Interview

Semir Mujkić EKSKLUZIVNO Geraldine Brooks: Kako sam pratila Haggadu

Australijanka Geraldine Brooks počela je kao novinarka Wall Street Journala i izvještavala kao dopisnik sa Bliskog Istoka iz Bosne i Afrike. Stresan i neizvjestan posao natjerao ju je da se potraži novo životno zanimanje. Hapšenje u Nigeriji uz optužbe da je špijun prelile su čašu. Nekoliko dana u pritvoru iskoristila je da razmisli o odustajanju od novinarstva kojeg je strasno voljela. Odlučila je postati piscem i već njena druga novela March dobila je Pulitzerovu nagradu.

Nevjerovatna priča o šeststotina godina dugom putovanju Hagade, knjige ilustriranih jevrejskih običaja, iz Španije, preko Italije do Sarajeva toliko je oduševila Geraldine da je odlučila napisati roman o ljudima, zaštitnicima knjige - People of the Book.

Saslušala je osobe čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Kaže da je željela saznati zašto je katolički svećenik Vistorini spasio knjigu u 17. stoljeću, šta je motiviralo Derviša Korkuta da slaže njemačkom oficiru da je knjiga već odnosena iz muzeja i sakrije je u džamiju sve do kraja Drugog svjetskog rata i, naravno, da čuje kako je Enver Imamović spasio Hagadu iz zapaljene Vijećnice.

Da bi razumjela posao konzervatora otišla je u harvardsku konzervatorsku laboratoriju i od Narayan Khandekar učila detalje o ovom poslu. U svojim nastojanjima da sazna šta konzervatori mogu saznati iz kapljice krvi na papiru knjige, zarezala je svoj prst i pustila krv po stranicama knjige.

A onda je napustila pisanje People Of The Book kako bi se posvetila svom novom djelu, March, romanu o životu porodice vojnika iz američkog civilnog rata. U tome ju je jedno vrijeme ometala borba protiv raka, za kojeg danas kaže da je nestao kao da ga nikada nije bilo. Geraldine je do sada objavila i Year of Wonders, priču o kugi u jednom londonskom predgrađu gdje se 350 ljudi odlučilo samoizolirati, te Foreign Correspondence o svojim novinarskim iskustvima sa Bliskog Istoka.

Priču o najpoznatijoj knjizi Zemaljskog muzeja mnogi kritičari su brzopleto poredili sa Da Vinčijevim kodom a poznata glumica Catherine Zeta Jones otkupila je prava za snimanje filma po motivima knjige. Filmski kritičari najavljuju da bi Jones mogla glumiti glavni lik Hannu Heath i ujedno producirati film koji će se najvjerovatnije dijelom snimati u Sarajevu.

Geraldine trenutno živi u Australiji na porodičnom imanju sa dva sina, majkom i tri psa. Kaže kako joj život sliči filmu Little Miss Sunshine.

Sarajevska izdavačka kuća Buybook uskoro će objaviti bosanskohercegovačko izdanje romana People Of The Book.

Kako ste saznali za postojanje Hagade u Sarajevu?

- Radila sam u Sarajevu kao reporter za Wall Street Journal.. Bila sam intrigirana saznanjem o sudbini ovog prelijepog umjetničkog rada i kada je pokazan u Jevrejskoj zajednici tokom praznične večere i kada su po prvi put objavljeni detalji o spašavanju knjige, znala sam da je to nešto o čemu moram pisati.

Kakav je bio proces otkrivanja rukopisa?

- Kada sam saznala da UN finansira konzervacijski rad na Hagadi, nakanila sam se vratiti u Sarajevo i provesti vrijeme sa originalnim rukopisom. Imala sam sreću da me UN pustio da posmatram rad.

Na koja Vas je mjesta Hagada odvela?

- Nazad u Sarajevo, naravno. Dolazila sam dva puta nakon rata, jednom da gledam rad na konzervaciji i pričam sa Sarajlijama koji o knjizi znaju najbolje, i opet kada sam saznala da  Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, još živi u gradu. Također sam otišla u Veneciju da šetam ulicama jevrejskog geta gdje je Hagada bila 1609. godine. Boravila sam i u bibliotekama i muzejima da bih saznala detalje o profesiji konzervatora.

Da li je to bilo uzbudljivo putovanje?

- Bilo je čudesno.

Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku vidjeli originalnu Hagadu izbliza. Šta je to značilo za Vas i Vaše pisanje?

- Dok sam bila u banci, gledajući rad Andreae Pataki na Hagadi, bila sam u prilici zaista osjetiti utjecaj ove knjige kao umjetničkog djela. Također, iskustvo gledanja njenog rada dalo mi je ideju kako konstruisati priču u mojoj knjizi - oko komadića vlakna i materijala koje je ona izvadila iz uveza, a svaki od njih predstavlja vrijeme i mjesto u dugom putovanju knjige od Španije do Sarajeva.

Koja Vam se priča o skrivanju Hagade najviše sviđa?

- Sve su intrigantne. Voljela bih znati zašto ju je Vistorini spasio 1609. godine. Također, mislim da je priča iz Drugog svjetskog rata veoma dramatična kao i nedavno spašavanje tokom opsade.

Koliko su nevjerovatna historija i mistizicam knjige pomogli Vašem pisanju?

- Imala sam sjajnu građu u činjenicama o povijesti knjige. Moj posao kao pisca je tada bio samo popuniti mjesta gdje su historijski zapisi nedostajali.

Da li ćete biti uključeni u pisanje scenarija za film People of the Book?

- Ne! Ne znam kako se to radi! Ali bih željela biti od pomoći na ulicama ako budu snimali u Sarajevu.

Kakvu vrstu filma očekujete? Možda sličan Da Vinčijevom kodu, jer je Vaša knjiga poređena sa ovom ili nešto drugačije?

- Pokušavam ne misliti o tome. Za mene je knjiga knjiga, i šta se dešava sa filmom je stvar reditelja i glumaca i kako oni izaberu reinterpretirati priču za vizuelni medij.

Vaši stavovi u knjizi People of the Book o ratnim događajima i odnosima među stranama su prilično slični većini iskrenih Bosanaca i Hercegovaca. Na određen način Vi niste stali na nečiju stranu. Da li je to bila Vaša namjera kako niko ne bi bio uvrijeđen ili je to jednostavno Vaš utisak iz Bosne?

- Ja sam na strani ljudi koji vjeruju da je ono što ih ujedinjuje kao ljudska bića važnije od incidentnih stvari koje nas dijele, kao što su spol, vjera ili nacionalnost.

U svom intervjuu za The Washington Post napravili ste veoma dobar opis Sarajlija: dosjetljivi, oštri, puni bola i cinizma ali također vrlo hrabri. Ipak, kažete da niste uspjeli glavni lik napraviti Sarajkom već Australijankom. Šta je bio problem?

- Nisam mogla čuti njen glas dovoljno jasno. Mislim da bih morala živjeti u Sarajevu nekoliko godina i sjediti dovoljno dugo nad svojom kafom prije nego bih stvarno mogla svjedočiti takvom liku.

Da li je činjenica da ste pisanje ove knjige ostavili kako biste napisali March i u međuvremenu dobili Pulitzerovu nagradu promijenila knjigu People of the Book i utjecala na Vaše pisanje?

- People of the Book je puno kompleksnije djelo za ispričati od Marcha, jer se proteže kroz šest stotina godina i nekoliko različitih kultura. Zaista mislim da mi je trebalo iskustvo pisanja Marcha, koje je bilo tek moja druga novela, kako bih stekla samopouzdanje za People of the Book i napisala je jasno i ugodno.

Da li ste saznali više o ratnim glasinama o Hagadi tokom svog istraživanja?

- Da; kao što znate razgovarala sam sa mnogo Sarajlija koji su preživjeli rat, spašavajući knjigu kako su najbolje mogli. Završila sam sa obiljem informacija zahvaljujući njima.

Ali ste ipak uspjeli pronaći Korkutovu udovicu i tako riješiti misteriju Hagadinog skrivanja tokom Drugog svjetskog rata...

- To je bio vrhunac mog istraživanja, sresti se sa Servet Korkut i saznati više o njenoj nevjerovatnoj porodici. Bilo mi je drago i vratiti se u grad i vidjeti kako napreduje zacijeljenje nakon rata.

Prvo bosanskohercegovačko izdanje knjige će uskoro biti dostupno. Planirate li doći ovdje na promociju?

- Nadam se... ali imam dva sina u školi pa mi nije uvijek lako putovati kao što bih htjela ovih dana. Nadam se da će mi ljudi iz Bosne oprostiti što sam kao autsajder ispričala njihovu priču i obrnuto, nadam se da će prepoznati moje divljenje prema njima na stranicama ove priče.

(zurnal.info)

Selvedin Avdić AMIRA MEDUNJANIN: Pjesme usamljenih žena

Amira1Zašto se Zumra ne pušta na radiju?

- Vjerovatno im je teško ubaciti ovaj album u program. Ne znaju kojem žanru pripada.

Da li se slažete sa tvrdnjom Seada Vrane da je sevdalinka ljubavna pjesma, ali da se ispod njene površine ona otvara kao ispovijed žene u muškoj kulturi, kao šifrirana, intimna pobuna protiv braka, muškog principa gole sile, krutog javnog morala?

- Hmm... Nisam naišla na takvo razmišljanje...

Ima na internetu, meni se svidjelo, pa rekoh da pitam...

- U određenim pjesmama je zaista tako, jer žene u to vrijeme nisu smjele govoriti o svojim osjećajima ili nedajbože problemima u braku. Svoj monolog ona je mogla iskazati samo kroz pjesmu.

Da, i autor je tako zaključio – sevdalinke su bile slobodna teritorija sa koje je lirikom ispoljena osjećajnost protjerala epsko junaštvo deseteračkog odsijecanja glava...

- Tačno.

Prva pjesma koju ste snimili bila je Mujo đogu po mejdanu voda, na albumu Secret Gate, Mostar Sevdah Reuniona...

- To je moj prvi snimak. Par dana sam slušala kako je tu pjesmu pjevala Nada Mamula i onda smo je snimili u studiju. Ta pjesma je teška...

Da, Ilijas Delić iz MSR mi je jednom rekao da je on ne može otpjevati...

- Jeste, teška je, pjevač nema vremena da uhvati dah.

Do tada niste snimali...

- Nije me privlačilo sve to što je bilo vezano za pjevačice sevdalinki, kako se moraju obući, izgledati, ponašati... Sva ta estrada...

Po kući ste pjevali, kao što su žene nekada radile...

- Da, za sebe i za mamu.

Evo još jedan citat, ako nemate ništa protiv. Muhsin Rizvić je uočio da je sevdalinka , u stvari, lirski monolog žene. U kojim pjesmama se pronalazite?

- Ima ih dosta, zavisi od trenutka, raspoloženja...

Da li određene sevdalinke imaju neku namjenu?

- Za mene imaju. U svakoj postoji neka poruka koja je, bez obzira što je pjesma nastala prije 400 godina sasvim aktuelna, univerzalna je.

Čitao sam u novinama o malom ritualu koji izvodite pored rijeke. O čemu se radi? Nije intimno pitanje, bilo je u novinama...

- Sa prijateljima često idem na izlet u Faletiće, ponesemo dekice, sendviče... Obožavam rječicu Mošćanicu, tamo uvijek nađem mir. Pored te rijeke imam svoj mali privatni ritual koji ljudima, koji posmatraju sa strane, izgleda prilično blesavo...

amira2Kao i svi privatni rituali...

- Da. Tako ja sjednem pored rijeke i pjevam. Izjadam se rijeci i vratim se nazad.

Ranije ste mi rekli da vam je najdraža pjesma U đul bašči sa albuma Rosa ...

- Da, prvenstveno zbog aranžmana. Sviđa mi se klavir Kim Burton. Ona je jazz pijanistica, muzikolog i veliki poznavalac muzičke tradicije sa prostora Balkana. Engleskinja je, ali trenutno živi u Holandiji i piše za Songlines magazin kao kritičar za balkansku muziku. Ona je u Mostar došla da napravi priču sa snimanja albuma Rosa. Niko nije planirao da bi ona mogla nešto i odsvirati. Ali, kada smo radili na pjesmi U đul bašči, ona je sjela za klavir i pitala: Mogu li ja samo malo? Odsvirala je jedan detalj koji je mene oduševio i iz tog razloga volim tu pojesmu.

Kako birate sevdalinku koju ćete obraditi?

- Merima i ja odaberemo svoje najdraže priča, ali se trudimo da su one na neki način povezane, da čine jednu lijepu cjelinu. Zumra je tako i zamišljena, da bude cjelovita prriča.

Da li odustajete od pjesme ako joj ne možete dati novo čitanje?

- To nam se do sada nije desilo, zaista. Pjesme koje smo planirali nalaze se na albumu, svih 13, četrnaesta Jo hanino tu hanina je sasvim slučajno ušla na album. Bila je zamišljena kao bonus track, ali nam je bila tako simpatična da smo je uvrstili na album.

Ta pjesma zvuči kao da je snimljena na probi...

- Dok smo je snimali Merima se nasmijala u jednom momentu. To je i jedina pjesma gdje zajedno pjevamo, pored Mehmeda gdje Merima pjeva neke back vokale. Nakon tog smijeha, tonac Walter Quintus rekao nam je da je sve u redu i da samo nastavimo. Ne mogu se tačno ni sjetiti iz kojeg se razloga nasmijala, vjerovatno to ne bi bilo sada ni smiješno kada bih prepričala.

Tek kada sam slušao vaše izvedbe nekih sevdalinki razumio sam ih na pravi način – jezu pjesme Mehmeda majka budila, recimo. Također, Mito, bekrijo u vašoj izvedbi je beskrajno sjetna pjesma, nema onog kafanskog bijesa na kakav su nas navikli. Kako prilazite pjesmama?

- Najveći krivac za to je Merima. Ja sam, da budem iskrena odbijala neke pjesme. Recimo pjesmu Mujo kuje nisam voljela izvoditi na način kako se to radilo.

Da, na neki takmičarski način, kao atletika...

- Tačno tako. Međutim, Merima je uradila kompoziciju Mujo koja objašnjava njegovo ljubavno ludilo, osjeti se gluha noć u kojoj se on budi, pun čežnje da vidi svoju dragu. Kada sam to čula, tek tada sam pjesmu do kraja razumjela. Pokušala sam kroz pjevanje da pokažem sve te emocije, i ljutnju majke, Mujin krik, odlazak u noć...

Koliko ste raspravljale o značenju pjesama prije nego što ste ih snimile?

- Puno, puno smo razgovarale i raspravljale kako bismo dešifrovale svaku pjesmu. Postoji nekoliko verzija pjesme Mehmeda majka budila, ali mislim da je ova koju smo izabrale najjača. Ipak, sve te verzije imaju, u suštini, istu priču. To su te majke koje se previše zaštitnički odnose prema svojim sinovima koji su sputani sa nekoliko strana, od strane društva, porodice...

To je taj bijeg od epske matrice, gdje sin nije oznojeni junak, nego mladić koji pati...

- Tačno, pjesma Mehmeda majka budila je dobar primjer.

Ima li razlike u muškom i ženskom pristupu sevdahu?

- Mislim da nema. Ne znam razliku između ženske i muške sevdalinke, o kojim govore. Govore da je, recimo, pjesma Simbil cveće, muška pjesma. Ja to ne vidim.

Kada pjevate, ne mijenjate lice, ako se pjeva u muškom licu...

- Naravno, besmisleno mi je da mijenjam.

To inače rade sve sevdalije...

- Da, važna je poruka.

Na wikipediji stoji da su žene sevdalinku pjevale u kućama, najčešće bez pratnje. Izašle ste iz kuća, ali radite pjesme bez pratnje, poput Bogata sam, imam svega...

- Da, željele smo je snimiti na takav način. Inače, ta pjesma je toliko jaka da smo smatrale kako je ovo jedini način da se ona izvede. Pjevam je kako ju je nekada pjevao Muhamed Mešanović Hamić, eto ni on joj nije mijenjao lice, pjevao je bogata sam imam svega. Ta pjesma, po meni, ne trpi niti jedan instrument izuzev glasa.

Ipak, tišina u toj pjesmi zuji kao prazna soba, ona je instrument...

- Jeste. To su te sobe u kojima žene pjevaju...

Merima Ključo je radila i produkciju albuma Zumra. Je li to njen prvi takav rad?

- Jeste. Željele smo da to same uradimo, jer smo nas dvije najbolje znale kako to treba da zvuči. Ja sam fascinirana načinom na koji Merima svira harmoniku. Nekako mi je otvorila oči, jer mi se ranije nije dopadao taj instrument. To mi je bilo potpuno otkrivanje tog instrumenta. Merima je strašno skromna, to me nervira, jer smatram da ona ima šta reći i mora to reći. Inače, ona je diplomirala klasičnu muziku u Rotterdamu i magistrirala u Bremenu. Ali, budući da potiče iz Bosne i Hercegovine, sevdah joj je prisutan u genima. Uvijek se trudila da u svoje nastupe uvede elemente sevdaha. Instrumental Mujo ona je napravila prije nekoliko godina, a tek sada je snimljen. Također, Okreni se niz đul bašču izvodila je na koncertima.

Kako ste se vas dvije srele?

- Slučajno. Znala sam da ona postoji, da živi u Amsterdamu i da svira harmoniku. Čula sam da na zanimljiv način svira sevdah. U januaru 2007. imala sam koncert u Amsterdamu i ona je došla na tonsku probu. Nikada je prije nisam vidjela, ali kada je ušla u prostoriju znala sam da je to ona. Nikada nisam čula kako svira, ali sam odmah rekla da nas dvije moramo nešto zajedno uraditi.

Slabo nastupate u BiH, uglavnom pred inostranom publikom. Vladimir Dvorniković je u knjizi Karakteriologija Jugoslovena pisao da sevdalinka dolazi sa dna individualne psihe. Tu svoju tezu potkrijepio je epizodom u kojoj pjevač sevdalinki ne može da pjeva pred strancima, jer to doživljava kao razgolićavanje, nepristojnost. Imate li vi takav osjećaj kada pjevate pred strancima?

- Nemam.

Dakle, mogli smo i bez ovog citata...

- Ha, ha...

Šta se stranoj publici najviše sviđa u sevdahu?

- Navikli su na određenu vrstu muzike koja dolazi sa Balkana, tipa Bregović, pa se iznenade kada čuju kako mi zvučimo. Svako ima svoj način, i ja to poštujem, ali mora postojati prostor u kojem će se pokazati i nešto drugačiji pristup, jer mi imamo izuzetno bogatu tradiciju. Našoj publici se dopada atmosfera, često nas upoređuju sa fadom. Ljudi osjete emociju, bez obzira što ne razumiju tekst. Za to je potrebna potpuna predanost i iskrenost muzičara.

Kada ćete promovirati Zumru?

- Naša agencija Gramofon planira u septembru raditi promotivnu turneju. Ne znam sigurno, ali mislim da ćemo svirati u Sarajevu, Tuzli, Zenici... To je sve što za sada znam.