Sport

JUSUF PUŠINA: Ja, predsjednik! Prvi predsjednik Nogometnog Saveza Bosne i Hercegovine Jusuf Pušina ponovo se vraća na mjesto nesreće. Aktuelni predsjednik FS Kantona Sarajevo, Pušina u razgovoru sa našim novinarom najavljuje ponovnu kandidaturu za predsjednika Saveza i podvlačenje crte pod rad Saveza u proteklim godinama

Pušina: Ušanovićevo mjesto ne postoji (fotoservis.info)

Gospodine Pušina, zašto ste se odlučili na povratak u bosanskohercegovački nogomet?

-Moj odlazak iz NS BiH nije bio sportski. Bio je određen neargumentiranim tumačenjima pravnih propisa Saveza. Dogodilo se mnogo toga što je narušilo ugled NS BiH, njegov autoritet, dignitet, finansijsku pa i kadrovsku konstrukciju. A imali smo sve predispozicije da izrastemo u moderan Savez, sa zavidnom infrastrukturom koju bi gradili uz pomoć prijatelja iz FIFA-e i UEFA-e. Sama činjenica da smo došli u pat poziciju sa odigravanjem prijateljskih utakmica dovoljno govori da je NS BiH u ovom periodu izgubio mnogo prijatelja. Stabilizacija Saveza na svim nivoima je izazov za mene ali i reorganizacija sistema takmičenja koja također nije završena.

Mnogi su vaš povratak u NS BiH okarakterizirali kao priliku za revanšizam prema ljudima koja ste upravo vi doveli u Savez a koji su vam kasnije okrenuli leđa. Hoćete li se revanširati pojedincima u Savezu?

-Neću! Sa revanšizmom neću krenuti a pogotovo ne na način na koji to mnogi ljudi očekuju. Krenut ću su sa reorganizacijom sistema Saveza koji će u sebi sadržavati sve ono što je kvalitetno. Sve ono što ne bude odgovaralo dignitetu Saveza, doći će pod udar određenih promjena. Međutim, personalnog revanšizma zaista neće biti jer to nije u prirodi moje ličnosti. Želim na dostojanstven način vratiti ugled Savezu.

Dobro,recimo da neće biti revanšizma. A hoćete li ukinuti izmišljenju poziciju u Savezu na kojoj trenutno radi bivši generalni sekretar Munib Ušanović?

-To je mjesto koje u principu ne postoji i ako nešto ne postoji ne možete zadržavati to hibridno. Sve što bude odgovaralo sistematizaciji NS BiH to će i egzistirati.

Posljednjih sedmica je mnogo skandala u našem nogometu, od huliganizma na tribinama stadiona do međusobnih tuča igrača. Mnogi su spremni tvrditi kako je sve to povezano za predstojećim izborima u NS BiH. Kakvo je vaše mišljenje?

-Sigurno da ima i toga. Međutim, ja sam ubjeđen da je puno više onih snaga koje Savez žele povući naprijed nego onih koji ga zadržavaju ovdje gdje jeste.

Kako sada stvari stoje, na predstojećoj Skupštini Saveza ovog ljeta neće praktično doći ni do kakvih personalnih promjena. Našim nogometom će opet vladati ljudi koji su to činili i proteklih godina. Zar to nije deprimirajuće?

-Sve odluke kantonalnih Saveza treba poštovati jer oni učestvuju u odabiru svojih kadrova. Mora postojati odgovornost. Ne možemo raditi bez nje. Konci saradnje na svim nivoima su popucali,to sve treba vratiti.

Pušina:Neki ljudi Savezu ne žele dobro (Feđa Krvavac - fotoservis)Jasno mi je sve to o čemu vi govorite, međutim konce saradnje koji su popucali trebali bi, kao, vraćati ti isti ljudi koji su ih i popucali?

-Iskustvo koje smo stekli posljednjih nekoliko godina nam kaže da se može napraviti određeni zaokret, da su određeni ljudi zaista upotrebljivi. Mnogo je manje onih koji Savezu ne žele dobro.

Kako komentarišete činjenicu da pojedinci iz Saveza ili njegovih komisija progovore javno o negativnostima u radu tek kad se njih smijeni? Evo posljednjih dana su aktuelni ljudi iz takmičarske i sudijske komisije.

-To više govori o tim ljudima nego o tome šta se zaista događalo. Ako su ti ljudi bili spremni da danas kazuju o nepravilnostima onda su to mogli reći i odmah. Čak i ako nisu na Izvršnom odboru, mogli su reći u javnosti. Ukoliko zadržavate slabosti i prezentirate ih u trenutku kada se to samo na vas lično odnosi, onda to najviše govori o tim ljudima. Ja sam ubijeđen da se mnogo toga može promjeniti u odnosu sa klubovima, sudijskom i takmičarskom komisijom, delegatima...Ali, ta edukacija mora biti permanentna.

Nedavno smo imali utakmicu između Leotara i Čelika nakon koje su igrači vrlo otvoreno pričali o tome kako je rezultat utakmice unaprijed dogovoren. Zašto se o tim stvarima ne priča? Šta još treba da se desi pa da se uključe svi u istragu?

-Biću potpuno jasan – bilo je takvih priča po novinama a onda ste imali zvanično saopštenje da se ništa nije dogodilo. Ako sa takvim saopštenjima izađemo javno, onda zatvaramo vrata za bilo kakve provjere i djelovanja organa gonjenja, tužilaštva, policije, suda ili disciplinskih organa. To je proces koji treba oživjeti. Treba napraviti saradnju ali i izvršiti pritisak na tužilaštva da kada dođu do tih informacija, čak i putem sredstava informisanja,da krenu u određene akcije. Danas nemamo takvu aktivnost i iskreno ne znam zbog čega. Ali,čini mi se da svjetski fudbal u posljednje vrijeme kreće u jednu takvu akciju. To je proces koji će trajati, koji će biti bolan ali će biti istinit.

Pretpostavljam da ste u ovom međuvremenu razmišljali o svojim greškama koje ste radili dok ste vodili NS BiH. Kako ih ispraviti?

-Naravno da sam razmišljao o svojim greškama. Ja sam čovjek koji mnogo vjeruje ljudima,čak nekada slijepo. Nažalost,to bezgranično vjerovanje ljudima dovelo me u poziciju da su se počele događati neke slabosti koje je kasnije teško bilo ispraviti.Taj dio rada ću dovesti na jedan optimalniji nivo. Biće više ljudi kojima neću vjerovati u onoj formi u kojima sam im vjerovao ranije.

Obećavate, dakle, prekid „jaranskih“ odnosa u Savezu?

-Ako ćemo banalizovati stvari, baš tako. Bilo je slučajeva da vas zamole da nekoga primite u radni odnos zbog toga što nema posla i što bi bio socijalni slučaj. Vi,vjerujući svom prijatelju, izvršite zaposlenje a to vam se počne vraćati kao bumerang.

Ugled Saveza u svijetu je užasan. Koliko vjeruju ljudima koji rade u NS BiH najbolji svjedoči podatak koji smo prije nekoliko mjeseci podastrijeli mi u Žurnalu, da UEFA više ne vjeruje Savezu nego novac za razvoj omladinskog nogometa šalje direktno klubovima.

-To je porazna konstatacija. Sve to treba renovirati. Ali, to ne mogu raditi samo ljudi u Savezu nego i klubovi, mediji, svi.

Prije svog povratka u NS BiH najavili ste nastojanja da će te se izboriti da Savez u budućnosti ima jednog predsjednika. Koliko je to realno?

-To je potpuno realno. Kad smo pravili objedinjavanje Saveza prihvatili smo to kao jedno prelazno riješenje te da ćemo u nekom razdoblju napraviti statut koji će u potpunosti odgovarati FIFA-i i UEFA-i. To vrijeme je pred nama. Da li će se to desiti već u narednom četverogodišnjem mandatu, vidjet ćemo. Ja ionako imam dosta ljudi koji opstruiraju moj dolazak u NS BiH i ako sada kažem da ću biti eksplicitno za takvu odluku onda ću još više povećati broj ljudi koji će biti protiv mog dolaska. To je proces i nešto što će se sigurno u narednom periodu dogoditi.

Možete li obećati da ćete pokušati vratiti istinske nogometne legende u Savez ?

-Ja zaista želim da u Savezu budu svi ljudi koji ga vole, koji mogu pomoći, ali i svi oni koji su u prošlom periodu bježali od Saveza. Naravno da ima puno fudbalskih imena koja su danas odvojena od Saveza, njih treba vratiti. Ako ne možemo kroz određene strukture, onda naše fudbalske veličine možemo vratiti kroz savjete, tijela koja će pomagati Savezu.

Jasno je da ovakva Premijer liga BiH nema nikakvu budućnost. Postoji li šansa da u skoro vrijeme dođe do skraćivanja broja klubova u Premijer ligi ?

-Kada smo dogovarali ujedinjenje Saveza onda smo i tada dogovarali određenu reorganizaciju koja bi u sebi sadržavala i smanjenje lige. Promjenom statuta otvorit će se prostor za reorganizaciju sistema natjecanja. Tu moramo postići potpuni konsenzus sa svima. Zar nije apsurdno da danas nemamo zajedničku ligu u malom nogometu, u ženskom nogometu... Jednostavno, nema obrazloženja zašto se to ne događa. Postoji jako puno prostora za napredovanje bh. fudbala na svim nivoima.

Većina klubova jeste za skraćivanje lige. Tvrde da Savez nije servis klubova te da sve radi kako bi otežao njihovo finansijsko poslovanje.

-Potpuno ste u pravu. Mora se pojeftiniti sistem takmičenja. Nemamo sponzora lige, nemamo ugovora sa televizijom, marketing službu moramo podići na znatno veći nivo...

I za kraj me zanima još jedna stvar. Hoćete li kada se vratite u Savez podvući crtu – izvršiti reviziju štetnih ugovora, provjeriti šta se dešava sa misterioznim slučajem ukradene kase, itd?

-Imaju sva tijela koja to rade, samo treba aktivirati te komisije. Ja danas nemam potpuni uvid u rad NS BiH ali sigurno da ćemo podvući crtu sa onim što nije valjalo i onim što treba činiti da bi išli naprijed.

RECEPT ZA SPAS BH NOGOMETA: Liga za deset Premijer liga BiH se nalazi u ćorsokaku već godinama. Svakog proljeća dolazi do scena kojih se stidi svaki normalan građanin ove zemlje. Vandalski istupi na tribinama nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Nakon navijača, međusobno su se počeli šaketati i igrači. Čak se među akterima nogometne utakmice ne krije da je rezultat nekog meča unaprijed dogovoren. Krajnje vrijeme je za akciju!

Bosanskohercegovačka nogometna Premijer liga jedna je od najneinteresantnijih liga u Evropi. Na stadione, sa izuzetkom nekoliko derbija, dolazi u prosjeku hiljadu ljudi. I oni koji dođu, strahuju hoće li ih ko od huligana potkačiti ni krivog ni dužnog. O kvaliteti lige da i ne govorimo. Dovoljan pokazatelj vam je broj igrača koji su napravili inozemne transfere u zemlje Evropske Unije, a da to nisu Češka,Slovenija ili Rumunija.

Samo nekoliko prezentiranih detalja navodi nas na zaključak da je krajnje vrijeme da se počne razmišljati o skraćivanju Premijer lige. Format od 16 klubova je naprosto neodrživ. Jasna je i objašnjiva želja mnogih malih sredina koje imaju priliku gledati Željezničar, Borac, Čelik, Velež ili Široki. No, bez jake domaće lige nema nam napretka u nogometu.

SVAKO NA SVOJU STRANU

Mnogi u Bosni i Hercegovini će reći da je najorganizovaniji klub u ovom trenutku Široki Brijeg. Širokobriježani su odavno shvatili koji je put prema Evropi te su, paralelno sa ispunjavanjem strogih kriterija iz programa licenciranja, stvarali snažan igrački kadar. Zato su Šilić, Wagner i društvo, posljednjih nekoliko sezona, redovni učesnici evropskih nogometnih takmičenja. Jasno je da su na Pecari vrlo zainteresovani za skraćivanje Premijer lige.

-Mi smo odavno za tu varijantu. Premijer liga je trenutno prevelika i ne ide više ovako. Kraćenjem lige bi svi dobili. Poboljšala bi se infrastruktura i sve ostalo. Za početak, mislim da bi liga trebala brojati dvanaest, a onda i deset klubova. To je najoptimalniji broj za ovu državu. Međutim, za to se mora imati snage i volje te donijeti odluku na Skupštini kojom će se reći – od te i te sezone se ide u skraćivanje lige. Također, i državni zakoni moraju stati iza nas koji želimo te promjene – razmišlja generalni sekretar Širokog brijega Josip Bevanda, inače član Izvršnog odbora NS BiH.

Potpredsjednik Željezničara Nijaz Brković smatra da je glavni razlog što se do sada o ovoj temi nije ozbiljnije razgovaralo činjenica da ne postoji jasna strategija o budućnosti nogometa u BiH u narednih nekoliko godina.

-Naravno da smo za koncentraciju kvaliteta. I to ne samo Premijer lige, nego i nižih rangova. Mi smo, recimo, za dvije druge lige koje će biti regionalnog a ne entitetskog karaktera, kako bi se olakšalo klubovima. Ovdje se trenutno traže samo podobni a ne oni koji znaju raditi posao. Nemam ništa protiv ali pogledajte - Orašje je izgradilo stadion zahvaljujući Ilji Dominkoviću, Modriča je dobila stadion zahvaljujući pokojnom Milanu Jeliću, na Bilino Polje se ulaže uz pomoć Sulejmana Čolakovića..., ali to nije riješenje, to nije sistem. Treba da znamo šta hoćemo, gdje hoćemo da budemo za četiri godine. Ne možemo mi do skraćenja lige doći tek tako - treba nam neki sistem na osnovu kojem ćemo doći do toga – jasan je Brković.

SAVEZ NIJE SERVIS KLUBOVIMA

Svi naši sagovornici slažu se da, uz skraćenu Premijer ligu, Bosna i Hercegovina mora imati jaku i jedinstvenu Drugu ligu odnosno takmičenje koje će za jednu stepenicu biti ispod Premijer lige. Bivši igrač Borca Damir Špica, danas koordinator takmičenja u ovom klubu, ima i konkretne prijedloge:

-Najoptimalnije je da imamo Ligu 12 koja bi se igrala trokružno. Dobili bi više kvalitetnih utakmica koje će izbaciti i kvalitetne igrače za reprezentaciju. Sada nemamo sponzora kojeg interesuje ovako velika liga. Iduće godine treba reći „ispadaju četiri kluba“ pa ćemo ih imati 14. Opet naredne kažemo „ispadaju četiri" i tako dođemo do lige 12. Druga liga treba brojati 14 klubova. Tu bi imali pola lige sa kvalitetnim klubovima koji već imaju iskustvo i koji bi, kad dođu u Premijer ligu, bili stabilni klubovi. A ne ovako - gdje su danas Žepče, Ugljevik, Orašje, pa evo sad i Modriča ukoliko ispadne, nigdje ih neće biti...

U Borcu smatraju da se za podizanje kvaliteta lige i sveukupan bolji utisak ne treba izmišljati topla voda. U svjetlu posljednjih incidenata na našim stadionima, Špica ističe:

-Ne treba tu biti puno pametan, treba sjesti u avion, otići u Englesku, prepisati i početi primjenjivati zakone. Pa budi onda majstor pa preskoči ogradu. Može jedan, dva ili tri ali kad ih kazniš primjereno onda će se teško ko usuditi ponoviti to.

JOVIĆ: Ja sam za ligu od deset klubovaJedan od ljudi koji već godinama ukazuje na sve propuste u Premijer ligi je trener Zrinjskog Dragan Jović. Savez, iako bi trebao biti, nije servis klubovima i ne radi u interesu klubova, jasan je jedan od najperspektivnijih trenera u našoj zemlji:

-Ja sam za ligu od deset klubova koja bi se igrala četverokružno. Dva su načina skraćivanja - ili svake sezone smanjivati ligu za dva kluba ili reći te i te sezone će ispasti pola lige i gotovo. Ovaj prvi način je povoljniji jer je manje stresan. Postupak licenciranja treba provesti rigidno i onda bismo imali kvalitetnu infrastrukturu i mnogo kvalitetniju ligu u svakom segmentu. Zašto nemamo sponzora koji bi barem finansirao troškove organizacije utakmica? Pogledajte samo okruženje, u Hrvatskoj imate T-com, u Srbiji Jelen ligu. Ne, nama Savez šalje u Trebinje delegata iz Orašja ili slične stvari. Nismo unificirani ni po pitanju lopti - zar je to problem napraviti? Uvozimo strance iz okruženja koji su stari umjesto da smanjimo i ograničimo taj broj a da veću pozornost damo našim omladinskim pogonima. Pa mi smo sami ukinuli projekat Derbi kola. Ko to smije reći da ovu ili onu utakmicu ne želi da prenosi televizija?! Pa šta mi poručujemo time? – upitao se na kraju Jović.

Da je ispuniti samo dio onoga što je kao problem naveo trener Zrinjskog, Premijer liga BiH bi bila mnogo kvalitetnija. Ovakva kakva jeste danas, korumpirana, preglomazna, neefikasna, nekvalitetna... nikome nije zanimljiva. Stoga, gospodo iz NS BiH ozbiljno počnite razmišljati o projektu skraćivanja lige.

 

 


Deset preporuka kako do kvalitetnijeg nogometa u Bosni i Hercegovini

  •  
    •  
      • Što prije odrediti sezonu od koje će se krenuti u smanjivanje broja klubova Premijer lige. Liga bi se smanjivala dvije sezone zaredom, tako što bi društvo premijerligaša napuštala po četiri kluba. Tako bismo dobili najoptimalniju Premijer ligu sa 12 klubova.

      • Istovremeno, formirati jedinstvenu Drugu ligu koja bi brojala najviše 14 klubova.

      • Osigurati generalnog sponzora Premijer lige koji bi, najmanje, finansirao troškove organizacije utakmica.

      • Rigorozno provesti postupak licenciranja klubova. Nakon ovog postupka, dio klubova bi ostao bez licence dok bi drugi dio bio primoran ispuniti postavljene zahtjeve.

      • Bezuslovno realizirati projekte koji će podrazumjevati direktno praćenje najatraktvnije utakmice kola.

      • Povesti posebnu pažnju prilikom delegiranja službenih lica, kako bi se maksimalno smanjili troškovi klubova.

      • Formirati udruženje premijerligaša.

      • Mnogo rigoroznije primjenjivati zakon o sprječavanju nereda na sportskim terenima.

      • Ograničiti tj. skratiti broj stranaca koji mogu igrati u jednom klubu.

      • Smijeniti postojeće kadrove koji su u brojnim tijelima NS BiH već godinama. Imenovati nove ljude, željne realizacije ideja i projekata koji će donijeti napredak nogometa u BiH.


(zurnal.info)

Udruženje BORDO PRIJATELJI 1946: Nema povratka! U želji da konačno razotkriju zakulisne igre aktuelnog Upravnog odbora FK Sarajevo, Udruženje Bordo prijatelji 1946 obratilo se bh. javnosti

Nemile scene kada navijači u rušilačkom pohodu jure prema svlačionicama i navaljuju prema loži na zapadnoj strani tribina, nisu zapamćeni u 64-godišnjoj istoriji Fudbalskog kluba Sarajevo. Tim povodom, i sa iskrenom namjerom da konačno razotkriju zakulisne igre aktuelnog Upravnog odbora FK Sarajevo, Udruženje Bordo prijatelji 1946 se obratilo bh. javnosti. U cjelosti prenosimo njihovo Saopćenje za javnost:

Iskazujemo svoju nemjerljivu tugu jučerašnjim dešavanjima na stadionu koji mi doživljavamo svojom drugom kućom. Događaji sa Koševa su dirnuli srce svakog iskrenog navijača Sarajeva, svakog ljubitelja fudbala. Ulazak u teren, sukob sa organim reda i zaštitarima nije put za rješavanje nagomilanih problema.

Od samog početka smo pokušali djelovati institucionalno, inicirajući pripremni sastanak, pokušaj zajedničkog organizovanja Skupštine. Napokon, poslije tri mjeseca insistiranja smo dobili poziv za zajednički susret. Znali smo da nije dobro vrijeme za sazivanje Skupštine, ali smo htjeli da damo svoj puni doprinos i učešće u radu tijela kojega smo formirali, radne grupe za pripremu Skupštine. Na početku smo dobili spisak sa imenima članova Skupštine iz prošlog saziva, a stvorila se mogućnost ulaska novih, kako bismo osvježili rad i krenuli putem oporavka našeg najdražeg kluba. Nakon što smo pridodali spisku prijedlog naših imena dolazi do opstrukcije. Nismo mi trebali radnoj grupi kao dio tijela, nego kao paravan kako bi se otupila oštrica javnosti. Insistirali smo na spisku članova Skupštine i Poslovniku o radu jer nismo željeli ništa što nije transparentno i javno. Nažalost, nismo ga dobili. Pozivnice su se djelile po nečijem nahođenju ili naredbi. Došli smo do saznanja da mnogo starih članova Skupštine iz prethodnih saziva nije dobilo poziv, tačnije njih dvanest. Potvrdu ovih tvrdnji imamo jer smo uspjeli dobiti famozni spisak na kojem je neko dopisivao imena ljudi, rukopis koji je ruku na srce teško čitljiv, i koji je time otvorio put za svaku vrstu mahinacije. Nismo, niti želimo biti dio takve priče, jer ni zapisnik, ni liste članove Skupštine nismo potpisali. Usmeno nam je rečeno da će skupština brojati 85 članova. Neka iz dokumenta javnost vidi koji je to broj. Žalosni smo zbog svih dešavanja, ali ponosni da smo visoko uzdignuta čela i čistih namjera krenuli u priču ozdravljenja našeg Sarajeva. Stojimo na stanovištvu da cijela bh. javnost mora znati kakve se stvari rade. Mislili smo da se lični animoziteti, sujete i političke igre mogu prevazići zarad boljitka FK Sarajeva. Prevarili smo se u procjeni jer je upravo to bio glavni kamen smutnje.

Nema povratka, mi želimo i hoćemo da FK Sarajevo zaista bude jedan moderan, evropski klub kojim ćemo se svi ponositi, i koji mora biti iznad svakog pojedinca. To ćemo omogućiti planom razvoja «SARAJEVO 2010 – 2014» koji smo predstavili javnosti i kadrom koji će ga i provesti u dijelo. Za bolje sutra FK Sarajeva i bh. fudbala u cijelosti.



BOŽIDAR MALJKOVIĆ: Male su šanse da preuzmem reprezentaciju BiH Najčešće spominjano trenersko ime na upražnjenoj selektorskoj klupi košarkaške reprezentacije BiH,uz Emira Mutapčića i Jasmina Repešu, je Božidar Maljković. Novinar Žurnala razgovarao je sa jednim od najtrofejnijih trenerskih stručnjaka u Evropi, vlasnikom četiri naslova prvaka Starog kontinenta sa tri različite ekipe

Imate li želju preuzeti reprezentaciju BiH ?

Znate kako, ja sam celi svoj život vodio klubove i to je moj izazov. Nikada do sada nisam vodio nijednu reprezentaciju. Jednostavno, naučio sam na taj dnevni ritam, naučio sam da sa igračima vodim male ratove na parketu, da svakodnevno ispravljam greške i iz tog razloga nisam preuzimao nijednu reprezentaciju. A nije da nisam imao poziva. Da sad ne licitiram koje su to selekcije, ali za sada me to ne interesuje. Što naravno ne znači da u jednom periodu mog život i ta ideja neće doći na svoje.

Iako niste direktno odgovorili, može se nazrijeti odgovor da vaš angažman u reprezentaciji BiH i nije opcija koja ima osnova?

Tako nekako. O tome sam pričao sa nekim svojim prijateljima, prvenstveno Bošom Tanjevićem, ali ništa više od toga. Moram priznati da su male šanse da ja preuzmem reprezentaciju BiH.

Koliko uopšte pratite košarku u BiH, mislim prvenstveno na reprezentaciju? Znate da smo nakon osamostaljenja bili stalni učenici EP ali nas posljednjih nekoliko ciklusa nema nigdje.

Naravno da pratim ne samo vašu košarku nego i košarku u cijeloj Evropi. Znam da je došlo do određenog pada ali to vam je tako kada na jednom mestu nemate na okupu sve ljude koji najbolje znaju o košarci. Treba puno strpljenja, puno rada i opšta mobilizacija. Bosna nije sada u ulozi favorita, nije u situaciji kao što je Španija, Srbija ili Slovenija koja ima puno dobrih igrača ili Francuska koja ima 11 NBA igrača ovog momenta, pa su opet šesti. Oni imaju puno više razloga za nezadovoljstvo nego vi. Košarka je uvek bila sport umnih ljudi, a ne sumnjam da ih BiH ima.

Pretpostavljam da ste u kontaktu sa trenerskim radnicima iz BiH? S kim se od njih najčešće čujete?

Najviše sa Bošom Tanjevićem. Poznajem puno ljudi, imao sam ovih godina puno kontakata. Inače sam uvek rado dolazio u Sarajevo. Mogu i onako malo prepotentno da kažem da imamo hotel na Igmanu kojeg smo promovisali baš mi iz Splita. Jugoplastika ga je otvorila i za nama su gore krenule mnoge ekipe. U Sarajevo sam uvek rado dolazio i družio se sa mnogim ljudima. Pimpek (Davorin Popović) i Mirza (Delibašić) kao da su imali doušnike gore. Ja bih došao i ne bi im se ni javljao, međutim onda oni zovu. Pošto nisam imao auto onda bi ga pozajmljivao od Draška Prodanovića, kako bi se vidio sa svojom rajom...

Kada vam se dogodi ponuda, šta je to što je osnov da biste je vi prihvatili? Možda je na početku karijere i bio novac ali danas, pretpostavljam, to nije u pitanju?

-Nikada nije bio novac. Nikada, stvarno. Moj je stav da ne mogu da ručam ili večeram dva ili tri puta. Novac jeste važna stvar u životu, ali ne i najvažnija. Ima puno važnijih stvari od toga. Mene je uvek vukao sportski motiv, da li mogu sa konkretnom ekipom da napravim najveći rezultat. Možda sam baš zahvaljujući toj logici u svim klubovima imao vrhunske rezultate. Nikad me nije povukao novac nego čist razum i sportska logika. Mislim da je košarka jedina stvar u koju se dobro razumem tako da sam pravio dobre procene. Novac nije bio bitan ni ranije kada sam bio mlađi, a pogotovo ne sada.

Ja čekam, jer ne radim poslednje dve godine i teško mi pada što ne radim. Baždaren sam tako. Ustajem ujutru sa željom da idem na trening i već ga planiram u glavi i onda se probudim i vidim da treninga nema.

MALJKOVIĆ: Zainteresovan sam za projekat da se od jednog prosečnog kluba napravi evropski vrhunski klubZašto je to tako? Zašto jedan takav trener dugo nema angažman ?

Zato što nema klubova u kojima mogu dobro da radim. Ne radi se ni o novcu ni o imenu kluba. Ja sam svoje ambicije zadovoljio. Jedini sam čovek koji je recimo trenirao i Barcelonu i Real Madrid. Nadam se da će koliko sutra neko još to da postigne. I osvajao Kup šampiona,bio osam puta na Final Fouru, radio u pet različitih zemalja, jedan od ljudi koji je pravio tu Jugoplastiku koja je proglašena najboljim timom svih vremena..., dakle, ja bih se zadovoljio i sa jednim projektom kao što je bio Unicaja. Da se u projektu od četiri godine od jednog prosečnog kluba napravi evropski vrhunski klub. Ja sam spreman otići i u taj Strasbourg o kojem se govorilo poslednjih meseci, ako su oni spremni da prave ozbiljnu stvar. Za tu ozbiljnu stvar naravno da je važan novac, ali ne novac za trenera i ne novac preko mere. Takvi transferi i jesu doveli evropski košarku na grane gde je sada. Kad se jednom poremete vrednosti onda ta košarka pati i ispašta kao što je slučaj sa Italijom. Zemlja koja je uvek bila jedna vrsta Hollywooda za velike umetnike sad je došla do toga da ima Sienu sa izuzetnim trenerom i pametnim direktorom i više nijedan ozbiljan klub. Pogledajte moju Crvenu Zvezdu gde sam ja potpredsednik. Evo, od juče imamo zvanični podatak revizorske kuće da nam je dug 9.600.000 eura. Kad se jednom napravi greška u sportu onda je to jako teško nadoknaditi.

Ostat ćete upamćeni kao trener koji je vodio najbolji tim svih vremena. Možete li nas bar nakratko podsjetiti kakva je bila ta generacija Jugoplastike sa Rađom, Kukočem, Sobinom, Ivanovićem, Sretenovićem, Perasovićem...

Ako su tu Jugoplastiku novinari svih zemalja Evrope pre dve godine proglasili za najboljih tim svih vremena koji je ikada igrao, onda ja tu nemam posebno šta za dodati. Jedino što mogu da kažem je da su ti momci bili teološki vezani za košarku. Osvojili su sve što se osvojiti može, u svim zemljama gde su bili. Ja sam posebno ponosan na jednu stvar, a to je da su svi ti igrači sa kojima sam bio četiri godine, u kasnijim karijerama bili ljudi koji su nosili barjak u radu. Nijedan trener nikada nije imao problema sa njima.

MALJKOVIĆ: Igrač mora teološki biti vezan za košarkuPoznatI ste kao trener koji je rado dočekan na svim prostorima bivše Jugoslavije. Je li tome razlog i činjenica da od vas skoro pa nikada nismo mogli čuti bilo kakva politička izjašnjavanja? Bili ste po strani kad je politika u pitanju.

Ja sam tako vaspitan. To izlazi iz moje kuće. Ja sam rođen u Hrvatskoj, moj otac je bio veliki levičar i od njega sam naučio da boja pasoša ne govori o kvalitetu čoveka. Svih ovih skoro 60 godina sam imao prijatelje, prave ljude svugde. Nikada ih nisam delio. Svi ti moji prijatelji nisu ni počeli niti su završili taj nesretni rat. Smatram da su reči dokumenta, kako reče Ivo Andrić, i da ih treba pažljivo birati. Toga sam se uvek držao, i u sportu i van njega i verovatno zato nemam problema da idem slobodno od Slovenije do Makedonije.

Pomjeraju se granice u svemu pa i u košarci? Recite mi,u odnosu na neka vremena od prije 20 godina i danas - da bi jedan košarkaš uspio na šta treba obratiti posebnu pažnju, šta je prioretet?

Evo, izaberite četiri trenera iz stare Jugoslavije. Možemo mi raditi non stop sa netalentovanim igračem ali nećemo uraditi ništa. Dakle, mora da se u jednom istorijskom momentu sklopi to da ima vrhunskog trenera koji izvanredno radi, daje mu šansu i poverenje. Uz njegov talenat, to je sve. Primer takvog rada sada je beogradski Partizan koji ima izvanrednog trenera, ima izvanredno talentovane igrače koji imaju velike domete, jednoga Veseliya koji ne da će otići u veliki evropski klub nego u Ameriku sigurno, kao što je otišao Veličković u Real Madrid, kao što će to isto sutra učiniti Marić..., dakle,to su talentovani igrači koji imaju vrhunske trenere i normalan život.

Pretpostavljam da primjere takvih igrača možete izdvojiti i iz Bosne i Hercegovine?

Mirza Teletović je izuzetno talentovan igrač. Imao sam prilike da ga treniram onako na brzinu jer je moj bivši igrač a tada trener Tau Ceramice Velimir Perasović imao problema sa zdravljem. On je izuzetan potencijal koji mora da se dogradi, da prodire recimo obe strane, da ne pravi faulove kada ne treba, a kad ga napravi da ga onda napravi "pravo", što kažu u Bosni... To će doći sa utakmicama. On je jedan izuzetan talentat i meni je krivo što nisam imao više vremena da radim s njim. Ali, mora još da radi na svom ličnom usavršavanju, što njemu nije teško jer sam primetio njegov izražen voljni momenat, voli da radi. Teološki morate voleti sport ili bilo koju profesiju koju radite i onda je sve puno lakše. Uz njega, veliki potencijal je sigurno mali Preldžić koji je kod Boše Tanjevića.

Niste baš ljubitelj NBA lige. Zbog čega?

-Uh, to je dugačka priča. Ako pođemo od toga da je košarka kolektivni sport i da ona ujedinjuje pet glava, pet filozofija i percepcija, u jednom deliću sekunde, i da je njena sveta misija kolektivnost, onda kako ja mogu da volim košarku u kojoj jedan čovek šutne 60 lopti?! Bez obzira što je on veliki igrač i što je njegovo ime Kobe Bryant. To nije košarka koju ja volim. To jeste magacin iz kojeg ja uzimam neke ideje, međutim današnja NBA liga ima puno igrača koji nisu obrazovani dovoljno, koji su preskočili Univerzitete, ima puno kriminala među igračima, droge... Ja se pitam zašto nema antidoping kontrole? Zašto kada dođemo na Olimpijske igre ti igrači traže da nema antidoping kontrole? Nema više ni velikih trenera koji su bili sinonimi tipa Bobby Knight, Dean Smith ili Frank Arnold. Treneri su danas, sa izuzetkom njih četiri-pet, drugovi igrača. Moj kum Kosta Jankov je ugledan skaut Golden Statea i prenosi mi informacije da najboljih treneri iz Evrope nikada ne bi mogli raditi u Americi. Zato što mi uvek držimo tu vrstu profesionalne distance, dok tamo trener izlazi vani sa igračima. Zbog toga ne volim NBA.

Ali ste zato svim srcem uz regionalnu NLB ligu?

Iz sve snage sam za tu ligu. Ponosan sam na činjenicu da sam jedan od idejnih tvoraca te lige, iako nemam nikakva akcionarska prava. Imao sam puno polemika, i dan-danas imam problema da ljude koji košarku gledaju površno ubedim da ta Liga ima svoju opravdanost, da tu Ligu više niko ne može da pomeri nego da je treba usavršavati. Ta liga je mnogostruko značajna, pogotovo za razvoj igrača. Pogledajte samo koliko je igrača iz Partizana ili FMP-a otišlo u inostranstvo. Za jednog igrača je mnogo važnija jaka liga nego trenažni rad. Ja sam čovek koji je sve bazirao na radu, za mene je rad sve, međutim ako bih trebao birati između vrhunskog rada i vrhunske lige, ja ću se uvek opredeliti za jaku utakmicu jer kroz jake utakmice mogu da radim a kroz trening ja ne mogu da igram utakmicu.


PROFIL: Božo Maljković

 Trenerska karijera: Ušće Beograd (1971.-1979.), OKK Radnički Beograd (1979.-1981.), Crvena zvezda (1981.-1986., pomoćni trener), Jugoplastika Split (1986.-1990.), Barcelona (Španija, 1990.-1992.), Limoges (Francuska,1992.-1995.), Panathinaikos (Grčka, 1995.-1997.), Paris Rasing (Francuska, 1997.-1998.), Unicaja Malaga (Španija, 1998.-2003.), Real Madrid (Španija, 2004.- 2006.), Tau Ceramica (Španija, 2007.).

Trofeji: Euroliga (1989., 1990., 1993., 1996.), Kup Koraća (2001.), Prvenstvo Jugoslavije (1988., 1989., 1990.), Kup Jugoslavije (1988., 1989., 1990.), Prvenstvo Španije (2005.), Kup Španije (1991.), Prvenstvo Francuske (1993., 1994.), Kup Francuske (1994., 1995.), Kup Grčke (1996.), Evropski trener godine (1989., 1990.).

(zurnal.info)

SKI KOMBINACIJA: Šejla Merdanović - nezvanična viceprvakinja svijeta Trinaestogodišnja skijašica SK Željezničar Šejla Merdanović osvojila je drugo mjesto u kombinacijskoj utrci tradicionalnog Trofeo Topolino i tako na nezvaničnom prvenstvu svijeta postala viceprvakinja!

Samo najtalentovaniji skijaši i skijašice iz cijele Evrope dolaze na tradicionalni Trofeo Topolino u Italiji, nezvanično prvenstvo svijeta. Tiho, onako kako rade na bosanskohercegovačkim planinama, naši mladi skijaši i skijašice otputovali su na ovo takmičenje na kojem je zasjala jedna zvijezda. Članica SK Željezničar Šejla Merdanović osvojila je drugo mjesto u kombinacijskoj utrci u konkurenciji mlađih djevojčica! Nije riječ o klasičnoj kombinaciji nego utrci u kojoj su na jednom dijelu staze postavljene slalomske a na drugom veleslalomske kapije. Da je riječ o sjajnom rezultatu i činjenici da se na ovim prostorima rađa „bosanskohercegovačka Janica Kostelić“ potvrđuje i podatak da je upravo slavna hrvatska skijašica bila posljednja osoba sa područja bivše Jugoslavije koja je 1997.godine došla do postolja na ovom takmičenju.

BEZ KONKURENCIJE

-Pogledajte samo unazad 50 godina ko je sve osvajao ovaj trofej i biće vam sve jasno o kako kvalitetnom takmičenju se radi. Tamo je veliki uspjeh i kada dođete među prvih petnaest. A Šejla je bila druga. Ona je zahvaljujući ovom rezultatu, ali i sedmom mjestu u veleslalomskoj utrci dovela Bosnu i Hercegovinu na 14.mjesto. Znate li šta znači iza sebe ostaviti zemlje poput Njemačke ili Rusije – kazao je za Žurnal Šejlin otac Selver Merdanović.

Šejla Merdanović je danas najveći skijaški talent koji ima Bosna i Hercegovina. Iza nje su mnogi trofeji sa međunarodnih takmičenja u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Četiri godine uzastopno je prvakinja Bosne i Hercegovine u svojoj kategoriji.

-Proskijala je u svojoj trećoj godini. Često znam reći da je paralelno počela učiti hodati i skijati – priča nam otac Selver, uoči ratnih zbivanja u našoj zemlji skijaš-skakač koji je došao do „B“ reprezentacije bivše Jugoslavije: Mene je rat zaustavio u građenju sportske karijere tako da sam sada sve snage usmjerio u razvoj Šejline karijere. Ona u svom uzrastu u Bosni i Hercegovini nema konkurenciju, možda i u nešto starijoj dobi. Zato joj je teško raditi ovdje. Kada ima prednost od sedam-osam sekundi po utrci onda dolazi do svjesnog opuštanja a samim tim ni rezultati nisu onakvi kakvi bi bili da ima adekvatnu konkurenciju.

Porodica Merdanović je sve žrtvovala za Šejlinu karijeru KREDITOM DO ZVIJEZDA

Konkurencija i finansijska podrška ključne su u daljem razvoju jednog od najvećih bosanskohercegovačkih talenata. Ni jednog ni drugog Šejla danas nema. Dok se na konkurenciju ne može mnogo uticati, na novčana sredstva sigurno može. No, priča porodice Merdanović klasična je priča porodice koja izdvaja posljednju marku kako bi osigurala svojoj kćerki da do kraja iskaže svoj talenat. Od četiri člana porodice, samo je majka Sabina zaposlena. Iako ne želi o tome glasno govoriti, otac Selver će tek napomenuti da se Šejlina putovanja i nastupi pokušavaju pokriti raznih kreditnim zaduženjima: Šejli smo samo za ovu sezonu uspjeli osigurati vlastitog novca negdje oko 10.000 maraka. Možete li vjerovati da smo sami morali platiti odlazak naše djece u Italiju. Samo taj nastup koštao je 570 eura. Odgovorni ljudi jednostavno nemaju sluha za nadarene sportiste i talente koji će za nekoliko godina, vjerujem, pronositi slavu svoje zemlje.


POBJEDNICI TOPOLINA: Girardelli, Tomba, Raich...

Biti na pobjedničkom postolju na Trofeo Topolino znači posjedovati kvalitet koji garantuje uspjeh u budućnosti. Naravno, uz adekvatan razvoj. U Courmayeuru, Monte Bondoneu, Folgarideu, Pinzolu i Panarotti, skijaškim mjestima gdje se kroz 52-godišnju tradiciju održavalo ovo takmičenje, pobjeđivali su kasnije svjetski junaci poput Marca Girardellia, Alberta Tombe, Benjamina Raicha, Giorgio Rocce, Jean-Pierre Vidala, Janice Kostelić, Elisabet Goergl, Anite Wachter ili Sarke Zahrobske. Samo devet skijaša sa prostora bivše Jugoslavije uspjelo je doći do pobjedničkog postolja na Topolinu. Najuspješniji je bio Rok Petrović koji se u periodu od 1977. do 1980.godine čak četiri puta u različitim kategorijama našao na pobjedničkom postolju. Nažalost, jedan od najuspješnijih alpskih skijaša bivše zemlje nesretno je izgubio život 1993.godine.

SJEĆANJE: Petar Borota

Vijest je bila grom u šumi sjećanja: poslije duge i teške bolesti, preminuo nekadašnji golman Petar Borota! U Đenovi, dvadeset dana prije svoga 58. rođendana. Datum i mjesto sahrane će biti objavljeni naknadno

To je bilo u petak, 12. februara, danas je utorak 16., a ni datuma ni mjesta nema ni u novinama ni na internetu. Mora da se neznan netko i neznano nešto oko Borotine sahrane pita. Te mi, koji bismo na tu sahranu pošli, ne znamo hoće li ova biti javna ili “u krugu najbližih”. Ne znamo, jer se ne može znati. A web stranice i novine su samouvjerene u neredu koji odašilju. Stvar ide dotle da više nije sigurno ni da je Borota na onaj svijet otišao iz Genove, jer na zvaničnoj stranici OFK Beograda, kluba u kojem je ponikao i u kojem je pokazao svoje čudesno umijeće branjenja gola, Genova se ni ne spominje, već Beograd. Zovem OFK Beograd, ljubazan ženski glas veli da pojma nema ni da je umro. Pa čitate li ono što piše na zvaničnom sajtu kluba? Ne čitam, veli ona, ja u klubu radim, a ta je vijest preuzeta od Tanjuga. Valjda oni znaju. Dobro, pa kad će biti Borotina sahrana? Pojma nemam, veli.

Lažna priča o kačketu

Nije se lako nositi s nepodnošljivom sklonošću svijeta da konfabulira. Borota je bio predmet najmaštovitijih izmišljotina, tako da me ne bi iznenadilo ni da ujutro čujem kako je živ i zdrav i kako priprema izložbu svojih slika negdje u Sinkve Tere. Pa i ako je umro, Petar Borota se i s onoga svijeta prema konfabulatorima ne ponaša drukčije no kao da je živ: on ništa ne demantira, njega ne obavezuje ono što svijetu izlazi iz ograde zubne.

Cijela je Jugoslavija pričala kako je Petru Boroti, nakon što je na golu Čelzija na nekoj tekmi odbranio penal, s glave kačket odletio u mrežu, a on, s loptom pod pazuhom, ušao u gol, uzeo kačket, i tako sam sebi dao gol. Ta je priča išla od usta do usta kao narodna pjesma i nije se mogao naći stvor ljudski da nije svojim očima, naravno preko televizije, vidio scenu Borotina zakoračenja u pakao jedinstvenoga autogola. Jedino što u Fudbalskom klubu Čelzi nema žive duše da to potvrdi. Jer sam jutros zvao i u London, arhivistiku Abramovićeva kluba. U Londonu mi uljudno vele da za takav slučaj nisu čuli, da toga na snimcima tekmi Čelzija nema, a da ima svašta i svačega drugog jelda, no takva nam se stvar, da mi znamo, vele, još desila nije, a da se desila, nama ne bi promakla, ne samo nama, već ni drugim u Engleskoj. Goodbye mad world!

A zapravo je Petar Borota odavno umro za svijet koji ga je stavio na branku svoje mitomanije. Taj svijet je zaboravo da je Borota 1977/78 postavio rekord u branjenju u jugoslavenskoj ligi od 18 klubova: primio je samo 19 golova, u jesen 9, u proljeće 10. zaboravio je mitomanski puk da je s Borotom na golu, Partizan osvojio naslov prvaka Jugoslavije s 54 boda, pri sistemu 2 boda za pobjedu, jedan za neriješeno. I da je to rekordan broj osvojenih bodova u toj ligi. S Borotom na golu, s bekovima kad s Golcem i Kozićem, kad sa Đurovićem, s half-linijom Trifunović, Stojković, Hatunić, a i s Kunovcem, a u napadu najčešće sa Zavišićem, Grubješićem, Santračom, Prekazijem i Klinčarskim. S trenerom nad trenerima Antom Mladinićem! S Borotom na golu Partizan je te godine oba puta pobijedio Zvezdu, ukupno je bilo 6:3. To je bila jedina titula prvaka koju je Borota osvojio.

Žrtva Šestićeva šibicarenja

Na stub srama ga je pjenušanju sklona rulja pribila za gol koji je u 2. minuti, iz slobodnog udarca s preko 40 metara, primio u Bukureštu, braneći za Jugoslaviju. A Jugoslavija je rečenu tekmu, 13. novembra 1977, dobila sa 6:4! A za taj gol je on kriv tek nešto više od mene, jer je udarac završio tamo gdje pauk plete svoju mrežu, tamo gdje ni puškom nije lako u trku pogoditi. Sljedeće godine je, 27. septembra u Drezdenu, nepažnjom svojom ostavio loptu na zemlju, a igrač Dynama Hans-Jirgen Derner mu je ćušnuo u mrežu, u teškoj utakmici koju će Partizan (nakon 2:0 u Beogradu i 0:2 u uzvratu) izgubiti na penale i ispasti iz Kupa šampiona. Gol koji će mu, dva mjeseca kasnije, po snijegu, dati Šestić iz Zvezde, na sličan način, nije umijeće već šibicarenje. Borota je bio fauliran i čuo se jasan zvuk pištaljke, čula ga je cijela Jugoslavija, bio je 29. novembar, prenos derbija bio je dar gledaocima za Dan Republike. Nakon zvižduka je Borota postavio loptu na peterac da izvede slobodan udarac. Šestić je prišao da ponovi slavu igrača iz Drezdena, a sudija je, šta drugo, no i sam vidio priliku da se proslavi, pa je Šestićev mangupluk nagradio priznavanjem gola, i večernjim opovrgavanjem svoga zvižduka. I danas tvrdim da je gol dao sudac, a ne Šestić.

Za Jugoslaviju je branio u četiri utakmice, a samo u dvije cijele. Obje cijele je branio u Bukureštu i primio ukupno sedam golova, u dvijema drugima nije primio nijedan, u Budimpešti, 5.oktobra 1977. (3:4 protiv Mađarske, zamijenio Katalinića) i 18. maja 1978. u Rimu (0:0 protiv Italije, opet zamijenio Katalinića).

Za OFK Beograd je, od 1970. do 1976, branio 161 puta, za Partizan 77, a za Čelzi 114. U drugoligaški Chelzi je prešao iz Partizana, februara 1979., za male pare. Naslijedio je ondje čovjeka sličnog reprezentativnog statusa u Engleskoj (7 utakmica) a sličnog i imena i prezimena, Petera Bonetija. Chelsea je tada bio klub mnogo niži no što je danas, a svakako manje slavan nego što je bio Partizan. Nakon dvije godine branjenja u Londonu je proglašen na najboljeg igrača FC Chelsea 1981. godine.

Približio se “Šoletu”

U Partizanu nije lako biti golman poslije Milutina Šoškića. U Šoškićevoj sjeni su i reprezentativci Šoštarić, Ćurković, Omerović, Stojić i Kralj, o Ivančeviću, Istatovu, Zaladu, Đukanoviću, Panduroviću, Damjancu da ne govorimo. Borota je prekratko bio u Partizanu da bi mogao ugroziti Šoleta, ali mu se, moglo bi se reći, najviše približio. Za nas koji smo imali sreću da ga gledamo, on je bio golman i bio je čudesan u svojoj ulozi: okretan kao mačka, sumanut na autentičan način, hrabar, svojeglav, božanstven i đavolast, i vitez i mangup, obožavan od partizanovaca, preziran od zvezdaša.

Bio je i slikar, imao je i pokoju izložbi u Beogradu, priča se da je slike prodavao dobro u Londonu, no o tome svjedočanstava dostupnih nema.

Zna se da je u Đenovi, 2004. godine imao izložbu, pod naslovom “Od nogometnog do slikarskog umijeća”. Ogranizator izložbe je bio likovni kritičar i bibliotekar Pietro Gela. I njega sam danas zvao: kaže da preko godinu dana nije imao nikakvih vijesti od Borote, od mene je čuo da je umro. Još veli da je izložba trajala oko dva mjeseca, da je Borota zanimljiv likovni slučaj, eklektik, da na njegovim platnima ima mnogo ženskih figura, da u Genovi nije živio ni u kakvom obilju, da je imao neku garažu u kojoj je slikao. Kaže da još negdje u svojim papirima čuva prospekt te izložbe.

 

(preneseno sa www.novossti.com)

AUDIO: Sjećanje na Olimpijadu u Sarajevu

Dok čekamo početak XXI Zimskih Olimpijskih Igara u Vancouveru, Sarajevo i Bosna i Hercegovine obilježavaju 26.godišnjicu najvećeg sportskog događaja kojeg je ova zemlja imala – XIV ZOI u Sarajevu. Pripremili smo vam malu zvučnu razglednicu.

Glavni grad Bosne i Hercegovine je organizaciju Zimskih olimpijskih igara dobio ispred japanskog Sappora i zajedničke kandidature švedskih gradova Falun i Goteborg. Oni koji su lobirali za dolazak Igara u Sarajevo nisu krili – Međunarodni Olimpijski komitet u dobroj mjeri se tada vodio političkim razlozima (kao uostalom i u većini ostalih slučajeva op.a.). Izabrana je nesvrstana zemlja i grad za kojeg se vezuju događaji koji su bili neposredan povod za izbijanje Prvog Svjetskog rata.

I pored ekonomske krize, na izgradnju velikog broja sportskih objekata i ostale prateće infrastrukture potrošeno je skoro 150 miliona dolara. Uz olimpijske objekte, nakon ZOI, Sarajevu je na korištenje ostalo 2850 novoizgrađenih stanova, više hotela te 9500 novih radnih mjesta. Vlasti su se potrudile svijetu poslati najljepšu moguću sliku a u tome su im umnogome pomogle Sarajlije koje su, među sportistima, zapamćene kao izuzetno gostoprimljivi domaćini.

Iako su pred nama nove Igre, novi rekordi i junaci, zauvijek će biti memorisani podaci koji će na svakom mjestu simbolizirati ZOI u Sarajevu. Igre su svečano otvorene 8.februara 1984.godine a zatvorene jedanaest dana kasnije. U ime sportista tadašnje Jugoslavije, zakletvu je dao skijaš Bojan Križaj dok je olimpijsku baklju zapalila klizačica Sanda Dubravčić. Na Igrama je učestvovalo ukupno 1272 sportista iz 49 zemalja svijeta. Oni koji su te Igre doživjeli – sjetit će se, oni koji nisu – zapamtit će : skijaš Jure Franko osvojio je prvu medalju za tadašnju Jugoslaviju na ZOI – u veleslalomu je bio srebrni. Ovih dana je ponovo u Sarajevu i još jednom je ponovio :

- Vi ste dio mene i ja sam dio vas. Ovdje je počeo moj drugi život. Imam život prije i poslije Olimpijade u Sarajevu. Ovih dana navršavam 26.godina. Možda ne izgledam tako mlad ali se još uvijek sjećam svakog trenutka doživljenog tokom Olimpijade. 

Jure Franko je bio naš junak. Globalni junaci koje je iznjedrilo Sarajevo bili su : Marja-Liisa Hämäläinen koja je u skijaškom trčanju osvojila sve tri zlatne medalje u pojedinačnim utrkama, Gaétan Boucher (Kanada) i Karin Enke (Istočna Njemačka) koji su u brzom klizanju osvojili po dvije zlatne medalje, braća-blizanci Phil i Steve Mahre u alpskom skijanju te plesni par iz Velike Britanije Jayne Torvill i Christopher Dean. Oni su od sudija, za umjetnički dojam, dobili najviše ocjene pa su na brojne gledaoce ostavili možda i najupečatljiviji utisak.

Kako bi se podsjetili na 1984.godinu ali i samu ceremoniju na kojoj je objavljena vijest da je Sarajevo domaćin Igara, Žurnal vam donosi kratku zvučnu razglednicu. Ostat će upamćeno da je tadašnji Radio Sarajevo prvi put u svojoj istoriji prekinuo program a radosnu vijest prenio je doajen bosanskohercegovačkog sportskog novinarstva Nikola Bilić.

{audio}/images/mp3/zoi.mp3{/audio}

(zurnal.info)


HALILHODŽIĆ U ANGOLI: Drogba se plaši za svoj život

Ovogodišnji Afrički Kup nacija u nogometu održava se pod strahom od terorizma. Teroristi su ubili dva reprezentativca Tagoa, i najavljuju da im je naredna meta Didier Drogba. Selektor Obale Slonovače Vahid Halilhodžić za Žurnal opisuje atmosferu straha u Angoli.

U Angoli je počelo 27. izdanje Afričkog Kupa nacija u nogometu. Iako je ovo svojevrsna generalna proba za Svjetsko prvenstvo koje će se narednog ljeta održati u Južnoj Africi, u Angoli se najviše priča o terorizmu i sigurnosti a ne o nogometu. Za to su se pobrinuli pripadnici fronte za nezavisnost pokrajine Cabinde koji su u petak, oružanim napadom na autobus sa reprezentativcima Togoa, ubili dva člana ove selekcije i vozača autobusa.

Umjesto da pišemo o majstorijama Drogbe, Adebayora, Keite i ostalih, najveće zvijezde šampionata zabrinute au za vlastitu sigurnost. Potvrdio je to za Žurnal i jedini bosanskohercegovački predstavnik na ovom takmičenu Vahid Halilhodžić. Popularni Vaha je selektor Obale Slonovače koja na prvenstvu važi za jednog od favorita. No, da su im misli daleko od nogometa i da nisu 100 posto unutra pokazao je već meč 1. kola grupe B u kojem su večeras sa Burkinom Faso odigrali samo 0:0.

Drogba je nova meta

Već danima su reprezentativci Obale Slonovače ali i ostalih selekcija, učesnica prvenstva, izolovani od ostatka svijeta. Osim onoga što se dešava u njihovom kampu, ne znaju ništa. Nedostatak informacija, u pravilu, pogoduje i širenju brojnih dezinformacija.

- Ja ne znam šta se vani dešava. Mi smo zatvoreni u nekim paviljonima, naseljima. Jedino što vidim i čujem su helikopteri, vojska, policijske snage i osiguranje svake vrste. Presija je prilično velika. Igrači se jako boje. Čak smo razmišljali da se vratimo kući. Nije baš situacija jednostavna. Do nas dolaze raznorazne priče – priznao je Halilhodžić uoči prvog susreta na šampionatu sa Burkinom Fasom.

Teroristi nisu i neće stati na strašnom zločinu koji su učinili prije tri dana. Već su najavili da će im nova meta biti jedan od najboljih igrača današnjice, napadač Chelsea Didier Drogba.

- Čuli smo i mi te priče. Drogbu su zvali iz Chelsea a ja sam ga uvjeravao da ostane s nama. Bio je jako uznemiren. I ne samo on. Teroristi su najavili da žele napasti i ostale naše najbolje igrače. Izazvalo je to poprilično panike među igračima. Međutim, mi pokušavamo da se skoncentrišemo na igru i da ne padamo pod presiju koja vlada u Cabindi. Treba biti hrabar i kuražan da se odupre tim stvarima. – smatra naš stručnjak.


Razgovori oružjem

Učesnici Afričkog Kupa nacija hrabre se izjavama, no prijetnje koje upućuju pobunjenici u Cabindi nisu nimalo bezazlene.

- Ova operacija samo je početak serije naših precizno ciljanih akcija. Afrička nogometna federacija odavno je upozorena da se nogometno prvenstvo održava u zemlji koja je u ratu. Budući da su ignorirali naša upozorenja i nisu povukli takmičenje iz Cabinde, sada za to moraju platiti – zvanični je stav terorista koji su na ovakav razvoj događaja upozorili još prije dva mjeseca.

Vrlo otvoren i jasan bio je generalni sekretar vojnog krila FLEC-a Rodrigues Mingas :

- Ovo će se nastaviti. Ova nacija je u ratu a predsjednik Afričke nogometne federacije Issa Hayatou je uporan da se utakmice igraju u Cabindi. Neka zna da će sada oružje nastaviti „razgovore“.

Sila kojom nastupaju teroristi prouzrokovala je kod većine selekcija inat. Mnogi su željni prkositi tom užasu. Čak je i dio reprezentativaca Togoa za to da se vrati u Angolu i ipak nastupi na Kupu. Takvog razmišljanja danas je bio i 58-godišnji bivši igrač Veleža, Nantesa i PSG.

- Kada bi sad prestali sa takmičenjem, to bi značilo da su teroristi napravili ono što su htjeli. Isto to bi onda napravili i na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi narednog ljeta. To onda znači da terorizam pobjeđuje i da su oni u stanju zaustaviti čitav svijet. Terorizma ima svugdje. Treba se nastaviti boriti protiv njega a ne da se poslije svakog njihovog napada zaustave društvene aktivnosti. Ovdje je najveći gubitnik fudbal jer mi smo ovdje došli da igramo fudbal, da se veselimo... Međutim, ovo što se dogodilo je velika sramota i skandal. To je još jedna poruka svima koji organizuju ovakve sportske manifestacije da je terorizam došao do svega – izjavio je za Žurnal Vahid Halilhodžić.

Bez obzira na veliku tragediju i prije samog početka, 27.izdanje Afričkog Kupa nacija se nastavlja. Nakon spektakularnog otvaranja u kojem su Angola i Mali igrali 4:4 dogodilo se i prvo veliko iznenađenje u kojem su Malavi sa 3:0 savladali Alžir. Titulu prvaka sa posljednja dva takmičenja brani selekcija Egipta.

 

Nafta – glavni razlog sukoba

Cabinda je glavni grad istoimene provincije u Angoli. Broji oko 400.000 stanovnika. Regija je izuzetno bogata naftnim izvorištima. Eksploatacija je počela 1954.godine a danas Cabinda proizvede 700.000 barela sirove nafte dnevno! Nije zbog toga ni čudno što secesionističke snage na sve načine žele prigrabiti najveći kolač od ovih prihoda. Cabinda je svojevremeno bila pod portugalskim protektoratom da bi prije 35 godine bila pripojena Angoli. No, upravljanju vlasti Angole suprotstavili su se tada a i danas pripadnici FLEC-a (Front for the Liberation of the enclave of Cabinda) – fronta za slobodnu enklavu Cabinde. Napadi na Vladine snage, kidnapovanje stranih državljanja, posebno zaposlenika naftnih kompanija, osnovni su modeli gerilskog ratovanja FLEC-a. GlobalSecurity navodi da se za nezavisnost Cabinde danas zalaže dvanaest organizacija, od kojih su tri naoružane.

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Sve navijačke frustracije

Moje ime je Marko Tomaš i ja sam frustrirani navijač. I to dvostruko. Naime, navijam za Velež i reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Nekad prije, situaciju je znao izvaditi Liverpool, ali u posljednje vrijeme i Merseyside Redsi postaju izvor frustracije.

Ovo i jeste priča o frustracijama.


Jasno mi je da svatko uzdiže vlastite heroje, ali frustrira me činjenica da je sarajevski lobi prije desetak godina proglasio Safeta Sušića najboljim nogometašem BiH u prošlom stoljeću. Nezahvalna je to priča, ali svatko iole razuman priznat će da to ne bi bilo tako unisono prihvaćeno da mostarski nogometni i novinarski pregaoci imaju moć suprostaviti se sarajevskim. Nekako razišljam na način da je to trebala biti nagrada za sveukupan doprinos razvoju nogometne igre u BiH. Nešto kao nagrada za životno djelo. A tu Pape ne bi imao šanse pored Sule Repca, Vahe, Duška ili Ivice Osima. Sve redom veliki igrači, ali i veliki treneri.

Sulejman Rebac

Uzmite npr. Sulejmana Sulu Repca. U neka davna vremena Sule je bio igračina. Dok sam živio u Splitu, Duje Lucić mi je govorio da je Sule za njegovog oca i tu, najstariju, generaciju Hajdukovih navijača, bio ono što njegovoj generaciji predstavlja Baka, netko nezaboravan, netko tko je igri davao magijsku dimenziju.

Sule je, legenda kaže, u Hajduk otišao za dva metra štofa, koji je poklonio svom prijatelju kojem je trebalo odijelo za vjenčanje. Kao legende ga se sjećaju stari nogometni navijači, a i običan svijet, koji se kod nas najviše sastaje u kafani (što je jedan od rijetkih gradskih običaja koji je ostao živjeti i dan danas). Sule Rebac, dakle, boem, veliki igrač, ali i tvorac jedne cijele nogometne škole, one prijeratne Veležove, koja je bila pojam za atraktivnu i lepršavu igru. Bio je igrač, nogometni inovator i pedagog koji je odgojio velike igrače poput Duška Bajevića, Envera Marića, Vahe Halilhodžića, Bore Primorca itd. Po meni, iako ga nisam nikad gledao kao igrača, Sule je bio veća i kompletnija nogomenta pojava od Sušića. Istu priču možemo vezati i za Ivicu Osima. Ali evo i četvorice Sulinih pulena koje sam naveo, sve redom veliki igrači i treneri. Duško je u AEK-u, Marić u Herthi, Vaha izbornik Obale Bjelokosti, a Boro Primorac pomoćnik Arsene Vengera u Arsenalu i jedan od glavnih klupskih skauta.

No, sad je sve to prdimahovina, Pape je dobio tu počast i točka, a ja i da neću moram se složiti s time. Rekoh već, ovo je priča o frustracijama.

Safet Sušić

Jednu od ranih nogometnih frustracija vežem uz Mundijal u Italiji 1990. godine. Za Sušića i Osima, uglavnom. Sušić, već na zalasku, spor, potrošen, igrač iz prošlog vremena, koji je tu bio zbog prijašnjih zasluga i Osimove tvrde glave, uzeo je mjesto nekim mladićima koji su par godina prije bili svjetski omladinski prvaci i to zbog Švabine taktike, koja je podrazumijevala da protivnik umre od dosade, a onda mi damo gol. Malo Sušić gnjavi loptu, pa Baždarević, pa Piksi i kad protivnici zaspu, smoreni dosadom, onda neki naš genijalac gurne mješinu u gol. Gledajte, Osim je malo poslije Mundijala dokazao svoju ljudsku veličinu. Činio je to i nebrojeno puta prije i poslije legendarne i potresne ostavke u FSJ. Dokazao se i kao trener u jednoj maloj nogometnoj sredini, Sturmu iz Graza, a i puno prije sa šampionskom generacijom Želje. Pape je igrao srcem, pošteno, koliko je mogao, ali, za mene, ostaje činjenica da su neki drugi, na njihovim mjestima, u datom trenutku, mogli više. Ali, zbog sentimentalnosti i starih dobrih vremena generacije će pamtiti taj Mundijal drugačije od mene. Pape je trebao Osimu zbog njegovih nogometnih vizija i opet točka. Ja ga uglavnom nisam upamtio kao velikog igrača, nikad ga nisam ni gledao u zenitu karijere i to je valjda to.

Dakle, ovo je priča o frustracijama.

Jedna od frustracija je nogometna selekcija Bosne i Hercegovine. A s njom skupa idu i novinari koji je prate. Uvijek su jednoglasni. Kad uzdižu među zvijezde i kad bacaju u trnje i blato. Kod nas, naprosto, pluralizam ne prolazi ni kad se priča o nogometu. Ako nisi s njima svi se prave da te nema, a ja više volim da mi puknu šamar nego da me ignoriraju. Doduše, nije baš ni da sam se, do sada, trsio da bilo što kažem, pogotovo na ovu temu.

Ćiro Blažević

Kad je Ćiro dolazio izbila je opća pobuna. Nakon dvije pobjede i par izljeva patriotskih osjećanja u medijima peder Ćiro je postao nogometni Sultan. Najrazvijenija industrijska grana našeg vremena jeste proizvodnja zaborava pa su svi odjednom zaboravili Ćirine velikohrvatske eskapade iz devedesetih i prigrlili ga kao najbliži rod. Nisam mogao vjerovati da su tome podlegli i moji najbliži prijatelji, koji su ga branili od mojih žučnih (frustriranih) napada. Nisam ga napadao samo kao medijskog klauna i prevrtljivca već i kao trenera. Ako pitate koji mu je najveći grijeh reći ću vam jednostavno: treće mjesto s Hrvatskom na prvenstvu 1998. Zvuči ludo, zar ne!? S onakvom ekipom je morao u finale. Ali, kapetan je morao igrati pa makar i ozlijeđen, a čovjek zbog kojeg je davno trebao pojesti trenersku diplomu je sjedio na klupi. No, sve je to šbb kbb. Treneri su valjda takvi, tvrdoglav i tašt svijet, a ti sviri kurcu što oni ne žele vidjeti što i svaki prosječan navijač.

O Ćiri sam ljudima govorio još jednu stvar kojom sam probao argumentirati moje stavove: on je toliki prevarant da ni Zdravko Mamić, glavom i bradom, nije s njim mogao izaći na kraj.

I tako, kad smo ispali od Portugala ljudi se odjednom otrijeznili pa Ćiro neznalica, Ćiro ovakav, Ćiro onakav. A on, stari lisac, slalomaš, junorski prvak BiH u skijanju, namiriše kad se treba povući pa spakira kufere i eno ga sad prodaje maglu na Dalekom Istoku i kune se u pradjeda Kineza, koji je stvorio recept za rebarca u umaku od malina, sudjelovao u osnivanju Komunističke partije i preplivao Jangcekjang.

Poštenom čovjeku dođe da se ispovraća.

Nitko nije radio pritisak kad je počeo činiti budalaštine i stavljati Ibričića i Salihovića na bekovske pozicije, dok je šikanirao Zlatana Bajramovića, a na njegovo mjesto stavljao Muratovića, napadača koji je igrao pošteno, ali naprosto ga bog nije dao za poziciju koju mu je Ćiro namjenio. Pritisak nisu radili, jer se nisu pitali što će biti kad dođu ozbiljne utakmice.

Daj ti nama, Ćiro Cezare, kruha i igara, jebo sustavan rad i razmišljanje o tome što će biti sutra.

U velikim utakmicama Ćiro je uzeo samo bod. Onaj protiv Turske u Zenici. To danas svi znaju. Priču o Belgiji može okačit' mačku o rep, jer Belgija ovog doba je tek prosječna ekipa od koje smo bolji za dvije ili tri klase skoro na svim pozicijama i to se moralo dobiti. Izgubiti od Španjolske je u redu, ali od onakvog Portugala nikako. Ali tko će Ćiru pozvati na odgovornost i pitati ga zašto je žrtvovao Salihovića, blamirao Ibričića, gradio autoritet na konfliktima s našim najboljim igračem Misimovićem, cijele kvalifikacije šikanirao Bajramovića, ignorirao Pjanićev nebeski talent, gurnuo Medunjanina u živčani slom...

Stvari su, po meni, jednostavne. Boljeg desnog beka od Džeme Berberovića nemamo. Zašto onda napadački orijentirani veznjak igra tu poziciju? Hrgović je kakav takav lijevi bek. Zašto onda žrtvujemo sjajnog lijevog veznog na toj poziciji?

Valjda Ćiro voli igrati s manjkom igrača, što li? Ne, nego se, kao i svi treneri, voli tvrdoglaviti i izmišljati toplu vodu u najbitnijim utakmicama. A i boli ga đon, pjesnički rečeno. Sam je rekao da, kad mu je teško, razmišlja o svom kontu u nekoj švicarskoj banci. Money is religion, isn't it? A kad je novac religija onda je bankovni račun jedina država koju priznaješ i od srca voliš. Tako Ćiro jedan dan može biti zakleti Hrvat, drugi dan Zmaj od Bosne, a treći dan Kinez Ći Ro.

Neka si otišao, prevarantu matori, daleko ti lijepa Kina!

Meho Kodro

Prije Ćire smo, ko zadnje pičke, dozvolili sebi da potrošimo jednog velikog igrača i perspektivnog trenera i to u rekordnom roku. Meho Kodro, negdašnji centarfor Barcelone, otišao je pognute glave i vjerovatno mu još uvijek nije jasno u kakvoj se žabokrečini našao i što mu se dogodilo.

Čovjek je htio ozbiljno raditi, a kad su to uvidjeli nogometni stručnjaci iz našeg saveza brže bolje su mu zakuhali takvu kašu da je ni pas s maslom ne bi pojeo.

Kod nas ozbiljnost ne prolazi, a želja za sustavnim radom još manje. Čim zucneš o takvim budalaštinama loše ti se piše. Idi ti negdje drugo tjerat' ljude da rade, napreduju i ozbiljno pristupaju poslu kojim se bave!

Sjećam se kad je Meho počeo igrati u prvom timu Veleža. Nekad bi mijenjao Seju Kajtaza, nekad Peđu Jurića. Na istočnoj tribini, legendarnom stajanju, stadiona Bijeli Brijeg bi nastala opća smijurija i tipično mostarsko podjebavanje u stilu: bjeri tamo, okle tebe s loptom! Nitko od nas nije mogao ni sanjati da će Meho, za kojeg se činilo da sam sebe sapliće dok trči, jednog dana obući Barcin dres i davati golove u El Clasicu, pa čak ni onda kad je zabio Borusiji Dortmund u Kupu UEFA. Objektivno, po talentu, Peđa Jurić je za njega bio svemirski brod, ali je karijeru završio u Hrvatskom Dragovoljcu, a Meho, uporno dijete hercegovačkog sela, u jednoj od najjačih liga na svijetu. Ozbiljnost, rad, upornost i želja za napretkom su ga odveli do dresa klubova iz španjolske Primere. Ta mu šema kod nas nije mogla proći.

Eh, da, ovo je priča o frustracijama.

Iskreno, žao mi je Papeta. Žalosno mi je bilo čitati knjigu Zlatka Topčića posvećenu Papetu, unatoč svemu ona zrači neuspjehom, nekakvom neobjašnjivom tugom kao da je sve moglo ispasti i bolje po Papeta. Tome je vjerovatno kriv autor knjige, ali zakačila se ta luzerska nota za Papeta kao drača. Žao mi je što ga ne pamtim iz najboljih dana njegove loptačke karijere.

Veliki igrač naprosto nije veliki trener. Po stavu mu se vidi da nema tu žicu i da mu fali samopouzdanja. Još je manje vješt u medijskom manipuliranju. A to će mu najviše trebati ukoliko želi preživjeti ovu našu močvaru. Bojim se da slijede najteži dani njegovog života.

A imao je puno teških dana, barem tako kaže knjiga.

Kroz karijeru i život je najviše patio zbog toga što su drugi vukli konce njegove karijere neodvojive od života, a samim tim i njega za nos. Pa sad vi zamislite takvog čovjeka, arhetip bosanske dobričine, kako surađuje s ovim hohštaplerima koji vode naš savez (za imena pitajte poreske inspektore, meni je lijeno navoditi, i ovako sam odužio)! Bojim se, iskreno, da će otići odavde i go i bos i žedan preko vode preveden.

Imamo sjajan tim, ali nedostaje nam sjajan trener, gromada koja može dobro raditi u nemogućim uvjetima i odjebati čaršijske interese, šutnuti ih daleko od nacionalnog tima. Molim boga da me Pape uvjeri kako je baš on ta dimenzija koja nam nedostaje da konačno odemo na jednu veliku nogometnu smotru. Odmah bi mu oprostio onu počast s početka ove priče i prihvatio je kao neprikosnovenu činjenicu. Halalio bih mu i Mudnijal 1990. Ali bojim se da neće biti tako. Osim ako stvarima ne bude pristupao jednostavno i puštao ljude da igraju kako najbolje znaju na pozicijama koje igraju cijeli život, a ne da Ibričić igra desnog beka kao kod Ćire, ili kao što je Barbarez igrao stopera kod blentavog Bake.

I neka zapamti da nije Ćiro, kako se voli hvaliti, stvorio te igrače, nije ih stvorio ni Baka niti Muzurović. Oni su nam se slučajno dogodili, kao dar s neba, odgojili su ih u nogometnim školama njihovi sadašnji i bivši klubovi. I tu su, spremni da igraju za Bosnu i Hercegovinu.

Baka iz pakla

Do sada se Sušić iskazao sa par potpuno nediplomatskih i promašenih izjava. One su mi dokazale da je iskren, prostodušan i pošten čovjek, jer treba biti stvarno lud(ili totalno glup, ispričavam se) pa izjaviti da nemaš pojma o igračima selekcije koju upravo preuzimaš. To obećava da će naredni period s njim biti interesantan, ali na žalostan način, jer će naše palanke i palančice jedva dočekati da srozaju u blato nekoga ko im se još jučer činio velik i nedodirljiv. I možda upravo zbog toga što je nekad bilo tako.

Jebiga, tako se liječe frustracije, a da samo napomenem, ovo i jeste priča o frustracijama.

Za Barbu je stvarno bilo prerano. Baka je bio opcija iz pakla. Acu Ristića nitko nije spomenuo. Salema Halilhodžića, također. Hadžibegić i Baždarević mi dođu kao i Pape, dobri, iskreni, ali sumnjam u njihove kapacitete. Duško i Vaha su predaleko, previsoko i mogli bi prihvatiti tu funciju isključivo iz luđačkog patriotizma ili samilosti(čekamo da polude, dakle).

I tako nam ostaje da vidimo što će Sušić uraditi. Može li uspostaviti autoritet nad velikim europskim zvijezdama? Sumnjam da će ih osvojiti prostodušnom iskrenošću, jebiga, ljudi smo i svi volimo zabušavati kad nam se dopusti, a sigurno im je već povrijedio taštine priznavajući kako malo zna o njima.

Selektor Mrduše donje

A da se za kraj malo igram trenera i kandidiram za selektora Mrduše Donje? Baš mi je volja. Evo idealnog tima.

U formaciji 4 – 4 – 2: Begović – Berberović – Jahić – Spahić – Hrgović(Papac, kad bi pristao) – Pjanić – Bajramović – Misimović – Salihović – Džeko – Ibišević.

U formaciji 4 – 5 – 1: Begović – Berberović – Jahić – Spahić – Hrgović/Papac – Pjanić – Bajramović – Medunjanin – Misimović – Salihović – Džeko.

A klupa: Hasagić, Ibričić, Rahimić, Nadarević, Muslimović, Vladavić. Mnogo smo jaki, rekli bi istočni susjedi.

Nije li to sadašnjost i budućnost u jednom!?

I otkud mi uopće sve ovo?

Jednostavno, sit sam mitskih poraza. Sit sam prevaranata i cirkusanata tipa Ćire. Riga mi se od provincijskih nakupaca i nogometnih mešetara, od neodgovornosti, bezidejnosti i luzerstva. Ovo već odavno nije zabavno. Sve skupa je prosto frustrirajuće.

(zurnal.info)

BLAŽEVIĆ vs SUŠIĆ: Ćiro ili Bosna Ekspres? Na prelasku sa stare u Novu godinu, nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine dobila je osmog selektora u svojoj istoriji. Miroslava Blaževića zamjenio je Safet Sušić. Na ovom mjestu smo pokušali uporediti ove dvije ličnosti, šta smo imali sa Ćirom a šta ćemo dobiti s Papetom

Blažević/Sušić:Može li Pape nastaviti gdje je Ćiro stao?

IGRAČKA KARIJERA: Sušić je imao briljantnu igračku karijeru. Počeo je 1971. godine u zavidovićkoj Krivaji. Samo sezonu poslije prelazi u Sarajevo gdje je ostavio najveći pečat. Tokom deset godina igranja za bordo tim, upisao je 350 nastupa i tom prilikom postigao 250 golova. Uz Sarajevo, na spomen njegovog imena klanjaju se i u Parizu. Za Paris Saint-Germain je igrao u periodu od 1982. do 1991.godine a karijeru je okončao godinu kasnije u Red Staru. (francuskom, ne beogradskom) Za reprezentaciju bivše Jugoslavije je odigrao 54 utakmice i postigao 21 gol.

Za razliku od Sušićeve briljantne, Blaževićeva igračka karijera je mnogo skromnija. Počeo je u travničkom Bratstvu, a zanimljivo je da je, kao i Sušić, i Blažević bio član bordo tima sa Koševa.

Sušić:Za reprezentaciju bivše Jugoslavije je odigrao 54 utakmice i postigao 21 golTRENERSKA KARIJERA: Vođenje reprezentacije BiH, za Safeta Sušića će biti prvi veliki izazov u trenerskoj karijeri. Iako se trenerskim poslom bavi već petnaest godina, do sada je vodio sedam klubova, uglavnom u Turskoj. Sušić nije od onih koji trče za angažmanom. Često je znao biti i bez kluba, tek znatiželjno pratiti nogometne susrete. Trenersku karijeru počeo je 1994. godine u francuskom Cannesu. Osim Cannesa, jednosezonsku avanturu imao je sa Al Hilalom u Saudijskoj Arabiji, a sve ostalo vezano je Tursku. Najviše se, dvije sezone, zadržao u Istanbulsporu. Trenirao je još Konyaspor, Ankaragucu, Ankaraspor i u dva navrata Rizespor.

Mnogo više trenerskog iskustva imao je njegov prethodnik na selektorskoj klupi. Ako se nečim može pohvaliti Blažević onda je to prebogata trenerska karijera koja traje preko 40 godina! Počeo je daleke 1968. godine u švicarskom Veveyu, u ovoj zemlji trenirao još Lausanne, Grasshoppers, Xamax i Sion, potom Muru, Nantes, Prištinu i PAOK, te pola hrvatske lige – Rijeku, Dinamo, Zagreb, Osijek,Varteks i Hajduk. Kruna su mu, priznat će, angažmani na pozicijama selektora reprezentacije. Do sada je vodio četiri nacionalna tima. Osim našeg, bio je još selektor Irana,Hrvatske i Švicarske.

MOTIV: Blažević i Sušić imaju potpuno drugačije motive. Kada je sa sjednice Izvršnog odbora iz Bihaća dobio ponudu da preuzme selektorsku poziciju, Blažević je na umu imao samo inat. Iako će on reći kako ga je Milan Bandić poslao u Bosnu da ujedini narode, prava je istina da je Ćiro u tom periodu bio izložen brojnim kritikama hrvatskih kolega koji su smatrali da je njegovo vrijeme već prošlo. Pritom, barem pola Bosne i Hercegovine nije bilo za njegov dolazak. U inat svima, preuzeo je našu nogometnu selekciju a da pojma nije imao ko ustvari igra za taj tim. Dugo,dugo nije čak znao ni izgovoriti kako treba prezimena svojih igrača ili saradnika („Hasanagić“ - Hasagić, „Mušanović“ - Ušanović, „Halilagić“ - Halilhodžić). U tom trenutku, Blaževiću niko nije ni pomislio pretpostaviti krajnji cilj. Safetu Sušiću se, po inerciji, letvica diže na više. Novi trener pozdrazumjeva i novi cilj a to je ovaj put plasman na Evropsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. S obzirom na igrački kadar, postavljeni cilj se čini ambiciozan ali i objektivan.

-U prošlim kvalifikacijama smo dobijali utakmice sa slabijim protivnicima. Za korak dalje ćemo morati skupljati bodove i u duelima sa velikim reprezentacijama. – naznačio je Sušić.

Blažević nije ni sekunde čekao kako bi odgovorio svom nasljedniku :

-Poštujem Safeta Sušića ali moram ga naučiti da se na velika takmičenja ide pobjedama nad malim reprezentacijama. A kad smo kod velikih, ako Belgija nije takva onda ne znam ko jeste. A ja sam je pobjedio dva puta u četiri dana.

Blaževiću je valjda jasno da u ovoj klasifikaciji nema pravila. Jer, u zadnjim kvalifikacijama smo pobjedili te male reprezentacije pa opet nismo otišli u Južnu Afriku.

Blažević i Džeko: U inat svima Ćiro je preuzeo bh.reprezentacijuTAKTIKA I NOVI IGRAČI: Postavka igre naše reprezentacije neće se mnogo mijenjati dolaskom novog selektora. Sistem 4-4-2 će biti najviše zastupljen, kao i za vrijeme Miroslava Blaževića. Reprezentacija koja pretenduje da se plasira na Evropsko prvenstvo mora u većini utakmica igrati sa dva napadača, bez obzira gdje se igralo i koga za protivnika imali. Ono što je mnogo bitnije jeste osvježiti trenutni igrački kadar, posebno u zadnjoj liniji. Reprezentaciji nedostaje nekoliko kvalitetnih riješenja. Također, potrebno je nastaviti pružati šansu mladim kadrovima. Blažević je pružio šansu golmanu Begoviću, djelimično Pjaniću, a na kraju i Medunjaninu. Sušić mora nastaviti niz. Međutim, mora to raditi vrlo oprezno. Rezultat ne smije trpiti.

UTICAJ: Neosporno je da i dalje imamo selektora koji ima veliki uticaj, možda i veći u međunarodnim krugovima nego u Bosni i Hercegovini. Miroslav Blažević je otvorio mnoga vrata koja su godinama bila zaključana. Išao je na noge političarima. Razgovarao sa znanim i neznanim. Pokušavao pridobiti i one najmanje bitne. Međutim, nije uspio, iako je obećavao stvoriti preduslove da reprezentacija odigra utakmicu na Gradskom stadionu u Banjoj Luci ili pod Bijelim brijegom u Mostaru.

Safet Sušić će to drugačije raditi. Mnogo suptilnije.

-Želim razgovarati sa Sašom Papcom i Hasanom Salihamidžićem, probati ih uvjeriti da se vrate u reprezentaciju. Sa njima bi to bila drugačija selekcija – rekao je Sušić odmah nakon imenovanja. Želimo mu svu sreću u tim pokušajima, no sumnjamo da će imati bolji učinak od Miroslava Blaževića. Bolje bi bilo da se iskoristi uticaj i počne razgovarati sa mladim nadama koje širom Evrope trenutno igraju za neke druge reprezentacije a voljne su obući dres naše „A“ selekcije.

SPREMNOST NA KOMPROMIS: Miroslav Blažević nije osoba koja je spremna na prevelik kompromis. Pogotovo ako se radi o osobama do kojih mu nije stalo. Čak i u situacijama u kojima su bili u pitanju njegovi najbolji igrači, dozvoljavao je sebi luksuz da ih omalovažava. Da o ljudima u Savezu ne govorimo. Jedini igrač za kojeg je bio spreman načiniti kompromis je Saša Papac. Mjesecima ga je zvao, uzalud. Nije spreman na kompromis ni kada je novac u pitanju. Iako će se često pohvaliti kako je radio za sitniš, svi oni koji su uz reprezentaciju znaju da je Blažević itekako podebljao svoj finansijski konto, prije svega brojnim sponzorskim ugovorima.

Safet Sušić je stabilnija ličnost. Prizemljenija. No, oni koji ga poznaju kažu da novi selektor ima svoje limite ispod ili preko kojih neće ići.

-Nema šanse da njemu neko nešto nametne. On hoće konsultovati saradnike ali će njegova biti zadnja. Safet je takav čovjek. Pokušat će ujediniti, napraviti novi iskorak. Motiva ima. Ali, mora imati podršku od sviju vas. Kao ni ja, mislim da nije do kraja upoznat sa onim šta ga čeka dole. Zna za igrače ali nisam siguran da do kraja poznaje okolnosti – kaže njegov nekadašnji reprezentativni saigrač i prijatelj, danas trener francuskog prvoligaša Grenoblea, Mehmed Baždarević.

ODNOSI S MEDIJIMA: Jedan je Miroslav Blažević. Ovu izjavu potpisat će velika većina novinara koja sarađuje sa igračima ili sportskim radnicima. Taj čovjek je i u trenucima kada ne govori, interesantan medijima. Pravi manipulant! Nikada neću zaboraviti kada je ovom novinaru, nakon press konfrencije uoči utakmice sa Turskom u Zenici rekao: Sine, nemoj ti meni vjerovati ovo što ja govorim ovdje. Ja svašta kažem. I tako je, zaista. Miroslavu Blaževiću ste malo toga mogli vjerovati ali je, medijski, bio vrlo zahvalan. Novinarima je uvijek ponudio deset naslova. Safet Sušić je potpuno drugačiji. Već na prvom našem kontaktu, nakon imenovanja, zapelo je. Zamolio sam ga za jednu vrstu novogodišnje čestitike svim građanima Bosne i Hercegovine na šta je uzvratio: Može li to ikako bez mene?! Nisam ti ja od tog posla. Ako treba neki intervju koji će se ticati fudbala, tu sam uvijek. Poštujemo. Iako se do kraja ne slažemo. Funkcija selektora nogometne reprezentacije je javna pa, zbog toga, nekada treba obaviti i neke stvari koje se ne tiču samo nogometa. Sušića, dakle, nećete gledati kako reklamira čokolade, voza sponzorske automobile, pogotovo da odgovara na pitanja koja nemaju veze s nogometom.

AFERE: Novi selektor, za razliku od posljednjeg, ima mnogo manje afera koje se vežu za njegovo ime. Ustvari, tek jednu. U trenutku kada je ispunio zakonsku normu od 28 godina da ide u inostranstvo, za Sušića su bili zainteresovani mnogi klubovi. Pravi mali rat vodio se između Intera i Torina. Kada je već transfer u milanski klub gotovo bio završen, umiješao se Torino sa boljom ponudom. Zahvaljujući dušebrižnicima iz Sarajeva, Sušić je potpisao papir za oba kluba pa je rezultat svega bila Sušićeva jednogodišnja suspenzija na dolazak u Italiju. Mnogo veća mrlja bačena je na karijeru Miroslava Blaževića. Prije 14 godina, Ćiro je čak završio u zatvoru, pod optužbom da je bio upleten u aferu dogovaranja rezultata u korist Olympique Marseillea, u vrijeme dok je gazda ovog kluba bio Bernard Tapie. U zatvoru je proveo sedamnaest dana. Pušten je uz kauciju od 100.000 francuskih franaka.

PRIZNANJA: Aktuelni selektor je nagrađivaniji od bivšeg. Već sa 25 godina je izabran za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine i najboljeg nogometaša bivše Jugoslavije. Dvije godine kasnije, 1981.godine, dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Ni Francuzi ga nisu poštedili nagrada. 1983.godine je zvanično proglašen za najboljeg stranog igrača u Francuskoj, a mnogi navijači PSG-a će vam i danas reći da je Sušić najbolji strani igrač ovog kluba svih vremena. Potvrda tome je titula najvećeg umjetnika s loptom u istoriji kluba iz Pariza. Posljednju nagradu, vjerovatno i najvrijedniju, dobio je 2000.godine. U povodu proslave 50 godina UEFA-e, zvanično je proglašen za najboljeg nogometaša Bosne i Hercegovine u drugoj polovini prošlog vijeka.

Iako iza sebe ima mnoštvo velikih pobjeda, u biografiji Miroslava Blaževića dva detalja se izdvajaju od ostalih. Prvi je titula prvaka bivše Jugoslavije sa zagrebačkim Dinamom, u sezoni 1981/82. Drugi je bronzana medalja na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.godine sa reprezentacijom Hrvatske.