Kultura

HITCH - Clair. Obscur, Latest Flame Records, 2009

Trojica mladića iz malenog gradića Kortrijk sa jugoistoka Belgije su sve svoje slobodno vrijeme provodili uglavnom ne radeći ništa pa su tako1994. godine oformili band pod nazivom HITCH. Inspiraciju za naziv banda nalaze u filmu The Hitcher gdje Rutger Hauer glumi manijakalnog ubicu.

Prije objavljivanja svog debut albuma snimaju mini CD-a pod nazivom Triggered Backwards, a potom 2003. godine i devet godina od formiranja snimaju svoj prvi dugosvirajući album pod nazivom Monolith (2003, Delboy Records). Već sljedeće godine objavljuju album Trails are Ablaze!, a nakon pauze od dvije godine objavljuju album We Are Electric! (2006).

Posljednji album pod nazivom Clair. Obscur objavljuju u maju mjesecu 2009. godine i već na prvo slušanje može se uočiti znatna razlika u odnosu na prethodne albume. Sa sigurnošću se može reći da je band znatno zreliji i da su konačno dovršili svoj stil muziciranja. Zvuk je u potpunosti amerikaniziran i teško je povjerovati da ga stvaraju Belgijanci. Na albumu se nalazi 11 upečatljivih numera koje su se u potpunosti približile klasičnom američkom noise zvuku.

Album otvara pjesma Aart Nouveau u prepoznatljivom Big Black maniru gdje uz modulisani vokal i sitno režuću gitaru ulazimo u svijet grupe HITCH koja ovim albumom potvrđuju da su danas jedan od najboljih evropskih noise i post-punk bandova.

Slijedi Carbon Wheels koja ne smanjuje osjećaj haosa koji proizvode momci iz HITCH-a, kakav smo nekada dobijali od David Yowa i njegovih Lizarda.

Potom se redaju bassom napumpana i nabijena We Were All Wrong, a potom veoma tužna i deprimirajuća Choking On Air sa cvilećim gitarskim rifovima. Melanholični i marčni osjećaj se nastavlja i u numeri This Is Where It Ends dok poprilično haotična i na trenutke teško slušljiva Dirty Trixxxxxxx nas dovodi do polovine ovog odličnog albuma. Sve se i dalje nastavlja u haotičnom, mračnom i za mnoge teško svarljivom muzičkom izražaju koji na trenutke prelazi u klasičnu Butthole Surfers zafrkanciju kao na pjesmi The Day Kid C Bit The Dust da bi album priveli kraju sa brzom Old Modena, a potom i najsporijom numerom na albumu pod nazivom Burn This Place. Sve je na kraju začinjeno sa sedmominutnom The Paper Beast.

Sve u svemu fantastičan album koji bi na nezavisnim listama trebao da bude pri samom vrhu kada se budu pravile liste najboljih albuma za tekuću godinu.

(zurnal.info)

Damir Imamović STAV O kome govori sevdah

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

1.

Kako se zove onaj sevdah?”, neko me je to jednom pitao ciljajući na: “Kako se zove ona pjesma?”. Užasno mi se svidjelo to kvantificiranje, pretvaranje jedne “sevdalinke” u “jedan sevdah”. Svaki tradicijski čistunac na to bi zasigurno upozorio: “Ne kaže se ‘jedan sevdah’ nego ‘jedna sevdalinka’! “Pjeva se ‘sevdalinka” a sevdah je osjećaj; dolazi od riječi ‘sevda’ što znači ‘crna’…”.

Čemu ovo cjepidlačenje? Muzika je živa stvar! Sevdah je živa stvar! Od bespoštedne borbe za čistinu izvora draža mi inovativnost. Makar nastala iz greške, iz prljanja izvora. Šta otvara puteve dalje? To je pravo pitanje.

Zamislimo:

Zato što trnem svaki put kad čujem dobar sevdah.”

Taj sevdah je ona najbolje pjevala.”

Daj da odsviramo na kraju onaj tvoj sevdah!”

2.

Greška. U umjetnosti te može odvesti do prelijepih stvari ako si radio dovoljno da prepoznaš onu koja otvara puteve. Nema pravog načina, nema pravog sevdaha. Za uho “školovanog muzičara” Hamićev “dis” u E duru zvuči kao greška. Hamićevo nazalno pjevanje sistemska je greška (na našem putu u Evropu!). Kada bismo imali samo zrno njegovog talenta za tako prelijepe sudbonosne greške… Stilotvorne.

3.

Kada sam bio dječak, čuo sam nekog kako kaže: “Kakva ‘narodna’ pjesma?! Nije se narod skupio na livadi i napisao pjesmu!” Zaista! Zamisli usamljenu ženu koja usred pustinje zapjeva “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. Kakvo skrnavljenje njene samoće izbija iz naziva “narodna pjesma”! Mnogo je ličnije ono “autor nepoznat” ili “autorica nepoznata”. Mnogo više fer. A zamisli sljedeću vrtoglavu konstrukciju: novokomponovana narodna pjesma! Riječ je o narodnoj pjesmi koja je, možda, “iznova komponovana”? Iako je potpuno nova, ona je uvijek osuđena da bude stara - narodna! Istost garantuje ponavljanje i ponavljanje garantuje istost. Sve zarad identiteta, kulturološke jednakosti njih nekadašnjih i nas sadašnjih.

3.1.

Čega se bojimo? Šta to grčevito ne smijemo ispustiti u protoku vremena između njih i nas? Je li to samoća? Tuga? Zamisli grupu ljudi koja svoj identitet gradi na samoći jedne žene.

4.

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi. O kome onda govori sevdah?

5.

Ljudi koji pjevaju sevdah osuđeni su na negiranje vlastitog tijela. Pjevač pjeva u njeno ime, pjevačica pjeva u ime napuštenog momka. Vlastita emotivnost stavlja se u službu, glas se posuđuje. To su socijalne figure potiranja individualnosti umjetnika.

U sevdahu ništa nije nezgrapno. Izvođač je interpretator “narodnog melosa”. On, ili ona, samo interpretira ono što kao riznica postoji. Ponovo istost nas i njih. Ovoga puta kao negiranje pjevača kao subjekta pjesme. On je uvijek “jedan od nas” koji pjeva. To ketmanstvo pjevača sevdaha možda je potiranje novovjekovnog subjekta u romantičarskoj tradiciji koju nikada nismo prebolovali? Kako je Muhamed Pašić Mašura mogao (na onoj staroj singlici snimljenoj u pratnji sazlije Selima Salihovića) tako predivno otpjevati: “Aj, nisam došla / Da vam vodu nosim / Aj, ja sam došla / Da vam sina rodim”?

Igra u istoj matrici patrijarhalne kulture daje muškarcima i ženama zajedničko tlo za međusobno razumijevanje?

5.1.

A možda upravo u tom interpretatorskom, u tom hermeneutičkom karakteru pjevanja sevdaha ima nešto oslobađajuće? Nije li posuđivanje glasa performativ? Nije li to body art?

Možda je u doba tradicionalizma koji ne mari za tradiciju dobrodošla transrodna interpretacija sevdaha?

6.

Može li se danas pisati novi sevdah?”, neprestano me pitaju s nevjericom. Šta da im kažem? Ne postoji nemoguće kad je u pitanju kreativnost. Reći da je nešto nemoguće u umjetnosti znači samo priznati da ti to nisi u stanju.

7.

Zlatno doba” sevdaha. Kada je 1945. godine osnovan Radio Sarajevo, muzika se izvodila uživo. Pjevale su se partizanske pjesme i sevdalinke. U početku ih je bilo malo, tek oko stotinjak. Zbog toga je mlada industrija ploča ubrzano počela tražiti nove melodije. Neki od pjevača i muzičara tako su počeli pisati vlastite pjesme:

Bosno moja poharana” – Jozo Penava

Sve behara i sve cvjeta”, “O, jeseni, tugo moja” – Zaim Imamović

Sa Igmana pogledat je lijepo”, “Da sam ptica” – Jovica Petković

Stara staza”, “Vratnik pjeva” – Ismet Alajbegović Šerbo

Sinoć sam ti Safo” – Muhamed Mešanović Hamić

Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu” – Dragiša Nedović

7.1.

Još je jedan put autorstva: prilikom audicija na Radio-Sarajevu urednici su tražili od svakog novog pjevača da donese poneku staru pjesmu iz svog kraja kao uslov da pristupe snimanju. Nedostajalo je pravih “narodnih pjesama”, što se često svodilo na “pjesama kojima se ne zna autor”. Prema svjedočenju jednog člana orkestra iz tog vremena, pjevači su pronalazili stare tekstove u zbirkama prvih sakupljača “narodnog blaga” i pjevali ih na već poznate melodije, ponekad neznatno izmijenjene. Pored ovog standardnog trika, često su pronalazili i tekstove romantičarskih pjesnika na koje je neko od članova orkestra pisao melodiju. Vrlo često su ih uspijevali podmetnuti kao narodne. Neke od njih su kasnije potpisane kao autorski radovi. Neke nisu nikada.

7.2.

Michel Foucault tvrdio je da autor kao ličnost sjedinjuje sve ono što napiše u jedinstven opus. Opus se zamišlja kao monumentalna, neprotivrječna tvorevina, te će čistunci u njega umetnuti i autorov spisak za nedjeljnu kupovinu zametnut u rukopisu nedovršenog romana.

Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

8.

Mikija Petrovića zvali su “narodnjački Paganini”. Kada je došao u orkestar Radio-Sarajeva, legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo pomogao mu je da se intonativno usavrši i stvori vlastiti stil.

Cijeli život je Miki Petrović imao svega nekoliko taktova da pokaže šta zna. Nije bilo muzičkih producenata koji bi mu producirali solo ploču, napravili bend i stvorili od njega internacionalnu zvijezdu. Bio je osuđen da ostane čovjek koji svoju kreativnost mora zbiti u minijature između strofa. Da li je on bio autor? Kako naplatiti autorska prava na stvaranje stila? Šta Miki Petrović kao ličnost sjedinjuje?

Nije zabilježeno da je neko napravio intervju sa Mikijem Petrovićem.

Ni sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

9.

U tekstovima sevdaha, u sevdahu “kao poeziji”, neprestano se bore želja da se kaže previše i želja da se ne kaže ništa. Svako dodavanje na ovu rečenicu predstavljalo bi ustupak prvoj želji.

10.

Sjećam se da mi je na studiju filozofije trebalo nekoliko godina da naučim čitati između redova. U Derridinom tekstu počneš odjednom prepoznavati Lacana, u Hegelovom Platona. Kada je jednom naučiš, ta vještina te progoni. Odjednom u nekoj ragi Ravija Shankara počneš prepoznavati čuveni foršpil iz “Dvije su se vode zavadile”; shvatiš i da Hamićev saz evocira sitar. U vrtoglavim međuigrama Jovice Petkovića možeš čuti Charlija Parkera i počneš osjećati nove ritmove u poravnim pjesmama. “Čiji sam ja komadić?”, pitaš se.

11.

Od tradicije treba otimati dobre stvari, kamčiti ono malo zrnevlja iz toliko praznih ljuštura. Kad se sjetim beskrajnih sati nad starim singlicama, preslušavanja desetina ploča da bih naišao na jednu dobru pjesmu. Ili kupovine nekoliko CD-ova radi samo jedne genijalne dionice...

I to još traje.

11.1.

Gomile ispranih, ponavljačkih izvedbi radi jednog dobrog sevdaha.

(zurnal.info)

Raspored projekcija na SFF-u
PJESMA: Leonard Cohen

Što se mene tiče

draža mi je vladavina

naših domaćih ubica

i uvjeren sam

da će strani ubica

potamaniti više nas

nego stari

nama poznati ubica

Iskreno govoreći ne vjerujem

da iko od njih ima namjeru

rješavati naše društvene probleme

Svoj stav zasnivam na tome

šta mislim o svome prvom susjedu

i samo se nadam

da neće postati još gori

Zato sam ja patriot,

ne volim vidjeti

zapaljenu zastavu

zato što taj čin uzbuđuje

ubice na obje strane

sve do žalosnog pretjerivanja

koje nastavi da traje u veselju

uglavnom bez ikakvih zapreka

sve dok ne izginemo po posljednjeg.


(Antologija kanadske poezije, Tetovirana zemlja, priredili i preveli: Goran Simić, Višnja Brčić, Buybook, 2009)

Steve Earle, Townes Gdje smo mi bili kada su Townes i Steve jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno.

Dobar dio krivice za to snosi i sam Townes. Tvrdoglavo je istrajavao na svojoj poziciji odmetnika i prezirao marketinške trikove i poslovna pravila. (Pretpostavljam da i to zvuči nevjerovatno u ovo odurno doba red carpeta.) Najveći dio života Townes je proveo u svojoj kolibi u Tennesseeju. Bio je alkoholičar, po vlastitom priznanju ovisan o jeftinoj votki. Svoju stolicu na trijemu napuštao je samo kada bi objavio novi album, a i tada je uglavnom birao opskurne klubove. Također, tvrdoglavo je istrajavao na jednostavnosti svojih snimaka. Bio je to producentski i aran žerski minimalizam, nedoljivo elegantan.

Toliko o Townesu, za sada, jer pravila lijepog ponašanja upozoravaju da se moramo vratiti temi našeg teksta. Stoga drugog glavnog junaka u priču uvodimo u narednoj rečenici.

Steve Earl nikada nije krio da najveći dio svoje inspiracije duguje Townesu Van Zandtu. Pronašao sam dvije verzije njegove osmrtice. Prema jednoj napisao je: Townes van Zandt je najbolji kompozitor na cijelom svijetu. Staću na sto Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati, a druga kaže: Townes je najbolji singer/songwriter na svijetu, a to sam spreman u lice kazati i samome Dylanu. Bez obzira na detalje, jasno nam je šta je fan želio da kaže.

Njih dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine. Townes je iza sebe već imao dva albuma i skoro dovršeenu legendu, a Earle je bio osamnaestogodišnjak koji je u tihom kauboju sa naočalama vidio osobu koja mu može pomoći da stvara pjesme koje će se slušati kao književnost na radiju. Ponudio mu je doživotno prijateljstvo, a znamo već, u kaubojskim filmovima ne postoje prekršena obećanja, pa ni u ovoj priči. Legende kažu da je Earle nastupao umjesto Townesa kada je ovaj bio isuviše pijan, pa čak je i sina nazvao po svom drugu.

Nakon što je čitavog života usviravao Townesove pjesme, Earle je konačno odlučio i da ih snimi. Čini se da je za to izabrao najpogodniji momenat u karijeri. Jer, ni njega život nije štedio, bilo je svega – bolnih razvoda, tragičnih smrti, zatvora, heroina, poniženja... U posljednje vrijeme muzički mainstream skrenuo je svoj cinični pogled na njega. Zadnja dva albuma The Revolutions Starts Right Now (2005) i Washington Square Serenade (2008) osvojili su Grammy nagrade. Čini se da je Earle smatrao da je tek sada u stanju pomoći svom genijalnom prijatelju...

Na albumu Townes Earle je izabrao 15 najdražih Townesovih pjesama: Pancho and Lefty, White Freightliner Blues, Colorado Girl, Where I Lead Me, Lungs, No Place To Fall, Loretta, Brand New Companion, Rake, Delta Momma Blues, Marie, Don’t Take It Too Bad, Mr. Mudd and Mr. Gold, (Quicksilver Daydreams Of) Maria, To Live Is To Fly... Primjećujete da nema nekih velikih Townesovih pjesama, poput Waitin' Around To Die, pa ni gore pomenute izabranice moga srca, ali sigurno je Earle imao debele razloge za ovakvu listu, razloge koji se tiču suštine njihovog prijateljstva. Upućeni kažu da su diskretne posvete posijane na svakoj pjesmi, pa se čovjek osjeća kao da čita tuđu poštu dok preslušava ovaj album. Zbog toga ga je teško i ocijeniti.

Što se mene tiče, slušao sam Earlove albume sa mnogo dojmljivijim izvedbama, a i ove pjesme nekako mi bolje zvuče u Townesovim verzijama. Hoću da kažem da sam mnogo više očekivao od Townesa. Ali, naša očekivanja ovdje nisu važna. Ovaj album je pitanje odnosa dvojice prijatelja. Jer, gdje smo mi bili kada su oni jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

(zurnal.info)

REZ: Državni neprijatelji, Michael Mann

Zašto gledati: Glumac Johnny Depp i režiser Michael Mann uspjeli su u pokušaju da prikažu drugo lice omraženog i hladnokrvnog ubice Johna Dillingera, idealizirajući ga i promatrajući očima običnih Amerikanaca prije 80 godina. Dillingerova ekscentričnost, Deppova odlična gluma i poznata, ali dobra režija Manna, podsjećaju na kultnu Vrućinu ovog režisera, a to je više nego dobra preporuka za gledanje.

O čemu se radi: Pljačkaš Dillinger vjerovatno je bio najpoznatiji američki državni neprijatelj. Bio je poznat po hladnokrvnom ubijanju policajaca i dva, sada već mitska, bijega iz zatvora. Njegova razbojništva i njihova brutalnost tokom Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća zaintrigirali su Bryana Burrougha da provede opsežno dvogodišnje istraživanje i napiše knjigu Državni neprijatelji: Najveći američki val kriminala i rođenje FBI-ja (1933-34.). Prvobitno je Burrogh trebao napisati scenarij za igranu seriju po narudžbi HBO-a, a koju je trebao producirati Robert de Niro, ali je zbog Burroghove sporosti, tačnije predanosti, ovaj projekat propao. Nakon nekoliko godina dospio je u ruke režiseru Michaelu Mannu koji je nakon Vrućine uspio napraviti još jedan odličan mafijaški film.

Obrati pažnju: Dillingerov odnos prema običnim ljudima i stvaranje imidža kroz pažljivo odabrane poteze i pljačke te odnos prema novinarima. Ništa nije radio slučajno i nepromišljeno zbog čega su ga siromašni Amerikanci smatrali svojim herojem.

Premotati: Sve scene pljačkanja banki i pucnjava liče jedna na drugu, pa se čini kao da se ponavljaju tako da ih je moguće preskočiti. Ipak, svaka od njih sadrži zanimljive dijaloge i poseban odnos Dillingera prema taocima i zaštitarima.

Ponoviti: Dillingerove razgovore sa djevojkom Billie (Marion Cotillard). Film je pravljen prema istinitim događajima i ovi razgovori, koji se mogu učiniti sterotipnim, odlično prikazuju Dillingerovu ličnost. Deppova gluma dodatno čini scene vrijednim ponovnog gledanja.

Ekipa: Uloge: Johnny Depp, Christian Bale, Marion Cotillard, Billy Crudup, Stephen Dorff, Lili Taylor, Channing Tatum, Emilie de Ravin

Režiser: Michael Mann

Scenarij: Ronan Bennett, Ann Biderman, Michael Mann

Producenti: Michael Mann, Kevin Misher

Studio: Universal Pictures

 

 

(zurnal.info)

 
Kultna scena: Trainspotting, Danny Boyle


Furiozna scena na otvaranju Trainspottinga u kojoj Mark Renton (Ewan McGregor) mahnito trči ulicom i naracijom prati ostale međukadrove dok u pozadini svira Lust for Life Iggya Popa, postala je kultna čim se film pojavio u kinima. Neprepoznatljivo izgladljeli McGregor sa skoro izbrijanom glavom je teški ovisnik o drogama i lucidni narator ovog filma, za kojeg mnogi upućeni u problem narkomanije kažu da najbolje prikazuje stanje uma i zamršenost života jednog narkomana. Režier Danny Boyle zaljubljenik je u dinamične kadrove u kojima kamerom prati svoje ubrzane junake što je, osim na početku Trainspottinga iskoristio i u svom posljednjem filmu Slum Dog Millionaire u sceni kada dvojica braće trče između vozova dok glasno ide pjesma Paper Planes od M.I.A.-e. U slučaju Trainspottinga odlično su se poklopili Boylovi brzi kadrovi i odličan početak scenarija odnosno romana Irwina Welsha.

Mark Renton: Izaberite život. izaberite posao, karijeru. Izaberite obitelj, izaberite jebeni veliki TV. Izaberite stroj za pranje rublja, aute, CD plejere i električne otvarače za konzerve. Izaberite dobro zdravlje, nizak holesterol i zdravstveno osiguranje. Fiksne kamate na otplatu hipoteke. Izaberite prvu kuću. Izaberite prijatelje. Izaberite odjeću i prtljagu u istom tonu.

Izaberite odjela na otplatu u tri rate. Alat za kućne popravke i nedjeljom ujutro se pitajte ko ste.

Izaberite da sjedite na kauču i da gledate glupe kvizove dok trpate jebenu lošu hranu u usta.

Izaberite trulež na kraju svega, dok pišate po posljednji puta u jadnom domu i samo ste neugodnost za sebična derišta koja ste odgojili da vas zamijene.

Izaberite svoju budućnost. Izaberite život.

Ali zašto bih ja učinio takvo nešto?

Ja sam izabrao da ne izaberem život. Izabrao sam nešto drugo. A razlozi? Nema ih.

Kome trebaju razlozi kada imaš heroin?

 

 

 

Recesija u Hollywoodu


Hollywood je u recesiji. Zvanično. I prvi put u svojoj historiji. Ove godine je najavljeno snimanje tek pet filmova u ovom losangeleskom filmskom predgrađu dok je prošle godine snimljeno njih 21, znatno manje nego ranijih godina.

Finansijska kriza natjerala je producente da potraže jeftinije lokacije za snimanje filmova. Holivudske filmadžije se pribojavaju da će, ako kriza potraje, od glavnog filmskog grada na svijetu ostati još samo prepoznatljivi natpis na brdu.


RAST JAČI OD KRIZE


Veliki producenti ne mogu sakriti svoje iznenađenje utjecajem krize na snimanje filmova u Hollywoodu. Kino dvorane su bile pune i u vrijeme “Velike depresije”, kada je skoro svaki četvrti Amerkanac izgubio svoj posao. U ranijim krizama, poput one nakon 11. septembra, Amerikanci su štedjeli na svemu osim tehnici za gledanje filmova, većim TV ekranima, boljim zvučnicima i DVD playerima sa što više mogućnosti... Hollywood se odupirao krizi. Sve do sada.

- Dok su Hollywoodski filmovi tradicionalno odolijevali ekonomskim padovima, ovaj put bi moglo biti drugačije - izjavio je za Los Angeles Times Bobby Tulsiani, analitičar agencije za istraživanje Forrester Research.

Ova agencija tvrdi da se navike potrošača mijenjaju. Ranije generacije su zabavu, pa između ostalog i filmove, stavljale na zadnje mjesto na spisku rezanja troškova. Nova, internet generacija, spremna je prvo odreći se izlaska u kino ili kupovine originalnog DVD-a.

Internet je prepun filmova koji se mogu gledati besplatno, a cijena kupovine originalnog filma na internetu je znatno niža od cijene DVD-a.

Jedini period kada su kina bilježila manje gledalaca desio se upravo tokom Velike depresije. Trebalo je skoro deset godina da se zarade kino dvorana vrate na nivo prije početka krize.

Prošlogodišnja posjeta američkim kinima pala za je četiri posto u odnosu na 2007. godinu. Najveći pad prodaje karata zabilježili su veliki holivudski studiji poput 20th Century Fox, Paramount Pictures i Walt Disney Studios.

Prodaja diskova pala je za devet posto, a najveći pad od 22 posto zabilježila su nova izdanja, što je veliko iznenađenje.

Redovni godišnji rast u Hollywoodu će i ove godine uprkos krizi biti toliko velik da napravi rekord. Očekuje se ljetna zarada od 4,6 milijardi dolara što bi moglo postaviti novi godišnji rekord na deset i po milijardi američkih dolara, prema najavama internet stranice Hollywood.com.


NOVI HOLLYWOOD U SRED PUSTINJE


Trend takozvane odbjegle produkcije, koji se pojavio mnogo prije recesije, itekako je uticao na hollywoodsku filmsku industriju. Zbog velikih troškova snimanja u Los Angelesu, producenti su počeli da traže nove, jeftinije lokacije. Isprva je to bila Kanada, a danas je to sve češće Novi Meksiko. Ova američka savezna država nudi bolje uslove i jeftinije snimanje od Kalifornije. Oni nude beskamatne pozajmnice producentima, te 25 posto povrata poreza od svih potrošenih novaca u ovoj državi.

Guverner Kalifornije, poznati glumac Arnold Schwarzenegger nedavno je objavio mjere kojim se nada zadržati filmadžije. Ironično je to da je on posljednji nastavak Terminatora snimao van svoje države, upravo u Novom Meksiku.

Akcioni film Brz i bijesan (Fast and furious) jedan je od rijetkih koji se snima na ulicama najvećeg grada savezne države Kalifornije. Paul Audley, predsjednik organizacije Film LA, zadužene za izdavanje dozvola za snimanje, izjavio je za BBC da filmska industrija nije više zavisna od Hollywooda.

- To se nekada zvalo "odbjegla produkcija", a sada je to bježanje poprimilo ozbiljne razmjere. Stari mit, da je filmska industrija vezana isključivo za Hollywood, je mrtav - kaže Audley i objašnjava da smanjenje broja snimanja u Hollywoodu utiče na cijelu državu: To je dramatičan pad, a sličan trend postoji i u televizijskoj produkciji. Sve to pogubno utiče, ne samo na grad Los Angeles, već na cijelu državu Kaliforniju.

Losanđeleska autorska industrija, što uključuje TV i audio produkciju, zapošljava više od 200.000 ljudi i donosi do 30 milijardi dolara godišnje ovom gradu. Zbog toga se i najmanji udar itekako osjeti. Prošlogodišnji stodnevni štrajk pisaca scenarija koštao je, prema najboljim procjenama oko 400 miliona dolara, a jedna studija je izračunala gubitak od čak dvije i po milijarde dolara i 37.000 izgubljenih poslova, vezanih za ovu industriju.

Redovni godišnji skup 70 direktora NBC Unversala odgođen je prošle godine, a korporacija Viacom, u čijem su vlasništvu MTV mreža i Paramount Pictures, otpustila je 850 radnika. Crveni tepisi na holivudskim premijerama sve su manje glamurozni, troši se manje na promociju filma, a štedi se čak i na šminkama i frizurama.

Warner Bros. su se odlučili za prekidanje dugogodišnje tradicije slanja praznične ćurke glumcima, direktorima i agentima pa su posljednjeg Božića oni dobili tek besplatnu elektronsku čestitku.

Velike produkcijske kuće danas su više nego ikada oprezne prilikom sklapanja ugovora sa glumačkim zvijezdama. Jim Carrey pristao je odgoditi svoju suvlasničku dobit u filmu Warner Brosa Yes Man.

John Fithian, predsjednik Državne udruge vlasnika teatara, ima sasvim drugačije mišljenje o odnosu Hollywooda i recesije:

-Ako imate dobre filmove, ljudi će željeti dolaziti čak i tokom ekonomski teških vremena - smatra Fithian, prenosi LA Times, i navodi primjer 2005. godine kada je ekonomija cvjetala: Imali smo najgoru godinu u deceniji jer su filmovi bili jako loši.

REZ: Bruno, Sacha Baron Cohen

Zašto gledati: Jedinstven način pravljenja filmova i nasmijavanja ljudi Sache Barona Cohena još uvijek funkcioniše!

O čemu se radi: Cohen nastavlja praviti dugometražne filmove bazirane na likovima iz svoje emisije Ali G Show. Nakon Borata, Cohen je razradio lik Brune, ekscentričnog televizijskog voditelja homoseksualca. Ako se ranije imalo suzdržava, Cohen u liku Brune nema nikakvih ograničenja. Na svom putu od otpuštenog austrijskog voditelja do holivudske zvijezde sa namjerom da postane najpoznatiji čovjek nakon Hitlera, on ide i preko granice dozvoljenog. Njegova namjera skrivena iza naizgled naivnih i isforsiranih šala jeste da isprovocira, ogoli predrasude svih vrsta i pokaže ljudsku pohlepu. Sve ovo, naravno, nakon glavnog cilja producenata da film zabavi ljude i zaradi novac.

Obrati pažnju: Na inteligentno napisani scenarij i odličnu produkciju koja dočarava na šta su sve ljudi spremni uraditi da se domognu slave ili novca, apsurdnost sukoba i mržnje te originalne načine da se ismiju predrasude.

Premotati: Film je podijeljen u niz sekvenci od kojih se svaka može gledati odvojeno. Napravljen je tako da se dio filma može premotati i nastaviti gledati bez poteškoća praćenja radnje. U nekoliko navrata se Cohenovi načini da šokira i zabavi čine pretjeranim pa se premotavanje tih dijelova nameće samo i po vlastitoj granici ukusa.

Ponoviti: Kadrove Bruninog razgovora sa svećenikom specijaliziranim za preobraćanja homoseksualaca u heteroseksualce te dio nakon preobraćaja u areni za hrvanje. Brunina transofrmacija iz lika jedne seksualne orijentacije u sasvim suprotnu pred očima razjarenih, poluzrelih kečerskih fanatika vrijedna je pažnje. Zadovoljstvo gledanja lica na kojima je nevjerica i razočarenje i sposobnost Cohena da šokira njih i gledaoce je neprocjenjiva.

Ekipa: Uloge: Sacha Baron Cohen, Alice Evans, Trishelle Cannatella, Sandra Seeling, Candice Cunningham, Ben Youcef, Todd Christian Hunter

Režiser: Larry Charles

Scenarij: Sacha Baron Cohen, Anthony Hines, Dan Mazer

Producenti: Sacha Baron Cohen, Monica Levinson, Dan Mazer, Jay Roach

Studio: Universal Studios

 (zurnal.info)

KULTNI VINILI: GANG OF FOUR, Entertainment! (EMI, 1978)/Solid Gold (WB,1981)


Malo je bendova koji su imali toliko uticaja na rad drugih bandova kao što je to slučaj sa „Gang of Four“. Globalno popularni bendovi poput Franz Ferdinanda, Radio 4, The Rakes..., svoje ideološke korijene vuku upravo od Gang of Four. Benda kojeg su 1977. godine, u Leedsu, osnovala četvorica tadašnjih studenata Jon King (vokal), Andy Gill (gitara), Dave Allen (bas) i Hugo Burnham (bubnjevi). Ideju za ime banda pronalaze medijskom nazivu za četvoricu članova komunističke partije Kine koji su u vrijeme kulturne revolucije (1966-76) osumnjičena za veleizdaju.

Band je već tada okarakterisan kao skupina čudaka koja je sa svojim tekstovima protežirala radikalne političke stavove uz sirove i gnjevom nabijene kratke gitarske rifove. Muzička genijalnost ove četvorke iz Leedsa bila je klasični udar na tadašnju britansko punkersku scenu koja je još uvijek bila opterećena hladnoratovskim periodom, socijalnom nestabilnošću i političkim dešavanjima unutar Engleske.

Aim for the country fair you read it in the papers
The worst happens any week a scandal on the front page
See the happy pair smiling close like they are monkeys
They wouldn't think so but they're holding themselves down”

Aim for politicians fair who'll treat your vote hope well
The last thing they'll ever do act in your interest
Look at the world through your polaroid glasses
Things'll look a whole lot better for the working classes”

(I Found That Essence Rare, Entertainment!)

S druge strane povratili su rocku onu njegovu svojstvenost i snagu koja se polako gubila u to vrijeme pred sinfo rockom. Kombinirajući punk sa rock-om, i u kasnijoj fazi spajajući ga sa discom, funkom i psihodelijom, udarili su novi pečat mnogobrojnim bandovima, a njihov stil muziciranja je i danas osnovni postulat svirke Franz Ferdinanda, Radio 4, Hot Hot Heat, Bloc Party-a, The Rakes, Moving Units, Editorsa...

SIROVI ENTERTAINMENT

Ritam sekcija na čelu sa Burnhamom i Dave Allenom davala je pimarnu snagu muzičkom izražaju GOF-a, kombinirajući naizmjenično teške i učestale udare basa i bubnja, pri tome praveći osjetne sviračke i pjevačke pauze. Time su stvarali na trenutak utisak kao da je vrijeme stalo, a onda bi nas opet vratili u stvarnost sa novim zvučnim udarom, i opet ispočetka. Tekstovi su sociološki, dnevnopolitički, individualni i u njima preovladava osjećaj odsutnosti i nepripadanja i u velikoj mjeri predstavljaju ogledalo tadašnje političke situacije u Engleskoj.

Prvi album objavljuju 1978. godine za izdavačku kuću EMI pod nazivom „Entertainment!“ i on predstavlja sigurno jedan od najboljih debi albuma koji su snimljeni ikada. Album je proglašen najboljim albumom te godine, a oni sami odbijaju da se pojave u kultnoj emisiji BBC-a „Pop Of The Pops“ svjesno riskirajući da im publika okrene leđa. Album zauzima 490 mjesto na top listi 500 najboljih albuma svih vremena muzičkog magazina „Rolling Stone“. Već tada ih smatraju za politički najmotiviranijim post-punk bandom.

Tri godine nakon debija objavljuju album pod nazivom „Solid Gold“. Napuštaju izdavačku kuću EMi i svoj drugi album objavljuju za Warner Bros. Sistemski punk rifovi su na ovom albumu upotpunjeni sa atmosferičkim okruženjem i ispucanim ritmovima koji se šire iz Gillove gitare i izuzetno napadnim bas dionicama. Album otvara hipnotička i za mnoge kultna numera „Paralysed“ koja sa svojim muzičkim pauzama i sirovom parajućom Gillovom gitarom fantastično predstavlja ono što slijedi i što se moglo očekivati na albumu „Solid Gold“.

BLAŽI I BLJUTAVIJI

Novi album pod nazivom „Songs of Free“ objavljuju 1982. godine i na njemu se već primjećuje određeno skretanje sa pravca koji je bio zacrtan na prethodna dva albuma. I ako se na albumu nalaze i odlične numere kao što su „Call Me Up“ ili na BBC-u zbog Foklandskog rata zabranjena pjesma „I Love A Man In Uniform“, album nema žestinu i već pomenutu atmosferu s prethodna dva albuma. Odlaskom Davea Allena u Shriekback i dolaskom novog basiste Sare Lee muzika GOF-a je u znatnoj mjeri poprimila drugi oblik. Sam bas postaje znatno blaži i bljutaviji, a post-punk stil koji je bio zastupljen na prva dva albuma prelazi u sasvim nešto drugo pa dobijamo klasični funki album sa plesnim ritmovima. Album je u velikoj mjeri komercializovan, da li svjesno zbog komercijalnog uspjeha ili slučajno, sasvim je teško reći. Prema očekivanjima muzička kritika i javnost ga dočekuju na nož. Proglašen je jednom od lošijih ploča tog doba.

Sljedeće godine objavljuju posljednji studijski album prije nego što su se raspali pod nazivom „Hard“. Nakon objavljivanja, „Hard“ je po lupom kritike i fanova koji su za prethodni album već uveliko tvrdili da je preplesan i izuzetno komercijalan. Međutim sa albumom „Hard“ oni još dublje tonu u funki, disco i new wave vode. Album je prepun plesnih ritmova i šljokićastih gitarskig rifova i da, odlično paše u ljetnom periodu i na plesnom podijumu. Album otvara „Is It Love“ new wave diskoidna pjesma u kojoj ritam mašina koja je zamijenila bubnjara Huga Burnhama sa svojim pretjerano sintetičkim zvukom u potunosti GOF prebacuje među grupe kao što su The Human League. Međutim, zavisno s koje strane se gleda na ovaj album takva se može i dati ocjena. Gledajući ga kao klasični new wave album onda on može dobiti solidnu ocjenu. Međutim, za one koji sa sjetom gledaju na rani period GOF-a, to je veliko razočarenje.

POVRATAK

Sedam godina nakon raspada 1991. godine, Jon King and Andy Gill objavljuju album pod nazivom “Mall”. I on se u suštini puno ne razlikuje od prethodnog “Hard” albuma. Jedina razlika je u tome što album pored new wave stila pomalo dobija i popističku nijansu sa upotrebom ženskih pratećih vokala. Ostaje na pokušaju korištenje nešto žešćih rifova ali sve se završava na neinventivnom i blijedom pokušaju. Jedino vrijedno pažnje na albumu “Mall” je numera “Motel” koja je zaista premalo za ono što se moglo očekivati od GOF-a.

Album Shrinkwrapped objavljuju 1995. godine i može se reći da se osjeti određeni pomak i svjesno guranje od sebe disco i funki ritmova ali opet to je još uvijek znatno drugačiji GOF od onoga po ćemu su nam i prirasli srcu.

Nakon 23 godine od formiranja, GOF se 2005. godine ponovo okupljaju u originalnom sastavu i kreću na mini-turneju, a iste godine i objavljuju dupli album “Return To Gift” na kojem su ponovo snimili neke od svojih najpoznatijih klasika sa albuma "Entertainment", "Solid Gold" i "Songs of the Free". Na drugom su CD-u svoje pjesme prepustili u ruke nekim od najistaknutijih producenata i izvođača današnjice poput Yeah Yeah Yeahs, The Dandy Warhols, Ladytron, Hot Hot Heat i Faultime.

I šta još reći za band za koji upotpunosti vrijedi kovanica “da su bili ispred svog vremena” i da nakon 32 godine od osnivanja i danas služe kao uzor i band po kojima mnogi grade svoj muzički izraz.



Diskografija:


* Entertainment! (1979, EMI)

* Solid Gold (1981, Warner Bros.)

* Songs of the Free (1982, Warner Bros.)

* Hard (1983, Warner Bros.)

* At the Palace - live (1984, Mercury)

* Mall (1991, Polydor)

* Shrinkwrapped (1995, Castle)

* Return the Gift (2005, V2)