Interview

Rusmir Halilović: "Bosna" je upropastila generaciju talenata

Rusmir Halilović je košarkaški trener i osnivač škole košarke “Rin Family”. U toj školi je osnove košarke napravio Goran Suton koji je 6. oktobra odigrao prvu utakmicu za NBA ekipu Utah Jazz. U pripremnoj utakmici protiv Chicago Bullsa Suton je ubilježio dva poena a 6. oktobar 2009. bit će upisan kao datum kada je prvi igrač ponikao u sarajevskoj školi košarke obukao dres jedne NBA ekipe. Sa trenerom Halilovićem razgovarali smo o Sutonu, novim talentima koji se pripremaju u Rin Family, ali i o teško stanju u kojem se nalazi domaća košarka.

O Goranu Sutonu: - “To je prvo i jedino sarajevsko dijete koje je obuklo NBA dres. To je đak sarajevske škole košarke, odavde je otišao na univerzitet. Sramno je da taj događaj prođe nezapaženo. Meni Suton nije prvi NBA igrač, možda deseti ili više čak, ali je Suton prvi Sarajlija koji je nikao u školi Rin i obukao NBA dres. Ne znam kako će nastaviti, želim mu uspjeh, da dotakne te visine. Goran Suton je najbolji ambasador Bosne i Hercegovine. Nek smijene trenera Bajramovića zbog kojeg niko neće da igra i koji nikad nije ni trebao voditi nikoga. Goran je kod nas počeo s nule. Trenirao ga je trener Senad Redžić. Imamo u toj generaciji pet igrača koje smo poklonili Bosni, koji su završili univerzitete, što je prava rijetkost u svijetu. Upropastili su mi čitavu generaciju talenata. Mogao sam ih i ja prodati prije dvije godine. Emir Zimić je najveći talenat kojeg sam ja ikad trenirao, više je znao sa šesnaest godina nego što zna danas, upropastili su ga Dino Konaković i Mensur Bajramović. Mi smo preponosni na Gorana Sutona. Goran je dodirnuo nebo”.

O novim talentima: “Sada imamo jednu odličnu generaciju, 1996 i 1997. godište. Ukoliko obezbjedimo sredstva za njihov razvoj neki od njih će sigurno preteći uspjehe Đedovića i Sutona. Mi smo KK Bosni poklonili čitavu jednu generaciju talenata, obećali su nam da će i oni nama zauzvrat pomoći ako ti dječaci postanu nešto. Zauzvrat nismo dobili ništa. Nije do KK Bosna, to je samo do lopovluka i nemorala. Da nam daju što zaslužujemo, mi ne bi dvadeset godina brinuli kako ćemo platiti Skenderiju. Ja te klince nisam dao upravi Bosne, dao sam ih Bosni koju sam ja stvarao i kakvu sam ja stvarao, a ne da ih oni prodaju. Oni su ih odmah prodali. Bosna je centralni dio Dinarida, to je najveći svjetski resurs vanserijskih talenata, ne samo za košarku nego i za ostale sportove”.

O Nihadu Imamoviću: “Mi evo zovemo Nihada Imamovića, čovjeka koji je preumoran noseći i reprezentaciju i KK Bosnu: Nihade Imamoviću, dođi u „Rin“, mi imamo sve, imamo poštenje, imamo provjerene programe i sve uslove za rad. Dođi u „Rin“ da zaustavimo propadanje talenata, da stvorimo nove igrače i na taj način damo najbolje publici”.

O KK Bosni: “Bosna ima odličnog trenera Vladu Vukoičića, koji je izdanak škole Raše Radanovića, dobrog i poštenog čovjeka kome niko ne sastavlja tim, on to zna sastaviti, voditi i on stoji iza toga. Nisu istinite priče da mu drugi sastavljaju tim. Ja sam više puta sjeo sa upravom Bosne da se dogovorimo, međutim Dino Konaković uvijek pokvari sve zbog svojih privatnih interesa. Enes Sadović iz Merkur osiguranja, koje je bilo sponzor mladog tima, predložio je da ih ja vodim sve do prvog tima. Svi se slože osim Konakovića. Zašto, pokazat će vrijeme”.

O Mensuru Bajramoviću: “Mensuru Bajramoviću faksom sastavljaju tim i određuju kad će ko izić' a kad ući, kao i Bukva sadašnji direktor kojem treba pomoći”.

O Dini Konakoviću: “Za situaciju u KK Bosni krivac je Dino Konaković koji radi za Miodraga Ražnatovića. Dino radi za njega i sam sebi prodaje igrače. On je član Ražnatovićevog Beobasketa i on Bosni prodaje igrače. Tako je prije radio i Samir Avdić, sam sebi prodavao igrače. U upravi Bosne to imaju napismeno. Oni im to tolerišu i šta ćeš, nije do mene”.

O Vladi Vukoičiću: “Vlada Vukoičić je dolaskom u Bosnu dobio izvanrednu priliku da pokaže svoj talenat i on je to pokazao na svakom mjestu. Vukoičić je evo, ravnopravan ekipama koje imaju i po deset i više puta veći budžet od njega. Kompletan trener. Vlada ima filozofiju: sve ti je trening, ako si dobar na terenu igrat ćeš i ovamo. Ima autoritet i najveća šteta za BH košarku bi bila da Vlada ode”.

O uslovima u Rinu: Rin jedva opstaje. Da nema menadžmenta Skenderije, od ovoga ne bi bilo ništa. Kad se direktor Skenderije ohladi i kaže da ne može više, sve ovo će stati. A zahvaljujući njemu imamo ipak odlične uslove. Imamo specijalne koševe za mlade, imamo super klupske prostorije, al' ne možemo da nađemo sponzora. Mi imamo provjerene programe, ali nemamo sponzore koji bi to podržali. Olimpijski komitet bi to trebao. Od Ministarstva kulture i sporta nismo ni kinte dobili ove godine. Nemam socijalno, zdravstveno, penziono, ništa nemam. Zbog toga je Sarajevo i najbolji i najgori grad na svijetu. Na kraju, et' opet čekamo pare od Dine Konakovića da platimo Skenderiju. Ako ne budemo mogli na fin način dobiti svoj novac, sigurno ćemo ga dobiti putem suda”.

(zurnal.info)
Mostar Calling VUNENY Ne čekamo da nam se svijet prilagodi

U BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“.

 

Tool gone dub. Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music. Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans.

Ovo su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny. Naš, vjerovatno, najradišniji bend nalazi se u čudnoj poziciji što se tiče statusa na prostoru s kojeg dolaze. Hvaljeni su od domaćih progresivaca, ali u isto vrijeme nitko zapravo ne zna što bi učinio s njihovom glazbom, gdje bi je strpao, u kojem kontekstu bi je upotrijebio, u korist koje i kakve poruke.

Kad sam mu poslao pitanja za ovaj intervju, Nedim Ćišić mi je rekao da mu je prilično teško davati intervjue u BiH jer se ovdje ne osjeća kao muzičar. I to bi otprilike moglo objasniti poziciju svih ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću na ovim prostorima, a prvenstveno poziciju jednog ultra progresivnog glazbenog dua, koji neprestano istražuje zvuk i njegove mogućnosti, stvarajući, ne pjesme (u nekakvom pop smislu), već audio skulpture, mentalne slike, koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Možda ćete se, slušajući njihov posljednji album, uplesti među ne tako prijatna osjećanja poput tjeskobe, nemira, nervoze, ali ćete sigurno shvatiti da vas vozaju kroz stvarnost koju svakodnevno živite tjerajući na reakciju vašu podsvijest koju tako često zatomljujemo, ili od nje bježimo.

Vuneny su nastali kao neka vrsta art projekta. To se i danas odražava na vaš put. Kako bi objasnio da ste postali jedan od omiljenih bendova art scene? Ima li to veze s pretežno instrumentalnim karakterom vaše glazbe i koliko vam je bitna činjenica da vas razni profili umjetnika pozivaju da sudjelujete u njihovim projektima?

Nedim Ćišić: Bitno nam je, naravno, da različiti profili umjetnika žele sarađivati s nama, još bitnije nam je opravdati očekivanja, dokazati, prvenstveno sebi, da to možemo. Svaki novi projekat za nas je izazov, a predstavlja i vrstu nadogradnje, sve nas to formira, i utiče na naš dalji rad. Što se tiče „art scene“, ako i postoji, ne mislim da ima neki naročito muzički istančan ukus, pa činjenicu da smo omiljeni objašnjavam manjkom, skoro nepostojanjem sličnih projekata, iako mi je teško u to povjerovati. To ne govorim u smislu neke naše posebnosti, nego više u smislu „odsustva različitosti“, koje je paradoksalno rijetka čvrsta zajednička tačka ovih naših napaćenih prostora.

Čini se da s vremenom vaša glazba postaje sve hermetičnija. Da li je takvo izražavanje neka vrsta samoobrane, otklona, spram situacije iz koje djelujete ili je rezultat sve dubljeg istraživanje zvuka? Ili vas pak situacija nagoni da sve dublje uranjate u glazbu?

- Naša muzika s vremenom sazrijeva. Možda postaje i hermetičnija- razlog za to bi bio pomalo sve navedeno u pitanju skupa rekao bih. Što dublje istražujemo zvuk, dublje uranjamo u muziku, a što više smo u muzici, manje smo u stvarnom svijetu. No taj pojam hermetičnosti je u ovom slučaju dosta relativan, komplikovana jednačina iz fizike recimo je laicima potpuna apstrakcija, dok je nekom genijalcu ili onome ko je sastavio vrlo jednostavna, možda i dosadna. Nerijetko sviramo na mjestima gdje je publici naša muzika sasvim razumljiva, desi se da nas optuže i za „pop“ ili „dance“.

Kroz grafičku opremu vaših albuma provlače se reference iz teorije i povijesti umjetnosti. Što je za tebe umjetnost danas i ovdje?

- Umjetnost je danas, ali ne i ovdje.

Vuneny su vjerovatno najprogresivniji bend u povijesti BH glazbe. Ako se stavimo u kontekst suvremenog svijeta vaša glazba možda i nije ispred vremena, ali je definitivno ispred prostora na kojem živimo. Kako se to odražava na vašu egzistenciju, odnosno koliko morate svirati da biste od toga mogli živjeti?

- Sinoć smo svirali u Neuchatelu, u bačvi, pravoj vinskoj drvenoj bačvi, ispred 25 ljudi, i nakon svirke, na druženju ispred kluba, jedna Švicarka, udata za Sarajliju, objašnjavala je mladom Senegalcu kako je „in Bosnia, so boring you know, beacuse they have no diversity“. Dakle, vraćam se na onaj odgovor s početka, u BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“. Da bismo živjeli od muzike moramo raditi koliko i svaki drugi radnik, zanatlija, ratar, svako kome egzistencija zavisi isključivo od onoga što sam sebi obezbjedi. Svake godine u prosjeku sviramo 100 koncerata, prelazimo oko 100.000 km, bili smo do sada u 30ak zemalja, napravili 3 albuma i da ne nabrajam više još mnogo svega, ali ako bismo odmorili samo na 3 mjeseca bilo bi kao da nikada nismo ni postojali, morali bismo početi od nule. Situacija nije blistava ni u drugim zemljama, svijet se mijenja, zajedno sa njim i muzička industrija i indie sceni se ne piše dobro, no mi ne čekamo da nas neko otkrije, niti da se svijet prilagodi nama, razvijamo se i napredujemo, u vremenu i prostoru u kojem živimo.

Vaš posljednji album „Whatever singularity“ sniman je i objavljen u Francuskoj. Puno svirate u inozemstvu, puno više nego na „domaćem“ terenu. Kakav je realno vaš status prije svega na BH sceni, a onda i vani?

- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno. Naše postojanje na „unutrašnjoj“ i „vanjskoj“ sceni više podsjeća na mini gerilu naoružanu instrumentima, koja nema neki tačan plan i program, nego eto tako, kotrlja gore dole po svijetu, upada u situacije i na njih reaguje. E sada, tamo, „vani“, ljudi rade mnogo, i kada se nađeš s njima rame uz rame, poštuju te, jer znaju koliko je truda za takvo nešto potrebno.

Smatrate li da publika shvata vaš rad na pravi način?

- Svako u tome vidi, čuje, tumači ono što mu odgovara i to je sasvim u redu. Nisam siguran niti da mi sami imamo zajednički stav prema tome. Mi muziku živimo, njeni smo zarobljenici, ali u njoj slobodni.

Uskoro ste na kratkoj turneji s francuskim bendom IDEM. Gdje sve svirate i što možemo očekivati od tih nastupa?

- Sa Idem-om smo radili dugu turneju u Francuskoj (25 koncerata) na proljeće ove godine, povodom izlaska “Whatever Singularity” i njihovog albuma “The sixth aspiration museum overwiew na Jarring Effectsu”. Bili smo kod njih u Nantesu, radili smo zajedno, gostovali jedni drugima na stageu, postali prijatelji, tako da je turneja na Balkanu bila logična. To je odličan bend, i live nastup im je izvrstan, ako imate priliku pogledati koncert, nemojte ga propustiti (nakon ove turneje line-up se mijenja..). Svirat ćemo Budimpeštu, Ljubljanu, Zabok, Split, Mostar, Sarajevo, Tuzlu, nadam se i Banjaluku, šta se može očekivati – to ne znam. Koncerti na Balkanu, a naročito ovi u BiH, su uvijek lutrija.

(zurnal.info)

VUNENY & IDEM, datumi turneje:


16 Oct 2009 22:00

Gala Hala Ljubljana

17 Oct 2009 22:00

Regenerator Zabok

20 Oct 2009 22:00

tba Banja Luka

21 Oct 2009 22:00

tba Tuzla

22 Oct 2009 22:00

Kocka Split

23 Oct 2009 22:00

OKC Abrasevic Mostar

24 Oct 2009 22:00

Teatar Doma Mladih Sarajevo

Radmila Karlaš: Upirem prst u zvijeri

Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno.

 

Radmila Karlaš (1963.) je široj javnosti poznata kao novinar. radila je za mnoge svjetske i domaće printane i elektronske medije kao što su VOA, WDR, BBC, „Sarajevski svijet“, „BH Dani“, AIM, banjalučki „PRELOM“ i drugi.
U svojim višestrukim angažmanima u zemlji i svijetu bila je bespoštedni kritičar i oponent akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije.
Razgovor smo vodili u povodu izlaska njenog prvog romana „ Četverolisna djetelina“.



U javnosti se pojavio Vaš prvi roman „Četvorolisna djetelina.“ Kako biste ga  predstavili čitaocima?

Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizički,  već su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako će je ko tumačiti, zavisi od svih vas.

Neosporna je činjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, između ostalog,  bavi delikatnim temama, zločinima...  Koliko treba hrabrosti da  čovjek odluči da napiše roman o mučnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora?

Ovaj roman je zapravo trebalo da izađe još početkom prošle godine. Imao je neku svoju specifičnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tiče teme, nisam se ja tu nešto odlučivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplićem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje.  Ne mislim da sam hrabra, ili pak da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam.  To je dakako teži put, ali je moj.

Volim da dišem punim plućima

Ali, u romanu pišete o zločinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke...

Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plućima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tačnije, vjerujem u dobro. Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugrađanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili „podobni“ po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za  Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretučen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da ćuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji. Našli su ga prolaznici tokom noći u travi, izbačenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug takođe je pretučen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom. Moj suprug, koji je rođen u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na čelu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled neprimjetni ljudi takođe zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš.

Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rječima, odnosno, kako piščeva riječ može obuhvatiti pojam zla?

Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od naprimjer Ruande, Avganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonoćno, samo se karakterišu ovako ili onako. A pisana riječ se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako ćete je predočiti kroz literaturu, stvar je umjeća onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zajebana manipulacija, ali nimalo nova.

Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo?

Zaintrigiralo? Pričate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, raščerečila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što većinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala.

Da se vratimo na činjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zločinima...

Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom čini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi čovjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da čovjek svjesno čini zlo. I tako sam ja to isto zlo  potcjenjivala, čak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa. I onda se desilo da je neko postao zločinac jer ima malu ćundaru, pa mu je oružje jednog dana počelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže: “Sad ću da vam se najebem majke”. A ćundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je počinjeno. Činjenica je da sam se ja emotivno skršila kada se zlo desilo pred mojim očima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oči pred njim. Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji će se i potući da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko će progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leđa. Već tada sam skopčala da većina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se čovjek mora suočiti. Pogledati ga u oči i reći, “Ti si zlo, zoveš se tako” i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obično skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergično. Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi će učiniti svašta da izbjegnu tu bitku, većina će radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušaće i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A ja kažem, e ne može.  Pak, zlo jeste jednim dijelom  stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velikia bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti do kraja života.

Vjerujete li da pisac može nešto promjeniti svojom rječju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmatične politike ?

I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a biće ih i ubuduće u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste.  Može, riječ može da utiče, ako utiče na jednog čovjeka, dobro je. Vjerujem u riječ. Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Lično,  ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da  budem bolji čovjek i da živim širom otvorenih očiju. Svako ko razmišlja slično je mali svijetli kamičak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, već i univerzuma.   Nije to nešto što čovjek odabere, ono kao, sad ću da se upišem na listu svjetlećih kamičaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini način, traženje te svjetlosti u onom najgušćem mraku koji vas poklopi. A mora da vas poklopi kad ste na tom putu.

U inat malim ćundarama

Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja? Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno.

Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i biće. Ako čoban potjera ovčice, zagarantovano neću biti u stadu. A ako se sama strmeknem s neke klisure, neće mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridići i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo čistijim zrakom.

Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietničkim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru?

O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatičan razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, već su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemačkoj,  trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom NEPRIJATELJ. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji način voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se između ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Bush, kao istureni  interpretant politike suludih moćnika započeo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma. Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe  i svoju istoriju. Slutio je, zapravo znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti. A to kako je došlo do toga da baš ti političari odlučuju o našoj sudbini je već druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokusali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male ćundare, do toga da se nekom svidjela nečija žena, stan, imanje, kuća, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bićima u toj mračnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri između ostalog o čemu pišem u svom romanu.

Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata..

Nije Sarajevo slučajno bilo žrtva grad u početku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragična priča. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega. Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietničnošću. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znači da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom.

Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od čega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman?

Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagađuju okolinu, deterdžente, kreme, pa čajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu priču o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovićem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kući Mebius iz Sarajeva.  Iskreno, ove osamljeničke godine, ma kako bile teške, bile  su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su čekali. I da bih napokon odlučila da se prestanem „lažno“ predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta između „nečinjenja“, kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o čemu govorim i činjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju. I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam pročitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Pročitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, često sam „pričala“ i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog čovjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovićevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjači lučonoša koji razgrće tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri. Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjećaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika količina emocija.  Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili sličan način volim i Van Gogha, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na leđima (smijeh), od živućih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dođe nešto poput duhovnog brata.

Šta je sljedeće u planu za objavljivanje?

Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to značilo. Knjiga priča je sljedeći projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, učiniću to. A kad će to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh).

Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Četvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko čega se valja potruditi, baš kao i oko te četvorolisnice.

To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim ćundarama.

(preneseno sa prijateljskog portala Buka www.6yka.com)

TANJA STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Mržnja je postala legitimna i dio naše istorije Faruk Šehić je razgovarao sa dobitnicom ovogodišnje nagrade Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju je dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću

Tanja Stupar-Trifunović je rođena 1977. u Zadru odakle je '95. kao ratna izbjeglica došla u Banja Luku, trenutno svoju drugu domovinu. Nije čest slučaj da neko iz jedne ratom zahvaćene zemlje bježi u drugu ratom zahvaćenu zemlju, ali će baš ovakva mapa životnih puteva omogućiti Tanji pisanje poezije, koja će u startu biti oslobođena patetike, laži i suvišnih metafora. U njenoj dosadašnjoj književnosti izdvaja se knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju (Naklada Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2008.) za koju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u periodu 2006-2008. Ono po čemu se ova knjiga izdvaja iz množine objavljenih u zadnjih vrijeme jeste svježina i snaga pjesama napisanih na matrici svakodnevnog i običnog života, gdje autorica odbacuje starinske okove metaforičnih i nerazumljivih stihova, da bi svoj izraz prebacila na plan narativnog poetskog iskaza. Takav način pisanja joj omogućava neposredan i iskren pogled na vlastiti život, i svijet u kojem ga provodi. To su gorke, cinične, tople i emotivne pjesme, i pri tome se spisak ključnih epiteta nikako ne može iscrpiti, jer je ova knjiga tematski i motivski vrlo razgranata i bogata, i u cjelosti izvedena do kraja, pa se može čitati, kao i poezija Raymonda Carvera, gotovo kao roman u formi slobodnog stiha. Poezija Tanje Stupar-Trifunović je lišena teorijskog žongliranja, kojeg počesto možemo sresti u pjesmama koje pripadaju ženskom pismu, ovdje nema nikakve poze i nadobudne brige za položaj žene u današnjem svijetu, jer je ovo ona vrsta poezije koja iskupljuje i oslobađa svoju autoricu, a samim time i svoje čitaoce.

Nagrada Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju si upravo dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, nije nimalo zanemarljiva gledajući sastav žirija, ali i novčani iznos od 7.000 KM. Kakav je tvoj odnos prema nagradama, i koliko će ova nagrada značiti za tvoje buduće bavljenje poezijom?-Nagrade su reklama za pisca. Ali i podrška njegovom radu. Nagrada poput ove Zaklade Fra Grgo Martić je lijep vid i finansijske i moralne podrške piscu. Pogotovo kod nas gdje su nagrade sa značajnijim novčanim iznosom rijetke, stipendije ne postoje, izdavači ni časopisi ne isplaćuju honorare, čitaoci i kupci knjiga su rijetke vrste. Sa nagradama pokušavam (pošto su one iskustvo novijeg datuma) izgraditi „profesionalni“ odnos, radujem im se, ali se ne zaljubljujem u njih.Iako si originalno porijeklom iz Zadra, odakle kao izbjeglica dolaziš u Banjaluku, u tvojim javnim nastupima, i u tvojoj književnosti osjeti se izvjesni „bosanski“ šarm. Čini se kako u tebi ima više takvog šarma nego u mnogih pisaca koji su svoju slavu stekli, prvenstveno, književnim raspolaganjem tuđe muke iz rata u BiH?

-Drago mi je ako je to tako, zaista smatram da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju neki svoj poseban šarm, pa ako je to i mene „zarazilo“, odlično. Još malo pa će se broj godina mog života u Banjaluci izjednačiti sa onima u Zadru, i mogu reći da se sad već podjednako i ovdje i tamo osjećam kao u svom zavičaju. I drago mi je zbog toga, dva zavičaja nude čovjeku više nego jedan. Iako prilika koja mi ih je „obezbijedila“ i nije bila lijepa, pokušavam i mislim da uspijevam tu situaciju pretvoriti u prednost. O ratu nisam puno pisala, a jedan od razloga je upravo i to što si ti označio kao raspolaganje tuđe muke, a često se to preobražava i u manipulaciju tuđom mukom. Mnogi pisci su pred rat euforično padali u ekstatičke nacionalne zanose ne videći u kom pravcu i dokle će stići eho njihovih riječi. Oni imaju svoj udio u mržnji koje se ne možemo riješiti ni petnaest godina poslije rata, a ako nastavimo ovako živjeti teško i da hoćemo, jer je mržnja postala legitimna i dijelom je i naših lektira i naših istorija.

Ili da pojednostavimo: iskrenost, oštrina i angažovanost je ono što krasi tvoju poeziju, ali i melanholija u pristupu stvarnosti, životu žene u izvorno patrijarhalnom društvu. Čitalac ne može da ne vjeruje tvojim pjesmama. Koliko je lično životno iskustvo važno za pisanje poezije?

-Sigurno se svi sjećaju one reklame za zubnu pastu kada djevojčica kaže sve je važno i zubi i duša, e, tako je nekako sve važno i za pisanje, i čitanje i talenat i iskustvo i potreba za pisanjem i za svakog još ponešto što on doživljava kao svoj podsticaj. Meni se sviđa priča koju mi je književnik Ranko Risojević ispričao prije par dana o japanskim mačevaocima koja kaže da oni uče mačevati deset godina, a onda godinu ne uzimaju mač u ruke. I poslije, tek po isteku te godine u kojoj ništa ne uče, oni postaju pravim majstorima mačevanja. Tako je nekako i s pisanjem. Prvo čovjek godinama čita i čita, a onda počne da živi i sve to zaboravi i odjednom se i ono iskustveno i literarno izvuče iz podsvjesti i pojavi pred tobom.

Kolika je tvoja vjera u poeziju, u pisanje uopšte? Može li se svet promeniti do kraja pesme? Ili je potrebno izići na ulice sa molotovljevim koktelima u rukama?

-Pa, već sam se izgleda odlučila, čim ne nosim uokolo molotovljeve koktele. Mislim da se svijet ne može promijeniti ni jednim ni drugim. Ali rađe biram (ako već moram) da ga uzaludno mijenjam pjesmama.

Tvoja poezija me neodoljivo podsjeća na jedan šamanski cinizam Zbignjeva Herberta, ili na karverovsku gorčinu običnog života. Ne želim te pitati o tvojim uzorima, zanima me šta je to izazov za tebe u književnosti? Može li to biti pisanje kratkih priča, ili roman?

-Lijepo je čuti ovo poređenje pošto uvažavam obojicu, priznajem da mi je Herbert još bliži. I ovo ostalo je tačno i priče (omakne mi se poneka), a pogotovo roman mi je izazov kojem još uvijek „uspješno“ odoljevam. Imam nekoliko početaka, ali ne znam šta bih s njima, Italo Kalvino je već napravio roman od početaka, a ja sam lijena da im dopisujem krajeve.

Ispravi me ako griješim: ti si prva osoba iz književnog života koja je, u knjizi O čemu misle varvari dok doručkuju, vrlo jasno, koliko to poezija dopušta, progovorila o tabu temama u RS-u? O masovnim egzekucijama, zločinu i zavjetu šutnje.

-U Bosni i Hercegovini je puno toga tabu tema. Sama Bosna i Hercegovina je postala jednom velikom tabu temom. To jeste strašno, ali ne iznenađuje s obzirom na sve ono kroz šta je prolazila i prolazi. Što se tiče literarnog bavljenja zločinima i njihovim prešutkivanjem, ne vjerujem da sam prva. Ne ćutim o tome, jer je to jedna od tema koja je dio mog života i iskustva iz kojeg pokušavam izvući nešto od istine o svijetu u kojem živim i čiji su i zločini i rat, nažalost, dio. Inače, već sam pomenula da nerado pišem o ratu, a i puno su mi kao autoru bliže one „borbe“ čovjeka koje se odvijaju na individualnom planu. Pjesma Svjedok iz pomenute knjige istina je, ukratko govori o zločinu i prešućivanju zločina. Što smatram zaista užasnim i ona je moj vid protesta protiv toga. Pjesma ne imenuje „strane“, po meni ona ima jednu univerzalnu dimenziju. Svi u Bosni i Hercegovini baštine jednu bolnu, i vrlo dugu istoriju stradanja, da li ćemo se zamisliti nad njom i prestati ili ćemo nastaviti vrtiti „prokleti krug“ zavisi od nas, naše spremnosti i zrelosti da jednom spoznamo svu stravu koju smo proživjeli i prestanemo biti i žrtve i zločinci, prestanemo razmišljati na nivou zaraćenih plemena i postanemo odgovorni ljudi koji zrelo promišljaju kako živjeti zajedno i osmišljavaju taj život da bude bolji.

Kako gledaš na trenutnu političku situaciju u BiH, ima li nade da naše društvo ikada poprimi obrise normalnosti, da se ratne traume (i svi njeni derivati) zaliječe, postoji li takav recept zapravo?

-Jedini recept je da odlučimo da nećemo grubo rečeno biti kreteni kakvi smo dobar dio istorije bili. To bi se moglo reći i za cijelo čovječanstvo, a mi smo samo malo očigledniji. Međutim kako je to nemoguće, niko nam neće kolektivno isprati mozak i učiniti od nas mirne, vrijedne, tolerantne i poštene ljude (da se ne boje oni koji se hrane teorijama zavjere), čovjek može samo pojedinačno tražiti svoj unutarnji mir i pokušati svojim ličnim djelovanjem biti više na dobrobit nego na štetu. I treba imati kutiju sedativa u kući, za svaki slučaj!

Haos i beznađe u kojem živimo dobre su potke za književnost, što je istovremeno loše za geto zvani privatni život. Šta je ono što ti daje najviše snage u borbi protiv, često, depresivne svakodnevnice?

-Pa ovi „gorepomenuti“ sedativi. Šalim se. Porodica, prijatelji, tvrdoglavost i smisao za humor ili bolje reći takmičenje sa svakodnevnicom u smislu za humoristično i apsurdno su moji „energetski napitci“ u stvarnosti kakvu živimo.

Bojan Bajić: Mi smo antikomunisti i antinacionalisti

 Zašto sebe smatraju antikomunistima, treba li o ulasku u EU treba raspisati referendum , zašto ne treba razmišljati o ukidanju entiteta, koga vide kao potencijalne koalicione partnere, u razgovoru za “Žurnal” objašnjava predsjednik “Naše stranke”, Bojan Bajić.

Imaju li opozicione stranke realne izglede da na opštim izborima u oktobru iduće godine postignu značajniji rezultat nastupajući samostalno?

-Opozicione starnke imaju tanke izgleda da promijene vlast ukoliko na izbore budu izlazile samostalno. Nacionalne stranke od prvih prijeratnih parlamentarnih izbora su u koaliciji, dakle već 17 godina. Samostalnim nastup opozicionih stranaka može se postići dobar rezultat samo u slučaju da se postojeće nacionalne stranke uruše same od sebe, što se neće desiti. Milsim da je neophodno stvaranje opozicionog bloka jer od pojedinačnih izleta nema ništa.

Od postojećih stranaka na političkoj sceni koje bi mogle biti potencijalni koalicioni partneri za “Našu stranku”?

-Prije svega uslov za bilo kakvo koaliranje je prihvatanje naših programskih principa, BiH kao neupitne države, Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači prihvatanje i entiteta i poštivanje ljudskih prava. Ovo je jedan dosta širok okvir u kome se mogu naći sve opozicione stranke koje žele stati protov aktuelne vlasti. U praksi to bi značilo da bi potencijalni partneri mogli biti SDP, Lijanovići, Dragan Čavić, LDS. Pozicija PDP nije baš najjasnija, jer oni su trenutno opozicija ali bi lako mogli nakon izbora ući u koaliciju sa istim ovim strankama koje su sada u vlasti.

Da li bi ovako sastavljena koalicija mogla pobijediti na izborima u oktobru iduće godine?

-Ima jedna teza, da zbog nacionalne podjeljenosti društva nije pametno ići u ovakve predizborne koalicije, jer bi recimo, Čaviću moglo otežati poziciju partnerstvo sa nekom od stranaka iz FBiH, ili bi SDP-u moglo smetati partnerstvo sa Čavićem. Ali bez obzira na ovo, formiranje jednog ovakvog bloka moglo bi da stvori osjećaj kod birača da su promjene na pragu.

Koliko je realno da se takav opozicioni blok zaista i formira, imajući u vidu da na našoj političkoj sceni značajnu ulogu igraju i lične netrpeljivosti između političkih lidera?

-Realne šanse su jedan posto. Mi smo svjesni toga i u “Našoj stranci” smo usvojili platformu sa ciljem da pokušamo ostvariti saradnju sa ostalim opozicionim strankama. Nama nije cilj da budemo lideri opozicije, nama je svjedno, neka neko drugi bude lider i predvodi, nam je samo bitno da se takav opozicioni blok formira.

Zbog čega je došlo do sukoba između Naše stranke i SDP u gradskoj skupštini Sarajeva, jer ste vi i programski i ideološki dosta bliski?

-Nakon lokalnih izbora mi smo sa SDP-om dogovorili partnerstvo čiji je ključni princip da mi podržavamo dobre projekte i glasamo protiv loših. Prilikom odlučivanja o kupovini TV 99, za šta je SDP smatrao da je dobar projekat, mi smo smatrali da je loš i glasali smo protiv. Sve ostalo nije bilo do nas. Nakon toga je uslijedila odluka Kantonalnog odbora SDP Sarajevo o raskidanju partnerskih odnosa. Mi smo to shvatili kao ishitren potez SDP i dalje pozivamo na saradnju. Nama je svejedno da li smo vlast ili opozicija mi ćemo nastaviti da glasamo u skladu sa našim principima. Sve što SDP dobro predloži, mi ćemo podržati ali isto tako ako i SDA predloži nešto dobro, mi ćemo to takođe podržati.

U čemu se onda suštinski razlikuju “Naša stranka” i SDP?

-Suštinska razlika je da se “Naša stranka“ definisala kao stranka lijevog centra i zajednička nam je osljetljivost za socijalne probleme. “Naša stranka” je i demokratičnija od mnogih stranaka u BiH, uključujući i SDP. Tako smo našim statutom odredili da predsjednik stranke može biti na toj funkciji samo četiri godine i ne postoji niti teoretska mogućnost da se taj mandat produži. SDP u svojoj borbi sa nacionalnim strankama se doživljava kao borba između komunizma i nacionalizma, što je djelimično tačno. SDP je nastao iz Saveza komunista i poziva se na te tradicije. Mi vidimo svoju ulogu i u antikomunizmu i u antinacionalizmu. Nas ne interesuju Titove slike u kabinetima niti nas interesuju monoetnički koncepti nacionalnih stranaka.

Komunizam je potrošio ideju ljevice

Šta konkretno znači vaš antikomunizam?

-Komunizam je značio društveno vlasništvo i kod nas je komunizam istrošio lijevu ideju jer je bio autoritaran i nedemokratski. Vrlo često su pojedinci likvidirani kroz neke sumnjive sudske procese, postojali su neki “goli otoci” i u komunizmu je postojalo dosta loših stvari. Nama su ljudska prava u prvom planu i milsim da ljevica u BiH ima problem jer se veže za komunizam po automatizmu, a komunizam znači neslobodu. Ja lično smatram da je Tito na svjetskoj sceni odigrao pametnu igru, da je dosta dosta dobrih stvari bilo u tom periodu, ali generalno, nije valjalo. Volio bi da smo mi od 1945. pa nadalje imali demokratiju, slobodne izbore. Da smo imali borbu ideologija na izborima, pa bi se možda do šezdesetih godina prošlog vijeka stabilizovali i sada bi možda bili na putu da postanemo Švedska. Zato što smo 1945. godine ukinuli demokratiju, sada raspravljamo o tome. Lažna je dilema da mi na početku 21. vijeka birače dijelimo po tome ko je za nacionaliste a ko je za komuniste, to je smiješno.

U svojim javnim reakcijama na aktuelne političke događaje, “Naša stranka” po pravilu bazira se na uopštenim frazama bez konkretnog izjašnjavanja za šta ste a protiv čega. Kakav je vaš stav prema prijedlozima za unutrašnju reorganizaciju BiH, jeste li za postojeći model sa dva entiteta, ukidanje entiteta i njihovu zamjenu regijama ili nešto treće?

-Naš stav je da smo mi kao stranka priznali dejtonsko uređenje BiH i smatramo da se u BiH u sadašnjem trenutku ne može postići konsenzus za bilo kakve radikalne promjene. Tako je bespotrebno pričati o ukidanju entiteta i prekompoziciji BiH u četiri regije. To naprosto nije moguće i smatramo da prudska ekipa i pokreće te teme da bi podgrijala emocije i kako bi se pažnja skrenula sa ekonoimnskih i socijalnih problema. Smatramo da državni nivo vlasti mora biti ojačan do sposobnosti da nas integriše u EU a sa druge strane moraju se dati nadležnosti lokalnoj zajednici. Prepreka razvoju ove zemlje nije Dejton, već političke elite koje zarad svojih kriminalnih intersa i nerada zloupotrebljavaju ove teme.

Entiteti nisu problem

Kako izgleda vaša vizija BiH, sa kakvim unutrašnjim ustrojem?

-Mi smo kao stranka prije par mjeseci usvojili naše ustavne principe. Za velike promjene potrebna je saglasnost većine u sve tri etničke grupacije u BiH. A velike promjene su ili ukidanje entiteta ili cijepanje BiH. Mi ne vidimo niti teorijsku mogućnost da se desi bilo koja od ove dvije stvari. Otcjepljenje Republike Srpske znači da sledeći dan imate rat. Ista je situacija i sa nestankom entiteta jer bi i u tom slučaju sledeći dan imali rat. Svi oni koji zagovaraju ideje koje znače nepoštivanje Dejtonskog sporazuma, a to je i ukidanje RS ili njeno otcjepljenje, to su manipulanti koji nam ugrožavaju budućnost. Mi smo svjesni činjenice da je u RS nepopularno nuditi prihvatanje BiH, da je u FBiH katastrofalno nuditi prihvatanje Dejtona i Republike Srpske, ali šta je alternativa.

Da li vaše zalaganje za poštivanje Dejtona znači i zadržavanje postojećeg entitetskog glasanja u državnom Parlamentu ?

- Kao stranka o tome nismo raspravljali, ali moje lično mišljenje je da nije problem entitetsko glasanje već nešto drugo. Ako imate sukobljene nacionalne politike, sa ili bez entitetskog glsanja ova se zemlje neće razvijati. Nema šanse da srpsko javno mnjenje u RS prihvati ukidanje entitetskog glasanja i oni koji aktueliziraju u ovom trenutku to pitanje žele samo da pomognu postojećim strankama na vlasti. Zašto inicijative za reformu ustava uvijek dolaze godinu dana pred izbore? Baš kada aktuelne vlasti treba pustiti da se kuhaju u problemima koje su sami stvorili, ekonomskim i socijalnim, neko dođe i ponovo pokreće pitanje entitetskog glsanja i narod zaboravi na svakodnevne probleme. Tim problemima se treba baviti kada bude postojala odgovarajuća politička klima.

Jedan od ključnmih uslova EU, zakon o popisu stanovništva pocijepao je i vladajuću koaliciju. Da li prilikom popisa stanovništva 2011. godine treba obavezno uzimati podatke o etničkoj i religioznoj pripadnosti ili ova pitanja treba izostaviti?

-Nemamo stav stranke po tom pitanju ali moje lično mišljenje je da nema logike da se izostavi pitanje o etničkoj pripadnosti. Popis kakav god bio ne znači da ne treba poštovati odluku o ravnopravnosti građana na čitavoj teritoriji BiH. Suština problema je da li će nakon popisa biti ravnopravna zastupljenost svih naroda u strukturama vlasti.

Referendum je super stvar

Da li o ulasku BiH u NATO i EU odluku treba donijeti na referendumu ili bi o tome trebao odlučiti Parlament BiH?

 -Ja sam za demokratičniju metodu, izjašnjavanjem na referendumu. Još uvijek mi imamo situaciju da veliki broj ljudi postavlja pitanje “što oni nas tjeraju u Evropsku uniju”, a mi kao i hoćemo i nećemo. Stoga je referendum super stvar, dajte ljudi opredjelite se, hoćete li ili nećete. Ako hoćemo onda se zna šta se sve treba uraditi, usvojiti i promijeniti. Pošto mi sad uopšte nemamo mišljenje građana, političke elite su deklarativno za EU, a onda spor oko usvajanja svakog propisa.

Šta ako se nakon referenduma pokaže da je tijesna većina protiv ulaska BiH i u EU i u NATO?

-Pa šta ćemo. Referendum bi pokazao za šta su ljudi. Ako je 51 posto građana protiv, da li mislite da je moguće doći do EU, čak i bez referenduma? U ovoj zemlji da ljudi stvarno hoće u EU drugačije bi glasali. Milsite da bi ljudi koji stvarno žele u EU da bi glasali za SDA, SNSD, HDZ

Da li su građani uopšte dovoljno informisani i o EU i o NATO da bi mogli donijeti kvalitetnu odluku?

-Naravno da nisu. Kao što nisu bili ni u jednoj zemlji koja je ušla u EU, zato i imate euro-optimiste i euro-pesimiste. Zato milsim da bi bilo jako dobro kada bi i mi imali i euro-optimiste i euro -pesimiste te da se u javnosti vodi debata među njiima zasnovana na argumentima, zašto je dobro a zašto nije ući u EU. Takva rasprava bi polučila dobre rezultate i rezultirala pro evropskim stavom.


Može li BiH funkcionisati bez OHR-a?

U ovom trenutku BiH ne može funkcionisati bez snažne podrške međunarodne zajednice dosljednoj primjeni Dejtona. Ako bi sada međunarodna zajednica digla ruke od nas, u zemlji bi nastao totalni haos, a vrlo vjerovatno bi došlo i do sukoba. Pitanje je da li velike sile imaju jasan stav da je Dejton neupitan. Ako takvog stava nema onda je i Visoki predstavnik lišen sposobnosti da bilo šta uradi. Ja čvrsto vjerujem da najuticajnije zemlje stoje na stanovištu da nema izmjena Dejtona.

Ukidanje entetita i referendum za otcjepljenje RS su pozivi ba rat

Zašto onda međunarodna zajednica toleriše zapaljivu retoriku domaćih političara?

-Samo zalaganje za promjenu Dejtona nije strašno, ako se tu misli na promjenu kroz parlamentarenu proceduru. Problem je što lideri između redova građanima šalju poruku da bi se to moglo riješiti i na drugačiji način. Mirovnim konferencijama koje bi preustrojile BiH u regije bez entiteta ili šalju poruke da će prije ili kasnije doći do referenduma o nezavisnosti bez obzira šta o tome misle druga dva naroda i Parlament BiH. A to su opasne stvari i poziv na rat, i to ljudima mora biti jasno.

Ukoliko protiv Dodika bude podignuta optužnica zbog korupcije? Da li bi došlo do masovnih nereda u Republici Srpskoj čime prijeti Dodik?

-Ako bude podignuta optužnica, onda slijedi sudski proces. Ako bude proglašen krivim, onda ide u zatvor. Ne mislim da on može toliko zatalasati i povući narod za sobom. Dodik se grdno, grdno vara jer misli da je Mesija kod Srba, kao što su mislili i Milošević, Karadžić, Poplašen. Sva priča Milorada Dodika je prazna prijetnja. Da stvarno planira nezavisnost RS, zna se kako se ponaša u tom slučaju. Kao što se ponašao Hašim Tači, narod ti je spreman da trpi, Tači i ekipa su lobirali za priznanje nakon proglašenja nezavisnosti. Dodik plaća neke lobističke agencije u SAD, ali svako malo američki kongres usvaja rezolucije kojima se podržava BiH. Dodik svjesno baca taj milion dolara samo da bi kod ljudi stvorio privid da on ozbiljno radi na referendumu. Dodik ukoliko bi popustio kontrolu nad medijima i budžetom, vrlo brzo bi se pokazalo koliku on stvarno ima podršku među ljudima.

Dodik je "odlijepio" 

Dodikova izjava kojom je za masakr na tuzlanskoj kapiji 1995. godine optužio Armiju BiH i negirao odgovornost Vojske RS, prošla je bez značajnijih reakcija i iz RS i iz međunarodne zajednice. Kako to objašnjavate?

-Jasno mi je da je Dodik u prvoj fazi preuzeo nacionalističku retoriku SDS-a da bi došao na vlast. Ali kad stanete na taj put nacionalizma više nema zaustavljanja. Nastavio je da “dodaje gas” sve do trenutka kada je potpuno “odlijepio”. Izjava o zločinu na tuzlanskoj “Kapiji” je tako bezobrazna, morbidna, operisana od bilo kakvog saosjećanja sa žrtvama i samo je pokazatelj da je prešao sve granice u potrebi da ostane na vlasti i više me ništa od njega ne može iznenaditi. Jednog dana će doći u fazu kada će prijetiti bombardovanjem Londona i Rima, kao što su to neki drugi srpski lideri prije njjega činili, i to je faza ludila. Čist psihijatrijski slučaj u politici, kakvih smo mi već imali.

Naša stranka” ima puno razvijeniju infrastruktiru u FBiH nego U RS? Zbog čega?

- Kod Bošnjaka postoji barem deklarativna podrška političkih elita multietničnosti i to je stvorilo određene predispozicije. Kada je riječ o Srbima u Republci Srpskoj, vi zadnjih 20 godina imate kampanju svih političkih elita koje su protiv multietičnosti. U RS se čak ni deklarativno ne zalažu za multietničnost. Rezultat je da je u ovom trenutku jako mali broj Srba spreman da prihvati multietnički koncept. Propaganda je učinila svoje i sad kad se pomene multietničnost, prosječan Srbin iz RS odmah pomisli na bratstvo-jedinstvo, Tita, komunizam . Naš cilje je stoga da uvjerimo i Srbe da nema ništa loše u tome da ova zemlja koja je i vjekovima bila i njihova bude to i dalje. Da nemate pravo da kažete da je ulica u kojoj živi 19 Bošnjaka i jedan Srbin, bošnjačka ili da je srpska ako živi 19 Srba i jedan bošnjak ili Hrvat. Ne može se ništa brzo promijeniti, ali će u narednih 10 godina koncept vladavine nacionalnih stranaka krahirati Čak i da mi iz opozicije ništa ne uradimo, ovaj će koncept krahirati i rezultirati samouništenjem. Ako bi do promjene došlo 2010. godine do 2014. godine imali bi potpuno drugačiju atmosferu u zemlji.

(zurnal.info)

Marko Tomaš MOSTAR CALLING Sanel Marić Mara

Za 26.09.2009. u mostarskoj Kosači najavljen je koncert pod nazivom „Tri amigosa“ na kojem će nastupiti Sanel Marić Mara te Arsen i Matija Dedić kao gosti koncerta.

Kantautorski bard Arsen Dedić je u kratkom razgovoru koji smo imali sipao sve same hvalospjeve na račun Marinog albuma „Vasduh“ te najavio ovaj događaj i kao nešto što bi moglo prerasti u trajnu suradnju.

Mara je na sceni već dugo godina, ali uvijek se kretao pomalo na margini. Tek rijetko bi izašao pred lice šire javnosti, ali uvijek sa nekim zanimljivim konceptualnim projektom. I marginaliziranost i konceptualnost su prilično neobične obzirom se radi o autoru savršeno jasne, fine i pametne pop glazbe koja sigurno ima potencijal da obogati ono što nazivamo glazbenom scenom u BiH.

Album „Vasduh“ je vrijedan pažnje iz više razloga. Tekstovi su izvučeni iz bosanskohercegovačke književne baštine i stavljeni u kontekst koji im je udahnuo novi život i pokazao da mogu funkcionirati u trenutku sadašnjem. A glazba, glazba je nešto posebno, za naše podneblje neobično, bez obzira jeste li ljubitelj takvog zvuka. To je suptilni pop prepun tamnih tonova koji vas ne može ostaviti ravnodušnima. I ono što kod Mare igra na prvu loptu daleko je iznad prosjeka naše „ pop scene“, nije to ono na što smo navikli od petparačke sarajevske pop škole. Nađite „Vasduh“. Preporučujem.

U razgovoru za Žurnal Mara je objasnio kako je stvorio ovaj izvrsni album.


Album „Vasduh“ dugo se kuhao u tvojoj glavi. Dugo te nije bilo na sceni. Kako si uopće došao na ideju da uglazbiš stihove klasika našeg pjesništva?

- Da, dugo se sve ovo radilo, više od 5 godina. Ideja je nastala nakon pjesme “Uspavanka”, koju sam počeo raditi na času muzičke kulture u jednoj od škola gdje sam predavao. Nakon “Uspavanke - Nini sine”, odlučio sam da uradim muziku za poeziju naših već skoro zaboravljenih pjesnika. Tako nastaju “Đul miriše” i “Vas svijet” (Avdo Hasanbegov Karabegović i Safvet Beg Bašagić), a njihovu poeziju sam pronašao u Arhivu Hercegovine. Na inicijativu mojih prijatelja i Aide počeo sam raditi na muzici za pjesme Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića i Maka Dizdara. Svi ti stihovi su prelijepi, emocije pršte, a više ih niko ne čita, ne spominje, samo skupljaju prašinu. Nekako mi šteta da to tako i ostane.

Mnogi ljudi na prvo slušanje tvog albuma čuju nekakav moderniziran sevdah. Mnogi i ostanu pri tome pa se tvoj album preslušava na nekim ethno i balkan blues večerima. Po meni, tu je jedino duhovnost koja zrači iz tvojih pjesama bliska sevdahu. Kakva je bila tvoja namjera?

- Moram ispičati priču koja je sastavni dio “Vasduha” i mislim da je pravi odgovor na ovo pitanje.

Odlazak po vazduh je toliko stara priča da sam gotovo i zaboravio kako mi je otac još kao djetetu pričao o odlasku na planinu. Tamo bi se u određeno doba jutra miješali vjetrovi koji bi činili vazduh drugačijim, posebnim. Takav zrak bi oni sakupljali u vreće i oslobađali ga u svojim domovima Vjerovalo se da ta hava čini ljude pozitivnijim, zdravijim i sretnijim, i da te familije nikada nisu bile u svađi, niti su znale za mržnju. Zvali su ih SKUPLJAČI ZRAKA.“

Vasduh” je bio moj način sakupljanja pozitivnog zraka i htio sam ga podijeliti sa dobrim ljudima.

Uvijek sam te vidio u nekoj ulozi, nazovimo je šansonjerskoj, kao nekog ko sjedi pred publikom sam sa svojom gitarom i glasom. Imao si taj fini pop senzibilitet i sigurno nekoliko pjesama koje su imale „hitoidni“ potencijal. Kako objašnjavaš činjenicu da si se do sada kretao na marginama scene i zašto nikad nisi pokušao izaći pred publiku isključivo kao singersongwriter?

- Ja sam do sada pred publiku uvijek izlazio kao singersongwriter, samo što me ljudi različito kontaju. Nekad su me doživljavali kao bend, nekad kao kantautora, zavisi kako ko. Meni je bitno da sviram svoju muziku, nekad na svoje stihove, a nekad na stihove drugih, i da u tome uživam, zajedno sa ljudima koji sviraju sa mnom, ali i sa onima koji to slušaju. Čak i u “Vasduhu” se može osjetiti pop zvuk, mada ovaj album ne mogu svrstati niti u jednu kategoriju, čak i sevdaha ima samo u frazama, ali tu je i ethno, blues...

Po meni “Vasduh” jeste idealan pop album. Ima nešto što pop muzika danas često nema, a to je pamet i jasna ideja. Sva ta fuzija svega drugog je samo primjesa, kao začin nekakav. No, reci mi hoćeš li se vratiti nekim sjajnim pjesmama iz tvoje rane faze, poput „Noći su dani moji“ idr.? Uvijek mi nekako žao da te pjesme nije čuo puno veći broj ljudi...

- I ja razmišljam u tom pravcu. Mislim da je to sljedeće što želim da radim. Neće biti samo stare pjesme, već kombinacija izabranih starih i nekoliko novih. Pjesma „Noći su dani moji“ sigurno zaslužuje da bude dio tog „novog“ albuma, zajedno sa „Pozovi riječi“ i dr. To je za sada samo ideja i nemam nekih konkretnih dogovora ili planova, ali imam novu pjesmu. To je dobar osjećaj.

Možda najveća zamjerka tvom albumu ide na račun produkcije. Gdje si producirao album i da li je atmosfera sobe ono što si želio dobiti ili je produkcija bila ograničena iz svima nam poznatih financijskih razloga?

- Album je produciran u studiju ˝Baraka˝, Atilla Aksoj je radio produkciju.

Ono što ja mogu reći je da sam ja zadovoljan produkcijom i radom mog kolege Atille. Mišljenja sam da mi niko u BiH ovaj posao ne bi uradio bolje od njega. Naravno da može bolje, samo to bolje je zahtijevalo rad van granica naše zemlje i van granica mog budžeta.

Interesantna su po meni bajkovita grafička rješenja omota na tvom albumu s nekoliko prekrasnim fotki koje zapravo puno govore o konceptu albuma. Ko je zaslužan za ta rješenja?

- Grafički dizajn je radila cura iz Sarajeva Ella Gazibara, koja živi i radi u Holandiji kao grafički dizajner. Jedan dio posla na dizajnu je uradio i moj drug Goran Tiro. Čovjek zaslužan za fotografije je moj dobar drug Amir Grabus. Režiser po profesiji, rodom iz Mostara, koji je muhajem iz Holandije došao ovdje sa ogromnim foto aparatom, i koji je ostavio koljena na podveleškim stijenama. Sama ideja/tema fotografija je produkt mojih maštarija. Najviša zasluga ide mom sinu Ishaku koji je bio više nego profesionalan na setu. Super mu bilo, cijeli dan skakao bez ograničenja...

Otkud tvoja već dugogodišnja opsesija otvorenim prostorom i zrakom? Dolazi li to možda kao neka želja podsvijesti da se odupreš mostarskoj i BiH klaustrofobiji?

- Mislim da sam se takav rodio, nikad nisam volio stanove i male prostore što me je nekad u djetinjstvu dovodilo do ludila i mučnine. U takvim situacijama bi me majka jednostavno deportovala nazad našoj kući, koja se nalazila nadomak guste borove šume gdje bih se gubio i fizički i psihički.

Jedan klišej: Kako si zadovoljan promocijom i prijemom albuma kod publike?

- Promocija nije bila urađena kako treba, ali se evo kvalitet prepoznaje. Nadam se da će se neke stvari što se promocije tiče poboljšati, jer je prije neki dan Aleksandra Savić to preuzela u svoje ruke. Otvoreno je rekla da je promocija loša, te izrazila želju da pomogne po tom pitanju. Kaže da joj se “Vasduh” svidio i da je emotivno 'razvaljuje', te kako je šteta što drugi ljudi još uvijek nisu čuli tu ljepotu. Dijelim njeno mišljenje i vjerujem da je baš ona ta koja će odraditi profesionalnu promociju.

Uskoro u Mostaru nastupaš zajedno sa velikim bardom šansone Arsenom Dedićem i njegovim sinom, poznatim pijanistom, Matijom. Kako je došlo do vaše suradnje?

- Ja i moj prijatelj Amer, koji je također i Arsenov dobar drug, smo jednu noć bili gosti na Arsenovom koncertu u Sarajevu. Tu smo imali priliku pričati i pokloniti mu “Vasduh”. Nakon par dana Arsen me je nazvao i rekao: “Mariću, Mariću šta si ovo uradio”...

Tako je sve počelo.

I Mariću, šta si to uradio?

- Ma nekako sam pokušao da muzikom osnažim prelijepe stihove punih emocija. Duh starih vremena da još mističnije dočaram i poklonim mlađoj generaciji, ali i starijoj. Ljudi kojima se “Vasduh” sviđa kažu da ih cijepa na sitne djeliće duše. Arsen je bio oduševljen i stvarno nije bio škrt sa komplimentima. Meni bilo drago. Šta ću?! Znaš, koliko god da osjećam kako je “Vasduh” dobar, ipak s vremena na vrijeme se umorim i imam svoje nedoumice, valjda kao i svaki umjetnik. Nekako mi drago kad jedan velikan kao što je Arsen uživa u “Vasduhu”.

Meni je izrazito drago da Arsen Dedić istupa pomalo “bowievski” i pokušava ukazati na pravu vrijednost među mlađim kolegama. Misliš li da ćeš uz Arsena lakše istupiti na „veliku“ scenu?

- Ne znam šta će se izroditi iz sveg ovog al sam siguran da “Vasduh” zaslužuje svu veličinu i da tu nema granica vezano za prostor gdje se svira... Planirane su velike scene i prije Arsena. Zbog Dedićeve podrške i njegovog stručnog mišljenja ljudi će posvetiti više pažnje “Vasduhu". Šta se dalje može desiti – iskreno nemam pojma.

Gledaj, ja govorim o velikoj sceni u smislu nastupanja u prestižnim dvoranama poput Lisinskog i šta ti ja znam, ne govorim o folkotekama:o)...

- Vjerovatno je sada mogućnost veća da se tako nešto nekada i desi, ali to je još uvijek daleko. Nemam baš nekih iluzija kako će zbog saradnje sa Arsenom da sve bude super lako, jer ipak moja muzika nije komercijalna, nemam profesionalnog menadžera, i sav napredak do sada je zbog podrške moje famillije i prijatelja koji žele da pomognu, i koji još uvijek imaju nekog entuzijazma u sebi.

Kako općenito gledaš na glazbenu scenu, prije svega u Mostaru, a onda i u BiH?

- E to je pravo kliše pitanje.

Pa jeste, ali evo, ja inzistiram da odgovoriš, da nekako opišeš stanje onako kako ga ti vidiš...

- Previše je turbo-folka i totalno dosadnih i na isti kalup pjesmuljaka. Ipak ima nade, zbog Zostera, Dubioze kolektiva, Vunenih, Letu štuke. Nažalost i oni su borci sa vjetrenjačama, u manjini smo, ali bitno je da smo tu.

Hoćeš li nastaviti koncertnu, ili možda čak i studijsku suradnju sa dvojcem Dedić i Dedić ?

- Sa Matijom bih trebao snimiti pjesmu koju sam završio prije par dana, samo moramo dogovoriti termine, a za ostale projekte nisam siguran. Većinu stvari nisam dogovarao ja direktno, pa ti ove odgovore moram ostaviti ovako polovično ili čekati sljedeći intervju.




Srđan Blagovčanin: U BiH samo korupcija raste Dok BiH tone sve dublje u korupcijsko blato, vladajuće političke elite uspješno odvraćaju pažnju građana sa ovog problema stvaranjem atmosfere straha i podizanjem političkih tenzija.

U međuvremenu, milioni maraka nesmetano prelaze iz budžeta i javnih preduzeća u džepove političkih lidera i njima bliskih tajkuna, sve u ime “višeg nacionalnog interesa”.

Nepostojanje jedinstvene stragije i stalnog tijela kome bi osnovni zadatak bio borba protiv korupcije u BiH, postalo je prepreka i ukidanju viza za EU građanima BiH, jer domaće vlasti još nisu ispunile niti jedan od ova dva uslova.

Sitna podmićivanja ljekara, policajaca, lokalnih službenika, tek su posljedica korupcije na najvišim nivoima vlasti, koja i kada se otkrije, u BiH prolazi nekažnjeno, objašnjava u razgovoru za Žurnal, Srđan Blagovčanin, izvršni direktor nevladine organizacije Transparency International BiH.


Korupcija je hroničan problem Bosne i Hercegovine. Da li se stanje pogoršava ili poboljšava?

Prema svim relevantnim istraživanjima, u poslednjih godinu dvije korupcija u BiH je u stalnom porastu. Prema istraživanju Transparency International, o globalnoj percepciji korupcije među građanima, BiH je zabilježila pad na globalnoj listi i trenutno se nalazi na 82. mjestu u svijetu. Time je najlošije pozicionirana od svih zemalja u regionu. Dok su sve druge zemlje Zapadnog Balkana provele antikorupcijske reforme, uspostavile specijalizovana tijela za borbu protiv korupcije i donijele neophodne zakone, BiH još uvijek nije preduzela niti jedan konkretan korak. Svi međunarodni standardi i konvencije koje je BiH potpisala još uvijek nisu ni počeli da se primjenjuju.

Koja su glavna žarišta korupcije u BiH?

Uz političku korupciju, kod nas je jako raširena i administrativna korupcija na nižim razinama vlasti. Kada govorimo o načinima na koji političke elite izvlače sredstva iz legalnih budžetskih tokova, to je prije svega privatizacija i javna preduzeća.

Poslije svakih izbora imate promjene na ključnim pozicijama u agencijama za privatizaciju, upravnim i nadzornim odborima javnih preduzeća. Ti ljudi koji su postavljeni po političkim kriterijima, osiguravaju odliv budžetskih sredstava prema partijskim fondovima ili prema fondovima političkih lidera.

Još jedan način kroz koji se odlijevaju novačana sredstva je preko razvojnih banaka i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Tu je i proces javnih nabavki koji je vrlo problematičan u BiH, što se vidi i iz revizorskih izvještaja.

Kada se radi o percepciji korupcije među građanima, oni najkorumpiranijim smatraju, i to već godinama, političke partije.

Kako se uopšte može izmjeriti korupcija i koliko su postojeća istraživanja pokazatelj stvarnog stanja?

Mjerenje korupcije je uvijek izazivalo mnogo dvojbi. Generalno, postoje dva načina mjerenja, kvantitavna i kvalitativna istraživanja. Kvantitativna istraživanja su prvenstveno istraživanja javnog mnjenja, bazirana na ličnom iskustvu građana i njihovim indirektnim saznanjima. Kvalitativna istraživanja se svode na analizu zakonskog okvira i analizu njegove primjene. Ono na čemu Transparency International insistira je korištenje i kvantitativnih i kvalitativnih istraživanja. Globalno istraživanje koje radi Transparency International, uvijek je bazirano na rezulatima namanje tri druga istraživanja. Zato možemo reći da su naši nalazi o stanju korupcije prilično pouzdani.

Građani su u stanju apatije

Koliko su ljudi u BiH uopšte svjesni razmjera korupcije, jer pod korupcijom obično podrazumjevaju direktno davanje mita nekome za neku uslugu?

To je namanji problem i to je u stvari samo posljedica. Stvarni problem je administrativna korupcija na višim nivoima vlasti. Građani se ponašaju samo pragmatično. Videći da se na isti način ponašaju ljudi na višim nivoima vlasti onda i oni dolaze do zaključka da je davanje mita brži i lakši način da i oni ostvare ili zaštite neka svoja prava, nego da to čine redovnim zakonskim putem. Videći svakodnevno u medijima afere u kojima se govori o pronevjerama miliona maraka budžetskih sredstava, građani gube iluziju da je nešto moguće uraditi na legalan, zakonski način.

Poslednjih desetak godina mediji i nevladin sektor otkrili su stotine slučajeva korupcije od najviših do najnižih nivoa vlasti, gdje su prenevjerene stotine miliona maraka, ali se na kraju ništa nije desilo. Kako to objašnjavate?

Ima više objašnjenja. Činjenica je da se BiH suočava sa više izazova nego bilo koja druga tranziciona zemlja. U BiH imamo, osim tranzicije iz jednog društveno, političkog i ekonomskog sistema u drugi, i posljedice rata. Iako se to često koristi kao izgovor za sve, činjenica je da je BiH bila prinuđena da gradi institucije iz početka. S druge strane, snažno prisustvo međunarodne zajednice takođe je ostavilo trag. Političke elite su sve neugodne odluke i reforme prepuštale međunarodnoj zajednici, da zbog njih na narednim izborima ne bi izgubili podršku građana. Istovremeno, političari su pragmatično koristili nacionalističku retoriku za homogenizaciju svog biračog tijela.

Građani su sa druge strane, veoma svjesni problema korupcije, i uvijek ga rangiraju među prva dva-tri problema sa kojima se BiH suočava. Problem je što su građani u stanju apatije.

Da bi se neki problem riješio osim njegovog identificiranja potrebna je i svijest da građanin ili grupa građana mogu uticati na rješavanje problema. To je ono što građanima u BiH nedostaje, jer su potpuno izgubili iluziju da se nešto može promijeniti u skladu sa njihovim interesima.

 

Policija, sudstvo i mediji su pod uticajem političara

Da li onda građani u BiH mogu ili ne mogu nešto promijeniti?

Građani su jedini koji mogu promijeniti sadašnje stanje u BiH, a jedini efikasan način za borbu protiv političke korupcije i fenomena “zarobljene države” su izbori. Problem je što je politička elita stekla ogromno bogatstvo tokom rata, ima snažan uticaj i kontrolu nad medijima i ima efeikasan način za provođenje sistematske manipulacije. Na taj način politička elita tokom predizborne kampanje postavlja prioritete o kojima se raspravlja u skladu sa svojim interesima. Jasno je da niti jedna od vladajućih stranaka ne bi mogla dobiti izbore ako bi fokus bio na ekonomskom razvoju, reformama, borbi protiv korupcije.

Kako su druge tranzicijske zemlje uspjele da se iščupaju iz ralja korupcije ?

Uslov svih uslova je politička volja. Ali se to ne odnosi samo na političare i stranke, jer pritisak da se to uradi mora doći odozdo. Političari, kako u zapadnim zemljama tako i u tranzicijskim, nisu se sami od sebe uhvatili u koštac sa ovim problemom, jer njima prvim odgovara postojeće stanje. Pritisak je dolazio odozdo, od građana, medija i nevladinog sektora. Takav pritisak mora biti artikulisan da bi političke elite u jednom trenutku shvatile da bi održavanje postojećeg stanja za njih značio gubitak vlasti. Ovo se u BiH još nije desilo i mislim da će trebati još dosta dugo vremena da se to desi.

Zašto se takav pritisak građana i medija nije desio u BiH?

Ključni uslov je da korupcija mora postati visoko rizično ponašanje. Tako da mogućnost da ostane neotkrivena i bez sankcija, mora biti minimalna. Izgovor da “korupcija postoji svugdje” ne stoji. Tačno je da korupcija postoji svugdje, čak i u skandinavskim zemljama, koje se smatraju najmanje korunpiranima, ali tamo postoji sistem i vjerovatnoća da nećete biti otkriveni je jako mala. Tamo se korupcija smatra jednim od najtežih zločina. Institucije, pravosuđe i policija, su nezavisni od uticaja politike. Kod nas, političke elite još uvijek imaju efektivnu kontrolu i nad agencijama za provođenje zakona i nad pravosuđem i medijima. U konačnici, mediji su ti koji anesteziraju javnost, da sve ono što ljudi vide svakodnevno, u stvari nije tako, i to je ogroman problem.

 

BiH - jedina zemlja bez strategije

Hoće li BiH uspjeti da se izbori sa problemom sveprisutne korupcije?

Ja sam optimista ali čini mi se da će trebati jedan duži vremenski period, kao i podrška međunarodne zajednice. Uspostava institucija je proces i to se ne može napraviti preko noći. Srednjoročno i dugoročno ja sam optimista, dok kratkoročno, vjerujem da ćemo se suočavati sa puno problema u borbi protiv korupcije.

Kod nas je borba protiv korupcije političko pitanje, što se najbolje ogleda u famoznoj priči o prenosu nadležnosti. Pitanje da li ćemo se protiv korupcije boriti na državnom ili entitetskom nivou je van pameti.

Šta je sve do sada BiH trebala konkretno uraditi u borbi protiv korupcije?

BiH je usvojila čitav niz međunarodnih konvencija koje predviđaju niz konkretnih mjera, od donošenje zakona o antikorupcionom tijelu do strategije za borbu protiv korupcije. BiH to još uvijek nije napravila, pa smo tako jedina zemlja u Evropi koja nije ispunila ova dva uslova.

Zašto je za ukidanje schengenskih viza toliko bitna uspostava tijela za borbu protiv korupcije i donošenje državne strategije?

Za ukidanje viza prvi su uslovi kontrola granica i osiguranje izdavanja dokumenata, jer normalno je da EU želi prvo da zaštiti sebe. Ali šta vam znači ako imate savršeno zaštićene baze podataka ako su ljudi koji rade na izdavanju dokumenata korumpirani. Šta vam vrijedi ako imate savršenu tehničku zaštitu granica i graničnih prelaza, ako su ljudi koji rade na kontroli granice korumpirani.

Rješenje je italijanski model borbe protiv mafije

Koje su tranzicijske zemlje bile u sličnoj situaciji kao BiH danas i kako su uspjele da se izbore sa problemom korupcije?

U sličnoj situaciji je bila većina tranzicijskih zemalja. Snažnom političkom voljom i uz učešće građana uspjeli su da problem korupcije svedu u, uslovno rečeno, razumne okvire. Formalno ispunjavanje kriterija u borbi protiv korupcije ne znači puno. Danas je Bugarskoj, koja je članica EU, blokiran pristup određenim fondovima EU upravo zbog rasprostranjene korupcije. Suština je da se reforme u borbi protiv korupcije ne provode zbog EU već zbog nas samih.

Da li bi uspostava nezavisne agencije koja bi oduzimala nezakonito stečenu imovinu, značajnije pomogla u suzbijanju korupcije?

Nije tu pitanje samo jedne agencije, već je šireg zakonskog okvira. Danas imamo situaciju da je moguće oduzeti nezakonito stečenu imovinu, ali taj mehanizam nije dovoljno razrađen. Mi smo predlagali italijanski model. On se svodi da imate taksativno nabrojana krivična djela u kojima nakon otvaranja istrage, posebno utvrđuje krivična odgovornost a posebno se vodi finansijska istraga. Tu je teret dokazivanja porijekla imovine prebačen na lice protiv kojeg se vodi istraga, po on treba dokazati da je imovina stečena na zakonit način. Sve dok to ne dokaže, država tu imovinu drži blokiranom. Italija je takvim modelom napravila ogromne uspjehe u borbi protiv mafije koja je bila povezana sa političkim elitama. I Srbija je sada usvojila model koji je sličan italijanskom.

Kakva je šansa da se ovaj italijanski model primjeni i u BiH?

Zamnimljivo je da je u slučaju Srbije takva inicijativa potekla od tužilaštva i mislim da je to dobar princip, da inicijativa potekne od ljudi koji se sa takvim problemima suočavaju svakodnevno u svom radu.

Očigledno je da kod nas, kada takve inicijative dolaze od civilnog društva ili opozicionih stranaka, na njih se gleda kao na prijetnju vladajućoj eliti. I pritisak od strane građana i medija mora bi biti jači da bi se ovo pitanje našlo u fokusu. Vjerujem da će se to na kraju morati desiti i kod nas.

Proizvodnjom straha do ostanka na vlasti

U poslednjih desetak godina u BiH je u više navrata dolazilo do formiranja različitih antikorupcijskih komisija. Kakav je bio njihov konačan efekat?

Na žalost efekat je bio praktično nikakav. Takve komisije su od strane bivših visokih predstavnika korištene za ucjenu domaćih političara, da bi se od njih napravili kooperativni partneri. Kasnije se pokazalo da to nije bio dobar pristup.

Koliko je je Tužilaštvo BiH bilo uspješno u dosadašnjoj borbi protiv korupcije i kažnjavanju odgovornih?

U Tužilaštvu BiH postoji odjel za organizovani kriminal koji je na stalnom udaru domaćih političara, iz oba entiteta i iz sva tri naroda unutar vladajuće koalicije. Postoji apsolutna saglasnost među vladajućom koalicijom da se ne produži mandat međunarodnim tužiocima, iako i predsjednica Suda BiH i glavni tužilac u Tužilaštvu BiH kažu da su nam ti ljudi neophodni. Sasvim je jasno da je odjel za organizovani kriminal Tužilaštva BiH, koliko god bio slab i bez obzira što bi im se moglo naći zamjerki, ipak uspio izgraditi kredibilitet da ih vladajuća koalicija doživljava kao prijetnju. Borba protiv korupcije praktično je direktno usmjerena protiv interesa vladajućih političkih partija.

Hoće li na narednim izborima, u oktobru sledeće godine, borba protiv korupcije moći nametnuti kao jedno od prioritenih pitanja u predizbornoj kampanji?

Nadam se da hoće, a svoju nadu temeljim na činjenici da je globalna kriza, za koju su domaći političari tvrdili da će nas zaobići, razotkrila sve slabosti u funkcionisanju državnih struktura u BiH. Mislim da će već na jesen domaće vlasti biti suočene sa rezultatima svog nerada, masovnim štrajkovima i masovnim nezadovoljstvom građana, izazvanim ekoniomnskom krizom i otpuštanjem radnika i drastičnim pogoršanjem ukupne socijalne situacije. To će dovesti do toga da se ljudi zapitaju zašto se sve to dešava i gdje su ti pozitivni rezultati rada vlasti. Ipak, ne treba potcijeniti sposobnost vladajuće koalicije da fokus pažnje javnosti ponovo okrenu na nacionalističku retoriku, homogenizaciju vlastitog naroda i kreiranje atmosfere straha u kojoj se oni najbolje snalaze.

(zurnal.info)

 

 

Javni intervju MICKEY ROURKE: Za mene igra još nije završena

Specijalni gost ovogodišnjeg Sarajevo film festivala, Mickey Rourke, održao je javni intervju i pričao o Hrvaču, svom novom i, kako sam kaže, najboljem filmu kojeg je uradio. Odgovarao je i na pitanja o svom povratku glumi nakon više od deset godina pauze, svojim psima, piscu Charlesu Bukowskom, idolima i Sarajevu. Prenosimo najzanimljivije odgovore.

 Hrvač: Morao sam nabaciti 15 kilograma, postati mišićav i krupan. To nikada ranije nisam morao raditi. U boksu sam uvijek morao mršati, pa je bilo teško. To nije sport na koji sam navikao. Moja koljena nisu mogla podnijeti dodatnu težinu. Nisam znao mnogo o hrvanju. Podignu te i bace tvoje dupe na pod, tako da su mi leđa iskakala. Tri puta sam išao na magnetnu rezonansu u prva dva mjeseca. Moja koljena su još uvijek sjebana.

Nastavak Hrvača: Ako bi mi neko rekao želiš li raditi nastavak, rekao bih ne hvala. Ali mislim da je bilo zadovoljstvo raditi sa nekim nadarenim i talentovanim kao što je Darren Aronofsky. Ovaj mi je film pružio drugu šansu na način za koji sam mislio da se neće desiti... prestanite pričati u zadnjem redu, odjebite odavde (smijeh).

Pripreme za ulogu: Šest-sedam mjeseci sam dizao tegove kako bih se pripremio za film. Jeo sam šest puta na dan tokom snimanja filma.
Proveo sam ogromno istraživanje o hrvanju. Prije 30 godina su bili samo hrpa debelih momaka u speedo gaćicama, izgledali su kao gomila Nijemaca na plaži u Miamiju. Ali danas oni znaju sve o nutricionizmu. Proputuju kroz četiri velika grada u jednoj sedmici. Moraju nastupati vraški često. Mislim da počnu sa tabletama protiv bolova i alkoholom pa neki od njih nakon deset godina postanu ovisni o ovim tabletama.

Gluma: Ja glumu doživljavam prilično lično i uživim se u to. Znao sam jednog hrvača, prijatelja mog brata, na kome sam zasnivao svoj lik i svoj izgled. On je, ustvari živio, u kutiji pokraj školske dvorane. Tuširao se unutra. Poslije je oženio neku bogatašicu i danas živi prilično dobro.

Šta je privlačno u glumi: Lakše je nego obični posao.

Scenarist: Scenarij Hrvača nije bio najbolji. Hvala Darrenu što je dopustio da ponovo napišem većinu svojih dijaloga. Vjerovao mi je dovoljno da mi to dopusti. A ja sam uradio dovoljno dobro istraživanje da bih to mogao uraditi.

Režiser: Nikada ne bih režirao. To je previše posla. Radije bih glumio.

Povratak: Nije me bilo u poslu 13-14 godina i to je moja greška jer se nisam ponašao ispravno, kao profesionalac. Bio sam neodgovoran. Ja sam odgovoran za sjebavanje svog posla i karijere. Mislim da je moj povratak počeo sa filmom Roberta Rodrigueza Sin City i sa Tonyjem Scottom, a Hrvač je to sve upotpunio. Imati jednu šansu za povratak je puno a ja sam imao dvije. Osjećam se sretnim i zahvalnim zbog toga. Sport me naučio da uvijek dignem glavu i idem dalje, dok igra ne završi. A za mene još nije završena. Proveo sam 14 godina govoreći ljudima da me poljube u dupe. Stvarno sam zajebao i platio sam zbog toga.

Reakcije: Imali smo ogromne strahove da profesionalni hrvači neće prihvatiti film. Ali na kraju su ga svi hvalili.
Bilo im je drago što od filma nismo napravili bajku. Nakon nekog vremena oni se moraju prestati baviti tim poslom i onda ne znaju šta da rade od sebe.

Bukowski: U vrijeme kada sam se družio s njim nisam bio neki veliki pijanica. On se bolje slagao sa mojim bratom. Njih dvojica bi ujutro pila dok bih ja jeo svoju zdravu hranu pa su me nazivali pi..m.

Idoli: Nikada nisam čitao stripove. Moji heroji bili su sportisti.

Psi: Nisam došao sa njima. Mog psa Lokija sam izgubio prije pet mjeseci. Sada imam pet pasa i jednu pticu. Loki je bila moja djevojka, sa njom sam putovao i ne mogu sada zamijeniti psa sa kojim sam putovao 19 godina, dok moje srce ne zavoli drugog psa.

Sarajevo: Mrzim ga, i sve ljude u njemu. Šalim se, naravno. Ne uvlačim vam se u guzicu ali ljudi u ovoj državi su gostoprimljiviji nego u bilo kojoj drugoj državi u kojoj sam bio. Hvala za gostoprimstvo.

(zurnal.info)

KADER ABDOLAH: Ne plašim se razmišljati o Muhammedu kao čovjeku

Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam Muhammeda kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka

Holandsko – persijski pisac Kader Abdolah u Sarajevu je promovirao svoj novi roman Kuća imama, čijih 30 stranica smo objavili na Žurnalu i još uvijek su dostupne.

Do sada su u Bosni i Hercegovini prevedeni romani Duga plovidba praznih flaša (dva izdanja), Klinasto pismo, Kuća imama i zbirka priča Sokolovi. Prošle godine, Abdolah je u Holandiji objavio svoju verziju teksta Kur'ana i biografiju poslanika Muhammeda. Obe knjige izazvale su veliku pažnju javnosti.

Javni razgovor sa Kaderom Abdolahom upriličen je u prostorima Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Prenosimo dijelove tog razgovora.

Bosna kao noćna mora: Dugo sam odlagao dolazak ovdje. Bosna je bila moja noćna mora. Slične stvari sam doživljavao u svojoj zemlji, sve me je podsjećalo na Iran. Ipak sam došao i odmah se osjećam kao kod kuće. Osjećam nadu na ulicama, ljudi koji me okružuju imaju izuzetnu energiju. Prepoznao sam sebe u Sarajevu. Pune 22 godine nisam bio kod kuće. I sada, ulice Sarajeva, drveće, ptice izgledaju kao ulice, drveće i ptice u mom Iranu. Jednom sam izgubio sve, pokušam to što sam izgubio ponovo graditi. Vjerujem da ćete i vi ponovo izgraditi svoju zemlju.

Snovi o domovini: Dvadeset godina nisam bio u domovini, ali ona mi ne nedostaje. Svaku noć sam u njoj, u svojim snovima. Pošto sam tako često u svojim snovima u domovini, sjeo sam za kompjuter i napisao knjigu Kuća imama.

Talent za pisanje: Dolazim iz porodice sa jako bogatom literarnom tradicijom. Moj pradjed je bio jedan od najvećih iranskih pjesnika. Porodica je u meni pronašla osobu koja će produžiti tu tradiciju, a sama priroda me pronašla i podarila mi taj talent. Kada sam otišao iz svoje države skoro da sam upropastio taj talent. Osjećao sam se krivim i još uvijek se tako osjećam. Da bih se osjećao manje krivim svaki put pokušavam da napišem još ljepšu knjigu.

Mrtvi prijatelji: Mnogo mojih prijatelja je nestalo. Njih više nema, a ja govorim ovdje, u Sarajevu. Mogu to popraviti samo na jedan način. Dobrim knjigama, jakim knjigama...

Tito i Islam: Islam je jedan dio mog identiteta. Moj otac je bio vjernik, kao i moja majka. Odrastao sam u kući imama. Džamija je bila dio naše kuće. Od moje 14 godine nisam više imao dodira sa Islamom, okrenuo sam se ljevičarskoj ideji. Volio sam Tita, bio je moj simbol i još uvijek je.

Kur'an je knjiga mog oca: Kur'an je knjiga mog oca, a kada sam došao u Holandiju govorili su mi da čitam svoju knjigu. Moju knjigu? To je knjiga mog oca! Tada sam odlučio da od Kur'ana mog oca napravim svoju. Kur'an ima dva lica – to je lijepa, tajnovita, prekrasna knjiga, a može biti i strašna. Želio sam da čitaoce povedem iza zavjese, da vide sve strane Kur'ana.

Zašto sam preveo Kur'an: Nisam sanjao da ću Kur'an čitati, a kamoli da ću ga prevesti. Mislim da 99,9 procenata muslimana nije pročitalo Kur'an. To je velika, tajnovita, teška knjiga. Skoro da moraš biti profesor arapskog jezika da bi je mogao shvatiti. Odlučio sam da, po prvi put u životu, pokušam da pročitam Kur'an. Dok sam čitao, odlučio sam da na taj put povedem i svoje čitaoce. Knjigu nisam pojednostavio, pokušao sam joj dati njenu humanu stranu, ljudsku stranu Muhammeda...

Tri evropske knjige: Evropa se mijenja. Zadnjih 20 godina u Evropu je došlo 30 miliona muslimana. Evropa je do sada imala dvije važne knjige, Toru i Bibliju, sada je tu i Kur'an. Evropljani moraju pročitati i tu knjigu. Dok sam prevodio Kur'an, pokušao sam da zajedno s njima pročitam tu knjigu.

Kur'an na plaži: Sretan sam čovjek, imao sam puno sreće. Moja knjiga je izašla za vrijeme afere sa karikaturama u Danskoj, pa ekstremisti nisu uočili njeno pojavljivanje. Za šest mjeseci prodato je 100 hiljada primjeraka. Žene su na plaži čitale moj Kur'an. Šta muškarci više hoće?

Muhammed kao čovjek: Pokušaću biti pažljiv. Volim Muhammeda, volim tog čovjeka, on mi je izvor inspiracije. Muhammed mog oca i mog pradjeda bio je osoba koja je davno živjela, kao preparirana ptica. Nije imao karakter, bio je više kao nekakva slika. Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam ga kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka. Odlučio sam da moram napisati takvu knjigu o njemu, o Muhammedu čovjeku. Neki ljudi se plaše tako razmišljati, ja nisam.

Potraga za Muhammedom: Mnogo sam istraživao za tu knjigu, pročitao sam sve knjige o Muhammedu koje su se pojavile u posljednjih 1000 godina. Koristio sam činjenice iz persijske istorije koje ostali dio svijeta ne zna. One se mogu naći samo u staroj šiitskoj literaturi.

Prisustvo u Iranu: Knjige su prevedene u mnogo zemalja, ali ne i u Iranu. Iranci znaju da Kader Abdolah nije proćerdao svoj talent, pišem za njih, a i za one koji još ne mogu čitati.

Cenzura u Iranu: Prije ajatolaha imali smo mnogo velikih knjiga, a sada je skoro nemoguće pisati u Iranu. Postoje tri vrste cenzure. Prva je cenzura samog pisca, on u svojoj glavi reže jer razmišlja da to niko neće objaviti. Onda knjigu izdavači cenzurišu, jer i oni se boje da će uložiti novac a knjiga će biti zabranjena. Na kraju ostaju biroi za cenzuru koji odrežu još jedan dio knjige, pa na kraju ne ostane mnogo.

Povratak kući: Ljudski je vraćati se kući. Ima jedna priča iz persijske kulture koju ću vam reći. Možda je ona dio i vaše kulture, ne znam. Dakle, jedan stari persijski trgovac imao je indijskog papagaja u kavezu. Trgovac je htio da putuje u Indiju i pitao je papagaja treba li mu nešto donijeti odatle. Papagaj je rekao da odnese pozdrav njegovom rođaku papagaju u Indiji. Trgovac je visoko u indijskim brdima pronašao papagaja. Prenio mu je pozdrave a ovaj je odmah pao, mrtav. Trgovac se vratio kući i papagaj ga je pitao da li je prenio pozdrave. Ovaj mu je rekao da jeste, ali da je papagaj odmah pao mrtav. Čim je to izgovorio i njegova ptica je pala.. Trgovac je izvadi iz kaveza, baci, a papagaj odjednom oživi i ode. Trgovac ga pita: A, gdje ćeš ti? Ovaj kaže: Odoh kući. 

Saborci: Moji saborci su ili nestali ili sahranjeni, hiljade je izbjeglo. Posljednjih mjeseci njihovi sinovi i kćeri protestvuju na ulicama Irana i pokušavaju popraviti greške svojih roditelja.

Opozicija u Iranu: Nema opozicije u Iranu. Mislim da će tvrda linija preuzeti moć, ali siguran sam da prelijepe iranske žene i mladići neće čekati skrštenih ruku i da će pokušati ajatolahe smjestiti tamo gdje im je mjesto. Trebamo biti strpljivi, to će se dogoditi.

Revolucija: S pravom je šah skinut. Istorija nam je dala ajatolaha, naša dužnost je da ih korigujemo. Više ne želimo revoluciju, želimo reformu, naučili smo da imamo puno strpljenja.

Posveta romana Kuća imama: Kao što znate, sin Aga Djana je pogubljen. Skoro svi iz te kuće su ili nestali ili otišli. Nije smio sahraniti svog sina, morao je naći tajno mjesto za njegov grob. Tražio je mjesto gdje će mu sin pronaći svoj mir. Njegova potraga bi predugo trajala, pa sam ja to uradio za njega. Sina sam mu pokopao na sveto mjesto u romanu Kuća imama. Pokopao sam ga na sigurno mjesto u holandskoj kulturi. Zato sam rekao Aga Djanu da sada može da ide. I on je otišao, prije četiri mjeseca.

Lijek: Jedan lijek može pomoći Iranu. Samo je jedan put ozdravljenja Bosne. Po meni, to je literatura. Potrebna je jedna velika, dobra, bosanska novela. Kroz pisanje mladih ljudi, kroz izražavanje osjećanja, samo se tako može krenuti dalje.

Gdje rijeke pjevaju: Holandski jezik je prilično dosadan. Tamo rijeke ne pjevaju, jer su jednolične, mada su lijepe. Ja sam persijska brda premjestio u holandsku literaturu. Pokušao sam sve pozitivno što sam donio iz persijske literature prenijeti u holandski jezik. Pokušavam iz dvije kulture napraviti najbolje što mogu.

Oda vlastitom jeziku: Nisam u stanju da pišem na perzijskom. Mogu napisati knjigu na 700 stranica, ali svoj duh više ne mogu premjestiti u tu knjigu. Ovo je novi način pisanja, moja najveća vrijednost je što sam duh perzijske literature smjestio u holandske knjige. Pisanje na drugom, a ne na maternjem jeziku je neka vrsta oslobađanja, to je oda vlastitom jeziku. Kroz nju prepoznaješ ljepotu vlastitog jezika.

(zurnal.info)

 

ALIJA BEHMEN: Fali nam 200 policajaca U četvrtak, 13. augusta, jedan sat iza ponoći, u kafiću "Ocho Rios" ubijen je dvadesettrogodišnji Amer Mistrić. Mistrić je bio konobar u kafiću gdje se desilo ubistvo. Policija traga za osumnjičenima: Anelom Herakom i Edinom Vukom, dok građani Sarajeva ponovo strahuju za svoju bezbjednost... Povodom ubistva Amara Mistrića, gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen održao je sastanak u Gradskoj upravi sa premijerom Kantona Sarajevo Besimom Mehmedićem, predstavnikom policijskog komesara KS Jasminom Idrizovićem, te načelnicima Općine Novo Sarajevo Nedžadom Koldžom, Općine Novi Grad Damirom Hadžićem i predstavnicima Općine Stari Grad Ismetom Hadžićem i Općine Centar Adilom Katicom. Među mnogim mjerama koje su dogovorene na tom sastanku interesantna je konstatacija gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena koji kaže kako je ovo posljednji trenutak da “vlast u potpunosti stane iza policije”.

 

Gradonačelniče, šta konkretno znači ta konstatacija kako vlast treba u potpunosti da stane iza policije?

-Policija u Kantonu Sarajevo vrlo odgovorno radi svoj posao. Mi smo u Gradskom vijeću prije osamnaest dana imali troiposatnu raspravu o bezbjednosnoj situaciji u Sarajevu. Tada je jedan od zaključaka bila puna podrška MUP-u KS. To nije podrška koja ima politički značaj, nego je to priznanje da policija radi svoj posao. Međutim, druge institucije sistema ne rade svoj posao. Evo, prema podacima za juli ove godine od 53 kaznena djela, locirana su 53 slučaja, a svega 17 lica je uhapšeno. Znači da je policija uradila svoj posao. Međutim, ako kriminalci pokradu goste ovog grada, kao što se nedavno desilo, pa ih policija uhapsi a oni budu pušteni na slobodu i, potom, ponovo izvrše isto djelo, onda imamo ozbiljan problem. Zbog svega toga tražimo da se pod hitno mijenjaju zakoni koji stvaraju anarho-liberalan odnos prema kriminalu, jednostavno podstiču kriminal.

Kada kažete da vlast treba stati iza policije, logično se nameće pitanje: da li ima neko u vlasti ko ne stoji iza policije?

-Kada kažem da vlast treba da stane iza policije, prvenstveno mislim na materijalnu podršku policiji. Smatram kako se ne smije desiti da policiji bude uskraćena sistematizacija za 200 policajaca u KS. To nije nikakva štednja ako je u pitanju sigurnost građana. Nedopustiva je inertnost Ministarstva pravde kada je u pitanju gradnja zatvora. Mi ćemo obići sve lokalitete tzv. neperspektivnih objekata Armije, Kanton je već izdvojio inicijalna sredstva i tražiti ćemo od MP da rade svoj posao, jer se građanima Sarajeva žuri.

Šta je to što treba “pod hitno” mijenjati u tim zakonima?

-Evo primjera: kada policajac kod nekog pronađe nelegalno naoružanje ta osoba se ne može zadržati u pritvoru jer to nije djelo koje se kažnjava sa preko pet godina zatvora. Dešava se da poslije nekog vremena ista osoba bude ponovo uhvaćena sa nelegalnim naoružanjem, i opet-ništa. Te kazne moraju biti drakonske jer takvi prekršioci su latentni počinioci težih krivičnih djela. Evo, ubijen je momak koji je radio svoj posao i prehranjivao porodicu, napadnuta je djevojka i ubodena nožem, nedavno su razbrojnici presreli auto doktora Kacile...

Sve su to primjeri ali šta se sada može učiniti da e to stanje promijeni?

-Mogu se detektirati latentni počinioci ovakvih djela, oformiti će se policijska jedinica za specijalne namjene...

Pa zar već nema u MUP-u KS takva jedinica?

-Pojačati će se taj dio. Dogovorili smo se da ćemo ih materijalno obezbjediti - od automobila za brzu intervenciju pa do opreme koja čini tog policajca efektivnim oružjem protiv kriminala.

Ko se obavezao da će nabaviti ta sredstva...

-Svi smo se obavezali...

...i koliko je novca za to potrebno?

-Nemojte, molim vas, da o tome govorimo. Komesar je za to zadužen, a mi smo tu, od premijera do načelnika općina, i mene kao gradonačelnika koji trebamo ispuniti obećanja prema toj jedinici. Ubrzo će biti gotov elaborat o postavljanju videokamera. U budžetu smo obezbjedili 250.000 konvertibilnih maraka za to, načelnik općine Novo Sarajevo mi reče da su oni obezbjedili 100.000 za kamere koje će biti postavljene na neuralgičnim tačkama... Ipak je to prevencija koja će sigurno ulijevati određenu sigurnost za građane Sarajeva.

Ali, prije toga, šta je sa najavama da će policiji biti smanjivane plate?

-Mi smatramo da ne treba smanjivati plaće policiji, čak smatramo da ih treba povećati.

Da li ima prostora za to, obzirom na najavljene, tzv. antiresecijske mjere?

-Ima, naravno. Mi vrlo grubo interpretiramo ugovor sa MMF-om. Oni traže da se naprave uštede u masi, što ne znači da se to treba uraditi uravnilovkom. To možda jeste najlakši način, ali nije fer to tako raditi. Postoje oni koji svakako zaslužuju da im se smanje plaće, jer ne rade svoj posao kako treba. Međutim, policija ne spada u taj segment.

Da li to znači kako se policiji u Kantonu Sarajevo neće smanjivati plaće?

-Mi smo to tražili, a nadam se da će premijer imati sluha.

Iskreno, sve su to neki dogovori ali građani traže rezultate, kada mogu očekivati da će se nešto konkretno početi dešavati?

-Odmah! Danas se već radi program koji će Kanton Sarajevo poduzeti po ovom pitanju, ali vam ne mogu reći o čemu se tu radi. Znate, imate jednu čudnu zakonsku odredbu, ako vi hoćete da izvršite pretres u nekom lokalu, morate imati saglasnost suda. To znači da morate dobro obrazložiti indicije zbog čega to tražite i onda zavisi da li ćete to dobiti ili nećete. Mislim da smo pronašli način da to ne ide tako, jer pored policije i druge inspekcije imaju nadležnost u tom segmentu.

Sve vrijeme pričamo o represiji, da li se uopće razmatra pitanje prevencije? Šta je bilo sa vašom najavom s početka mandata kako ćete djeci u Sarajevu obezbjediti besplatne škole sporta?

-Problem je tu što imate po petnaest sportskih klubova, a na ovom prostoru su dovoljna dva-tri. Klubovi trebaju da participiraju u tome i obuka mora biti besplatna. Grad će, u saradnji sa Kantonom, predložiti školama da jedan dio tjelesnog odgoja bude posvećen treningu plivanja. Na taj način bi grad i Kanton omogućili normalno funkcionisanje bazena, a ujedno bismo uradili korisnu stvar, jer tjelesni odgoj nisu samo sala i lopta.

Da li bi Sarajlije imale više koristi da je milion maraka koji je dat SFF-u, potrošen na poboljšanje sigurnosti u gradu?

-Nije to milion maraka. Prema Purivatrinim riječima ukupan projekat košta 1,2 miliona maraka, a tek je 30 posto državnih para u tome. Ja držim da je to tako. Milim da SFF ima ogromnu ulogu u promociji Sarajeva i Bosne i Hercegovine; BBC je u svom udarnom terminu posvetio SFF-u... Ja ne znam ko bi mogao reći kako to nama ne treba.

Pitanje je, možemo li mi to sebi priuštiti, ako nemamo para da uposlimo 200 policajaca koliko, po sistematizaciji, fali u Sarajevu?

-Možemo, možemo... I sa i bez SFF-a mislim da se policajci mogu zaposliti. Gradska uprava je ove godine uštedila 300.000 KM jer nije ni marke platila za komisije službenicima koji vrše javne nabavke. Postoji koliko hoćete takvih načina da se ponašanjem “pravog domaćina” dosta uštedi.

Imamo li takvog domaćina?

-Grad ima!

A Kanton?

-E, to ne znam.

Kada su povodom ubistva Denisa Mrnjavca građani Sarajeva organizirali proteste, tražili su smjenu gradonačelnice Semihe Borovac. Šta ćete ako građani Sarajeva budu tražili vašu ostavku?

-Pokušati ću obrazložiti šta je to što ja radim. Iako sigurnost nije oblast u kojoj sam ja nadležan, organizirao sam sastanak koji će sigurno donijeti određene rezultate. Ako, ipak, građani misle da je to tako, onda ja neću biti gradonačelnik građanima koji ne vjeruju svom gradonačelniku.

Građani su najavili da će postaviti “crveni tepih” ispred tužilaštva, tražeći od nadležnih da rade svoj posao...

-I ja od nadležnih to tražim!

(zurnal.info)