Kultura

Kultna scena: Trainspotting, Danny Boyle


Furiozna scena na otvaranju Trainspottinga u kojoj Mark Renton (Ewan McGregor) mahnito trči ulicom i naracijom prati ostale međukadrove dok u pozadini svira Lust for Life Iggya Popa, postala je kultna čim se film pojavio u kinima. Neprepoznatljivo izgladljeli McGregor sa skoro izbrijanom glavom je teški ovisnik o drogama i lucidni narator ovog filma, za kojeg mnogi upućeni u problem narkomanije kažu da najbolje prikazuje stanje uma i zamršenost života jednog narkomana. Režier Danny Boyle zaljubljenik je u dinamične kadrove u kojima kamerom prati svoje ubrzane junake što je, osim na početku Trainspottinga iskoristio i u svom posljednjem filmu Slum Dog Millionaire u sceni kada dvojica braće trče između vozova dok glasno ide pjesma Paper Planes od M.I.A.-e. U slučaju Trainspottinga odlično su se poklopili Boylovi brzi kadrovi i odličan početak scenarija odnosno romana Irwina Welsha.

Mark Renton: Izaberite život. izaberite posao, karijeru. Izaberite obitelj, izaberite jebeni veliki TV. Izaberite stroj za pranje rublja, aute, CD plejere i električne otvarače za konzerve. Izaberite dobro zdravlje, nizak holesterol i zdravstveno osiguranje. Fiksne kamate na otplatu hipoteke. Izaberite prvu kuću. Izaberite prijatelje. Izaberite odjeću i prtljagu u istom tonu.

Izaberite odjela na otplatu u tri rate. Alat za kućne popravke i nedjeljom ujutro se pitajte ko ste.

Izaberite da sjedite na kauču i da gledate glupe kvizove dok trpate jebenu lošu hranu u usta.

Izaberite trulež na kraju svega, dok pišate po posljednji puta u jadnom domu i samo ste neugodnost za sebična derišta koja ste odgojili da vas zamijene.

Izaberite svoju budućnost. Izaberite život.

Ali zašto bih ja učinio takvo nešto?

Ja sam izabrao da ne izaberem život. Izabrao sam nešto drugo. A razlozi? Nema ih.

Kome trebaju razlozi kada imaš heroin?

 

 

 

Recesija u Hollywoodu


Hollywood je u recesiji. Zvanično. I prvi put u svojoj historiji. Ove godine je najavljeno snimanje tek pet filmova u ovom losangeleskom filmskom predgrađu dok je prošle godine snimljeno njih 21, znatno manje nego ranijih godina.

Finansijska kriza natjerala je producente da potraže jeftinije lokacije za snimanje filmova. Holivudske filmadžije se pribojavaju da će, ako kriza potraje, od glavnog filmskog grada na svijetu ostati još samo prepoznatljivi natpis na brdu.


RAST JAČI OD KRIZE


Veliki producenti ne mogu sakriti svoje iznenađenje utjecajem krize na snimanje filmova u Hollywoodu. Kino dvorane su bile pune i u vrijeme “Velike depresije”, kada je skoro svaki četvrti Amerkanac izgubio svoj posao. U ranijim krizama, poput one nakon 11. septembra, Amerikanci su štedjeli na svemu osim tehnici za gledanje filmova, većim TV ekranima, boljim zvučnicima i DVD playerima sa što više mogućnosti... Hollywood se odupirao krizi. Sve do sada.

- Dok su Hollywoodski filmovi tradicionalno odolijevali ekonomskim padovima, ovaj put bi moglo biti drugačije - izjavio je za Los Angeles Times Bobby Tulsiani, analitičar agencije za istraživanje Forrester Research.

Ova agencija tvrdi da se navike potrošača mijenjaju. Ranije generacije su zabavu, pa između ostalog i filmove, stavljale na zadnje mjesto na spisku rezanja troškova. Nova, internet generacija, spremna je prvo odreći se izlaska u kino ili kupovine originalnog DVD-a.

Internet je prepun filmova koji se mogu gledati besplatno, a cijena kupovine originalnog filma na internetu je znatno niža od cijene DVD-a.

Jedini period kada su kina bilježila manje gledalaca desio se upravo tokom Velike depresije. Trebalo je skoro deset godina da se zarade kino dvorana vrate na nivo prije početka krize.

Prošlogodišnja posjeta američkim kinima pala za je četiri posto u odnosu na 2007. godinu. Najveći pad prodaje karata zabilježili su veliki holivudski studiji poput 20th Century Fox, Paramount Pictures i Walt Disney Studios.

Prodaja diskova pala je za devet posto, a najveći pad od 22 posto zabilježila su nova izdanja, što je veliko iznenađenje.

Redovni godišnji rast u Hollywoodu će i ove godine uprkos krizi biti toliko velik da napravi rekord. Očekuje se ljetna zarada od 4,6 milijardi dolara što bi moglo postaviti novi godišnji rekord na deset i po milijardi američkih dolara, prema najavama internet stranice Hollywood.com.


NOVI HOLLYWOOD U SRED PUSTINJE


Trend takozvane odbjegle produkcije, koji se pojavio mnogo prije recesije, itekako je uticao na hollywoodsku filmsku industriju. Zbog velikih troškova snimanja u Los Angelesu, producenti su počeli da traže nove, jeftinije lokacije. Isprva je to bila Kanada, a danas je to sve češće Novi Meksiko. Ova američka savezna država nudi bolje uslove i jeftinije snimanje od Kalifornije. Oni nude beskamatne pozajmnice producentima, te 25 posto povrata poreza od svih potrošenih novaca u ovoj državi.

Guverner Kalifornije, poznati glumac Arnold Schwarzenegger nedavno je objavio mjere kojim se nada zadržati filmadžije. Ironično je to da je on posljednji nastavak Terminatora snimao van svoje države, upravo u Novom Meksiku.

Akcioni film Brz i bijesan (Fast and furious) jedan je od rijetkih koji se snima na ulicama najvećeg grada savezne države Kalifornije. Paul Audley, predsjednik organizacije Film LA, zadužene za izdavanje dozvola za snimanje, izjavio je za BBC da filmska industrija nije više zavisna od Hollywooda.

- To se nekada zvalo "odbjegla produkcija", a sada je to bježanje poprimilo ozbiljne razmjere. Stari mit, da je filmska industrija vezana isključivo za Hollywood, je mrtav - kaže Audley i objašnjava da smanjenje broja snimanja u Hollywoodu utiče na cijelu državu: To je dramatičan pad, a sličan trend postoji i u televizijskoj produkciji. Sve to pogubno utiče, ne samo na grad Los Angeles, već na cijelu državu Kaliforniju.

Losanđeleska autorska industrija, što uključuje TV i audio produkciju, zapošljava više od 200.000 ljudi i donosi do 30 milijardi dolara godišnje ovom gradu. Zbog toga se i najmanji udar itekako osjeti. Prošlogodišnji stodnevni štrajk pisaca scenarija koštao je, prema najboljim procjenama oko 400 miliona dolara, a jedna studija je izračunala gubitak od čak dvije i po milijarde dolara i 37.000 izgubljenih poslova, vezanih za ovu industriju.

Redovni godišnji skup 70 direktora NBC Unversala odgođen je prošle godine, a korporacija Viacom, u čijem su vlasništvu MTV mreža i Paramount Pictures, otpustila je 850 radnika. Crveni tepisi na holivudskim premijerama sve su manje glamurozni, troši se manje na promociju filma, a štedi se čak i na šminkama i frizurama.

Warner Bros. su se odlučili za prekidanje dugogodišnje tradicije slanja praznične ćurke glumcima, direktorima i agentima pa su posljednjeg Božića oni dobili tek besplatnu elektronsku čestitku.

Velike produkcijske kuće danas su više nego ikada oprezne prilikom sklapanja ugovora sa glumačkim zvijezdama. Jim Carrey pristao je odgoditi svoju suvlasničku dobit u filmu Warner Brosa Yes Man.

John Fithian, predsjednik Državne udruge vlasnika teatara, ima sasvim drugačije mišljenje o odnosu Hollywooda i recesije:

-Ako imate dobre filmove, ljudi će željeti dolaziti čak i tokom ekonomski teških vremena - smatra Fithian, prenosi LA Times, i navodi primjer 2005. godine kada je ekonomija cvjetala: Imali smo najgoru godinu u deceniji jer su filmovi bili jako loši.

REZ: Bruno, Sacha Baron Cohen

Zašto gledati: Jedinstven način pravljenja filmova i nasmijavanja ljudi Sache Barona Cohena još uvijek funkcioniše!

O čemu se radi: Cohen nastavlja praviti dugometražne filmove bazirane na likovima iz svoje emisije Ali G Show. Nakon Borata, Cohen je razradio lik Brune, ekscentričnog televizijskog voditelja homoseksualca. Ako se ranije imalo suzdržava, Cohen u liku Brune nema nikakvih ograničenja. Na svom putu od otpuštenog austrijskog voditelja do holivudske zvijezde sa namjerom da postane najpoznatiji čovjek nakon Hitlera, on ide i preko granice dozvoljenog. Njegova namjera skrivena iza naizgled naivnih i isforsiranih šala jeste da isprovocira, ogoli predrasude svih vrsta i pokaže ljudsku pohlepu. Sve ovo, naravno, nakon glavnog cilja producenata da film zabavi ljude i zaradi novac.

Obrati pažnju: Na inteligentno napisani scenarij i odličnu produkciju koja dočarava na šta su sve ljudi spremni uraditi da se domognu slave ili novca, apsurdnost sukoba i mržnje te originalne načine da se ismiju predrasude.

Premotati: Film je podijeljen u niz sekvenci od kojih se svaka može gledati odvojeno. Napravljen je tako da se dio filma može premotati i nastaviti gledati bez poteškoća praćenja radnje. U nekoliko navrata se Cohenovi načini da šokira i zabavi čine pretjeranim pa se premotavanje tih dijelova nameće samo i po vlastitoj granici ukusa.

Ponoviti: Kadrove Bruninog razgovora sa svećenikom specijaliziranim za preobraćanja homoseksualaca u heteroseksualce te dio nakon preobraćaja u areni za hrvanje. Brunina transofrmacija iz lika jedne seksualne orijentacije u sasvim suprotnu pred očima razjarenih, poluzrelih kečerskih fanatika vrijedna je pažnje. Zadovoljstvo gledanja lica na kojima je nevjerica i razočarenje i sposobnost Cohena da šokira njih i gledaoce je neprocjenjiva.

Ekipa: Uloge: Sacha Baron Cohen, Alice Evans, Trishelle Cannatella, Sandra Seeling, Candice Cunningham, Ben Youcef, Todd Christian Hunter

Režiser: Larry Charles

Scenarij: Sacha Baron Cohen, Anthony Hines, Dan Mazer

Producenti: Sacha Baron Cohen, Monica Levinson, Dan Mazer, Jay Roach

Studio: Universal Studios

 (zurnal.info)

KULTNI VINILI: GANG OF FOUR, Entertainment! (EMI, 1978)/Solid Gold (WB,1981)


Malo je bendova koji su imali toliko uticaja na rad drugih bandova kao što je to slučaj sa „Gang of Four“. Globalno popularni bendovi poput Franz Ferdinanda, Radio 4, The Rakes..., svoje ideološke korijene vuku upravo od Gang of Four. Benda kojeg su 1977. godine, u Leedsu, osnovala četvorica tadašnjih studenata Jon King (vokal), Andy Gill (gitara), Dave Allen (bas) i Hugo Burnham (bubnjevi). Ideju za ime banda pronalaze medijskom nazivu za četvoricu članova komunističke partije Kine koji su u vrijeme kulturne revolucije (1966-76) osumnjičena za veleizdaju.

Band je već tada okarakterisan kao skupina čudaka koja je sa svojim tekstovima protežirala radikalne političke stavove uz sirove i gnjevom nabijene kratke gitarske rifove. Muzička genijalnost ove četvorke iz Leedsa bila je klasični udar na tadašnju britansko punkersku scenu koja je još uvijek bila opterećena hladnoratovskim periodom, socijalnom nestabilnošću i političkim dešavanjima unutar Engleske.

Aim for the country fair you read it in the papers
The worst happens any week a scandal on the front page
See the happy pair smiling close like they are monkeys
They wouldn't think so but they're holding themselves down”

Aim for politicians fair who'll treat your vote hope well
The last thing they'll ever do act in your interest
Look at the world through your polaroid glasses
Things'll look a whole lot better for the working classes”

(I Found That Essence Rare, Entertainment!)

S druge strane povratili su rocku onu njegovu svojstvenost i snagu koja se polako gubila u to vrijeme pred sinfo rockom. Kombinirajući punk sa rock-om, i u kasnijoj fazi spajajući ga sa discom, funkom i psihodelijom, udarili su novi pečat mnogobrojnim bandovima, a njihov stil muziciranja je i danas osnovni postulat svirke Franz Ferdinanda, Radio 4, Hot Hot Heat, Bloc Party-a, The Rakes, Moving Units, Editorsa...

SIROVI ENTERTAINMENT

Ritam sekcija na čelu sa Burnhamom i Dave Allenom davala je pimarnu snagu muzičkom izražaju GOF-a, kombinirajući naizmjenično teške i učestale udare basa i bubnja, pri tome praveći osjetne sviračke i pjevačke pauze. Time su stvarali na trenutak utisak kao da je vrijeme stalo, a onda bi nas opet vratili u stvarnost sa novim zvučnim udarom, i opet ispočetka. Tekstovi su sociološki, dnevnopolitički, individualni i u njima preovladava osjećaj odsutnosti i nepripadanja i u velikoj mjeri predstavljaju ogledalo tadašnje političke situacije u Engleskoj.

Prvi album objavljuju 1978. godine za izdavačku kuću EMI pod nazivom „Entertainment!“ i on predstavlja sigurno jedan od najboljih debi albuma koji su snimljeni ikada. Album je proglašen najboljim albumom te godine, a oni sami odbijaju da se pojave u kultnoj emisiji BBC-a „Pop Of The Pops“ svjesno riskirajući da im publika okrene leđa. Album zauzima 490 mjesto na top listi 500 najboljih albuma svih vremena muzičkog magazina „Rolling Stone“. Već tada ih smatraju za politički najmotiviranijim post-punk bandom.

Tri godine nakon debija objavljuju album pod nazivom „Solid Gold“. Napuštaju izdavačku kuću EMi i svoj drugi album objavljuju za Warner Bros. Sistemski punk rifovi su na ovom albumu upotpunjeni sa atmosferičkim okruženjem i ispucanim ritmovima koji se šire iz Gillove gitare i izuzetno napadnim bas dionicama. Album otvara hipnotička i za mnoge kultna numera „Paralysed“ koja sa svojim muzičkim pauzama i sirovom parajućom Gillovom gitarom fantastično predstavlja ono što slijedi i što se moglo očekivati na albumu „Solid Gold“.

BLAŽI I BLJUTAVIJI

Novi album pod nazivom „Songs of Free“ objavljuju 1982. godine i na njemu se već primjećuje određeno skretanje sa pravca koji je bio zacrtan na prethodna dva albuma. I ako se na albumu nalaze i odlične numere kao što su „Call Me Up“ ili na BBC-u zbog Foklandskog rata zabranjena pjesma „I Love A Man In Uniform“, album nema žestinu i već pomenutu atmosferu s prethodna dva albuma. Odlaskom Davea Allena u Shriekback i dolaskom novog basiste Sare Lee muzika GOF-a je u znatnoj mjeri poprimila drugi oblik. Sam bas postaje znatno blaži i bljutaviji, a post-punk stil koji je bio zastupljen na prva dva albuma prelazi u sasvim nešto drugo pa dobijamo klasični funki album sa plesnim ritmovima. Album je u velikoj mjeri komercializovan, da li svjesno zbog komercijalnog uspjeha ili slučajno, sasvim je teško reći. Prema očekivanjima muzička kritika i javnost ga dočekuju na nož. Proglašen je jednom od lošijih ploča tog doba.

Sljedeće godine objavljuju posljednji studijski album prije nego što su se raspali pod nazivom „Hard“. Nakon objavljivanja, „Hard“ je po lupom kritike i fanova koji su za prethodni album već uveliko tvrdili da je preplesan i izuzetno komercijalan. Međutim sa albumom „Hard“ oni još dublje tonu u funki, disco i new wave vode. Album je prepun plesnih ritmova i šljokićastih gitarskig rifova i da, odlično paše u ljetnom periodu i na plesnom podijumu. Album otvara „Is It Love“ new wave diskoidna pjesma u kojoj ritam mašina koja je zamijenila bubnjara Huga Burnhama sa svojim pretjerano sintetičkim zvukom u potunosti GOF prebacuje među grupe kao što su The Human League. Međutim, zavisno s koje strane se gleda na ovaj album takva se može i dati ocjena. Gledajući ga kao klasični new wave album onda on može dobiti solidnu ocjenu. Međutim, za one koji sa sjetom gledaju na rani period GOF-a, to je veliko razočarenje.

POVRATAK

Sedam godina nakon raspada 1991. godine, Jon King and Andy Gill objavljuju album pod nazivom “Mall”. I on se u suštini puno ne razlikuje od prethodnog “Hard” albuma. Jedina razlika je u tome što album pored new wave stila pomalo dobija i popističku nijansu sa upotrebom ženskih pratećih vokala. Ostaje na pokušaju korištenje nešto žešćih rifova ali sve se završava na neinventivnom i blijedom pokušaju. Jedino vrijedno pažnje na albumu “Mall” je numera “Motel” koja je zaista premalo za ono što se moglo očekivati od GOF-a.

Album Shrinkwrapped objavljuju 1995. godine i može se reći da se osjeti određeni pomak i svjesno guranje od sebe disco i funki ritmova ali opet to je još uvijek znatno drugačiji GOF od onoga po ćemu su nam i prirasli srcu.

Nakon 23 godine od formiranja, GOF se 2005. godine ponovo okupljaju u originalnom sastavu i kreću na mini-turneju, a iste godine i objavljuju dupli album “Return To Gift” na kojem su ponovo snimili neke od svojih najpoznatijih klasika sa albuma "Entertainment", "Solid Gold" i "Songs of the Free". Na drugom su CD-u svoje pjesme prepustili u ruke nekim od najistaknutijih producenata i izvođača današnjice poput Yeah Yeah Yeahs, The Dandy Warhols, Ladytron, Hot Hot Heat i Faultime.

I šta još reći za band za koji upotpunosti vrijedi kovanica “da su bili ispred svog vremena” i da nakon 32 godine od osnivanja i danas služe kao uzor i band po kojima mnogi grade svoj muzički izraz.



Diskografija:


* Entertainment! (1979, EMI)

* Solid Gold (1981, Warner Bros.)

* Songs of the Free (1982, Warner Bros.)

* Hard (1983, Warner Bros.)

* At the Palace - live (1984, Mercury)

* Mall (1991, Polydor)

* Shrinkwrapped (1995, Castle)

* Return the Gift (2005, V2)

KULTNA SCENA: Good Night and Good Luck, George Clooney

Good Night and Good Luck, George Clooney

Crno-bijeli film Georga Clooneya, Good Night and Good Luck, o jednom od najboljih američkih TV novinara Edwardu R. Murrowu, otvara govor na godišnjem okupljanju uposlenika mreže CBS iz oktobra 1958. godine. U svega desetak rečenica Murrow na sebi svojstven način razgolićuje stvarnu ulogu medija u velikim koorporacijama, nepromijenjenu pola stoljeća poslije.

Zanimljivo je promatrati promjene izraza lica gostiju koji su od Murrowa očekivali riječi pohvale dok on uneređuje vlastito gnijezdo.

Ovog izvrsnog novinara pamtimo po privilegiji da u ruci ima cigaretu dok vodi svoju emisiju i frazama This is London calling, kojom je počinjao svoju radio emisiju i Good night and good luck, kojom je završavao svoje TV emisije.

Gluma Davida Strathairna i režija Georga Clooneya svojevrsno je odavanje počasti ovom američkom velikanu a scena govora sa početka filma vrijedna da joj se redovno vraćamo.

Edward R. Murrow: Ovo nikome neće donijeti ništa dobrog. Na kraju ovog izlaganja nekoliko ljudi bi moglo optužiti ovog reportera da se posrao u vlastito udobno gnijezdo a vaša organizacija bi mogla biti optužena za gostoprimstvo heretičkim i čak opasnim idejama.

Ali razrađena struktura mreža, oglašavačkih agencija i sponzora neće biti poljuljana ili promijenjena. Moja je želja, ako ne moja dužnost, da pokušam govoriti vama šegrtima sa određenim poštovanjem o tome šta se dešava radiju i televiziji.

A ako ono što kažem zahtijeva odgovornost, ja sam sam odgovoran za izgovorene riječi.

Naša će historija biti ono što od nje napravimo. A ako neki historičar godinama poslije pogleda sedmični pregled programa sve tri mreže, tamo će pronaći snimke crno-bijele, i u boji, dokaze dekadense, bježanja i izolacije od stvarnosti svijeta u kojem živimo.

Mi smo trenutno bogati, debeli, udobno nam je i spokojni smo. Imamo ugrađenu alergiju prema neprijatnim ili uznemirujućim informacijama. Naši masovni mediji odražavaju ovo stanje.

Ali ukoliko ne ustanemo sa naših debelih višaka i spoznamo da se televizija uglavnom koristi za odvraćanje pažnje, obmane, uveseljavanje, i otuđenje, onda televizija i oni koji je finansiraju, oni koji je gledaju i oni koji rade na njoj mogu vidjeti potpuno drugačiju sliku prekasno.

(zurnal.info)

 

KULTNI VINILI: Captain Beefheart & His Magic Band, Trout Mask Replica Album Trout Mask Replica snimljen je za samo jedan dan, u jednom pokušaju. Pripreman je devet mjeseci, tokom kojih su muzičari bili izloženi psihičkoj torturi Captaina Beefhearta, koji im je oduzeo identitete, tukao ih, uskraćivao im hranu i zabranjivao spavanje. Muzičare je potpuno opčinio karizmatični vođa, činilo im se da može učiniti da predmeti lete.

 Bez obzira na sva čudesa kojima nas je, Bogu hvala, obradovala historija popularne muzike, od kako su 1969. godine Captain Beefheart & His Magic Band snimili kultni vinil Trout Mask Replica i danas je teško pronaći ploču koja se može uporediti s njom. Taj dupli album još uvijek je začuđujuće svjež, čudan, uznemirujući i nema sumnje takav će i ostati. Teško je povjerovati da je nastao u ljeto ljubavi, previše je u njemu tjeskobe i ironije koja bi svojom kiselinom spržila svaki cvijetni vijenac. Ipak, ima i takvih koji u njegovoj psihotičnoj atmosferi uspijevaju pronaći erotičnost, poput Courtney Love koja je tvrdila da je Trout Mask Replica bio omiljeni soundtrack za vođenje ljubavi sa Kurtom.

Kritičari, primorani da albumima pronalaze odrednice, obično za Trout Mask Replica tvrde da se radi o eksperimentalnom rocku, što obično znači da ne znaju kako da ga definiraju. Svega tu ima, psihodelije, garažnog rocka, bluesa, soula, jazza... Svi ti sastojci nasumično su izmiješani, povremeno ispliva neki od njih, ali biva ugušen prije nego što se uspije razviti.

Uzbudljivo je iskustvo ponovo slušati muziku koju čuva riboliki čovjek. Trout Mask Replica teško se skida sa police. Potrebno je pronaći razloge za suočavanje s njim, jer nije to opuštajuće, neobavezno druženje. To je gost koji diktira ritam večeri, nameće vlastite teme i insistira na njima, bez obzira koliko bile neugodne. Nema ćaskanja u tom druženju, svaka gesta je važna, sve do kraja. Slušanje se nikada ne prekida, jer nema hit singlova. Ovaj gost ignoriše tajne signale domaćina i odlazi tek kada sam poželi.

Okrutne igre

Dakle, slušanje albuma je intenzivno, zanimljivo iskustvo, a uzbudljiva je i priča o njegovom nastanku. Snimljen je u samo jednom danu u aprilu 1969. godine, u lokalnom studiju u Glendaleu, Californija, u kojem su do tada uglavnom snimali gospel horovi. Producent albuma bio je Frank Zappa, genijalni čudak koji je pokušavao usmjeriti muzičare i protumačiti vizije njihovog vođe. Bio je to potpuno slobodan session, snimljen u jednom pokušaju. Gitarist Zoot Horn Rollo, pravog imena Bill Harkleroad, tridesetak godina poslije ovako je opisao snimanje:

 - Sve je bilo kao čudan san. Dok sam svirao, činilo mi se da muzika postaje organsko biće… Da li smo to mogli uraditi bolje? Apsolutno. Ali, to je to. Zamrznuta slika u vremenu.

Svi preživjeli tvorci ovog albuma imaju tjeskobne uspomene na njega. Upoređuju ga sa snom, čak i noćnom morom. Bubnjar Drumbo (John French) izjavljivao je da mu je Trout Mask Replica izazvao jake mentalne smetnje i da ga zbog toga nije mogao slušati čitavih trideset godina. Basista Rockette Morton (Mark Boston) kaže da je ploča stvarana u iznimno visokoj kreativnoj saradnji, ali dodaje da se Captain Beefheart mnogo igrao sa njima. Bile su to mentalne igre, često okrutne…

Snimanje albuma trajalo je samo jedan dan, ali pjesme su pripremane punih devet mjeseci u atmosferi koju članovi benda danas najčešće opisuju kao sablasnu.

Niti jedan od njih nije bio stariji od 20 godina kada ih je Don Van Vliet (Captain Beefheart) uselio u iznajmljenu kuću na Woodland Hillsu i tamo ih držao punih devet mjeseci. Svako je dobio novi identitet – ime i način odijevanja, sve po bizarnom uskusu karizmatičnog kapelnika. Novinar magazina Uncut David Cavanagh prije dvije godine pokušao je rekonstruirati šta se dešavalo tokom tog vremena i zaključio:

- Van Vliet je vladao čeličnom rukom. Muzičari su vježbali

svaki dan, po cijeli dan i trpili dugačke periode bez hrane i spavanja.

Dan je obično počinjao tako što je Beefheart u rano jutro okupljao muzičare u dnevnoj sobi. Sjedao je za piano i počinjao svirku koja je često bila tek sumanuti ples prstiju po klavijaturi. Nervozno je tražio što neobičnije zvukove, najčešće sasvim atonalne. Bubnjar Drumbo sjedio je prekoputa njega i pokušavao da na notnom papiru zapiše bijesne nalete inspiracije. Ostali članovi benda sjedili su iza Kapetanovih leđa i trudili se da na licima održavaju grimase oduševljenje jer su na klaviru bila postavljena ogledala pa ih je guru mogao neprestano kontrolirati. Nakon što pijanista izađe iz prostorije, muzičari su uzimali instrumente i pokušavali ponoviti zadatu temu. Svirali su sami, bez prestanka, danima, s vrlo malim pauzama, bez hrane i spavanja, sve dok Beefheart ne bi ušao u sobu i rekao da je bilo dosta.

Jači od Mansona

Drumbo, ili John French bio je najbližio Kapetanov saradnik. Imao je 19 godina kada je snimao album. U maju 2007. godine pokušao je da objasni zašto su trpili strahovladu, zašto niko od njih punih devet mjeseci nije smio napustiti kuću, zašto su pogazili vlastite ličnosti i slijepo slijedili svako, pa i najbizarnije naređenje vođe. Drumbo je Beefhearta uporedio sa Charlesom Mansonom. Prema njegovim riječima čudni muzičar bio je mentalno neuporedivo jači od serijskog ubice i vođe kulta.

- Don je bio mnogo moćnija ličnost od Mansona. Naravno, govorimo o manipulaciji, ne o ubistvima… Gledao sam Mansona kako priča na televiziji i znam da on ne bi mogao držati svijeću Donu. Njemu bih mogao reći da se jebe… Manson je u sebi imao teatralnosti, a Don je imao pravu moć. S njim smo ulazili u nekakvo natprirodno područje. Znam da sam nekoliko puta vidio kako predmeti lebde po sobi .

Svake večeri, bend je morao prisustvovati razgovorima, koji su se samo tako zvali, a njihova suština bila je, kako sada kažu, čisto ispiranje mozga. Don je imao svoje beskrajne monologe, predavanja o svim mogućim stvarima, a svako protivljenje ili pokušaj dijaloga prekidao je, često i nasilno.

Rockette Morton (Mark Boston) jedne večeri pokušao je pobjeći iz kuće i telefonirati svojoj porodici. Sakrio je odjeću u grmlju u dvorištu, ali kada ju je te noći pokušao pokupiti, Don ga je sačekao u sjeni i vratio u kuću na razgovor. Danas se više ne sjeća detalja razgovora, ali zna da je to bio njegov posljednji pokušaj.

Svi mladići iz benda bili su mladi, željni provoda. Prije ulaska u kuću smatrali su da će to biti period prepun uživanja – različitih djevojaka i još uzbudljivijih droga. Jer, Don je bio već prihvaćena zvijezda, njegov album Safe As Milk bio je izuzetno cijenjen u krugovima muzičkih sladokusaca. Sve dok nisu ušli u kuću zabavljala ih je Donova ekscentričnost. Jednom je kontroli na aerodromu Heathrow sasvim ozbiljno rekao da su oni izbjeglice iz 25. vijeka, a za svoj foto aparat tvrdio je da je član benda. Prije nego što se pridružio Magic Bandu, gitarist Harkleroad bio je član LSD kulta Timothy Learyja.

- Imao sam 19 godina, bio totalno odvojen od porodice i mozak mi je bio potpuno ispran od droge. Kada sam napuštao Learyja mislio sam da ću se napokon otresti gurua, ali samo sam prešao u ruke drugoga.

Najjači uticaj Beefheart je imao na Antennae Jimmy Semensa (Jeff Cotton). Don je u njemu vidio svoju dvorsku ludu koja ga je tokom večeri zabavljala recitacijama pjesama, ali s piskavim glasom nalik na junake crtanih filmova. Vremenom, Kapetan je tražio od njega da neprestano tako govori. S obzirom da je Cotton bio smatran za velikog zavodnika, guru mu je naredio da nosi haljine. Odmah nakon snimanja albuma Cotton je napustio bend. Imao je nekoliko slomljenih rebara, pretpostavlja se rezultata razgovora s guruom. Danas je svećenik koji odbija čak i pominjanje svoje prošlosti.

Dokaz genijalnosti

Nakon svojih, kako se činilo, sasvim nasumičnih udaranja po klavijaturama, Don je izlazio iz prostorije i nije znao šta su muzičari učinili sa predloškom. Nikada nije prisustvovao probama, niti je vježbao s bendom. Zbog toga su svi bili šokirani lakoćom s kojom je snimio vokale u studiju. Odbio je i slušalice, pa ni na koji način nije mogao čuti muziku uz koju mora da pjeva. Ipak, on je svih 28 pjesama otpjevao u savršenom ritmu, niti jednom nije promašio melodiju a svaku pauzu ili promjenu ritma dočekao je sa izuzetnom preciznošću. Svi su bili šokirani, čak i Frank Zappa…

- Ako nam je ikada trebao dokaz da je Don genije, tada smo ga dobili – poslije je izjavljivao.

Nesumnjivo da je Don bio genije, ali i nasilnik, manipulator i škrtac. Niti jedan član benda nije dobio ni paru od tantijema, sve zasluge ali i sav novac, prema ugovoru, pripisivani su guruu.

Članovi Magičnog benda do danas nisu međusobno razgovarali o iskustvu u kući na Woodland Hillsu.

- Strah, sve te psihološke igre… Sve je to stvorilo izvjesnu distancu među nama, iako imamo toliko zajedničkog iskustva – izjavio je Harkleroad za Uncut, a njegov kolega Boston je u svom mailu napisao:

- Don je bio veličanstvena svinja, ali ga još uvijek poštujem. Pokušao je da ode tamo gdje nikada niko prije nas nije bio. Mislim da smo zajedno uspjeli u tome.

Nakon snimanja albuma, Dona nisu mnogo zanimali mentalni problemi muzičara. Za njega je to bila samo još jedna od postava Magic Banda. Više ga je brinulo mentalno stanje biljaka u dvorištu kuće. Pozivao je da ljekari ispitaju stanje stabala, jer se plašio da ih je istraumirala glasna muzika.

Captain Beefheart danas živi potpuno povučeno u pustinji Mohave. Kažu da je usamljen i da svo vrijeme provodi u slikanju. Članovi njegovog benda nisu ga vidjeli više od 30 godina.


JALA SPLASH: Frenkie vraća dugove

    Tuzlanski muzičar Adnan Hamidović Frenkie održaće solistički koncert, uz podršku gostiju: DJ Pier (Roots In Session), Baga Sound (Moonia, Koorta), Sani, Crni Zvuk, Nazar, VJ Projektil (video).

    - To je prvi takav događaj na Jali, legendarnom okupljalištu urbane raje u Tuzli, mjestu odakle je potekla tuzlanska muzička scena – kaže Frenkie.

    Jala je, inače, naziv rječice koja protiče kroz Tuzlu, ali mladi Tuzlaci obično pod tim imenom misle na mali park sa klupama, gdje se već decenijama okupljaju.

    - Opština je predlagala jedan trg, ali nisam bio sretan s tom idejom. Onda mi je palo na pamet da bi bilo dobro da se napokon i na Jali održi nekakav koncert. To je i način da se odužim za podršku svim tim ljudima koji se tamo okupljaju. A, nije ni meni mrsko na Jali sjest... - objašnjava Frenkie.

    Prvi Jala Splash u 20 sati otvoriće DJ Pier i Baga Sound. Organizatori obećavaju veliki stage,
    video produkciju, i vrhunski zvuk od 20KW.

ALMIN ZRNO: Iza brojeva - stvarni ljudi, stvarne potrebe

Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, fotograf Almin Zrno, u organizaciji UNHCR-a BiH pripremio je u Umjetničkoj galeriji BiH izložbu fotografija Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

Izložbu čini 20 fotografija koje prati istoimena brošura s pričama o povratnicima, izbjeglicama i onima koji su još raseljeni, ljudima kojima je još uvijek neophodna pomoć i koji ne smiju biti zaboravljeni.

Zrno je do sada imao šest samostalnih i veliki broj zajedničkih izložbi. Dobitnik je tri nagrade ULUPUBiH-a, i to za 2001. ,2005. i 2007. godinu iz oblasti foto-dizajna, kao i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju.

Žurnal u svojoj Galeriji objavljuje izbor fotografija są izložbe: Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

{slimbox images/galerija1/1.jpg,images/galerija1/1_1.jpg,Unhcr 1;images/galerija1/2.jpg,images/galerija1/2_2.jpg,Unhcr 2;images/galerija1/3.jpg,images/galerija1/3_3.jpg,Unhcr 3;images/galerija1/4.jpg,images/galerija1/4_4.jpg,Unhcr 4;images/galerija1/5.jpg,images/galerija1/5_5.jpg,Unhcr 5}

REZ: Two Lovers, James Gray

Zašto gledati: Odlična gluma Joaquina Phoenixa i režija Jamesa Greya (Little Odessa, The Yards) bez ambicije da napravi blockuster dali su spori ali ipak nepredvidljivi film za čisti filmadžijski užitak. Sam način na koji je Gray završio film dovoljan je povod da se pogleda ova dvosatna drama.

O čemu se radi: Leonard Kraditor (Joaquin Phoenix) se vraća živjeti sa roditeljima nakon propalih zaruka i nekoliko pokušaja samoubistva. Bez namjere i u isto vrijeme upoznaje Sandru (Vinessa Shaw), prijatnu kćerku porodični prijatelja i Michelle (Gwyneth Paltrow), ekscentričnu komšinicu upetljanu u komplikovanu vezu sa oženjenim ljubavnikom. Depresivni antijunak, kako su kritičari jednoglasno nazvali odličnu Joaquinovu ulogu, prolazi faze od zaljubljenosti do istinske ljubavi kao da mu je to prvi put. Bježeći od monotone svakodnevnice Leonard se upušta u dvije sasvim različite veze koje će ga naizgled konačno smiriti i opustiti.

Obrati pažnju: Na sitnice poput promjene motiva Leonardovih fotografija, promjene njegovog raspoloženja od depresije do euforije u koje je Gray diskretno ugradio srž filma.

Premotati: Dijelove filma u kojima je Leonard sa svojom porodicom ali samo za one u žurbi. Film je, ipak, najbolje gledati od početka do kraja zbog posebnog utiska kojeg ostavlja, posebno njegov kraj.

Ponoviti: Posljednju "balkonsku" scenu Leonarda i Michelle, svojevrsni vrhunac ove polagane drame, zbog neočekivanog dijaloga i odlično ali pomalo stidno snimljene poluerotske scene.

Ekipa: Uloge: Joaquin Phoenix, Gwyneth Paltrow, Vinessa Shaw, Moni Moshonov, Isabella Rossellini, John Ortiz, Julie Budd, Elias Koteas

Režiser: James Gray

Scenarij: James Gray,

Producenti: James Gray, Anthony Katagas, Donna Gigliotti

Studio: Magnolia Pictures

(zurnal.info)

KULTNA SCENA: Vrućina, Michael Mann

Kultni film režisera i scenariste Michaela Manna (1995.) i po mišljenju većine filmskih kritičara najbolji detektivski film ikada snimljen. Policijski detektiv Vincent Hanna opsjednut svojim poslom pokušava spriječiti veliku pljačku ekipe koju predvodi savršeno hladni i precizni pljačkaš Neil McCauley. U jednoj od najpoznatijih filmskih scena Al Pacino (Vincent Hanna) i Robert de Niro ( Neil McCauley) razgovaraju u neobičnoj situaciji mačke i miša prije velike pljačke banke. Ovo je ujedno bio i njihov jedini zajednički kadar sve do nedavno snimljenog filma Pravedno ubistvo (Righteous Kill).

HANNA: Sedam godina u Folsumu. U samici tri. McNeil prije toga.

NEIL: Da.

HANNA: McNeil je gadan kako kažu?

NEIL: Želite postati penolog?

HANNA: A vi želite natrag? Hvatam i ljude koji namjerno zajebu, samo da se vrate. I vi to želite?

NEIL: Onda ste radili s usranim bandama.

HANNA: Radio sam sa svakakvima.

NEIL: Možete li me zamisliti kako pljačkam trgovinu s tetovažom "rođen da gubim" na prsima?

HANNA: Ne mogu.

NEIL: Točno. Ja se nikad neću vratiti.

HANNA: Onda ne pljačkajte.

NEIL: Radim ono u čemu sam najbolji: pljačkam. Vi radite ono u čemu ste najbolji: sprječavate ovakve.

HANNA: Nikad niste htjeli obični život?

NEIL: Što je to, dovraga? Roštilj i utakmice? Taj obični život je vaš život?

HANNA: Moj? Ne... Moj život je zona katastrofe. Imam skroz sjebanu pokćerku, jer joj je otac seronja. Imam ženu. Mimoilazimo se na nizbrdici braka. Mog trećeg. Jer sve svoje vrijeme jurim okolo momke poput vas. To je moj život.

NEIL: Momak mi jednom reče: Ne veži se ni uz što što ne možeš napustiti za 30 sekundi... postane li vruće. Ako ste mi za petama i pratite me u stopu, kako očekujete održati brak?

HANNA: Zanimljiva primjedba. A vi ste redovnik?

NEIL: Imam ja žensku.

HANNA: I šta joj kažete?

NEIL: Da sam trgovac.

HANNA: I ako vidite mene iza ugla, napustit ćete tu ženu? Bez pozdrava?

NEIL: Takva je disciplina.

HANNA: Jako neobvezno.

NEIL: Tako je kako je. Ili bolje da se obojica latimo drugog posla.

HANNA: Ja ne znam raditi ništa drugo.

NEIL: Ne znam ni ja.

HANNA: A baš i ne želim.

NEIL: Ni ja.

HANNA: Znate, ponavlja mi se taj san... Sjedim za velikim banketnim stolom. Sve žrtve svih ubistava na kojima sam radio zure u mene... s crnim očnim dupljama, jer im strašno krvari iz rana na glavi. I eto ih, krupni naduti ljudi, jer našao sam ih pošto su dva tjedna bili pod krevetom. Susjedi prijavili smrad. I eto ih... svi samo sjede.

NEIL: Šta kažu?

HANNA: Ništa.

NEIL: Nema razgovora?

HANNA: Nemaju što reći. Samo se gledamo. Oni gledaju mene. I to je sve, to je san.

NEIL: Ja sanjam da se utapam. Moram se probuditi i početi disati, ili ću umrijeti u snu.

HANNA: Znate li što to znači?

NEIL: Da. Imam puno vremena. Dovoljno vremena...

HANNA: Da radite što želite?

NEIL: Točno.

HANNA: I radite li to sada?

NEIL: Ne, ne još.

HANNA: Znaš, sjedimo ovdje... Ti i ja, kao dvojica običnih momaka. Vi radite što radite, ja radim što moram. I pošto smo se sreli licem u lice... Budem li na poprištu i moram vas smaknuti, neće mi biti drago. No znajte jedno... Trebam li birati između vas... i nekog bijednika čiju ćete ženu učinili udovicom, brate, ode ti.

NEIL: Postoji i druga strana tog novčića. Šta ako me stvarno stjerate u škripac... i ja moram smaknuti vas? Jer, bez obzira na sve, nećete mi stati na put. Sreli smo se licem u lice, da. Ali neću oklijevati, ni sekunde.

HANNA: Možda će tako i biti. Ili... tko zna?

NEIL: Možda se više nikad nećemo vidjeti.

Obojica se blago smiju i gledaju jedan drugom ravno u oči.

(zurnal.info)