Sport

DVIJE DECENIJE POSLIJE: Kako se Delije i Boysi sjećaju Maksimira

Prije tačno 20 godina, 13. maja 1990. na Maksimiru su se dogodili do tada neviđeni masovni neredi tokom utakmice Dinamo – Crvena Zvezda. Iako je o tom incidentu do sada napisano bezbroj što ozbiljnih što neozbiljnih tekstova, mnogi detalji ostali su neusklađeni – koliko je bilo povrijeđenih, kako su počeli neredi, zašto je Boban udario milicionera pa i da li je zaista pištaljka na Maksimiru označila početak jugoslovenskih ratova. Žurnal prenosi tekstove iz riječkog Novog lista i srbijanskog Kurira o istom događaju, ali su sagovornici novinara bili na različitim stranama

 

Novi list: KAOS, PALJENJE I OPĆI RAT

Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak


 

13. svibnja 1990. godine, datum kada je u Maksimiru igrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda, ostao je upamćen po neredima do tada neviđenim na stadionima bivše države. Najmanje šezdeset – po nekim izvorima i dvije stotine – ozlijeđenih osoba, divljanje navijača, masovni sukob Bad Blue Boysa s tadašnjom milicijom, kaos, paljenje trgovina i opći rat koji je satima vladao na ulicama istočnog dijela grada obilježili su utakmicu koju su mnogi navijači doživjeli kao prvi čin raspada Jugoslavije.

Mediji su kasnije učestalo promicali tezu kako je upravo tom utakmicom, prekinutom prije nego li što se desio i prvi udarac lopte, započeo Domovinski rat. Naime, svega tjedan dana prije toga završeni su prvi višestranački izbori na kojima je premoćno pobijedio HDZ. U Srbiji je, s druge strane, već godinama čvrstom rukom vladao Milošević, milicija se, kaže dugogodišnji predsjednik Udruge navijača Dinama Thomas Bauer, doživljavala kao organ Jugoslavije, te su usijani međunacionalni odnosi bili važan faktor u sukobima »Boysa« s Delijama, a potom domaćih navijača s milicijom. Prema izvještajima, povici poput »Ubit ćemo Tuđmana« ili »Srbe na vrbe« nisu bili rijetkost, te je pravo čudo da nitko nije poginuo.

Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak. Milicija je potpuno zakazala, naime, to je trajalo relativno dugo, a oni uopće nisu reagirali. Tada je ostatak stadiona poludio, kaže Bauer. Par tisuća Delija na utakmici je predvodio Željko Ražnatović Arkan, budući zloglasni ratni zločinac kriv za bezbrojne mrtve u ratovima na području bivše Jugoslavije. Godinama su se spominjale teorije kako je Arkan, za kojeg se smatralo da je bio agent Službe državne bezbednosti, dobio zadatak da izazove nerede te ispipa kako Hrvati »dišu«. Milicija je, po toj teoriji, namjerno pustila Delije da tuku Boyse, a potom ih zaštitila od domaćih navijača.

Delije i dan danas priznaju da je on »od nikuda« uletio na mjesto njihovog vođe, što je čudno jer se zna kako se napreduje u navijačkoj hijerarhiji – morate imati određeni broj gostovanja te »podviga«. Po onom što znam, Kontraobaveštajna služba (KOS) je procijenila BBB-e, Torcidu i Armadu kao prijetnju Jugoslaviji te provodila nadzor. To je bilo samo tjedan dana nakon izbora, a znalo se da je Milošević preuzeo državne strukture, nastavlja Bauer. Na istoku i sjeveru stadiona bilo je prisutno petnaestak tisuća navijača Dinama, od kojih je veliki broj upao na teren kroz prethodno prepiljenu ogradu u pokušaju da pomognu svojim drugovima na jugu. Međutim, na travnjaku je došlo do brutalnog sukoba s policijom, koja je započela s masovnim »pendrečenjem«, upotrebom suzavca i vodenog topa. Pojedini »Boysi« poveli su napad na privremeni milicijski »stožer« pod sjevernom tribinom. Jedan navijač pritom je ustrijeljen u nogu, no odmah je prevezen u bolnicu. Kontakta glavne grupe Boysa s Delijama zapravo nije ni bilo.

Kaos u gradu trajao je još satima nakon dovršetka tučnjave na stadionu, po Maksimirskoj su se mogli vidjeti nikad ponovljeni prizori. Demolirane su beogradske trgovine, napadani milicajci, osobno sam vidio kako opkoljeni i ustrašeni milicajac puca u zrak, a potom ga je netko kamenom udario u glavu i srušio na zemlju.

Činjenica je da je Milošević godinama provodio antibirokratsku revoluciju i organizirao mitinge, dok je u Hrvatskoj trajala šutnja. Nije to bio početak nekog hrvatskog ustanka, ali činjenica je da su Hrvati prvi puta masovno pokazali zube. Sad, može se reći da je to koristilo i hrvatskoj strani, jer je Tuđman imao otvorene ruke da smijeni ljude u SUP-u te time stvori hrvatsku policiju, kaže Bauer. Dodao je kako se u svakom slučaju ne može tvrditi da je postojala urota milicajaca da tuku navijače išta jače no inače.

U principu, milicija nije reagirala bitno drugačije no nedavno policija, nisu baš napredovali. Istina, bio je jako čudan postupak milicije koja nije reagirala na nerede Delija na južnoj tribini. Ponašali su se kao da ih se to ne tiče. Svašta je moguće. No, ljudi zaboravljaju da su prvi masovni neredi bili 1988. na utakmici s Hajdukom, kada je kamenovana milicijska stanica u Petrovoj, tadašnjoj Kraševoj, zaključio je Bauer. Razgovarali smo s još jednim svjedokom maksimirskih nereda, koji se nikako ne slaže s tezom da je tamo započeo Domovinski rat.

Situaciju su nabrijale snažne međunacionalne tenzije, no uvijek je tako bilo na derbijima Dinama i Zvezde. Zapravo je to bila nebitna utakmica, jer je prvenstvo već bilo odlučeno. Stadion je bio poluprazan. Osim toga, to nije bila posljednja utakmica, iza toga je odigrano još čitavo prvenstvo. Dinamo je Zvezdu 1991. pobijedio s 3:2, to je bila predivna utakmica na kojoj nije bilo nikakvih nereda. Mislim da je teza da je rat počeo na Maksimiru čista mistifikacija, no to je moj dojam, kazao je naš sugovornik, koji je želio biti anoniman. Ipak, na toj utakmici Delije nisu bile prisutne. Bilo kako bilo, Bad Blue Boysi će danas svojim pripadnicima poginulim u Domovinskom ratu položiti vijence na spomenik podno zapadne tribine, te se čini da za njih nema sumnje kada je rat započeo. Neke stvari se ne mijenjaju, naime, današnju utakmicu navijači će bojkotirati u znak prosvjeda, zbog kako navode policijske brutalnosti i prekoračenja ovlasti na nedavnoj utakmici s Hajdukom.

Utakmica je postala slavna i po fizičkom obračunu tadašnjeg kapetana Dinama Zvonimira Bobana s milicajcem Refikom Ahmetovićom. Prema raširenoj verziji, Boban je na terenu pokušao od milicajaca obraniti Dinamovog igrača Vjekoslava Škrinjara, no pri tom je dobio udarac pendrekom. Na to se zatrčao te nogama udario Ahmetovića u trbuh, koji se srušio na tlo. Zbog toga je kažnjen s devet mjeseci neigranja, a izbornik Ivica Osim nije ga vodio na Svjetsko prvenstvo u Italiji. Ahmetović je u razgovoru za Hrvatski radio izjavio kako su ga kolege nagovarale da upotrijebi oružje, no on je to odbio napraviti. Sam Boban, pak, kasnije je ustvrdio kako je »reagirao na veliku nepravdu«.

- Mogu samo reć da sam reagirao na jednu... veliku nepravdu koja je bila toliko očita da jednostavno čovjek sa minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu ne može ostat miran... Ne može ne reagirati na neki način. Ja sam kasnije bio isprovociran budući da... Ja jesam psovao, svašta sam vikao milicajcima i bilo je sigurno i s moje strane dosta provokacija prije nego što me je milicajac udario, i onda sam mu ja vratio, kazao je Boban.

(Novi list)



Kurir: RAT JE POČEO NA MAKSIMIRU

Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija


Bobanov „mavaši“ izrežirali su HDZ i hrvatske službe, koje su nerede na Maksimiru iskoristile da policiju očiste od srpskih kadrova. Danas, na Spasovdan, navršava se 20 godina od incidenata na stadionu Maksimir pred utakmicu zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde koja nije nikad odigrana.

Mnogi su skloni tvrdnji da je tada otvoreno počeo raspad nekadašnje SFR Jugoslavije, a mlade navijačke generacije sa obe strane i danas s ushićenjem prepričavaju tuče „delija“ i „bed blu bojsa“ u gradu tog 13. maja 1990. godine.

I dok Hrvati s ponosom ističu da je za njih tada počeo „domovinski rat“, Srbi sa ne baš velikim oduševljenjem pričaju o tom događaju. Fudbaleri Crvene zvezde koji su tada branili boje kluba kažu da to što se dogodilo nikad neće zaboraviti i da je sve moglo da se izbegne.

Trener Crvene zvezde tada je bio Dragoslav Šekularac.
- Došli smo u Zagreb kao prvi na tabeli i najbolji klub u zemlji, da još jednom pobedimo Dinamo. Bili smo iznenađeni kada smo izašli na zagrevanje. Kod nas nije bilo straha, sve do trenutka kad smo videli policiju, koja nas je u svlačionicama branila od rulje. Tada nam je proradila svest i shvatili smo da su nam životi u opasnosti - priča za Kurir Šekularac i nastavlja:

- Mislim da je tada sve bilo izrežirano i namešteno s nekih viših instanci, posebno da Boban udari policajca. Meni je bilo žao Prosinečkog i Jurića, jer ko zna šta bi sa njima bilo da su navijači došli do nas. Hteli su da nas pobiju jer su nas sve doživljavali kao Srbe i kao protivnike.

Stevan Stojanović je tada čuvao mrežu Crvene zvezde.
- Ništa pred utakmicu nije ukazivalo na to da će se desiti nemiri. Sećam se da sam bio na zagrevanju kod severne tribine na kojoj su bili „purgeri“. Gađali su me kamenicama i morao sam da odem do svlačionice. Tada su oni probili ogradi i počeli da se tuku s policijom. Atmosfera u svlačionici bila je mučna, kako kod nas, tako i kod igrača Dinama.

Mitar Mrkela verovao je da će Dinamo i Zvezda odigrati još jedan veliki derbi bivše SFRJ.
- Na stadionu je bilo dosta naših i Dinamovih navijača. Mislio sam da će biti dobra utakmica, ali kada su „bojsi“ ušli na teren, shvatio sam da od utakmice nema ništa. Pobegli smo u svlačionicu, a tek kasnije saznali smo šta je bilo na terenu.

Igrači Dinama bili su korektni prema nama, čak je Boban, za koga nismo znali šta je uradio na terenu, ušao u našu svlačionicu i pričao s nama. Ostali smo skoro pet sati na stadionu, da bismo posle toga u pratnji policije otišli na aerodrom.
Aktuelni predsednik FK Crvena zvezda Vladan Lukić seća se dešavanja iz Maksimira 1990. godine. Te sezone za crveno-bele bio je licenciran i današnji sportski direktor Ivan Adžić, ali on nije putovao u Zagreb.

- Svake godine sa društvom se prisetim svega onoga što se dešavalo pre utakmice Zvezde i Dinama. Za mene je to ružna prošlost i stvarno ne bih želeo bilo šta da komentarišem. Šta je bilo, bilo je - kazao je Vladan Lukić.

Utakmica između Dinama i Zvezde trebalo je da bude odigrana samo nekoliko dana posle prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj na kojima su pobedile stranke koje su se zalagale za razbijanje SFRJ. U Zagreb je došlo 3.000 „delija“, a više od 60 ljudi je povređeno. Dok je policija intervenisala, na teren je ušao Zvonimir Boban, napao i udario policajca Refika Ahmetovića.

On je tada postao nacionalni heroj.
-
Protiv Bobana je bila podneta krivična prijava i dva puta sam dolazio na ročišta u Zagreb. Zbog rata ceo slučaj je zastareo. Nas dvojica se moramo dogovoriti, jer bih tada dobio 100.000 maraka da sam aktivirao prijavu - kazao je Ahmetović.
Tima, jedan od tadašnjih vođa „delija“, prepričava za Kurir kako su navijači Crvene zvezde videli dešavanja u Maksimiru.
-
Nas više od 1.500 iz Beograda i unutrašnjosti vozom smo stigli u Zagreb. Na dan utakmice imali smo okršaj s „purgerima“ na Trgu Bana Jelačića. Do stadiona nas je provodila policija, a Zagrebom se orilo „Od Topole, pa do Ravne gore“, a prvi put smo javno pevali pesme protiv Slobodana Miloševića. Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija. Da su i nas pustili na teren, nastao bi masakr. Kasnije su nas sproveli do stanice, a mi smo sutradan morali svi da se javimo u SUP - rekao je Tima.

(Kurir)

Španci favoriti kladionica, Brazilci novinara

Iza Španaca favoriti kladionica su Brazilci, koji imaju kvotu 6,0. Slijedi Argentina (7,0), Engleska (7,5), Njemačka (11,0), Holandija (12,0) i branitelj naslova Italija (13,00).

Najmanja mogućnost za osvajanje naslova prvaka daje se Novom Zelandu (2000,0).

Za razliku od kladionica, prvi favorit novinara je Brazil.

Međunarodno udruženje sportskih novinara objavilo je rezultate ankete, u kojoj je učestvovalo 200 novinara iz 97 država. Za prvog favorita SP-a označili su Brazil, koji je dobio 28,3 posto glasova.

Druga je Argentina s 23,9, a treća Španija s 19,6 posto glasova novinara.


(Fena)

UEFA: Stadion "Asim Ferhatović Hase" ne ispunjava uvjete Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovijne, po svemu sudeći, neće moći igrati utakmice kvalifikacija na Stadionu "Asim Ferhatović Hase".

Naime, u protekla dva dana u BiH je boravio Thierry Favre, sekretar UEFA Odjela za stadione i sigurnost i pomoćnik direktora Odjela za nacionalne asocijacije, koji je izvršio inspekcije stadiona "Bilino polje" i "Asim Ferhatović Hase".

Po Favreovoj ocjeni stadion "Bilino polje" je blizu ispunjenja uvjeta iz treće kategorije UEFA pravilnika za infrastrukturu stadiona, dok Stadion "Asim Ferhatović Hase" u ovom momentu ne ispunjava čak ni uvjete stadiona iz druge kategorije, saopćeno je iz Nogometnog saveza BiH.

Menadžment JU Centra za sport i rekreaciju upoznao je predstavnika UEFA-e o planu rekonstrukcije stadiona te problemima u finansiranju.

Favre je ocijenio da je neophodan angažman na bržem osiguravanju sredstava te najavio novu inspekciju u prvoj sedmici jula. Pojasnio je da Stadion "Asim Ferhatović Hase" neće dobiti dozvolu UEFA-e za odigravanje kvalifikacionih mečeva reprezentacije, kao i utakmica klupskih UEFA takmičenja, ako najmanje 70 posto planiranih radova na rekonstrukciji ne bude do tada završeno.


(Fena)

Real Madrid započeo pregovore za dovođenje Džeke

 

 

Madridski Real započeo je pregovore koji bi mogli biti okončani dovođenjem bosanskohercegovačkog napadača Wolfsburga Edina Džeke na Santiago Bernabeu, objavio je minhenski Merkur, a prenose svjetski mediji.

Manchester United i Chelsea već se godinu dana spominju kao moguća odredišta bh. nogometaša, a u posljednje vrijeme s Otoka se javljaju Arsenal i financijski moćni Manchester City.Ta četiri engleska kluba, uz italijanske Milan i Juventus, te španske velikane e Barcelonu i Real Madrid, svjetski mediji najčešće spominju kao moguće odredište nastavka karijere Wolfsburgovog napadača.

Sada je, tvrdi se, u akciju dovođenja silovito krenuo Real čiji su predstavnici službeno otvorili pregovore s još uvijek aktualnim njemačkim prvacima. Navodno je predsjednik sportskog društva Real Florentino Perez odustao od nakane da u klub dovede Waynea Rooneyja te se okrenuo opciji koja u dres "kraljeva" oblači Džeku.


(Fena)

JUSUF PUŠINA: Ja, predsjednik! Prvi predsjednik Nogometnog Saveza Bosne i Hercegovine Jusuf Pušina ponovo se vraća na mjesto nesreće. Aktuelni predsjednik FS Kantona Sarajevo, Pušina u razgovoru sa našim novinarom najavljuje ponovnu kandidaturu za predsjednika Saveza i podvlačenje crte pod rad Saveza u proteklim godinama

Pušina: Ušanovićevo mjesto ne postoji (fotoservis.info)

Gospodine Pušina, zašto ste se odlučili na povratak u bosanskohercegovački nogomet?

-Moj odlazak iz NS BiH nije bio sportski. Bio je određen neargumentiranim tumačenjima pravnih propisa Saveza. Dogodilo se mnogo toga što je narušilo ugled NS BiH, njegov autoritet, dignitet, finansijsku pa i kadrovsku konstrukciju. A imali smo sve predispozicije da izrastemo u moderan Savez, sa zavidnom infrastrukturom koju bi gradili uz pomoć prijatelja iz FIFA-e i UEFA-e. Sama činjenica da smo došli u pat poziciju sa odigravanjem prijateljskih utakmica dovoljno govori da je NS BiH u ovom periodu izgubio mnogo prijatelja. Stabilizacija Saveza na svim nivoima je izazov za mene ali i reorganizacija sistema takmičenja koja također nije završena.

Mnogi su vaš povratak u NS BiH okarakterizirali kao priliku za revanšizam prema ljudima koja ste upravo vi doveli u Savez a koji su vam kasnije okrenuli leđa. Hoćete li se revanširati pojedincima u Savezu?

-Neću! Sa revanšizmom neću krenuti a pogotovo ne na način na koji to mnogi ljudi očekuju. Krenut ću su sa reorganizacijom sistema Saveza koji će u sebi sadržavati sve ono što je kvalitetno. Sve ono što ne bude odgovaralo dignitetu Saveza, doći će pod udar određenih promjena. Međutim, personalnog revanšizma zaista neće biti jer to nije u prirodi moje ličnosti. Želim na dostojanstven način vratiti ugled Savezu.

Dobro,recimo da neće biti revanšizma. A hoćete li ukinuti izmišljenju poziciju u Savezu na kojoj trenutno radi bivši generalni sekretar Munib Ušanović?

-To je mjesto koje u principu ne postoji i ako nešto ne postoji ne možete zadržavati to hibridno. Sve što bude odgovaralo sistematizaciji NS BiH to će i egzistirati.

Posljednjih sedmica je mnogo skandala u našem nogometu, od huliganizma na tribinama stadiona do međusobnih tuča igrača. Mnogi su spremni tvrditi kako je sve to povezano za predstojećim izborima u NS BiH. Kakvo je vaše mišljenje?

-Sigurno da ima i toga. Međutim, ja sam ubjeđen da je puno više onih snaga koje Savez žele povući naprijed nego onih koji ga zadržavaju ovdje gdje jeste.

Kako sada stvari stoje, na predstojećoj Skupštini Saveza ovog ljeta neće praktično doći ni do kakvih personalnih promjena. Našim nogometom će opet vladati ljudi koji su to činili i proteklih godina. Zar to nije deprimirajuće?

-Sve odluke kantonalnih Saveza treba poštovati jer oni učestvuju u odabiru svojih kadrova. Mora postojati odgovornost. Ne možemo raditi bez nje. Konci saradnje na svim nivoima su popucali,to sve treba vratiti.

Pušina:Neki ljudi Savezu ne žele dobro (Feđa Krvavac - fotoservis)Jasno mi je sve to o čemu vi govorite, međutim konce saradnje koji su popucali trebali bi, kao, vraćati ti isti ljudi koji su ih i popucali?

-Iskustvo koje smo stekli posljednjih nekoliko godina nam kaže da se može napraviti određeni zaokret, da su određeni ljudi zaista upotrebljivi. Mnogo je manje onih koji Savezu ne žele dobro.

Kako komentarišete činjenicu da pojedinci iz Saveza ili njegovih komisija progovore javno o negativnostima u radu tek kad se njih smijeni? Evo posljednjih dana su aktuelni ljudi iz takmičarske i sudijske komisije.

-To više govori o tim ljudima nego o tome šta se zaista događalo. Ako su ti ljudi bili spremni da danas kazuju o nepravilnostima onda su to mogli reći i odmah. Čak i ako nisu na Izvršnom odboru, mogli su reći u javnosti. Ukoliko zadržavate slabosti i prezentirate ih u trenutku kada se to samo na vas lično odnosi, onda to najviše govori o tim ljudima. Ja sam ubijeđen da se mnogo toga može promjeniti u odnosu sa klubovima, sudijskom i takmičarskom komisijom, delegatima...Ali, ta edukacija mora biti permanentna.

Nedavno smo imali utakmicu između Leotara i Čelika nakon koje su igrači vrlo otvoreno pričali o tome kako je rezultat utakmice unaprijed dogovoren. Zašto se o tim stvarima ne priča? Šta još treba da se desi pa da se uključe svi u istragu?

-Biću potpuno jasan – bilo je takvih priča po novinama a onda ste imali zvanično saopštenje da se ništa nije dogodilo. Ako sa takvim saopštenjima izađemo javno, onda zatvaramo vrata za bilo kakve provjere i djelovanja organa gonjenja, tužilaštva, policije, suda ili disciplinskih organa. To je proces koji treba oživjeti. Treba napraviti saradnju ali i izvršiti pritisak na tužilaštva da kada dođu do tih informacija, čak i putem sredstava informisanja,da krenu u određene akcije. Danas nemamo takvu aktivnost i iskreno ne znam zbog čega. Ali,čini mi se da svjetski fudbal u posljednje vrijeme kreće u jednu takvu akciju. To je proces koji će trajati, koji će biti bolan ali će biti istinit.

Pretpostavljam da ste u ovom međuvremenu razmišljali o svojim greškama koje ste radili dok ste vodili NS BiH. Kako ih ispraviti?

-Naravno da sam razmišljao o svojim greškama. Ja sam čovjek koji mnogo vjeruje ljudima,čak nekada slijepo. Nažalost,to bezgranično vjerovanje ljudima dovelo me u poziciju da su se počele događati neke slabosti koje je kasnije teško bilo ispraviti.Taj dio rada ću dovesti na jedan optimalniji nivo. Biće više ljudi kojima neću vjerovati u onoj formi u kojima sam im vjerovao ranije.

Obećavate, dakle, prekid „jaranskih“ odnosa u Savezu?

-Ako ćemo banalizovati stvari, baš tako. Bilo je slučajeva da vas zamole da nekoga primite u radni odnos zbog toga što nema posla i što bi bio socijalni slučaj. Vi,vjerujući svom prijatelju, izvršite zaposlenje a to vam se počne vraćati kao bumerang.

Ugled Saveza u svijetu je užasan. Koliko vjeruju ljudima koji rade u NS BiH najbolji svjedoči podatak koji smo prije nekoliko mjeseci podastrijeli mi u Žurnalu, da UEFA više ne vjeruje Savezu nego novac za razvoj omladinskog nogometa šalje direktno klubovima.

-To je porazna konstatacija. Sve to treba renovirati. Ali, to ne mogu raditi samo ljudi u Savezu nego i klubovi, mediji, svi.

Prije svog povratka u NS BiH najavili ste nastojanja da će te se izboriti da Savez u budućnosti ima jednog predsjednika. Koliko je to realno?

-To je potpuno realno. Kad smo pravili objedinjavanje Saveza prihvatili smo to kao jedno prelazno riješenje te da ćemo u nekom razdoblju napraviti statut koji će u potpunosti odgovarati FIFA-i i UEFA-i. To vrijeme je pred nama. Da li će se to desiti već u narednom četverogodišnjem mandatu, vidjet ćemo. Ja ionako imam dosta ljudi koji opstruiraju moj dolazak u NS BiH i ako sada kažem da ću biti eksplicitno za takvu odluku onda ću još više povećati broj ljudi koji će biti protiv mog dolaska. To je proces i nešto što će se sigurno u narednom periodu dogoditi.

Možete li obećati da ćete pokušati vratiti istinske nogometne legende u Savez ?

-Ja zaista želim da u Savezu budu svi ljudi koji ga vole, koji mogu pomoći, ali i svi oni koji su u prošlom periodu bježali od Saveza. Naravno da ima puno fudbalskih imena koja su danas odvojena od Saveza, njih treba vratiti. Ako ne možemo kroz određene strukture, onda naše fudbalske veličine možemo vratiti kroz savjete, tijela koja će pomagati Savezu.

Jasno je da ovakva Premijer liga BiH nema nikakvu budućnost. Postoji li šansa da u skoro vrijeme dođe do skraćivanja broja klubova u Premijer ligi ?

-Kada smo dogovarali ujedinjenje Saveza onda smo i tada dogovarali određenu reorganizaciju koja bi u sebi sadržavala i smanjenje lige. Promjenom statuta otvorit će se prostor za reorganizaciju sistema natjecanja. Tu moramo postići potpuni konsenzus sa svima. Zar nije apsurdno da danas nemamo zajedničku ligu u malom nogometu, u ženskom nogometu... Jednostavno, nema obrazloženja zašto se to ne događa. Postoji jako puno prostora za napredovanje bh. fudbala na svim nivoima.

Većina klubova jeste za skraćivanje lige. Tvrde da Savez nije servis klubova te da sve radi kako bi otežao njihovo finansijsko poslovanje.

-Potpuno ste u pravu. Mora se pojeftiniti sistem takmičenja. Nemamo sponzora lige, nemamo ugovora sa televizijom, marketing službu moramo podići na znatno veći nivo...

I za kraj me zanima još jedna stvar. Hoćete li kada se vratite u Savez podvući crtu – izvršiti reviziju štetnih ugovora, provjeriti šta se dešava sa misterioznim slučajem ukradene kase, itd?

-Imaju sva tijela koja to rade, samo treba aktivirati te komisije. Ja danas nemam potpuni uvid u rad NS BiH ali sigurno da ćemo podvući crtu sa onim što nije valjalo i onim što treba činiti da bi išli naprijed.

RECEPT ZA SPAS BH NOGOMETA: Liga za deset Premijer liga BiH se nalazi u ćorsokaku već godinama. Svakog proljeća dolazi do scena kojih se stidi svaki normalan građanin ove zemlje. Vandalski istupi na tribinama nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Nakon navijača, međusobno su se počeli šaketati i igrači. Čak se među akterima nogometne utakmice ne krije da je rezultat nekog meča unaprijed dogovoren. Krajnje vrijeme je za akciju!

Bosanskohercegovačka nogometna Premijer liga jedna je od najneinteresantnijih liga u Evropi. Na stadione, sa izuzetkom nekoliko derbija, dolazi u prosjeku hiljadu ljudi. I oni koji dođu, strahuju hoće li ih ko od huligana potkačiti ni krivog ni dužnog. O kvaliteti lige da i ne govorimo. Dovoljan pokazatelj vam je broj igrača koji su napravili inozemne transfere u zemlje Evropske Unije, a da to nisu Češka,Slovenija ili Rumunija.

Samo nekoliko prezentiranih detalja navodi nas na zaključak da je krajnje vrijeme da se počne razmišljati o skraćivanju Premijer lige. Format od 16 klubova je naprosto neodrživ. Jasna je i objašnjiva želja mnogih malih sredina koje imaju priliku gledati Željezničar, Borac, Čelik, Velež ili Široki. No, bez jake domaće lige nema nam napretka u nogometu.

SVAKO NA SVOJU STRANU

Mnogi u Bosni i Hercegovini će reći da je najorganizovaniji klub u ovom trenutku Široki Brijeg. Širokobriježani su odavno shvatili koji je put prema Evropi te su, paralelno sa ispunjavanjem strogih kriterija iz programa licenciranja, stvarali snažan igrački kadar. Zato su Šilić, Wagner i društvo, posljednjih nekoliko sezona, redovni učesnici evropskih nogometnih takmičenja. Jasno je da su na Pecari vrlo zainteresovani za skraćivanje Premijer lige.

-Mi smo odavno za tu varijantu. Premijer liga je trenutno prevelika i ne ide više ovako. Kraćenjem lige bi svi dobili. Poboljšala bi se infrastruktura i sve ostalo. Za početak, mislim da bi liga trebala brojati dvanaest, a onda i deset klubova. To je najoptimalniji broj za ovu državu. Međutim, za to se mora imati snage i volje te donijeti odluku na Skupštini kojom će se reći – od te i te sezone se ide u skraćivanje lige. Također, i državni zakoni moraju stati iza nas koji želimo te promjene – razmišlja generalni sekretar Širokog brijega Josip Bevanda, inače član Izvršnog odbora NS BiH.

Potpredsjednik Željezničara Nijaz Brković smatra da je glavni razlog što se do sada o ovoj temi nije ozbiljnije razgovaralo činjenica da ne postoji jasna strategija o budućnosti nogometa u BiH u narednih nekoliko godina.

-Naravno da smo za koncentraciju kvaliteta. I to ne samo Premijer lige, nego i nižih rangova. Mi smo, recimo, za dvije druge lige koje će biti regionalnog a ne entitetskog karaktera, kako bi se olakšalo klubovima. Ovdje se trenutno traže samo podobni a ne oni koji znaju raditi posao. Nemam ništa protiv ali pogledajte - Orašje je izgradilo stadion zahvaljujući Ilji Dominkoviću, Modriča je dobila stadion zahvaljujući pokojnom Milanu Jeliću, na Bilino Polje se ulaže uz pomoć Sulejmana Čolakovića..., ali to nije riješenje, to nije sistem. Treba da znamo šta hoćemo, gdje hoćemo da budemo za četiri godine. Ne možemo mi do skraćenja lige doći tek tako - treba nam neki sistem na osnovu kojem ćemo doći do toga – jasan je Brković.

SAVEZ NIJE SERVIS KLUBOVIMA

Svi naši sagovornici slažu se da, uz skraćenu Premijer ligu, Bosna i Hercegovina mora imati jaku i jedinstvenu Drugu ligu odnosno takmičenje koje će za jednu stepenicu biti ispod Premijer lige. Bivši igrač Borca Damir Špica, danas koordinator takmičenja u ovom klubu, ima i konkretne prijedloge:

-Najoptimalnije je da imamo Ligu 12 koja bi se igrala trokružno. Dobili bi više kvalitetnih utakmica koje će izbaciti i kvalitetne igrače za reprezentaciju. Sada nemamo sponzora kojeg interesuje ovako velika liga. Iduće godine treba reći „ispadaju četiri kluba“ pa ćemo ih imati 14. Opet naredne kažemo „ispadaju četiri" i tako dođemo do lige 12. Druga liga treba brojati 14 klubova. Tu bi imali pola lige sa kvalitetnim klubovima koji već imaju iskustvo i koji bi, kad dođu u Premijer ligu, bili stabilni klubovi. A ne ovako - gdje su danas Žepče, Ugljevik, Orašje, pa evo sad i Modriča ukoliko ispadne, nigdje ih neće biti...

U Borcu smatraju da se za podizanje kvaliteta lige i sveukupan bolji utisak ne treba izmišljati topla voda. U svjetlu posljednjih incidenata na našim stadionima, Špica ističe:

-Ne treba tu biti puno pametan, treba sjesti u avion, otići u Englesku, prepisati i početi primjenjivati zakone. Pa budi onda majstor pa preskoči ogradu. Može jedan, dva ili tri ali kad ih kazniš primjereno onda će se teško ko usuditi ponoviti to.

JOVIĆ: Ja sam za ligu od deset klubovaJedan od ljudi koji već godinama ukazuje na sve propuste u Premijer ligi je trener Zrinjskog Dragan Jović. Savez, iako bi trebao biti, nije servis klubovima i ne radi u interesu klubova, jasan je jedan od najperspektivnijih trenera u našoj zemlji:

-Ja sam za ligu od deset klubova koja bi se igrala četverokružno. Dva su načina skraćivanja - ili svake sezone smanjivati ligu za dva kluba ili reći te i te sezone će ispasti pola lige i gotovo. Ovaj prvi način je povoljniji jer je manje stresan. Postupak licenciranja treba provesti rigidno i onda bismo imali kvalitetnu infrastrukturu i mnogo kvalitetniju ligu u svakom segmentu. Zašto nemamo sponzora koji bi barem finansirao troškove organizacije utakmica? Pogledajte samo okruženje, u Hrvatskoj imate T-com, u Srbiji Jelen ligu. Ne, nama Savez šalje u Trebinje delegata iz Orašja ili slične stvari. Nismo unificirani ni po pitanju lopti - zar je to problem napraviti? Uvozimo strance iz okruženja koji su stari umjesto da smanjimo i ograničimo taj broj a da veću pozornost damo našim omladinskim pogonima. Pa mi smo sami ukinuli projekat Derbi kola. Ko to smije reći da ovu ili onu utakmicu ne želi da prenosi televizija?! Pa šta mi poručujemo time? – upitao se na kraju Jović.

Da je ispuniti samo dio onoga što je kao problem naveo trener Zrinjskog, Premijer liga BiH bi bila mnogo kvalitetnija. Ovakva kakva jeste danas, korumpirana, preglomazna, neefikasna, nekvalitetna... nikome nije zanimljiva. Stoga, gospodo iz NS BiH ozbiljno počnite razmišljati o projektu skraćivanja lige.

 

 


Deset preporuka kako do kvalitetnijeg nogometa u Bosni i Hercegovini

  •  
    •  
      • Što prije odrediti sezonu od koje će se krenuti u smanjivanje broja klubova Premijer lige. Liga bi se smanjivala dvije sezone zaredom, tako što bi društvo premijerligaša napuštala po četiri kluba. Tako bismo dobili najoptimalniju Premijer ligu sa 12 klubova.

      • Istovremeno, formirati jedinstvenu Drugu ligu koja bi brojala najviše 14 klubova.

      • Osigurati generalnog sponzora Premijer lige koji bi, najmanje, finansirao troškove organizacije utakmica.

      • Rigorozno provesti postupak licenciranja klubova. Nakon ovog postupka, dio klubova bi ostao bez licence dok bi drugi dio bio primoran ispuniti postavljene zahtjeve.

      • Bezuslovno realizirati projekte koji će podrazumjevati direktno praćenje najatraktvnije utakmice kola.

      • Povesti posebnu pažnju prilikom delegiranja službenih lica, kako bi se maksimalno smanjili troškovi klubova.

      • Formirati udruženje premijerligaša.

      • Mnogo rigoroznije primjenjivati zakon o sprječavanju nereda na sportskim terenima.

      • Ograničiti tj. skratiti broj stranaca koji mogu igrati u jednom klubu.

      • Smijeniti postojeće kadrove koji su u brojnim tijelima NS BiH već godinama. Imenovati nove ljude, željne realizacije ideja i projekata koji će donijeti napredak nogometa u BiH.


(zurnal.info)

Udruženje BORDO PRIJATELJI 1946: Nema povratka! U želji da konačno razotkriju zakulisne igre aktuelnog Upravnog odbora FK Sarajevo, Udruženje Bordo prijatelji 1946 obratilo se bh. javnosti

Nemile scene kada navijači u rušilačkom pohodu jure prema svlačionicama i navaljuju prema loži na zapadnoj strani tribina, nisu zapamćeni u 64-godišnjoj istoriji Fudbalskog kluba Sarajevo. Tim povodom, i sa iskrenom namjerom da konačno razotkriju zakulisne igre aktuelnog Upravnog odbora FK Sarajevo, Udruženje Bordo prijatelji 1946 se obratilo bh. javnosti. U cjelosti prenosimo njihovo Saopćenje za javnost:

Iskazujemo svoju nemjerljivu tugu jučerašnjim dešavanjima na stadionu koji mi doživljavamo svojom drugom kućom. Događaji sa Koševa su dirnuli srce svakog iskrenog navijača Sarajeva, svakog ljubitelja fudbala. Ulazak u teren, sukob sa organim reda i zaštitarima nije put za rješavanje nagomilanih problema.

Od samog početka smo pokušali djelovati institucionalno, inicirajući pripremni sastanak, pokušaj zajedničkog organizovanja Skupštine. Napokon, poslije tri mjeseca insistiranja smo dobili poziv za zajednički susret. Znali smo da nije dobro vrijeme za sazivanje Skupštine, ali smo htjeli da damo svoj puni doprinos i učešće u radu tijela kojega smo formirali, radne grupe za pripremu Skupštine. Na početku smo dobili spisak sa imenima članova Skupštine iz prošlog saziva, a stvorila se mogućnost ulaska novih, kako bismo osvježili rad i krenuli putem oporavka našeg najdražeg kluba. Nakon što smo pridodali spisku prijedlog naših imena dolazi do opstrukcije. Nismo mi trebali radnoj grupi kao dio tijela, nego kao paravan kako bi se otupila oštrica javnosti. Insistirali smo na spisku članova Skupštine i Poslovniku o radu jer nismo željeli ništa što nije transparentno i javno. Nažalost, nismo ga dobili. Pozivnice su se djelile po nečijem nahođenju ili naredbi. Došli smo do saznanja da mnogo starih članova Skupštine iz prethodnih saziva nije dobilo poziv, tačnije njih dvanest. Potvrdu ovih tvrdnji imamo jer smo uspjeli dobiti famozni spisak na kojem je neko dopisivao imena ljudi, rukopis koji je ruku na srce teško čitljiv, i koji je time otvorio put za svaku vrstu mahinacije. Nismo, niti želimo biti dio takve priče, jer ni zapisnik, ni liste članove Skupštine nismo potpisali. Usmeno nam je rečeno da će skupština brojati 85 članova. Neka iz dokumenta javnost vidi koji je to broj. Žalosni smo zbog svih dešavanja, ali ponosni da smo visoko uzdignuta čela i čistih namjera krenuli u priču ozdravljenja našeg Sarajeva. Stojimo na stanovištvu da cijela bh. javnost mora znati kakve se stvari rade. Mislili smo da se lični animoziteti, sujete i političke igre mogu prevazići zarad boljitka FK Sarajeva. Prevarili smo se u procjeni jer je upravo to bio glavni kamen smutnje.

Nema povratka, mi želimo i hoćemo da FK Sarajevo zaista bude jedan moderan, evropski klub kojim ćemo se svi ponositi, i koji mora biti iznad svakog pojedinca. To ćemo omogućiti planom razvoja «SARAJEVO 2010 – 2014» koji smo predstavili javnosti i kadrom koji će ga i provesti u dijelo. Za bolje sutra FK Sarajeva i bh. fudbala u cijelosti.



BOŽIDAR MALJKOVIĆ: Male su šanse da preuzmem reprezentaciju BiH Najčešće spominjano trenersko ime na upražnjenoj selektorskoj klupi košarkaške reprezentacije BiH,uz Emira Mutapčića i Jasmina Repešu, je Božidar Maljković. Novinar Žurnala razgovarao je sa jednim od najtrofejnijih trenerskih stručnjaka u Evropi, vlasnikom četiri naslova prvaka Starog kontinenta sa tri različite ekipe

Imate li želju preuzeti reprezentaciju BiH ?

Znate kako, ja sam celi svoj život vodio klubove i to je moj izazov. Nikada do sada nisam vodio nijednu reprezentaciju. Jednostavno, naučio sam na taj dnevni ritam, naučio sam da sa igračima vodim male ratove na parketu, da svakodnevno ispravljam greške i iz tog razloga nisam preuzimao nijednu reprezentaciju. A nije da nisam imao poziva. Da sad ne licitiram koje su to selekcije, ali za sada me to ne interesuje. Što naravno ne znači da u jednom periodu mog život i ta ideja neće doći na svoje.

Iako niste direktno odgovorili, može se nazrijeti odgovor da vaš angažman u reprezentaciji BiH i nije opcija koja ima osnova?

Tako nekako. O tome sam pričao sa nekim svojim prijateljima, prvenstveno Bošom Tanjevićem, ali ništa više od toga. Moram priznati da su male šanse da ja preuzmem reprezentaciju BiH.

Koliko uopšte pratite košarku u BiH, mislim prvenstveno na reprezentaciju? Znate da smo nakon osamostaljenja bili stalni učenici EP ali nas posljednjih nekoliko ciklusa nema nigdje.

Naravno da pratim ne samo vašu košarku nego i košarku u cijeloj Evropi. Znam da je došlo do određenog pada ali to vam je tako kada na jednom mestu nemate na okupu sve ljude koji najbolje znaju o košarci. Treba puno strpljenja, puno rada i opšta mobilizacija. Bosna nije sada u ulozi favorita, nije u situaciji kao što je Španija, Srbija ili Slovenija koja ima puno dobrih igrača ili Francuska koja ima 11 NBA igrača ovog momenta, pa su opet šesti. Oni imaju puno više razloga za nezadovoljstvo nego vi. Košarka je uvek bila sport umnih ljudi, a ne sumnjam da ih BiH ima.

Pretpostavljam da ste u kontaktu sa trenerskim radnicima iz BiH? S kim se od njih najčešće čujete?

Najviše sa Bošom Tanjevićem. Poznajem puno ljudi, imao sam ovih godina puno kontakata. Inače sam uvek rado dolazio u Sarajevo. Mogu i onako malo prepotentno da kažem da imamo hotel na Igmanu kojeg smo promovisali baš mi iz Splita. Jugoplastika ga je otvorila i za nama su gore krenule mnoge ekipe. U Sarajevo sam uvek rado dolazio i družio se sa mnogim ljudima. Pimpek (Davorin Popović) i Mirza (Delibašić) kao da su imali doušnike gore. Ja bih došao i ne bi im se ni javljao, međutim onda oni zovu. Pošto nisam imao auto onda bi ga pozajmljivao od Draška Prodanovića, kako bi se vidio sa svojom rajom...

Kada vam se dogodi ponuda, šta je to što je osnov da biste je vi prihvatili? Možda je na početku karijere i bio novac ali danas, pretpostavljam, to nije u pitanju?

-Nikada nije bio novac. Nikada, stvarno. Moj je stav da ne mogu da ručam ili večeram dva ili tri puta. Novac jeste važna stvar u životu, ali ne i najvažnija. Ima puno važnijih stvari od toga. Mene je uvek vukao sportski motiv, da li mogu sa konkretnom ekipom da napravim najveći rezultat. Možda sam baš zahvaljujući toj logici u svim klubovima imao vrhunske rezultate. Nikad me nije povukao novac nego čist razum i sportska logika. Mislim da je košarka jedina stvar u koju se dobro razumem tako da sam pravio dobre procene. Novac nije bio bitan ni ranije kada sam bio mlađi, a pogotovo ne sada.

Ja čekam, jer ne radim poslednje dve godine i teško mi pada što ne radim. Baždaren sam tako. Ustajem ujutru sa željom da idem na trening i već ga planiram u glavi i onda se probudim i vidim da treninga nema.

MALJKOVIĆ: Zainteresovan sam za projekat da se od jednog prosečnog kluba napravi evropski vrhunski klubZašto je to tako? Zašto jedan takav trener dugo nema angažman ?

Zato što nema klubova u kojima mogu dobro da radim. Ne radi se ni o novcu ni o imenu kluba. Ja sam svoje ambicije zadovoljio. Jedini sam čovek koji je recimo trenirao i Barcelonu i Real Madrid. Nadam se da će koliko sutra neko još to da postigne. I osvajao Kup šampiona,bio osam puta na Final Fouru, radio u pet različitih zemalja, jedan od ljudi koji je pravio tu Jugoplastiku koja je proglašena najboljim timom svih vremena..., dakle, ja bih se zadovoljio i sa jednim projektom kao što je bio Unicaja. Da se u projektu od četiri godine od jednog prosečnog kluba napravi evropski vrhunski klub. Ja sam spreman otići i u taj Strasbourg o kojem se govorilo poslednjih meseci, ako su oni spremni da prave ozbiljnu stvar. Za tu ozbiljnu stvar naravno da je važan novac, ali ne novac za trenera i ne novac preko mere. Takvi transferi i jesu doveli evropski košarku na grane gde je sada. Kad se jednom poremete vrednosti onda ta košarka pati i ispašta kao što je slučaj sa Italijom. Zemlja koja je uvek bila jedna vrsta Hollywooda za velike umetnike sad je došla do toga da ima Sienu sa izuzetnim trenerom i pametnim direktorom i više nijedan ozbiljan klub. Pogledajte moju Crvenu Zvezdu gde sam ja potpredsednik. Evo, od juče imamo zvanični podatak revizorske kuće da nam je dug 9.600.000 eura. Kad se jednom napravi greška u sportu onda je to jako teško nadoknaditi.

Ostat ćete upamćeni kao trener koji je vodio najbolji tim svih vremena. Možete li nas bar nakratko podsjetiti kakva je bila ta generacija Jugoplastike sa Rađom, Kukočem, Sobinom, Ivanovićem, Sretenovićem, Perasovićem...

Ako su tu Jugoplastiku novinari svih zemalja Evrope pre dve godine proglasili za najboljih tim svih vremena koji je ikada igrao, onda ja tu nemam posebno šta za dodati. Jedino što mogu da kažem je da su ti momci bili teološki vezani za košarku. Osvojili su sve što se osvojiti može, u svim zemljama gde su bili. Ja sam posebno ponosan na jednu stvar, a to je da su svi ti igrači sa kojima sam bio četiri godine, u kasnijim karijerama bili ljudi koji su nosili barjak u radu. Nijedan trener nikada nije imao problema sa njima.

MALJKOVIĆ: Igrač mora teološki biti vezan za košarkuPoznatI ste kao trener koji je rado dočekan na svim prostorima bivše Jugoslavije. Je li tome razlog i činjenica da od vas skoro pa nikada nismo mogli čuti bilo kakva politička izjašnjavanja? Bili ste po strani kad je politika u pitanju.

Ja sam tako vaspitan. To izlazi iz moje kuće. Ja sam rođen u Hrvatskoj, moj otac je bio veliki levičar i od njega sam naučio da boja pasoša ne govori o kvalitetu čoveka. Svih ovih skoro 60 godina sam imao prijatelje, prave ljude svugde. Nikada ih nisam delio. Svi ti moji prijatelji nisu ni počeli niti su završili taj nesretni rat. Smatram da su reči dokumenta, kako reče Ivo Andrić, i da ih treba pažljivo birati. Toga sam se uvek držao, i u sportu i van njega i verovatno zato nemam problema da idem slobodno od Slovenije do Makedonije.

Pomjeraju se granice u svemu pa i u košarci? Recite mi,u odnosu na neka vremena od prije 20 godina i danas - da bi jedan košarkaš uspio na šta treba obratiti posebnu pažnju, šta je prioretet?

Evo, izaberite četiri trenera iz stare Jugoslavije. Možemo mi raditi non stop sa netalentovanim igračem ali nećemo uraditi ništa. Dakle, mora da se u jednom istorijskom momentu sklopi to da ima vrhunskog trenera koji izvanredno radi, daje mu šansu i poverenje. Uz njegov talenat, to je sve. Primer takvog rada sada je beogradski Partizan koji ima izvanrednog trenera, ima izvanredno talentovane igrače koji imaju velike domete, jednoga Veseliya koji ne da će otići u veliki evropski klub nego u Ameriku sigurno, kao što je otišao Veličković u Real Madrid, kao što će to isto sutra učiniti Marić..., dakle,to su talentovani igrači koji imaju vrhunske trenere i normalan život.

Pretpostavljam da primjere takvih igrača možete izdvojiti i iz Bosne i Hercegovine?

Mirza Teletović je izuzetno talentovan igrač. Imao sam prilike da ga treniram onako na brzinu jer je moj bivši igrač a tada trener Tau Ceramice Velimir Perasović imao problema sa zdravljem. On je izuzetan potencijal koji mora da se dogradi, da prodire recimo obe strane, da ne pravi faulove kada ne treba, a kad ga napravi da ga onda napravi "pravo", što kažu u Bosni... To će doći sa utakmicama. On je jedan izuzetan talentat i meni je krivo što nisam imao više vremena da radim s njim. Ali, mora još da radi na svom ličnom usavršavanju, što njemu nije teško jer sam primetio njegov izražen voljni momenat, voli da radi. Teološki morate voleti sport ili bilo koju profesiju koju radite i onda je sve puno lakše. Uz njega, veliki potencijal je sigurno mali Preldžić koji je kod Boše Tanjevića.

Niste baš ljubitelj NBA lige. Zbog čega?

-Uh, to je dugačka priča. Ako pođemo od toga da je košarka kolektivni sport i da ona ujedinjuje pet glava, pet filozofija i percepcija, u jednom deliću sekunde, i da je njena sveta misija kolektivnost, onda kako ja mogu da volim košarku u kojoj jedan čovek šutne 60 lopti?! Bez obzira što je on veliki igrač i što je njegovo ime Kobe Bryant. To nije košarka koju ja volim. To jeste magacin iz kojeg ja uzimam neke ideje, međutim današnja NBA liga ima puno igrača koji nisu obrazovani dovoljno, koji su preskočili Univerzitete, ima puno kriminala među igračima, droge... Ja se pitam zašto nema antidoping kontrole? Zašto kada dođemo na Olimpijske igre ti igrači traže da nema antidoping kontrole? Nema više ni velikih trenera koji su bili sinonimi tipa Bobby Knight, Dean Smith ili Frank Arnold. Treneri su danas, sa izuzetkom njih četiri-pet, drugovi igrača. Moj kum Kosta Jankov je ugledan skaut Golden Statea i prenosi mi informacije da najboljih treneri iz Evrope nikada ne bi mogli raditi u Americi. Zato što mi uvek držimo tu vrstu profesionalne distance, dok tamo trener izlazi vani sa igračima. Zbog toga ne volim NBA.

Ali ste zato svim srcem uz regionalnu NLB ligu?

Iz sve snage sam za tu ligu. Ponosan sam na činjenicu da sam jedan od idejnih tvoraca te lige, iako nemam nikakva akcionarska prava. Imao sam puno polemika, i dan-danas imam problema da ljude koji košarku gledaju površno ubedim da ta Liga ima svoju opravdanost, da tu Ligu više niko ne može da pomeri nego da je treba usavršavati. Ta liga je mnogostruko značajna, pogotovo za razvoj igrača. Pogledajte samo koliko je igrača iz Partizana ili FMP-a otišlo u inostranstvo. Za jednog igrača je mnogo važnija jaka liga nego trenažni rad. Ja sam čovek koji je sve bazirao na radu, za mene je rad sve, međutim ako bih trebao birati između vrhunskog rada i vrhunske lige, ja ću se uvek opredeliti za jaku utakmicu jer kroz jake utakmice mogu da radim a kroz trening ja ne mogu da igram utakmicu.


PROFIL: Božo Maljković

 Trenerska karijera: Ušće Beograd (1971.-1979.), OKK Radnički Beograd (1979.-1981.), Crvena zvezda (1981.-1986., pomoćni trener), Jugoplastika Split (1986.-1990.), Barcelona (Španija, 1990.-1992.), Limoges (Francuska,1992.-1995.), Panathinaikos (Grčka, 1995.-1997.), Paris Rasing (Francuska, 1997.-1998.), Unicaja Malaga (Španija, 1998.-2003.), Real Madrid (Španija, 2004.- 2006.), Tau Ceramica (Španija, 2007.).

Trofeji: Euroliga (1989., 1990., 1993., 1996.), Kup Koraća (2001.), Prvenstvo Jugoslavije (1988., 1989., 1990.), Kup Jugoslavije (1988., 1989., 1990.), Prvenstvo Španije (2005.), Kup Španije (1991.), Prvenstvo Francuske (1993., 1994.), Kup Francuske (1994., 1995.), Kup Grčke (1996.), Evropski trener godine (1989., 1990.).

(zurnal.info)

SKI KOMBINACIJA: Šejla Merdanović - nezvanična viceprvakinja svijeta Trinaestogodišnja skijašica SK Željezničar Šejla Merdanović osvojila je drugo mjesto u kombinacijskoj utrci tradicionalnog Trofeo Topolino i tako na nezvaničnom prvenstvu svijeta postala viceprvakinja!

Samo najtalentovaniji skijaši i skijašice iz cijele Evrope dolaze na tradicionalni Trofeo Topolino u Italiji, nezvanično prvenstvo svijeta. Tiho, onako kako rade na bosanskohercegovačkim planinama, naši mladi skijaši i skijašice otputovali su na ovo takmičenje na kojem je zasjala jedna zvijezda. Članica SK Željezničar Šejla Merdanović osvojila je drugo mjesto u kombinacijskoj utrci u konkurenciji mlađih djevojčica! Nije riječ o klasičnoj kombinaciji nego utrci u kojoj su na jednom dijelu staze postavljene slalomske a na drugom veleslalomske kapije. Da je riječ o sjajnom rezultatu i činjenici da se na ovim prostorima rađa „bosanskohercegovačka Janica Kostelić“ potvrđuje i podatak da je upravo slavna hrvatska skijašica bila posljednja osoba sa područja bivše Jugoslavije koja je 1997.godine došla do postolja na ovom takmičenju.

BEZ KONKURENCIJE

-Pogledajte samo unazad 50 godina ko je sve osvajao ovaj trofej i biće vam sve jasno o kako kvalitetnom takmičenju se radi. Tamo je veliki uspjeh i kada dođete među prvih petnaest. A Šejla je bila druga. Ona je zahvaljujući ovom rezultatu, ali i sedmom mjestu u veleslalomskoj utrci dovela Bosnu i Hercegovinu na 14.mjesto. Znate li šta znači iza sebe ostaviti zemlje poput Njemačke ili Rusije – kazao je za Žurnal Šejlin otac Selver Merdanović.

Šejla Merdanović je danas najveći skijaški talent koji ima Bosna i Hercegovina. Iza nje su mnogi trofeji sa međunarodnih takmičenja u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Četiri godine uzastopno je prvakinja Bosne i Hercegovine u svojoj kategoriji.

-Proskijala je u svojoj trećoj godini. Često znam reći da je paralelno počela učiti hodati i skijati – priča nam otac Selver, uoči ratnih zbivanja u našoj zemlji skijaš-skakač koji je došao do „B“ reprezentacije bivše Jugoslavije: Mene je rat zaustavio u građenju sportske karijere tako da sam sada sve snage usmjerio u razvoj Šejline karijere. Ona u svom uzrastu u Bosni i Hercegovini nema konkurenciju, možda i u nešto starijoj dobi. Zato joj je teško raditi ovdje. Kada ima prednost od sedam-osam sekundi po utrci onda dolazi do svjesnog opuštanja a samim tim ni rezultati nisu onakvi kakvi bi bili da ima adekvatnu konkurenciju.

Porodica Merdanović je sve žrtvovala za Šejlinu karijeru KREDITOM DO ZVIJEZDA

Konkurencija i finansijska podrška ključne su u daljem razvoju jednog od najvećih bosanskohercegovačkih talenata. Ni jednog ni drugog Šejla danas nema. Dok se na konkurenciju ne može mnogo uticati, na novčana sredstva sigurno može. No, priča porodice Merdanović klasična je priča porodice koja izdvaja posljednju marku kako bi osigurala svojoj kćerki da do kraja iskaže svoj talenat. Od četiri člana porodice, samo je majka Sabina zaposlena. Iako ne želi o tome glasno govoriti, otac Selver će tek napomenuti da se Šejlina putovanja i nastupi pokušavaju pokriti raznih kreditnim zaduženjima: Šejli smo samo za ovu sezonu uspjeli osigurati vlastitog novca negdje oko 10.000 maraka. Možete li vjerovati da smo sami morali platiti odlazak naše djece u Italiju. Samo taj nastup koštao je 570 eura. Odgovorni ljudi jednostavno nemaju sluha za nadarene sportiste i talente koji će za nekoliko godina, vjerujem, pronositi slavu svoje zemlje.


POBJEDNICI TOPOLINA: Girardelli, Tomba, Raich...

Biti na pobjedničkom postolju na Trofeo Topolino znači posjedovati kvalitet koji garantuje uspjeh u budućnosti. Naravno, uz adekvatan razvoj. U Courmayeuru, Monte Bondoneu, Folgarideu, Pinzolu i Panarotti, skijaškim mjestima gdje se kroz 52-godišnju tradiciju održavalo ovo takmičenje, pobjeđivali su kasnije svjetski junaci poput Marca Girardellia, Alberta Tombe, Benjamina Raicha, Giorgio Rocce, Jean-Pierre Vidala, Janice Kostelić, Elisabet Goergl, Anite Wachter ili Sarke Zahrobske. Samo devet skijaša sa prostora bivše Jugoslavije uspjelo je doći do pobjedničkog postolja na Topolinu. Najuspješniji je bio Rok Petrović koji se u periodu od 1977. do 1980.godine čak četiri puta u različitim kategorijama našao na pobjedničkom postolju. Nažalost, jedan od najuspješnijih alpskih skijaša bivše zemlje nesretno je izgubio život 1993.godine.

SJEĆANJE: Petar Borota

Vijest je bila grom u šumi sjećanja: poslije duge i teške bolesti, preminuo nekadašnji golman Petar Borota! U Đenovi, dvadeset dana prije svoga 58. rođendana. Datum i mjesto sahrane će biti objavljeni naknadno

To je bilo u petak, 12. februara, danas je utorak 16., a ni datuma ni mjesta nema ni u novinama ni na internetu. Mora da se neznan netko i neznano nešto oko Borotine sahrane pita. Te mi, koji bismo na tu sahranu pošli, ne znamo hoće li ova biti javna ili “u krugu najbližih”. Ne znamo, jer se ne može znati. A web stranice i novine su samouvjerene u neredu koji odašilju. Stvar ide dotle da više nije sigurno ni da je Borota na onaj svijet otišao iz Genove, jer na zvaničnoj stranici OFK Beograda, kluba u kojem je ponikao i u kojem je pokazao svoje čudesno umijeće branjenja gola, Genova se ni ne spominje, već Beograd. Zovem OFK Beograd, ljubazan ženski glas veli da pojma nema ni da je umro. Pa čitate li ono što piše na zvaničnom sajtu kluba? Ne čitam, veli ona, ja u klubu radim, a ta je vijest preuzeta od Tanjuga. Valjda oni znaju. Dobro, pa kad će biti Borotina sahrana? Pojma nemam, veli.

Lažna priča o kačketu

Nije se lako nositi s nepodnošljivom sklonošću svijeta da konfabulira. Borota je bio predmet najmaštovitijih izmišljotina, tako da me ne bi iznenadilo ni da ujutro čujem kako je živ i zdrav i kako priprema izložbu svojih slika negdje u Sinkve Tere. Pa i ako je umro, Petar Borota se i s onoga svijeta prema konfabulatorima ne ponaša drukčije no kao da je živ: on ništa ne demantira, njega ne obavezuje ono što svijetu izlazi iz ograde zubne.

Cijela je Jugoslavija pričala kako je Petru Boroti, nakon što je na golu Čelzija na nekoj tekmi odbranio penal, s glave kačket odletio u mrežu, a on, s loptom pod pazuhom, ušao u gol, uzeo kačket, i tako sam sebi dao gol. Ta je priča išla od usta do usta kao narodna pjesma i nije se mogao naći stvor ljudski da nije svojim očima, naravno preko televizije, vidio scenu Borotina zakoračenja u pakao jedinstvenoga autogola. Jedino što u Fudbalskom klubu Čelzi nema žive duše da to potvrdi. Jer sam jutros zvao i u London, arhivistiku Abramovićeva kluba. U Londonu mi uljudno vele da za takav slučaj nisu čuli, da toga na snimcima tekmi Čelzija nema, a da ima svašta i svačega drugog jelda, no takva nam se stvar, da mi znamo, vele, još desila nije, a da se desila, nama ne bi promakla, ne samo nama, već ni drugim u Engleskoj. Goodbye mad world!

A zapravo je Petar Borota odavno umro za svijet koji ga je stavio na branku svoje mitomanije. Taj svijet je zaboravo da je Borota 1977/78 postavio rekord u branjenju u jugoslavenskoj ligi od 18 klubova: primio je samo 19 golova, u jesen 9, u proljeće 10. zaboravio je mitomanski puk da je s Borotom na golu, Partizan osvojio naslov prvaka Jugoslavije s 54 boda, pri sistemu 2 boda za pobjedu, jedan za neriješeno. I da je to rekordan broj osvojenih bodova u toj ligi. S Borotom na golu, s bekovima kad s Golcem i Kozićem, kad sa Đurovićem, s half-linijom Trifunović, Stojković, Hatunić, a i s Kunovcem, a u napadu najčešće sa Zavišićem, Grubješićem, Santračom, Prekazijem i Klinčarskim. S trenerom nad trenerima Antom Mladinićem! S Borotom na golu Partizan je te godine oba puta pobijedio Zvezdu, ukupno je bilo 6:3. To je bila jedina titula prvaka koju je Borota osvojio.

Žrtva Šestićeva šibicarenja

Na stub srama ga je pjenušanju sklona rulja pribila za gol koji je u 2. minuti, iz slobodnog udarca s preko 40 metara, primio u Bukureštu, braneći za Jugoslaviju. A Jugoslavija je rečenu tekmu, 13. novembra 1977, dobila sa 6:4! A za taj gol je on kriv tek nešto više od mene, jer je udarac završio tamo gdje pauk plete svoju mrežu, tamo gdje ni puškom nije lako u trku pogoditi. Sljedeće godine je, 27. septembra u Drezdenu, nepažnjom svojom ostavio loptu na zemlju, a igrač Dynama Hans-Jirgen Derner mu je ćušnuo u mrežu, u teškoj utakmici koju će Partizan (nakon 2:0 u Beogradu i 0:2 u uzvratu) izgubiti na penale i ispasti iz Kupa šampiona. Gol koji će mu, dva mjeseca kasnije, po snijegu, dati Šestić iz Zvezde, na sličan način, nije umijeće već šibicarenje. Borota je bio fauliran i čuo se jasan zvuk pištaljke, čula ga je cijela Jugoslavija, bio je 29. novembar, prenos derbija bio je dar gledaocima za Dan Republike. Nakon zvižduka je Borota postavio loptu na peterac da izvede slobodan udarac. Šestić je prišao da ponovi slavu igrača iz Drezdena, a sudija je, šta drugo, no i sam vidio priliku da se proslavi, pa je Šestićev mangupluk nagradio priznavanjem gola, i večernjim opovrgavanjem svoga zvižduka. I danas tvrdim da je gol dao sudac, a ne Šestić.

Za Jugoslaviju je branio u četiri utakmice, a samo u dvije cijele. Obje cijele je branio u Bukureštu i primio ukupno sedam golova, u dvijema drugima nije primio nijedan, u Budimpešti, 5.oktobra 1977. (3:4 protiv Mađarske, zamijenio Katalinića) i 18. maja 1978. u Rimu (0:0 protiv Italije, opet zamijenio Katalinića).

Za OFK Beograd je, od 1970. do 1976, branio 161 puta, za Partizan 77, a za Čelzi 114. U drugoligaški Chelzi je prešao iz Partizana, februara 1979., za male pare. Naslijedio je ondje čovjeka sličnog reprezentativnog statusa u Engleskoj (7 utakmica) a sličnog i imena i prezimena, Petera Bonetija. Chelsea je tada bio klub mnogo niži no što je danas, a svakako manje slavan nego što je bio Partizan. Nakon dvije godine branjenja u Londonu je proglašen na najboljeg igrača FC Chelsea 1981. godine.

Približio se “Šoletu”

U Partizanu nije lako biti golman poslije Milutina Šoškića. U Šoškićevoj sjeni su i reprezentativci Šoštarić, Ćurković, Omerović, Stojić i Kralj, o Ivančeviću, Istatovu, Zaladu, Đukanoviću, Panduroviću, Damjancu da ne govorimo. Borota je prekratko bio u Partizanu da bi mogao ugroziti Šoleta, ali mu se, moglo bi se reći, najviše približio. Za nas koji smo imali sreću da ga gledamo, on je bio golman i bio je čudesan u svojoj ulozi: okretan kao mačka, sumanut na autentičan način, hrabar, svojeglav, božanstven i đavolast, i vitez i mangup, obožavan od partizanovaca, preziran od zvezdaša.

Bio je i slikar, imao je i pokoju izložbi u Beogradu, priča se da je slike prodavao dobro u Londonu, no o tome svjedočanstava dostupnih nema.

Zna se da je u Đenovi, 2004. godine imao izložbu, pod naslovom “Od nogometnog do slikarskog umijeća”. Ogranizator izložbe je bio likovni kritičar i bibliotekar Pietro Gela. I njega sam danas zvao: kaže da preko godinu dana nije imao nikakvih vijesti od Borote, od mene je čuo da je umro. Još veli da je izložba trajala oko dva mjeseca, da je Borota zanimljiv likovni slučaj, eklektik, da na njegovim platnima ima mnogo ženskih figura, da u Genovi nije živio ni u kakvom obilju, da je imao neku garažu u kojoj je slikao. Kaže da još negdje u svojim papirima čuva prospekt te izložbe.

 

(preneseno sa www.novossti.com)