. Stevan je za ubiti. I djevojka je živa.

Nas četvoro treba da idemo dalje.Vratio se, nabadajući, do žive dvojice. Djevojka još čuči iza bukve. Stevana moramo ubiti. Kako da ga ostavimo da se ovdje crva i raspada. A nositi ga ne možemo. Umerijeće nam na nosilima, opet u mukama. Treba pokupiti municiju i oružje koje nam može trebati i koliko možemo nositi. Municije što više. Belkisa, moraš i ti nositi pušku i municiju. Nosiću. Ne znam pucati. Ne treba pucati, samo da nosiš, može nam zatrebati. Odmaknite se malo niže. Novi se lagano vraća do Stevana. Imao je ruski pištolj tetejac. To je ruski vojni šumski pištolj. Oni koji su obrazovani o oružju, znali su da taj pištolj ima veće punjene od uobičajenog odnosa količine baruta i promjera čahure. Zato metak ima veću probojnost i može postići efekte i na terenu. Nije to samo sobno oficirsko oružje. Manji grabić može biti probijen kao od šale. Pošto je barutno punjenje veće, domet tetejca je veliki jer je i početna brzina zrna znatno veća od drugih sličnih pištolja. To je za tetejac bitno jer je te osobine imao prije nekoliko decenija. Ruska industrija ga je proizvela rano i on je korišten i u Drugom svjetskom ratu. Zbog svega toga nije dobar za ubijenje izbliza. Metak velikom brzinom prođe kroz tijelo i ne ostavi dovoljno povreda za brzu smrt. Tetejac je pištolj za odloženo umiranje. Novi ga nije volio. Poslije mora da obilazi jednog po jednog i provjerava i da doubija. Stevan je već bio u izmaglici ali je znao da je Novi došao do njega. Slike djece su mi ostale kod Čavke, i papiri. Odnesi ženi. Novi šuti. Pištolj je bio izvadio dole niže, nije bio siguran da će to moći kad stigne do Stevana. Kolikogod je bio okrutan i bezosjećajan, ruka mu je stajala nepomično. Gledao je u Stevana ali ništa nije vidio. Može li sav život da se pregleda i složi na svoje mjesto u ovih nekoliko trenutaka ili sekundi. Kolika je sekunda kad je smrt blizu? Sve što je Stevan preživio, otkako je počeo da pamti, do ove eksplozije, moraću sada da presiječem i zaključam. Kolikogod ubijao dosad, sad ne znam da li je božije i ljudski da to uradim. Kako može biti takva cijena da se čovjek spasi muka a da mu se uzme život. Da li bi ostao živ da je bolnica daleko sto metara. Ne znam, nisam doktor. Možda se noga može spasiti ili odjseći. Ali, crijeva i želudac su mu uništeni. Diše jednom plućnim krilom i brzo će izgubiti krv. Onda mu ne pomaže disanje. Štagod uradim, teretiće me. Ako odem, moram do kraja života misliti kako je umro Stevan. Ako mu ostavim oružje da se ubije, nisam mu pomogao, na njega sam bacio teret samoubistva. A on i nema snage da to uradi. Pored svega što mu se dogodilo i saznanja da nema izlaza, još treba da ga tjeram da se ubije. Nije čovjek za to. Ako odem, šta će biti u njegovoj glavi? Kakve će ga misli izjedati. I bunilo. Šta će misliti o svojim drugarima, ratnim drugovima? Jednostavno otišli, ko da sam pas.

Stevan drži oči zatvorene. Nije toliko slab da ih ne može otvoriti. I glavu na nalakćenom ramenu. Nekako mu je tu dobro, kao da mu nešto hladi čelo a uzglavlje od vlastitog ramena ko stvoreno je za njega i ovu tišinu. Malo mu zuje uši. Kao nekad, kad je od majke učio šta je to kad ona oca pita: koje mi uvo pjeva. Ako pogodi, njegova želja će se ispuniti. Poslije, kada se zadječačio, objasnila mu je da je to pjevanje u uhu, u stvari, zujanje, daleko pištanje i šištanje koje se odjednom javi i nestane. Kod djeda stalno zuji lijevo uho, rekao joj je jer je to od djeda Dragutin i čuo. On je star, govorila je majka. Znači i to da sam i ja došao na kraj. Na kraju zuje uši. Majka me rodila, mučila se, hranila, privijala repušnjak na prsa kad sam imao temperaturu, davala mi riblje ulje da budem jači. I sve uzalud. Došao sam do ove mine i gotovo. I ja imam djecu, nisu još odrasla. Mučio sam se koliko sam mogao. Ne da bog više i gotovo. Šta imam lijepo da se sjetim. Više ne mogu ružno ni zaboraviti, ni promijeniti. Ne mogu reći ženi šta da radi i da se uda ako ko naiđe. Samo da ne tuče djecu. Moram misliti na nešto lijepo. Da ne čujem metak. Da ne govorim Novom više ništa. Dobar je čovjek. Dobar je za rat. Za život nije. Ne znam da li ima ženu i djecu, da li ima prijatelje. Da li se ikad napije. Nema nikad ljudske riječi. Samo šuti i radi šta misli da treba. Ali, svejedno, dobar je, sve nam je rekao i sve što je dosad rekao pomoglo je i valjalo nam. Ja se idući s njim nisam bojao. Jedino nam nije rekao da će ove mine da eksplodiraju. Možda je znao pa je zato išao pozadi. Kako će znati, nije vidovit. A ovdje nema kuća i fronta pa da pretpostavlja. Mene bi mogao ubiti, nikad ne bi pomislio da ovdje ima mina. Tako sam i išo, gledo predase i mislio koliko je nogu daleko moja kuća. Tako se najbolje ide, ne valja misliti koliko još imaš koračati a ne znaš ni kud ideš. Mislim stalno do kuće. Kuća mi je ko bešika. Sad je gotovo. Novi će da puca. Treba da mu zahvalim.

Novi još uvijek gleda. Vidi samo mutnu izmaglicu koju nema ko da rastjera i prosvijetli, kao jutros kad je svanjivalo. Da li za to može ići u zatvor. Oni doktori stalno raspravljaju o nekoj eutanaziji. Da li imaju pravo da daju injekciju ako neko hoće da više ne živi. Ili ako ne zna za sebe nekoliko godina a nema pomoći. Šta ako ga žena i djeca tuže. Reći će da je mirno došao do njega i ubio nam oca. Imaju svjedoci. Ko će znati da mu nije bilo spasa. Valjda su čuli da je rekao da treba da ga ubijem. A da li će sud htjeti to da čuje? Nema sad suda, nema žene i djece, nema bolnice. Sad sam samo ja tu. Ja sam ih sve pitao da idu sa mnom. Sve sam im objasnio i rekao da vide ujutro oće li ili niće. Ja sam odgovoran za svakoga. Za mene niko nije odgovoran. Stevan je dao svoj život meni u ruke, čim je pošao sa mnom i sa ovim ljudima. Samo što nije to rekao i nije potpisao. Da li sam trebao u komandi napraviti papir da svi potpišemo. Bilo bi možda po pravu i sudu. Jebeš pravo i papir. Ako nisi čovjek, zalud ti. Mi smo živjeli preko očiju i pogleda. Malo smo govorili. Čim ljudi ne govore, znači nema problema, nema straha. Nije samo da ja nemam straha. Nisu imali ni oni. Ne bi išli sa mnom. Stevan nikada nije rekao da se boji. Znao bih ja.

Nije me strah. Možda Novi još nije došao do mene. Doći će, neće se omišljati. Šta je sada strah? Kada si na kraju nema straha, kao i u poslu, kada ga dotjeraš do zadnje lopate, do zadnje sjekire i do zadnjeg naramka, nema umora. Trebao sam se bojati dok sam živio. Sad je kasno. I ne drhtim. Kad uzme strah, drhti se. Sjećam se kad sam bio mali, pa su me slali da odem po doktora, po mraku. Čini mi se da nisam hodao nego skakutao od drhtanja. Toliko sam se bojao mraka da nisam smio da gledam. Mislio sam da ću žmireći otjerati i mrak i strah. Pa onda skrenem i upadnem u kanal. Kad se vratim sa doktorom, sva mi koljena budu zamazan blatom kroz koje prorošava krv. I sad je neko blato u meni, nema krvi, ne osjećam krv kao prije, kad razbijem nos, vidim teče krv i neka je željezna. Sad je nema. Mislio sam, kad umireš ranjen, prvo ti ide krv na usta i na nos. A nema je. To je zato što nemam straha. Sad će pucati, čuo sam šušanj. Samo da stane zujanje u ušima pa da razaberem sve. Volio bih otvoriti oči, da imam olovku. Da napišem djeci i ženi. Nešto. Bilo koja riječ njima bi bila velika. Stevan nije vidio svoje čelo, bijelo kao nova seoska crkva na golim njivama brijega iznad njegovog rodnog sela, porošeno prozračnim kapljicama znoja. Možda to i nije bio znoj nego život koji izlazi na kožu i stapa se sa kapljicama rose po odozgo sjajnom bukovom lišću i po paukovim mrežama koje u krošnjama odvajaju život ispod lišća od nebeskih prostranstava i pogleda zvijezda. Na licu mu se vidjelo da nema snage da otvori oči. Niti da pomjeri glavu najprije zabačenu a sada ukopanu u rame. Oči su mu otišle nekud, ostale su samo rupe a i one su se smanjile i uvukle trepavice u svoju bezdan.

Novi je vidio bijelo čelo i otišle oči. Najednom mu se vratila oštrina u vid. Stevanovo lice je već mrtvo. Samo još živi njegova svijest. Svijest se najteže ubija i najteže mre. Možda je umro pa neće ni znati da sam pucao. Ako ga sada pitam nešto, oživjeće. Lakše mi je da mislim da je mrtav. Ne znam kako je živ od ovolikih rana. Gledao sam ljude sa ranama kao mrve po tijelu a umirali su. Niko nije ni stigao do njih. Kako je Stevan još živ. Odlio mu se sigurno lavor krvi, samo što je otišla pod lišće pa se ne vidi. Ne diše. Novi pogleda u nozdrve, odzgo se vidjelo da se lagano proširuju i vraćaju. Diše. Pucaj Novi. Nema straha. Nema ništa. Samo pucaj. Hladno mi je, gotovo je. Novi ga je jedva čuo. Možda je samo vidio po usnama to što misli da je čuo. Pogledao je prema uhu. Dva metka. Jedan u školjku a drugi odmah iznad. Stevan se nije ni pomakao. Nikakav trzaj lica. To je tetejac. Samo su prošli, kao svjetlica.

(zurnal.info)

SELVEDIN AVDIĆ: Usporavanje

Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

 

Ponekad mi se čini kao da mi dan promiče pred očima, tek što svanem odmah i zanoćim. Nizašta nemam vremena. S tim nemaju nikakve veze frenetičnost modernog svijeta, suludi tempo kapitalizma, ubrzani protok i dotok informacija. Ma kakvi, godinama je sve potpuno isto, niti gdje idemo, niti ko šta radi.

Ne znam zašto je tako. Savjet sam tražio od nekih poznanika, kažu da isto osjećaju, ali ne znaju objasniti zašto se to dešava. U nekim svetim knjigama piše da se pred smak svijeta vrijeme sabija, ali takve teorije treba ostaviti Rolandu Emmerichu da od njih napravi još jedan dosadan blockbuster i zaradi svoju koru hljeba.

...

Prirodno je da se čovjek plaši smaka svijeta, na tom strahu počiva dugovječnost religija, ali meni se čini da su Bosanci i Hercegovci umorni od apokaliptičnih predskazanja i da se više niko zaista i ne plaši. Kako da nas uplaši Babaroga koju svakodnevno srećemo, čak i po dnevnom svjetlu, i kojoj napamet znamo svaku gestu, vrisak ili škrgut kojim bi nas trebala uplašiti?

Očvrsli smo, jer svako malo plaše nas referendumom ili repriziranjem genocida, a nisu zaboravili ni da nam upropaste novogodišnje praznike. Dok Evropska unija čeka da je u 2010. ponese zvjezdani trag Coca Cola reklame, nama je rečeno da će gripa monstruozno mutirati odmah nakon praznika a da će nam vakcine s isteklim rokom trajanja biti dostupne tek krajem januara. Dok njih ohrabruju da recesija posustaje, nama se govori da će zube pustiti tek naredne godine, a istovremeno upozorava da zbog preglasavanja nije izglasan budžet (u kojem svakako nema prostora za pomoć siromašnim i nemoćnim). Dok njima puštaju prigodne pjesmice sa zvončićima i refrenima o bratskoj ljubavi i milosrđu, nama se kaže da će se kriza vlasti dodatno produbiti pred parlamentarne izbore i da tada ni najpijanijim neće biti do pjesme.

Dakle, kako da nas plaši drevno predskazanje Maja, kada nam je, putem javnih emitera, mirno saopšteno da ćemo svakako pocrkati naredne godine?

...

Nije nikakva tajna zašto je našim vlastima neophodno da nam u pravilnim razmacima ubrizgaju dozu straha. Nije samo nama, stradalnicima, jasno šta nas je spopalo. Nedavno čitam agencijsku vijest o susretu Raffija Gregoriana s austrijskim predsjednikom dr Heinzom Fischerom. U ugodnoj atmosferi, Gregorian je uvaženom predsjedniku izložio osnove terapije kojoj smo izloženi. Prepisujem:

- Politička situacija u BiH se pogoršava kao posljedica smišljenog djelovanja političkih lidera koji koriste šovinizam kako bi osigurali kratkoročne političke poene pred parlamentarne izbore sljedeće godine. (...) Problemi sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, kao što su parlamentarni zastoj i nesposobnost vlasti, imaju jasne političke korijene i nisu isključivo rezultat složene administrativne strukture BiH. Umjesto da rješavaju posljedice ekonomske krize i da rade na rješavanju stvarnih problema građana, političke stranke vode javne rasprave oko pitanja za koja znaju da će samo produbiti njihova neslaganja. Kao posljedica ovoga, donošenje velikog broja zakona - koji su bili potrebni za evroatlantske integracije i za zatvaranje OHR-a – kasni.

Terapija je za sada efikasna, pacijent savršeno odgovara na nju. Kontraindikacije zanemarljive.

...

Možda ste čuli za onaj vic o Bosancu/Hercegovcu koji nakon gledanja 60 minuta uplašeno kaže: treba bježat odavde, a onda počnu Paralele pa se vrati u fotelju i kaže: a gdje ću, uvraga...

Ja ne znam gdje bih prije stigao, pa se u toj panici nigdje i ne mičem. Najgore je što sam navikao na stanje mirovanja. Jedan moj drug kaže da smo postali takvi ljudi, letargični do te mjere da bi se lako navikli i na boravak u koncentracionom logoru: ujutro bismo spremno čekali da nas cappo šutne nogom u bubrege, uvježbano skrivali pogled pred esesovcem koji bira koga će likvidirati, vrijedno meli pepeo oko krematorija i razbijali kamen, pred spavanje zahvalno primili još jedan udarac u arkadu, trijebili vaške, lizali rane i bodro dočekali naredni dan.

Samo nek ne puca.

...

Slutim da je preuzimanje igre jedini pravi odgovor na terapiju kojoj smo izloženi. Potrebno je da nametnemo vlastiti tempo, da guramo svoje probleme o kojima će se oni zabaviti, da ih zatrpamo poslovima zbog kojih neće imati vremena da varaju, kradu i plaše. Napisao sam slutim, jer nemam blage veze kako da to uradimo, na koji način da im uzmemo loptu, kad već ne možemo napraviti reviziju pokradene imovine. Meni se može i mora oprostiti to neznanje, jer nisam politički angažiran. Za druge ne znam, svakom njegova savjest.

Znam samo da ću, čim osjetim da neko ima odgovarajući metod, zamoliti ga da mi dozvoli da besplatno lijepim njegove predizborne plakate.

...

 Imali ste sigurno priliku sjediti u parkiranom autobusu. Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

Kada je već tako, otkud onda taj čudni osjećaj da nam vrijeme izmiče. Kako je moguće da nemamo vremena, a ništa se u suštini ne dešava? Možda je za rješenje te zagonetke potrebno pokušati maksimalno usporiti život, pa motriti na njega frame po frame i škiljiti šta se uistinu događa dok mi vodimo naoko normalan, proevropski život.

Možda ćemo na taj način shvatiti kako smo kukavički dozvolili da se dovedemo u situaciju iz koje niko razborit ne vidi skoro izlaz. Slobodno pitajte koga god hoćete, nije u pitanju defetizam.


(zurnal.info)