Svijet

Peticija za iskorjenjivanje gladi: Dnevno od izgladnjelosti umre 17 hiljada djece

Skoro svi ljudi koji nemaju dovoljno hrane žive u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da oko 642 miliona ljudi pati od hronične gladi na prostoru Azije i u zemljama Pacifika

Procjenjuje se da u svijetu od gladi svaki dan umre 17 hiljada djece, a više od milijardu stanovnika Zemlje u ovom trenutku gladuje. U vrijeme kad je u svijetu više gladnih nego ikad, sve je manje hrane i pomoći. Na ovu užasavajuću činjenicu upozorava se i na stranici www.1billionhungry.org, na kojoj je u toku potpisivanje peticije svih koji su zgroženi činjenicom da svaki šesti čovjek gladuje. Nakon potpisivanja peticije putem UN-a izvršit će se pritisak na vlade kako bi rješavanje ovog problema bilo njihov prioritet sve dok se situacija ne promijeni i glad iskorijeni. Za mnoge sretnike, navodi se, najnormalnije je obrokom zadovoljiti osjećaj gladi, ali za one koji su manje sretni osjećaj gladi potrajat će satima, danima, i u nekim slučajevima odvesti u bolest, pa čak i smrt.

Dok jedni gladuju, drugi bacaju

Skoro svi ljudi koji nemaju dovoljno hrane žive u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da oko 642 miliona ljudi pati od hronične gladi na prostoru Azije i u zemljama Pacifika, dok u podsaharskom području u Africi gladuje 265 miliona ljudi. Pogođena su i područja Latinske Amerike, Kariba, Bliskog Istoka i sjeverne Afrike (95 miliona gladnih), dok 15 miliona živi u razvijenim zemljama.

Procjenjuje se da će 2050. za prehranu devet milijardi stanovnika Zemlje trebati povećati proizvodnju hrane za 70 posto. Jedan od mogućih problema za porast broja gladnih u budućnosti bit će, osim siromaštva, i klimatske promjene. Otapanje ledenjaka na Himalaji ugrozilo bi kvalitet života i opstanak 300 miliona ljudi u Kini i gotovo milijarde ljudi u Aziji. Ukoliko se tmeperatura u svijetu povisi za više od dva stepena Celzijusa, poljoprivredna proizvodnja u Africi, Aziji i Južnoj Americi mogla bi pasti za 20 do 40 posto, a globalno zagrijavanje bi najteže moglo pogoditi subsaharsku Afriku u kojoj poljoprivreda zavisi isključivo od padavina.
Na prošlogodišnjem samitu FAO-a u Rimu papa Benedikt XVI upozorio je da uzrok sve veće gladi nije porast broja stanovnika već žaljenja vrijedno uništavanje hrane zbog financijske dobiti, pri čemu je vjerovatno aludirao na pojedine, većinom razvijene zemlje, koje uništavaju svoje viškove hrane kako bi se održale visoke cijene poljoprivrednih proizvoda.
FAO je sastanak sazvao u nadi da će se političke vođe obavezati na povećanje novčane pomoć poljoprivredi na 17 posto ukupne razvojne pomoći - koliko se izdvajalo još 1980. - sa sadašnjih pet posto. Tada bi ta pomoć na godišnjem nivou iznosila 44 milijarde dolara, umjesto sadašnjih 7,9. Poljoprivrednici u bogatim zemljama danas dobijaju 365 milijardi dolara državnih poticaja svake godine.

(zurnal.info)

IN MEMORIAM: Margaret Moth, CNN-ova reporterka

Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da se u Sarajevo vraća potražiti svoje rasute zube

Margaret Moth, CNN-ova snimateljka i novinarka, preminula je u 59. godini života u Rochesteru, Minnesota.

Margaret Moth izvještavala je i iz Sarajeva tokom ratnog perioda, a 1992. snajperska vatra teško je ranila nju i šefa CNN-a Marka Dulmagea. Nakon šestomjesečnog oporavka i rekonstrukcije lica jer joj je metak raznio obraz i pola jezika, vratila se u Bosnu. Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da u Sarajevo odlazi potražiti svoje rasute zube.

Metak ju je pogodio u “aleji snajpera” a prijatelji su svjedočili kako je tada rekla da za to što joj se dogodilo ne krivi nikoga već samu sebe jer je stala između zaraćenih strana. Prijatelji svjedoče da ni kasnije nije osjećala gnijev zbog ranjavanja. David Allbritton, fotoreporter CNN-a, koji je također ranjen u Sarajevu 1995. prisjetio se kako mu je upravo Margareth snagom svog duha i vlastitim primjerom pomogla da prevaziđe težak period koji je uslijedio:

Nisam siguran da bih i danas radio ovo što radim da nije bilo Margaret.

Rak debelog crijeva dijagnosticiran joj je 2007. Podlegla je 21. marta ove godine. U dokumentarcu o njoj koji je emitovan na CNN-u jasno je da je svjesna težine bolesti:

Važno je znati da ste živjeli svoj život u potpunosti ... Možete biti milijarder, ali ne možete platiti da radite stvari koje smo mi radili, rekla je u dokumentarcu Fearless: the Margaret Moth Story.

Mislim da se Margaret ne bi mogla osvrnuti na svoj život i reći: Što ako?, naći nešto što je propustila. Sve je radila do maksimuma i radila je to briljantno. I sve je radila po svojim uvjetima - rekla je Christianne Amanpour.

Rođena je na Novom Zelandu kao Margaret Wilson, a kasnije je sama odabrala prezime Gipsy Moth. Snimala je neke od najbitnijih događaja devedesetih – zaljevski rat, nemire u Indiji nakon ubojstva Indire Gandhi, izraelsku okupaciju Zapadne obale i građanski rat u Gruziji.







(zurnal.info)

DUBAI: Likvidacija pred očima svijeta

Dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice atentata ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne

Ukupno 26 osoba sudjelovalo je u atentatu na Mahmouda al-Mabhouha, vođu palestinske militantne političke organizacije Hamas, koji se dogodio 20. siječnja u Dubaiju. Policija Dubaija izjavila je kako je 99 posto sigurna da je ubojstvo djelo izraelske tajne službe Mossad. Ubrzo su izraelski i strani mediji te političari o upletenosti Mossada stali govoriti kao da je to nešto što se podrazumijeva. Ipak, izraelska izvansudska egzekucija nije naišla na službenu osudu Zapada, već su se vlade ograničile na formalne prigovore, ne zbog samog atentata, već zbog određenih Mossadovih postupaka tijekom njegove pripreme.

Operacija je, tvrde stručnjaci, izvedena tipičnim Mossadovim rukopisom, a na to upućuju i detalji samog događaja. Iako je poznato da izraelska tajna služba političke atentate rutinski koristi, posebnost ovog ubojstva činjenica je da su počinitelje snimile nadzorne kamere tijekom svih 19 sati koliko su bili u Dubaiju, osim onih 20-ak minuta u al-Mabhouhovoj hotelskoj sobi, gdje su mu prvo otrovom paralizirali mišiće, a potom ga ugušili jastukom.

Američke novine hvalile “vrhunski profesionalizam”

Prerušene agente kamere su snimile na aerodromu, na taksi stajalištima, u hotelskom lobiju i u liftovima, pa su vlasti Dubaija, koji godinama gradi imidž poslovne, turističke i svake druge sigurnosti, požurile objaviti njihove fotografije. Iste fotografije osvanule su i u izraelskim novinama i neugodno iznenadile šest izraelskih građana čiji su identiteti korišteni i u ime čije se sigurnosti takve akcije poduzimaju. Osim Dubaiju i vlastitim građanima, Mossad je tim činom opalio pljusku i Europskoj uniji, s kojom Izrael njeguje bliske odnose, jer su agenti koristili krivotvorene putovnice Velike Britanije, Francuske, Irske i Njemačke. Državno odvjetništvo Dubaija stoga je zatražilo pomoć Interpola, a šest izraelskih građana istragu. Spomenute europske države također su zatražile istrage zbog falsificiranja pasoša, a samo je Njemačka pokrenula istragu o ubojstvu. Naime, ta je zemlja posebno zainteresirana jer je jedan od sudionika ubojstva njemački državljanin. Izvjesni Michael Bodenheimer prošlog je ljeta od Njemačke zatražio i dobio državljanstvo, predočivši tamošnjim vlastima dokument koji je trebao dokazati da su mu roditelji pred nacistima pobjegli u Izrael, pa je prema njemačkom zakonu imao pravo na državljanstvo.

Nedoumice stručnjaka izazvala je i činjenica da je Mossad očigledno bio spreman ne samo razotkriti identitet agenata, nakon ovoga praktički “potrošenih” jer su morali biti svjesni nadzornih kamera, već i ugroziti vlastite građane, koji bi mogli postati mete palestinske osvete. Jedan bivši mossadovac rekao je BBC-ju da su vođe agencije vjerojatno mislili kako policija Dubaija neće istraživati atentat iz bojazni da ne naruši odnose sa Zapadom. To bi, čini se, imalo značiti da zapadne zemlje prešutno odobravaju takvo ponašanje izraelske tajne službe. Da ovo posljednje nije daleko od istine pokazuju reakcije tih zemalja, koje se uglavnom svode na formalne prigovore zbog krivotvorenja dokumenata, ali ne i zbog same izvansudske egzekucije, metode koja je zabranjena međunarodnim pravom i koja se ne očekuje od država vladavine prava.

Bez eksplicitnog spominjanja Izraela, Europska unija objavila je zajedničku izjavu kojom osuđuje “upotrebu krivotvorenih putovnica i krađu identiteta građana EU”, dok su Švedska i Španjolska izrazile zabrinutost. Jedino je luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn rekao da “u 21. stoljeću nema mjesta političkim ubojstvima”.

Britanski i irski dužnosnici na razgovor iza zatvorenih vrata pozvali su izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana. No, engleski dnevnik “Daily Mail” tvrdi da je tamošnja tajna služba MI6 bila unaprijed obaviještena o atentatu i da je “samorazumljivo da će Britanci Izraelcima malo dati po prstima”.

Slično su reagirali i mediji. Izraelske i američke novine uglavnom su hvalile “vrhunski profesionalizam” Mossada, a neki članovi izraelskog parlamenta čin su okarakterizirali kao “vjersku obavezu”. Sam Lieberman u početku je negirao umiješanost Mossada, a kasnije je rekao da Izrael “nikada ne potvrđuje niti negira” takve događaje, pa nema razloga da mijenja tu svoju “politiku dvosmislenosti”.

Upropašteno primirje

Ostalim okolnostima ovoga ubojstva javnost se praktički nije bavila, očigledno kao posljedica činjenice da su se međunarodne norme srozale u okolnostima globalnog “rata protiv terorizma”. Amerika, primjerice, izvansudske egzekucije rutinski koristi u Iraku, Afganistanu, Pakistanu i Jemenu, pa stoga ne čudi da ubojstvo u Dubaiju njezine vlasti nisu ni komentirale. Jedino je Gideon Levy, kolumnist izraelskog dnevnika “Haaretz”, napisao kako su Izraelci “davno zaboravili da države temeljene na vladavini prava na koriste odrede smrti”. Neki su promatrači zaključili kako bi u slučaju da je nešto slično učinio Iran hitno bilo sazvano Vijeće sigurnosti UN-a i Iranu uvedene sankcije.

I dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice ovoga događaja ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja još jedan ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne. Za početak, sigurno je da su upropašteni pokušaji Ernsta Uhrlaua, šefa njemačke tajne službe BND, koji još od prošlog ljeta posreduje između Jeruzalema i Hamasa tražeći oslobađanje gotovo tisuću Palestinaca, a s druge strane izraelskog vojnika Gilada Shalita kojega je Hamas oteo 2006. Štoviše, njemački je obavještajac tim poslom pohodio Izrael i nekoliko dana prije i nekoliko dana nakon ubojstva, no o atentatu ga nitko nije obavijestio. Isto tako, Hamas bi na ovaj atentat mogao odlučiti odgovoriti na isti način i tako dovesti do daljnjeg nasilja, možda također u nekoj trećoj zemlji čiji bi građani također bili ugroženi.

Takva reakcija upropastila bi krhko primirje koje više od godinu dana postoji između Izraela i Hamasa, ali i Hamasa i suprotstavljene mu palestinske stranke Fatah. Ta primirja su donekle olakšavala patnje stanovnika pojasa Gaze i otvarala mogućnost za nastavak izraelsko-palestinskih pregovora.



Ubijeni imao avionsku kartu za Kinu

Ubijeni Mahmoud al-Mabhouh bio je jedan od osnivača Hamasovog vojnog krila i smatra se ključnim u poslovima krijumčarenja oružja iz Irana u pojas Gaze, a Izrael ga traži i zbog ubojstva dvojice izraelskih vojnika 1989. No, kako je rekao šef policije Dubaija Daki Kalfan Tamim, malo je vjerojatno da je ovaj put išao u Iran zbog kupovine oružja, budući da je imao avionsku kartu za Kinu. Osim toga, Palestinci za putovanje u Iran obično odabiru jedan od tri dnevna leta iz Damaska.


(preneseno sa www.novossti.com)

TAJNI DOSIJEI: Umjetnici kao doušnici

 Dok se u Srbiji čeka na otvaranje tajnih dosijea, iskustva drugih postkomunističkih zemalja pokazuju da otkrivanje doušnika intelektualaca nije ugrozilo vrednovanje njihovih dela

U susret zahtevima Evropske unije, koja traži donošenje zakona o otvaranju tajnih dosijea, problem doušnika aktuelizovan je i na nedavno održanom „Politikinom” okruglom stolu o trivijalnoj i elitnoj književnosti. Podsetimo, u blagom verbalnom okršaju, Isidora Bjelica je rekla da je otvaranje dosijea neminovno, kako bi se dobila slika o pravoj istoriji srpske književnosti, dok je teoretičarka književnosti Tatjana Rosić, pomenuvši slučaj Mađarske, konstatovala da to nije bitno, jer su doušnici i posle saznanja o njihovom delovanju i dalje ostali najbolji pisci.

Primer Mađarske je ilustrativan, jer je poslednjih godina najveća bura oko otkrivanja poznatih umetnika-doušnika u javnosti upravo dignuta oko dvojice mađarskih stvaralaca – u pitanju su istaknuti pisac Peter Esterhazi, koji je morao da se suoči sa činjenicom da je njegov otac bio vrlo aktivan doušnik, i proslavljeni režiser, oskarovac Ištvan Sabo, koji je, za razliku od Petera, svojim dojavama lično doprinosio komunističkom teroru u otadžbini.

Otkriće da je otac Petera Esterhazija Matijaš čitavih 15 godina intenzivno sarađivao sa Mađarskom tajnom policijom, bio je, blago rečeno, šok za sistem.

U ono što sam video nisam mogao da poverujem. Brzo sam spustio ruku na sto, jer je počela da drhti... – govorio je Esterhazi, opisujući emocije dok je iščitavao hiljade stranica iz dosijea očeve paralelne biografije. Esterhazi je poražavajuće saznanje o svom ocu pretočio u roman „Ispravljeno izdanje”, pa je u njegovom slučaju otkriće očeve doušničke prošlosti imalo i lustrirajući efekat. Tako je epopeja o čuvenoj aristokratskoj porodici, koju je Esterhazi prethodno već ispisao u romanu „Harmonija selestis”, dobila i novi momenat u romanu „Ispravljeno izdanje”. Knjiga o grofovima Esterhazi doživela je katarzu, a Peter je odlučio da, kao i svaki veliki pisac, napiše celu istinu.

Po otvaranju dosijea, otkriveno je da je otac Matijaš često bio na zadacima u ruralnim sredinama, tražeći anti-Sovjete među svojim sunarodnicima. Svoju policijsku poziciju otac je koristio i da bi svom sinu, kasnije čuvenom Peteru, obezbedio lakši upis na univerzitet. U prilog ovome, kako navodi mađarski novinar Adam Lebor, govori i pismo iz 1968. godine, koje je otac potpisao svojim konspirativnim imenom – Čanadi.

A cela mađarska nacija je, poput Esterhazija, imala priliku da doživi užasno suočavanje sa istinom u slučaju režisera Ištvana Saboa, rođenog 1938. godine, koji je priznao da je kao student potkazivao svoje bližnje tajnoj policiji. Sabo, dobitnik „Oskara” za film „Mefisto” 1981. godine, priznao je da je bio doušnik, ali „samo zato da bi spasao život kolegi”.

Rad za državnu bezbednost bio je najhrabriji i najveći poduhvat u mom životu, jer smo posle revolucije 1956. spasli jednog od naših kolega, kojem je pretilo da bude otkriven i obešen – tvrdi Sabo.

Međutim, pitanje je koliko je ova izjava iskrena. Naš istaknuti prevodilac Sava Babić u novinskom tekstu iz 2006. godine beleži da je Sabo u periodu od 1956. do 1963. godine dostavio čak 48 izveštaja o kolegama i profesorima, a među njima su i režiseri Mikloš Jančo i Karolj Meč, kao i glumica Mara Terečik. Andraš Gavran, istraživač koji je otkrio dosije o Sabou, bio je u nedoumici da li da raskrinka veliko ime mađarske kulture. To je, na kraju, i uradio. Budući „oskarovac” imao je i neposrednu korist od uposlenja u tajnoj službi – imao je privilegiju da prvi film snimi u 26. godini, dok su njegove, ništa manje talentovane kolege, morale da čekaju 30. ili 40. godinu života, da bi dobili priliku za režiranje svojih prvih filmova. Malo ko je u Mađarskoj poverovao u Saboovu priču o navodnim plemenitim namerama za ulazak u doušničku mrežu. A i zašto bi? A opet, Babić prenosi da je preko sto mađarskih intelektualaca tada potpisalo peticiju u kojoj praštaju režiseru jezivi greh, ističući važniju stvar – da je Sabo stvorio značajne filmove i time širom sveta proneo glas o mađarskoj kulturi.

Dobro je poznat i primer Gintera Grasa, pisca koji je priznao da je bio član nacističkih jedinica, koji je, opet, bio žrtva u trouglu obaveštajci–država–progonjeni. Po zlu čuvena istočnonemačka policija „Štazi” Grasa je dovela u situaciju da je praktično svako sa kim je stupao u kontakt u stvari bio doušnik. Ni nemački kulturni poslenici nisu bili gadljivi na saradnju sa službom – to su, kako su krajem prošle godine preneli nemački mediji, mahom bili pisci, ljudi iz pozorišta, izdavači. Izdavač „Kristof Links” najavio je i knjigu „Ginter Gras na nišanu – arhiv Štazija”, autora Kaia Šlitera, koja će biti objavljena u martu ove godine. Inače, „Štazi” je otvorio Grasov dosije još 1961. godine, prilikom piščevog prvog „talasanja” – kada je objavio otvoreno pismo u kojem kritikuje izgradnju Berlinskog zida.

I Češka je morala da se suoči sa činjenicom da je Milan Kundera, slučajno ili namerno, pomagao komunističkoj policiji. Njegova dojava, brujale su vesti, dovela je do hapšenja Miroslava Dvoračeka, slučajnog posetioca u studentskom domu. Dvoraček je zatim zaradio etiketu da je američki špijun, što mu je uništilo život i oteralo ga u izgnanstvo. Kundera je izjavio da su optužbe na njegov račun „gnusne laži”, iako postoji detaljna policijska beleška o samom slučaju. Čitav slučaj sigurno može da doprinese drugačijem iščitavanju Kunderinog romana „Šala”.

Za sada, o zakonima koji omogućavaju otvaranje tajnih dosijea u našem regionu, stižu šture vesti. U Crnoj Gori još traje rasprava oko toga koliko bi štete ili koristi imao zakon. Makedonija je izglasala zakon početkom 2008. godine, pa se može reći da je isti još u povoju. Savet Evrope je krajem prošle godine kritikovao albanski zakon o lustraciji kao preoštar, uz razumevanje što Albanija ima potrebu da se suoči sa uspostavljanjem istine o komunističkom periodu.

Što se Srbije tiče, poznato je da Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (zvaničan naziv) nikad nije zaživeo, iako je usvojen. Jer, kažu stručnjaci, potrebno je doneti i zakon o otvaranju tajnih dosijea, koji su za sada bezbedno pohranjeni u Arhivu Srbije. Ipak, nesumnjivo je i da će taj zakon doći na red, bar za raspravu, jer on čini paket zakonskih akata koje zahteva Evropska unija. Posebno s obzirom na činjenicu da je Srbija jedina postkomunistička zemlja koja nije otvorila tajne dosijee.

Sigurno je i u sferi kulture mnogo onih koji sa nestrpljenjem iščekuju otvaranje dosijea državne bezbednosti. Što komunističkih, što onih svežijeg datuma. Šta bi se, u tom slučaju, desilo sa umetnicima koji su možda bili doušnici? Odgovor bi mogao da leži u članku Roberta Brauna, koji je preneo Sava Babić:

- Umetnik ne dobija opravdanje, kao ni junak za svoje kasnije grehe. Ćutanje (Ištvana) Saboa, pa onda njegova samospasavajuća priča, ne ublažava presudu. Martin Hajdeger je bio veliki filozof i nacista. Herbert fon Karajan veliki dirigent i nacista. Čitamo njihove knjige, slušamo njihove ploče. Osuđujemo ih kao ljude.

Sa svešću o tome da svako postaje doušnik da bi spasao sebe i svoju porodicu, uz zlu nameru da usput uništi druge.

(članak prenesen sa www.politika.rs)


TIME: Najbolje fotografije 2009. godine

Magazin TIME izabrao je deset najboljih fotografija objavljenih u protekloj godini u svom redovnom izboru svega najboljeg tokom jedne godine. Izvanrednim fotografijama i kratkim komentarima napravljen je presjek najvažnijih događaja u 2009. godini: od početka mandata prvog crnog američkog predsjednika, ratova, svjetskih kriza i smrti javnih ličnosti pa sve do čudesnog prizemljenja aviona u njujoršku rijeku i jahanja konja polugolog Vladimira Putina. U galeriji pogledajte koje je fotografije TIME izabrao za najbolje u prošloj godini.

1. Historijski trenutak


Barack Obama čeka iza bine nekoliko trenutaka prije preuzimanja ureda kao 44. američki predsjednik 20. januara. (Callie Shell / Aurora za TIME)

 2. Oprez

Američki vojnik iz 10. brdske divizije nadgleda put u afganistanskoj dolini Tangi 4. septembra (Adam Ferguson / VII Mentor za TIME)

3. Oproštaj

Članovi porodice okupili su se oko sanduka senatora Edwarda Kennedya na Arlington nacionalnom groblju 29. augusta (Doug Mills / New York Times / Redux)

4. Suze

Ožalošćena čeka početak odavanja počasti Michaelu Jacksonu u teatru Apollo u harlemskom susjedstvu u New York Cityju 30. juna(Todd Heisler / The New York Times / Redux)

5. Čudesno


Putnici aviona stoje na krilima Airbusa 320 jetlinera US Airwaysa koji se sigurno prizemljio u ledenu vodu rijeke Hudson u New York Cityju nakon što je jato ptica zaustavilo oba njegova motora 15. januara (Steven Day / AP)

6. Naoružani i opasni

Lokalni dileri drogom naplaćuju račun u Bisauu u državi Gvineja-Bisau. U proteklih nekoliko godina ova mala zapadnoafrička nacija je postala ključna tačka prevoza za narko kartele iz Južne Amerike. (Marco Vernaschi / Pulitzer Center on Crisis Reporting)

7. Eksplozija Irana

Pristalice poraženog iranskog predsjedničkog kandidata Mir-Hosejna Musavija trče ulicama tokom protesta u Teheranu 16. juna (Getty)

8. Gaza u ruševinama

Palestinska porodica se odmara na ruševinama svog doma na istoku regija Jebaliya nakon izraelskog upada u Gazu 16. januara. (Kevin Frayer / AP)

9. Suša

Žirafa umrla zbog žeđi leži na putu u Wajiru u Keniji 9. oktobra. Kiša u ovoj zemlji nije padala praktično nekoliko godina i uzrokuje ozbiljne nedostatke vode. (Stephano de Luigi / VII Network)

10. Ljetni odmor

Ruski premijer Vladimir Putin uživa u jahanju konja tokom odmora u Tuvi u Rusiji 3. augusta. (Alexey Druzhinyn / EPA)

(zurnal.info)

INDEPENDENT: Samit u Kopenhagenu je povijesni neuspjeh
Globalno zagrijavanje prijetnja nacionalnoj sigurnosti SAD

Prvi put planeri Pentagona će u 2010. uključiti klimatske promjene među sigurnosne prijetnje identificirane u kongresnom izvještaju "Četverogodišnji odbrambeni pregled", u kojem se navode prioriteti Pentagona.

Uvrštenje klimatskih promjena među prioritete uslijedilo je nakon što je u oktobruu osnovan novi Centar za istraživanja klimatskih promjena, pri Središnjoj obavještajnoj agenciji - CIA.

Prognoze nas uvjeravaju da će vremenske nepogode u budućnosti dobiti na intenzitetu, a možda i na učestalosti, kazala je Amanda Dory, zamjenica pomoćnika ministra odbrane za strategiju.

Nova pozornost koju američki sigurnosni dužnosnici posvećuju brizi oko klime ne znači da su Pentagon i CIA zauzeli strane u raspravi oko valjanosti podataka o globalnom zatopljenju. Kao i kod nuklearnog terorizma, smrtonosnih pandemija ili biološkog ratovanja, to samo znači da oni žele biti pripravni.

"Ja uvijek gledam najgori scenarij. Bilo da je riječ o globalnom zatopljenju ili izgledima da država A okupira državu B, ja samo procjenjujem da je najvjerojatniji ishod onaj koji je i najgori", kazao je za NPR jedan obavještajni dužnosnik koji prati klimatske promjene.

Vojni dužnosnici, navikli izrađivati detaljne planove za široki spektar slučajnosti, istoga su stajališta. "Amerikanci očekuju da vojska ima plan za najgore", izjavio je viceadmiral Lee Gunn, mornarički veteran s 35-godišnjim stažom, koji je sada predsjednik Projekta američke sigurnosti.

"To je vrsta razmišljanja koja je, po meni, uvjerila većinu vojnih čelnika da su klimatske promjene stvarna prijetnja, te da vojska igra važnu ulogu u suočavanju s njima", istakao je viceadmiral Gunn.

Među scenarijima koji zabrinjavaju sigurnosne planere je topljenje ledene mase planinskog masiva Himalaja. Prema toj teoriji, rijeke koje hrane himalajski ledenjaci prvo bi poplavile nizinska područja, a potom bi presušile s nestankom tih ledenjaka.

To bi ugrozilo desetke miliona ljudi u nizinama Bangladeša, izazvalo masovne migracije, a zatim i ratove, procjenjuju vojni stručnjaci iz SAD-a i s indijskog potkontinenta.

Autori "Četverogodišnjega odbrambenog pregleda" dobili su uputstva Kongresa da prihvate procjene Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), međunarodnog tijela koje su osnovali UN i Svjetska meteorološka organizacija (WMO), kako bi prikupljalo i izvještavalo o globalnim klimatskim podacima, prenijela je Hina.

(FENA)

KINA: Premašen plan zapošljavanja devet miliona ljudi
Istina o IKEA-e: Kompanija koja upošljava pakistansku djecu Knjiga Istina o IKEA-i otkriva mračnu stranu najvećeg svjetskog prozvođača namještaja. Johan Stenebo, autor knjige i bivši saradnik vlasnika IKEA-e Ingvara Komprada, tvrdi da on ima mrežu špijuna kojom kontroliše svoje radnike, strance naziva crnčugama, ženama ne dozvoljava napredovanje u poslu

 Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.

- Nisam se sa tim mogao pomiriti i također nisam želio ćutati – kaže Stanebo čija je knjiga izašla devet mjeseci nakon odlaska iz ove kompanije poslije sukoba sa upravom.

On tvrdi da Komprad tačno zna šta se dešava u svih 300 prodavnica u preko 40 zemalja širom svijeta. Prema njegovim riječima osamdesettrogodišnji vlasnik jedne od najpoznatijih svjetskih firmi njom upravlja poput najcrnjeg diktatora i od svojih radnika traži lojalnost do smrti. Stenebova knjiga izazvala je brojne i oprečne reakcije te poljuljala inače besprijekoran imidž IKEA-e, koji se počeo urušavati prije 15 godina kada je otkriveno da je Komprad bio član pronacističke grupe tokom Drugog svjetskog rata.


Saradnja sa Engdahlom

Odala su ga lična pisma Peru Engdahlu, poznatom švedskom fašističkom aktivisti, objavljena nakon njegove smrti 1994. godine. Iz njih se vidi da je Komprad prikupljao novac i regrutirao članove takozvane Engdahlove grupe sve do septembra posljednje godine rata. Novinari nikada nisu uspjeli saznati tačan datum njegovog napuštanja grupe ali je poznato da je sa Engdahlom bio prijatelj sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše kivnje izazvao je kod Jevreja pa je Komprad uputio pismu svojim radnicima Jevrejima u kojem je priznao kako mu je to najveća životna greška. Prodavnice širom svijeta, posebno one u Izraelu, osjetile su pad prodaje uprkos Kompradovom javnom izvinjenju.

Ingvar KompradGodinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.

On otkriva da je Komprad razvio vlastitu špijunsku mrežu kako mu nijedna sitnica ne bi promakla. Ovo je ujedno prvi put da neko od zaposlenika IKEA-e govori negativno o svom šefu i njegovoj kompaniji. Navodno se u sjedištu firme strance otvoreno naziva crnčugama i ne da im se nikakva šansa da napreduju.

U svojim prozivanjima Stenebo je spomenuo i uglednu nevladinu organizaciju Greenpeace, inače saradnika švedskog proizvođača namještaja. Stanebo ih je optužio da su od Komprada dobili ogromne novčane donacije u zamjenu za šutnju. Tako je Greenpeace, tvrdi Stenebo, ostao nijem kada su se pojavili navodi o IKEA-inoj odgovornosti za uništavanje prašuma u Maleziji i Borneu, iako je ova organizacija poznata po svojim nekompromisnim kritikama korporacija koje uništavaju prirodu.


Perje živih gusaka

Johan SteneboStenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.

- Činjenica je da kompanije poput IKEA-e, koje raspolažu ogromnim budžetom, mogu birati s kojim dobavljačem žele sarađivati. No, umjesto da sarađuje s najboljima, IKEA uvijek sarađuje s najjeftinijima. Dobrotvorne geste su jeftinije od čiste savjesti, a i prednost im je da su porezna olakšica – izjavio je Stanebo.

Istog trenutka kada su se pojavile glasine o drugoj strani IKEA-e, pojavila se i sumnja zašto je Stenebo, koji je u ovoj kompaniji prošao sve: od skladišta do ličnog Kompradovog pomoćnika, uopšte objavio knjigu. Većinsko mišljenje jeste da se radi o osveti zbog odlaska iz firme ali to pisac odlučno odbija. Ne bi bilo čudno da se radi o podmetanju konkurencije s obzirom da se IKEA, poput većine drugih svjetskih koorporacija, nije libila koristiti sve dostupne mogućnosti da se riješi konkurenata. Koliko su moćni najbolje pokazuje primjer iz 2004. godine kada je u Irskoj promijenjen zakon o veličini proizvodnih hala i prodavnica samo zbog toga jer je IKEA planirala izgraditi zgradu veću od, do tada, zakonom predviđene.

IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.

(zurnal.info)

Kalašnjikov je heroj Rusije