Kultura

SFF: Bono će ostati bez počasnog pasoša
Mirjana Karanović: Za ulogu mi je potrebna pirueta
KENJAC: Sretno preživljene nesreće
SFF: Hrvač Mickey i 700 novinara
Nova FARSA u Čapljini Drugi Festival amaterskog rock stvaralaštva održat će se 27. i 28. augusta u Čapljini i na prijave, koje su u toku, se do sada prijavilo šest bendova.

Za razliku od prošlogodišnjeg festivala održanog zahvaljujući čistom entuzijazmu mladih organizatora, ovogodišnji će amaterski biti samo u svom nazivu, kaže Ivan Bukovac, jedan od organizatora FARSA-e.

- Iznenadila nas je posjeta i reakcija na prošlogodišnji festival pa smo i ove godine odlučili organizirati FARSA-u – kaže Bukovac i dodaje da sada rade lakše i bolje nego prošle godine kada su se sami snalazili za opremu.

Zvaničnici lokalne zajednice obećali su novčanu pomoć ali je članovi Udruge mladih Čapljine još nisu vidjeli. Kao i prošle godine, i ove su sami obezbijedili nagradu za pobjednika, snimanje dvije pjesme u mostarskom studiju Baraka. Prošlogodišnji pobjednici, Malter Ego, trebao bi nastupiti i na ovogodišnjem festivalu.Ivan Bukovac

- Festival traje dvije večeri. Prvo svira bend koji izvodi obrade, potom takmičarski bendovi i na kraju ponovo bend obradama poznatih osoba zabavlja posjetitelje – objašnjava Bukovac.

Više od dvije hiljade ljudi gledalo je festival prošle godine koji je, uz čapljinski ljetni karneval, jedina kvalitetna zabava za mlade u ovom gradu.

- U Čapljini nemate ništa. Dolaze u obzir samo open air projekti jer nemamo prostora za koncerte. Mi pokušavamo napraviti brand od FARSA-e da bismo mogli raditi nove projekte – kaže Bukovac i s ponosom dodaje da ovaj festival nema zvijezda koje bi privukle posjetitelje ali i da FARSA, uprkos tome, nastavlja da se razvija.

Više informacija o festivalu i načinu prijave možete pronaći na zvaničnoj stranici MAČ-a www.mac-projekt.com i www.myspace.com/farsacapljina.

(zurnal.info)

HITCH - Clair. Obscur, Latest Flame Records, 2009

Trojica mladića iz malenog gradića Kortrijk sa jugoistoka Belgije su sve svoje slobodno vrijeme provodili uglavnom ne radeći ništa pa su tako1994. godine oformili band pod nazivom HITCH. Inspiraciju za naziv banda nalaze u filmu The Hitcher gdje Rutger Hauer glumi manijakalnog ubicu.

Prije objavljivanja svog debut albuma snimaju mini CD-a pod nazivom Triggered Backwards, a potom 2003. godine i devet godina od formiranja snimaju svoj prvi dugosvirajući album pod nazivom Monolith (2003, Delboy Records). Već sljedeće godine objavljuju album Trails are Ablaze!, a nakon pauze od dvije godine objavljuju album We Are Electric! (2006).

Posljednji album pod nazivom Clair. Obscur objavljuju u maju mjesecu 2009. godine i već na prvo slušanje može se uočiti znatna razlika u odnosu na prethodne albume. Sa sigurnošću se može reći da je band znatno zreliji i da su konačno dovršili svoj stil muziciranja. Zvuk je u potpunosti amerikaniziran i teško je povjerovati da ga stvaraju Belgijanci. Na albumu se nalazi 11 upečatljivih numera koje su se u potpunosti približile klasičnom američkom noise zvuku.

Album otvara pjesma Aart Nouveau u prepoznatljivom Big Black maniru gdje uz modulisani vokal i sitno režuću gitaru ulazimo u svijet grupe HITCH koja ovim albumom potvrđuju da su danas jedan od najboljih evropskih noise i post-punk bandova.

Slijedi Carbon Wheels koja ne smanjuje osjećaj haosa koji proizvode momci iz HITCH-a, kakav smo nekada dobijali od David Yowa i njegovih Lizarda.

Potom se redaju bassom napumpana i nabijena We Were All Wrong, a potom veoma tužna i deprimirajuća Choking On Air sa cvilećim gitarskim rifovima. Melanholični i marčni osjećaj se nastavlja i u numeri This Is Where It Ends dok poprilično haotična i na trenutke teško slušljiva Dirty Trixxxxxxx nas dovodi do polovine ovog odličnog albuma. Sve se i dalje nastavlja u haotičnom, mračnom i za mnoge teško svarljivom muzičkom izražaju koji na trenutke prelazi u klasičnu Butthole Surfers zafrkanciju kao na pjesmi The Day Kid C Bit The Dust da bi album priveli kraju sa brzom Old Modena, a potom i najsporijom numerom na albumu pod nazivom Burn This Place. Sve je na kraju začinjeno sa sedmominutnom The Paper Beast.

Sve u svemu fantastičan album koji bi na nezavisnim listama trebao da bude pri samom vrhu kada se budu pravile liste najboljih albuma za tekuću godinu.

(zurnal.info)

Damir Imamović STAV O kome govori sevdah

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

1.

Kako se zove onaj sevdah?”, neko me je to jednom pitao ciljajući na: “Kako se zove ona pjesma?”. Užasno mi se svidjelo to kvantificiranje, pretvaranje jedne “sevdalinke” u “jedan sevdah”. Svaki tradicijski čistunac na to bi zasigurno upozorio: “Ne kaže se ‘jedan sevdah’ nego ‘jedna sevdalinka’! “Pjeva se ‘sevdalinka” a sevdah je osjećaj; dolazi od riječi ‘sevda’ što znači ‘crna’…”.

Čemu ovo cjepidlačenje? Muzika je živa stvar! Sevdah je živa stvar! Od bespoštedne borbe za čistinu izvora draža mi inovativnost. Makar nastala iz greške, iz prljanja izvora. Šta otvara puteve dalje? To je pravo pitanje.

Zamislimo:

Zato što trnem svaki put kad čujem dobar sevdah.”

Taj sevdah je ona najbolje pjevala.”

Daj da odsviramo na kraju onaj tvoj sevdah!”

2.

Greška. U umjetnosti te može odvesti do prelijepih stvari ako si radio dovoljno da prepoznaš onu koja otvara puteve. Nema pravog načina, nema pravog sevdaha. Za uho “školovanog muzičara” Hamićev “dis” u E duru zvuči kao greška. Hamićevo nazalno pjevanje sistemska je greška (na našem putu u Evropu!). Kada bismo imali samo zrno njegovog talenta za tako prelijepe sudbonosne greške… Stilotvorne.

3.

Kada sam bio dječak, čuo sam nekog kako kaže: “Kakva ‘narodna’ pjesma?! Nije se narod skupio na livadi i napisao pjesmu!” Zaista! Zamisli usamljenu ženu koja usred pustinje zapjeva “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. Kakvo skrnavljenje njene samoće izbija iz naziva “narodna pjesma”! Mnogo je ličnije ono “autor nepoznat” ili “autorica nepoznata”. Mnogo više fer. A zamisli sljedeću vrtoglavu konstrukciju: novokomponovana narodna pjesma! Riječ je o narodnoj pjesmi koja je, možda, “iznova komponovana”? Iako je potpuno nova, ona je uvijek osuđena da bude stara - narodna! Istost garantuje ponavljanje i ponavljanje garantuje istost. Sve zarad identiteta, kulturološke jednakosti njih nekadašnjih i nas sadašnjih.

3.1.

Čega se bojimo? Šta to grčevito ne smijemo ispustiti u protoku vremena između njih i nas? Je li to samoća? Tuga? Zamisli grupu ljudi koja svoj identitet gradi na samoći jedne žene.

4.

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi. O kome onda govori sevdah?

5.

Ljudi koji pjevaju sevdah osuđeni su na negiranje vlastitog tijela. Pjevač pjeva u njeno ime, pjevačica pjeva u ime napuštenog momka. Vlastita emotivnost stavlja se u službu, glas se posuđuje. To su socijalne figure potiranja individualnosti umjetnika.

U sevdahu ništa nije nezgrapno. Izvođač je interpretator “narodnog melosa”. On, ili ona, samo interpretira ono što kao riznica postoji. Ponovo istost nas i njih. Ovoga puta kao negiranje pjevača kao subjekta pjesme. On je uvijek “jedan od nas” koji pjeva. To ketmanstvo pjevača sevdaha možda je potiranje novovjekovnog subjekta u romantičarskoj tradiciji koju nikada nismo prebolovali? Kako je Muhamed Pašić Mašura mogao (na onoj staroj singlici snimljenoj u pratnji sazlije Selima Salihovića) tako predivno otpjevati: “Aj, nisam došla / Da vam vodu nosim / Aj, ja sam došla / Da vam sina rodim”?

Igra u istoj matrici patrijarhalne kulture daje muškarcima i ženama zajedničko tlo za međusobno razumijevanje?

5.1.

A možda upravo u tom interpretatorskom, u tom hermeneutičkom karakteru pjevanja sevdaha ima nešto oslobađajuće? Nije li posuđivanje glasa performativ? Nije li to body art?

Možda je u doba tradicionalizma koji ne mari za tradiciju dobrodošla transrodna interpretacija sevdaha?

6.

Može li se danas pisati novi sevdah?”, neprestano me pitaju s nevjericom. Šta da im kažem? Ne postoji nemoguće kad je u pitanju kreativnost. Reći da je nešto nemoguće u umjetnosti znači samo priznati da ti to nisi u stanju.

7.

Zlatno doba” sevdaha. Kada je 1945. godine osnovan Radio Sarajevo, muzika se izvodila uživo. Pjevale su se partizanske pjesme i sevdalinke. U početku ih je bilo malo, tek oko stotinjak. Zbog toga je mlada industrija ploča ubrzano počela tražiti nove melodije. Neki od pjevača i muzičara tako su počeli pisati vlastite pjesme:

Bosno moja poharana” – Jozo Penava

Sve behara i sve cvjeta”, “O, jeseni, tugo moja” – Zaim Imamović

Sa Igmana pogledat je lijepo”, “Da sam ptica” – Jovica Petković

Stara staza”, “Vratnik pjeva” – Ismet Alajbegović Šerbo

Sinoć sam ti Safo” – Muhamed Mešanović Hamić

Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu” – Dragiša Nedović

7.1.

Još je jedan put autorstva: prilikom audicija na Radio-Sarajevu urednici su tražili od svakog novog pjevača da donese poneku staru pjesmu iz svog kraja kao uslov da pristupe snimanju. Nedostajalo je pravih “narodnih pjesama”, što se često svodilo na “pjesama kojima se ne zna autor”. Prema svjedočenju jednog člana orkestra iz tog vremena, pjevači su pronalazili stare tekstove u zbirkama prvih sakupljača “narodnog blaga” i pjevali ih na već poznate melodije, ponekad neznatno izmijenjene. Pored ovog standardnog trika, često su pronalazili i tekstove romantičarskih pjesnika na koje je neko od članova orkestra pisao melodiju. Vrlo često su ih uspijevali podmetnuti kao narodne. Neke od njih su kasnije potpisane kao autorski radovi. Neke nisu nikada.

7.2.

Michel Foucault tvrdio je da autor kao ličnost sjedinjuje sve ono što napiše u jedinstven opus. Opus se zamišlja kao monumentalna, neprotivrječna tvorevina, te će čistunci u njega umetnuti i autorov spisak za nedjeljnu kupovinu zametnut u rukopisu nedovršenog romana.

Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

8.

Mikija Petrovića zvali su “narodnjački Paganini”. Kada je došao u orkestar Radio-Sarajeva, legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo pomogao mu je da se intonativno usavrši i stvori vlastiti stil.

Cijeli život je Miki Petrović imao svega nekoliko taktova da pokaže šta zna. Nije bilo muzičkih producenata koji bi mu producirali solo ploču, napravili bend i stvorili od njega internacionalnu zvijezdu. Bio je osuđen da ostane čovjek koji svoju kreativnost mora zbiti u minijature između strofa. Da li je on bio autor? Kako naplatiti autorska prava na stvaranje stila? Šta Miki Petrović kao ličnost sjedinjuje?

Nije zabilježeno da je neko napravio intervju sa Mikijem Petrovićem.

Ni sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

9.

U tekstovima sevdaha, u sevdahu “kao poeziji”, neprestano se bore želja da se kaže previše i želja da se ne kaže ništa. Svako dodavanje na ovu rečenicu predstavljalo bi ustupak prvoj želji.

10.

Sjećam se da mi je na studiju filozofije trebalo nekoliko godina da naučim čitati između redova. U Derridinom tekstu počneš odjednom prepoznavati Lacana, u Hegelovom Platona. Kada je jednom naučiš, ta vještina te progoni. Odjednom u nekoj ragi Ravija Shankara počneš prepoznavati čuveni foršpil iz “Dvije su se vode zavadile”; shvatiš i da Hamićev saz evocira sitar. U vrtoglavim međuigrama Jovice Petkovića možeš čuti Charlija Parkera i počneš osjećati nove ritmove u poravnim pjesmama. “Čiji sam ja komadić?”, pitaš se.

11.

Od tradicije treba otimati dobre stvari, kamčiti ono malo zrnevlja iz toliko praznih ljuštura. Kad se sjetim beskrajnih sati nad starim singlicama, preslušavanja desetina ploča da bih naišao na jednu dobru pjesmu. Ili kupovine nekoliko CD-ova radi samo jedne genijalne dionice...

I to još traje.

11.1.

Gomile ispranih, ponavljačkih izvedbi radi jednog dobrog sevdaha.

(zurnal.info)

Raspored projekcija na SFF-u
PJESMA: Leonard Cohen

Što se mene tiče

draža mi je vladavina

naših domaćih ubica

i uvjeren sam

da će strani ubica

potamaniti više nas

nego stari

nama poznati ubica

Iskreno govoreći ne vjerujem

da iko od njih ima namjeru

rješavati naše društvene probleme

Svoj stav zasnivam na tome

šta mislim o svome prvom susjedu

i samo se nadam

da neće postati još gori

Zato sam ja patriot,

ne volim vidjeti

zapaljenu zastavu

zato što taj čin uzbuđuje

ubice na obje strane

sve do žalosnog pretjerivanja

koje nastavi da traje u veselju

uglavnom bez ikakvih zapreka

sve dok ne izginemo po posljednjeg.


(Antologija kanadske poezije, Tetovirana zemlja, priredili i preveli: Goran Simić, Višnja Brčić, Buybook, 2009)

Steve Earle, Townes Gdje smo mi bili kada su Townes i Steve jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno.

Dobar dio krivice za to snosi i sam Townes. Tvrdoglavo je istrajavao na svojoj poziciji odmetnika i prezirao marketinške trikove i poslovna pravila. (Pretpostavljam da i to zvuči nevjerovatno u ovo odurno doba red carpeta.) Najveći dio života Townes je proveo u svojoj kolibi u Tennesseeju. Bio je alkoholičar, po vlastitom priznanju ovisan o jeftinoj votki. Svoju stolicu na trijemu napuštao je samo kada bi objavio novi album, a i tada je uglavnom birao opskurne klubove. Također, tvrdoglavo je istrajavao na jednostavnosti svojih snimaka. Bio je to producentski i aran žerski minimalizam, nedoljivo elegantan.

Toliko o Townesu, za sada, jer pravila lijepog ponašanja upozoravaju da se moramo vratiti temi našeg teksta. Stoga drugog glavnog junaka u priču uvodimo u narednoj rečenici.

Steve Earl nikada nije krio da najveći dio svoje inspiracije duguje Townesu Van Zandtu. Pronašao sam dvije verzije njegove osmrtice. Prema jednoj napisao je: Townes van Zandt je najbolji kompozitor na cijelom svijetu. Staću na sto Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati, a druga kaže: Townes je najbolji singer/songwriter na svijetu, a to sam spreman u lice kazati i samome Dylanu. Bez obzira na detalje, jasno nam je šta je fan želio da kaže.

Njih dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine. Townes je iza sebe već imao dva albuma i skoro dovršeenu legendu, a Earle je bio osamnaestogodišnjak koji je u tihom kauboju sa naočalama vidio osobu koja mu može pomoći da stvara pjesme koje će se slušati kao književnost na radiju. Ponudio mu je doživotno prijateljstvo, a znamo već, u kaubojskim filmovima ne postoje prekršena obećanja, pa ni u ovoj priči. Legende kažu da je Earle nastupao umjesto Townesa kada je ovaj bio isuviše pijan, pa čak je i sina nazvao po svom drugu.

Nakon što je čitavog života usviravao Townesove pjesme, Earle je konačno odlučio i da ih snimi. Čini se da je za to izabrao najpogodniji momenat u karijeri. Jer, ni njega život nije štedio, bilo je svega – bolnih razvoda, tragičnih smrti, zatvora, heroina, poniženja... U posljednje vrijeme muzički mainstream skrenuo je svoj cinični pogled na njega. Zadnja dva albuma The Revolutions Starts Right Now (2005) i Washington Square Serenade (2008) osvojili su Grammy nagrade. Čini se da je Earle smatrao da je tek sada u stanju pomoći svom genijalnom prijatelju...

Na albumu Townes Earle je izabrao 15 najdražih Townesovih pjesama: Pancho and Lefty, White Freightliner Blues, Colorado Girl, Where I Lead Me, Lungs, No Place To Fall, Loretta, Brand New Companion, Rake, Delta Momma Blues, Marie, Don’t Take It Too Bad, Mr. Mudd and Mr. Gold, (Quicksilver Daydreams Of) Maria, To Live Is To Fly... Primjećujete da nema nekih velikih Townesovih pjesama, poput Waitin' Around To Die, pa ni gore pomenute izabranice moga srca, ali sigurno je Earle imao debele razloge za ovakvu listu, razloge koji se tiču suštine njihovog prijateljstva. Upućeni kažu da su diskretne posvete posijane na svakoj pjesmi, pa se čovjek osjeća kao da čita tuđu poštu dok preslušava ovaj album. Zbog toga ga je teško i ocijeniti.

Što se mene tiče, slušao sam Earlove albume sa mnogo dojmljivijim izvedbama, a i ove pjesme nekako mi bolje zvuče u Townesovim verzijama. Hoću da kažem da sam mnogo više očekivao od Townesa. Ali, naša očekivanja ovdje nisu važna. Ovaj album je pitanje odnosa dvojice prijatelja. Jer, gdje smo mi bili kada su oni jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

(zurnal.info)