Kultura

ZUMRA: Pjesme usamljenih žena

Iako još nije uspjela čuti niti ton iz njene harmonike, Amira Medunjanin uživala je u činjenici da u Amsterdamu živi Merima Ključo koja dobro svira sevdah. Nikada je nije vidjela ali je znala da je to ona čim je ušla na tonsku probu koncerta u Rotterdamu. Mada nije mogla ni naslutiti kako bi ta saradnja mogla izgledati, odmah je poželjela da njih dvije rade zajedno.

Ovaj pasus zvuči kao još jedna urbana legenda i nemam ništa protiv toga da to i postane. Album kakav je Zumra to zaslužuje. Mene je zadužio.

  • Amira i Merima naučile su me da drugačije gledam neke pjesme. Smjestile su ih u odgovarajući emotivni okvir, kakav im je oduvijek i pripadao. Takva je, recimo, pjesma Mehmeda majka budila, čiji me bolećiv ton oduvijek nervirao. Tek u njihovoj izvedbi pokušavam da razumijem dramu. Također, pjesmu Mito bekrijo različite interpretacije pokrile su kafanskim bijesom. Njih dvije pomele su srču i ponovo pjesmi vratile čežnju.

  • Harmonika je na ovim prostorima ponižen instrument, ali na Zumri mu je konačno vraćeno dostojanstvo. Moramo biti zadovoljni zbog činjenice da je Ismet Alajbegović Šerbo napokon dobio nasljednika ili tačnije nasljednicu. Ako povjerujemo onima koji tvrde da je Šerbo za sevdah učinio ono što je Eric Clapton učinio za blues, slijedeći istu pamet možemo Merimu Ključo uporediti sa Jonom Spencerom. Ona je iz sevdaha izvukla čisti ekstrakt i dala mu novu snagu.

  • Na Wikipediji postoji tužan podatak o društvenim pravilima naših dragih predaka. Tamo piše da su žene nekada sevdalinke pjevale isključivo u kućama i bez ikakve instrumentalne pratnje. Kada Amira pjeva Bogata sam imam svega može se čuti kako diše pusta prostorija. Još jedan poznat duet zanimljivo je interpretirao istu pjesmu. Radi se o pokojnim Pavlu Vujisiću i Slobodanu Aligrudiću koji su uz dobru mezu uspješno ispunili ovaj zadatak u filmu Sjećaš li se Doli Bel.

Na kraju je važno pomenuti da Zumra nije rezultat kratkotrajne saradnje dvije umjetnice. Uvjerili su me da se radi o kreativnom duetu sa dugoročnim, ozbiljnim namjerama. Radujte se sevdalije.

( Za sva dodatna pitanja pogledati intervju sa Amirom Medunjanin.)

LED ZEPPELIN: Reci "baby" 225 puta

Kultni hard rockeri smislili su neke od najboljih i najoriginalnijih riffova u istoriji popularne muzike, ali u tekstovima su često gubili inspiraciju. Poetika Zeppelina temelji se na deset ključnih riječi koje se učestalo ponavljaju – baby, babe, mama, man, woman, girl, love, gonna, wanna, ramble.

 

Statistika je neumoljiva.

  1. Baby (225 pojavljivanja)

  2. Babe (46)

  3. Mama (42, samo na albumu Physical Graffiti otpjevana je 29 puta)

  4. Man (34, uključujući varijante hangman, policeman, backdoor man)

  5. Woman (69, uključujući varijante brown-skin woman, steady – rollin' woman, big-legged woman)

  6. Girl (37)

  7. Love (174, uključujući varijante lurve, luhurve, leerrve, lorhorve )

  8. Gonna (116)

  9. Wanna (46)

  10. Ramble (10)

ALAN FORD: Tko vrijedi - leti 40 godina

Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti i raznih -izama da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava.

 Mogao bih se sa velikom sigurnošću opkladiti (u cijelu kolekciju Alan Forda) da ne postoji niko, ko je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka odrastao na području bivše Jugoslavije, ko nije makar jednom pročitao (ili bar držao u ruci) neku epizodu Alana Forda. Stripovi su tih godina bili nezaobilazno štivo djece, omladine i ponekih, kako su ih tada smatrali, infantilnih i neozbiljnih odraslih.

Nije tada bilo raznih razbibriga poput interneta, video-igara, kućnih kina i inih multimedijalnih džidža-midža, ali postojala je bogata strip produkcija. Strip izdavaštvo je proživljavalo svoje zlatno doba: bilo je tu svega – od westerna, preko SF-a i noir-a, do detektivskih i humorističnih stripova. Ali posebno mjesto, svakako, zauzima strip serijal Alan Ford.

Početak zanimanja za Alana Forda predstavljalo je svojevrsnu inicijaciju u svijet odraslih, prelazak iz kratkih hlačica u pantalone, konačno raskršćavanje sa djetinjstvom i junacima Lunovog Magnus Stripa i Zlatne Serije. Čak su i oni, već pomenuti, mudroseri i dušebrižnici, koji su strip smatrali zabavom za djecu, u slučaju Alana Forda pravili iznimku. I oni su morali priznati da je Alan Ford više od stripa.

Danas, nakon četrdeset godina izlaženja, može se, bez imalo pretjerivanja reći da je Alan Ford ostavio neizbrisiv trag u popularnoj kulturi ovih prostora i prerastao u svojevrstan kult.

Više od parodije

Sve je krenulo prije četrdeset godina, kada se u maju 1969.godine, nakon višemjesečnih priprema autorskog tandema, crtača Magnusa (Roberto Raviola) i scenariste Bunkera (Lucciano Secchi), na italijanskim kioscima pojavio prvi broj Alana Forda. Početak nije bio baš sjajan. Prvi broj novog strip serijala prodat je u Italiji u samo 22.000 primjeraka, a drugi je bio prošao još gore - prodato je jedva 8.000 primjeraka. Srećom, izdavač Editoriale Corno se, bez obzira na loše početne rezultate, odlučio da sačuva serijal što im se dvije godine kasnije pokazalo kao ispravan potez. Naime, u 26.broju, u kojem se po prvi put pojavljuje lik Superhika, smećara alkoholičara koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, dolazi do preokreta – tiraži počinju da premašuju 100. 000 primjeraka.

Strip je prvobitno zamišljen kao parodija na, tada naročito popularni, špijunski žanr – prije svega na Jamesa Bonda. Kako svi znamo, James Bond je inteligentni, šarmantni i rastrošni tajni agent, vječito okružen lijepim ženama i opremljen najsavremenijim oružjem, koji sa nonšalancijom rješava i najsloženije probleme i pobjeđuje genije zla koji prijete svjetskom poretku. Jednom riječju – heroj! Glavni likovi ovog stripa, okupljeni u najtajniju organizaciju kodnog naziva Grupa TNT, su upravo sve suprotno od navedenog – šačica siromaha, koji su potpuni diletanti u pogledu špijunskih poslova, ali koji se uvijek nekako, pored svoje smotanosti i pehova, uspiju izvući iz situacija u koje upadaju. Jednom riječju – antiheroji! No strip je i više od parodije. Magnus i Bunker uspjeli su, koristeći se specifičnim, njima svojstvenim, crnim humorom i satirom, upakovati jednu oštru kritiku tadašnjeg društva. Treba imati u vidu društveni kontekst u kojem je stip nastajao – šezdesete godine prošlog vijeka bilo je doba liberalizma i opće pobune protiv imperijalnih tendencija Zapada i totalitarizma Istoka. Oni bez pardona kritikuju različite društvene devijacije – klasne i socijalne razlike, nacizam, rasizam, ine ideologije itd. Ali oštrica njihove kritike, najviše je usmjerena prema samom čovjeku. Kako to primjećuje Ivica Ivanišević u svom eseju Narodni heroji, strip serijal Alan Ford se može smatrati svojevrsnim manifestom mizantropije. Bez obzira što ćete u stripovskom univerzumu Alana Forda, uzevši u obzir kako pozitivce tako i negativce, teško pronaći neki karakter koji ne pokazuje poneku, iz široke lepeze, ljudskih mana i nedostataka, čitatelji ih i dalje vole, te se na jedan neobičan način identificiraju s njima. Prepoznajući sebe u likovima iz stripa, ili makar onaj tamni dio naše ličnosti, koji stalno zatomljujemo ili pod društvenim pritiscima nastojimo da kontroliramo ili korigiramo, postajemo svjesni činjenice da je čovjek nesavršeno biće i da se ne trebamo stiditi zbog toga što smo ponekad, poput njih, sebični, naivni, isključivi, pohlepni itd. Ipak smo samo ljudi. Autori nas stalno podsjećaju na to. Tako, naposlijetku sam čin čitanja postaje svojevrsna katarza. Možda bi valjalo razmotriti mogućnost da se Alan Ford koristi u terapijske svrhe, te se izdaje u apotekama na ljekarski recept?

Pored rečenog, serijal je prepoznatljiv i po osebujnom Magnusovom crtačkom stilu, pomoću kojega je uspijevao dati sjajnu vizualnu karakterizaciju likova i situacija, te neobičnom formatu 22 x 14 cm sa dva kadra (slike) na jednoj stranici. Valja pripomenuti da je Magnus nacrtao prvih 75 epizoda serijala (što se i smatra najboljim periodom Alana Forda), a kasnije se na mjestu crtača izmijenila cijela plejada autora, koji su, uglavnom, bezuspješno nastojali kopirati njegov neponovljivi grafički izraz. Crtež je, kao i sama poetika stripa, crno-bijeli. U stripu je naglašena polarizacija: s jedne strane je predstavljeno ekstremno siromaštvo (gdje pripadaju i glavni likovi koji maštaju o komadu kruha i salame), a s druge strane svijet bogatuna i raskoši. Dakako, tu je i sveprisutna tenzija između ova dva svijeta na kojoj najčešće i počivaju najbolji gegovi i replike u stripu. Primjerice, Bob Rock odjeven u Djeda Mraza obraća se bogatoj gospođi: - «Hej ružna vještice, koža ti se već osušila, a leđa izgrbila! Daj nešto za siromahe prije nego što otegneš papke!» - «Kako se samo usuđuješ, smiješni patuljče, i to meni koja sam u najboljim godinama?! Evo za tebe, a ne za siromahe!» (slijedi udarac kišobranom u glavu) – «Zašto..? Jao...Ne znam tko je u ovom gradu veći siromah od mene!». Još jedan važan element stripa je viđenje važnih historijskih događaja i ličnosti, koji se predstavljaju kroz priče Broja 1. Ovdje autori, deridijanski promatrano, potpuno dekonstruiraju historijske fakte, i nude svoje duhovite verzije događaja. Pa tako npr., u njihovoj verziji, Trojanski rat je počeo kada je Paris htio vratiti Helenu Menelaju, a ovaj je nije želio nazad jer je bila raspikuća i dovela ga do prosjačkog štapa. Ili, Leonida je «junački» pao u Termopilskom klancu i zaustavio najezdu Perzijanca tako što je kukavički htio pobjeći, ali se, budući da je bio debeo, zaglavio u klancu. Mnogo je takvih primjera...

Državni ljubimci

Zanimljivo je to da je serijal, osim u rodnoj mu Italiji, najveći uspjeh ostvario u bivšoj Jugoslaviji. Pokušalo se i s probojem na francusko tržište, gdje je poslije 12. broja, zbog nedostatka intreresa, serijal ugašen. Popularnosti stripa na teritoriji bivše Jugoslavije, nesumnjivo je doprinio sjajan prijevod hrvatskog novinara Nenada Brixyija, koji se, u tom smislu, smatra trećim autorom ovoga stripa. To nije bio nimalo lagan posao budući da je strip bio pun igara riječima. Brixy im je doskočio tako što je, često koristeći arhaični hrvatski (npr. «Tko to tako neuviđavno buči?», «Gle, sniježi!», «Brzo Bobe, raščetvorit će nas», i sl.), dao sebi slobodu da koristi i riječi bliske domaćim čitateljima, a da pri tom ne naruši autentičnost originala (npr.natpis na limenki «Malo kola, više smola», ili na Grunfovoj majici «Čim vidiš duha, napij se PIK piva do uha»). I sam Bunker mu je u jednom intervjuu odao priznanje za zasluge koje je imao na popularizaciji Alana Forda u bivšoj Jugoslaviji. Inače, serijal se na ovim prostorima prvi put pojavio 1972.godine u izdanju zagrebačkog Vijesnika, pod čijim okriljem je i izlazio do raspada SFRJ. Posljednjih godina, Alan Ford izlazi na ovim prostorima, kao regularna serija u izdanju Color Press International iz Novog Sada, odnosno kao reprint starih epizoda u izdanju Strip-agenta iz Zagreba i Varm Comicsa iz Skoplja. Također, Strip-agent je pokrenuo i Kolor biblioteku Alan Ford u kojoj objavljuju najbolje epizode u koloru i na A5 formatu. Hvale je vrijedan potez Strip-agenta da svoja reprint izdanja objavljuju sa Brixyievim prijevodom.

I danas, 40 godina poslije, serijal Alan Ford izlazi u Italiji u mjesečnom ritmu. Do sada je izašlo više od 500 brojeva regularne serije. Međutim, današnji je Alan Ford tek blijeda slika onoga stripa kojeg su 1969.godine osmislili Magnus i Bunker. Kako je već pomenuto, Magnus napušta serijal poslije 75.epizode, i od tada počinje lagani pad kvaliteta stripa, kako u crtačkom, tako i u scenarističkom smislu. Serijal je, nažalost, izgubio svoj prepoznatljivi humor, britkost u seciranju društvene zbilje. Današnje stanje u kojem se serijal nalazi najbolje objašnjava sam Bunker slijedećim riječima: "Prošlo je vrijeme satire. Kako političke, tako i socijalne. To više nije u modi. Alan Ford nekako preživljava jer je postao neka vrst institucije”. Ako je mislio na nedostatak materijala za satiru, ne bih se s njim složio. Pa barem ga današnja bosanskohercegovačka zbilja demantira! Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti, raznih -izama, itd., da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava. Čini se da (rani) Alan Ford nikada nije bio aktuelniji kod nas negoli danas.

I da ne zaboravim na kraju. Predlažem autorima budućih rječnika stranih riječi i izraza da u njih nezaobilazno uvrste natuknicu alanfordovski, koja se već odomaćila u jezicima naših naroda i narodnosti i označava nešto groteskno, nadrealno, iskarikirano do krajnjih granica.

Haris Cerić(autor je magistar pedagoških nauka, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U slobodno vrijeme, sa kolegama sa FPN svira u r'n'r bandu "Still Crazy".)