Ozren Kebo

KEBINI ZAPISI - MULTIKULTURNO SARAJEVO: Laž, mit, istina, ili...
KEBINI ZAPISI: Uvreda, to užasno odsustvo pameti, mjere i pristojnosti
KEBINI ZAPISI Eros & tanatos (1): Dvije prekrasne skice u čast Nove godine
KEBINI ZAPISI Kultne rečenice sarajevske opsade (1): Nedime dragi, šta nam ovo rade Poznata pjevačica izgovara rečenicu koja je istog trenutka ušla u legendu. Ali i legende su odavno nepouzdane, pa rečenica danas ima modificiranu formu


„Šta rade od nas, moj Nedime“. Tako, ustvari, glasi početak osamnaestosekundne izjave sarajevske pjevačice Hanke Paldum. Kako je i zašto rečenica dobila izmijenjeni i odavno već proslavljeni oblik „Nedime dragi, šta nam ovo rade“, to je teško reći. Modificirana verzija, u kojoj je Nedim dragi, a ne moj, ima valjda nešto od nenamjernog humora i poetske snage koju originalni pjevačicin monolog nema, pa je zapomaganje u legendu ušlo u toj netačnoj, a atraktivnijoj verziji.

Ovo je, inače, prva među kultnim rečenicama izgovorenim tokom skoro 1.400 dana opsjedanja Sarajeva. Izrečena je na samom početku, u maju 1992. godine; tunel još zadugo neće biti prokopan i opsjednuti građani zapravo još i ne znaju šta im sve rade. Nedim Lončarević, novinar YUTEL-a, lutao je sarajevskim mahalama, tražeći, valjda, materijal za prilog, a onda se jedna kapija otvorila, iz avlije je na sokak izašlo poznato lice, pjevačica Hanka Paldum i, vidno potresena, direktno u kameru izgovorila sljedeće reći: „Šta rade, od nas, moj Nedime. Ja nemam pojma šta se ovo sve dešava. Sad, ovog trenutka, govori potpukovnik, general, ne znam, ni ja, kaže ne pucamo, prestali smo, a istog trenutka puca, ja zovem televiziju, radio, da tražim da kažu da nešto se čini, no, međutim, niko ništa....“

U tom trenutku, kao potvrda Hankinih alarmantnih riječi, i kao svjedočanstvo da generali već danima lažu, govoreći da se ne puca, u blizini mjesta na kojem pjevačica izriče historijsku rečenicu, pada nova granata. Hanka se malo trzne, pogleda u Nedima i doda jedno beznadežno, uzaludno: „Bože sačuvaj.“ Kraj priloga...

Novinar došao da pita i dobije odgovor, a umjesto toga sagovornica ga pogodila pitanjem. Tačno tako, šta rade od nas. Kad bi pravda priznavala poeziju, ili bar prozu, ova bi rečenica pred bilo kojim sudom bila relevantan dokaz u korist Sarajeva. Glavni grad BiH već se dvije decenije demonizira kao uzrok sveg zla na ovim prostorima, skočila je na njega i kuka i motika, a da je pravde, kao što je nema, tom bi gradu, punom grijeha i grešaka, jedna stvar morala da se prizna: Sarajevo ničim nije zaslužilo ni opsadu ni rat. Kao što ni jedan grad nije zaslužio da bude opkoljen i u totalnom okruženju provede tri i po godine. Kada Hanka ono kaže u kameru, ona tek izražava zaprepaštenost običnog čovjeka, kojem nikako ne ide u glavu da neko, s nekih brda, iz nečega, može ispaljivati granate na mahale, zgrade, bolnice i ulice. Hanka je u tom teškom trenutku pod stresom. Niko ne zna kad će sljedeća granata izvoljeti da bude ispaljena i gdje će je golgeter plasirati. Na tvoju kuću, na moju, ili možda u same rašlje? S granatama je belaj što svaka pogađa. Ne može promašiti, gdje god da padne napravit će belaj. Grad je to, gust prostor načičkan građevinama, ljudima i značenjima.

Kasnije se više nismo čudili. Nevjerovatno je na šta se sve živ insan navikne i kako je taj proces navikavanja brz. Zapale porodilište, pobiju građane u redu za hljeb, izgori državna biblioteka, sve se sjebe, ljudi depresivni, tužni, umorni, ali se više niko ne čudi.

A Hanka preživjela. Nek je hvala Onom gore, koji uređuje takve stvari. Neki dan prođem tom mahalom. Kao da nikad nikakve opsade nije bilo. Grad je živ organizam, daj mu 15 godina mira i nešto malo para i svi će ožiljci zarasti. Gradi se, krpi, nadograđuje. A ljudi i njihovi ožiljci, e to je već druga priča. Ništa nije izliječeno. Povrede su tek sanirane i onda potisnute negdje duboko. Otamo povremeno izbijaju. Ko prati naše medije, taj će na prvu vidjeti kako je dubok mrak u nama, kakvog se zla tu nataložilo. Opaki smo, ne praštamo i ne znamo se obračunati ni sa sobom ni s drugima. O izmirenju nećemo ni riječi da čujemo. Crni je mrak u nama, crn da crnji ne može biti. Hrvatski pisac Ante Tomić na pitanje da li prati web komentare ispod svojih tekstova, nedavno odgovara: „Da, pogledam ih, ali... Internet je u velikoj mjeri poljuljao moju vjeru u čovječanstvo. Strašno je vidjeti koliko zlobe, mržnje i nastranosti može prokuljati iz ljudskog bića kad pomisli da je anonimno.“ E, moj Ante, dođi u Bosnu i Hercergovinu, u šeher Sarajevo, pa da vidiš koliko zlobe, mržnje i nastranosti može prokuljati iz ljudskog bića kad pomisli da nije anonimno.

Možda mi i nismo krivi što smo glupi, jadni, siromašni i opaki. Volio bih jednom sresti onog novinara, samo da mu kažem „Nedime dragi, da vidiš šta su nam uradili...“

Iako znam da to više nikakve veze nema s njima. Ovo mi sami sebi. Ponekad se osjećam kao neko ko je preživio opsadu, a nije zaslužio da je preživi, takoreći dva u jedan, i tu mi niko i ništa ne može pomoći.

(zurnal.info)

KEBINI ZAPISI: Rat džempera
KEBINI ZAPISI Moji profesori: Emil Vlajki i Vojislav Šešelj
KEBINI ZAPISI: O toplesu, aikidu i osvajanju slobode Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo

Toples

Poglavlje u kojem hroničar bestidno glorificira ljepotu ženskog tijela i apelacijom traži neuobičajeno otkrivanje istog

Možemo ga nazvati civilizacijskim dostignućem, iako bi s estetskog stanovišta trebao biti obrnut od onoga što je sad: žene bi morale tkaninom zaštititi grudi, kojima sunce škodi, a od platna osloboditi jajnike, kojima sunce godi. Toples je ispao ovakav kakav je – ne poštuje zdravstvene, nego estetske argumente – zbog najglupljih društvenih razloga: tako se na plaži oblače muškarci. Grudi su im otkrivene, a međunožje skriveno. Kod ljudskih mužjaka to je tako upravo iz estetskih razloga – njihovo spolovilo, naime, izgleda izrazito neinteligentno i bolje ga je pokriti mudantama. Ali zašto žene moraju prihvatiti sve što taj glupi rod promovira kao društvenu normu, estetski kôd, modni izričaj? Zar ne bi taj moment nepristajanja – da su im grudi pokrivene, jer se tako štite od karcinoma, a međunožje otkriveno, jer tako opet predupređuju karcinom – bio i odličan razlikovni fol, koji bi učvrstio njihovu samosvojnost?

Evo još jedne kulturološke enigme: zašto je toples uobičajena prirodna pojava u Hrvatskoj, a još nikad nije viđen na plažama Bosne i Hercegovine? I da li bi tu, kad bi se kojim slučajem pojavio, bio prirodna pojava ili elementarna nepogoda? Jesmo li zaista dva svijeta? Je li BiH stvarno...?

Kraw maga i aikido

Opako štivo: poznati novinar ovdje mudruje o metodama novinarstva i komparira ih s borilačkim vještinama

Postoje dvije opozitne borilačke vještine, kraw maga i aikido. Kao da se u putu nisu srele. Kraw maga je izraelsko umijeće i cilj mu je – nanijeti što više štete protivničkoj strani. Aikido dolazi iz Japana i počiva na principu što manje štete i za napadača i za napadnutog. Ako je ikako moguće, agresora bi valjalo savladati bez povreda, čak i bez borbe, a pogotovo bez poniženja. Najveća borba u aikidu je protiv samog sebe.

Obje ove vještine imaju složenu povijest i duboke razloge utkane u njihovu filozofiju. Kroz ovu pojavnu opozitnost, putem njihovih radikalno suprotstavljenih principa, mogli bismo procjenjivati cio svijet i sve u njemu. Ovaj je kraw maga, onaj tamo aikido. Ovaj hoće da našteti koliko je god moguće, onaj bi da se sve nekako izgladi i smiri. Sve zajednice podliježu nekoj formi rečene dihotomije. U braku, evo jedne utemeljene generalizacije, muškarci su najčešće krawmagisti, a žene aikidistkinje. Dakle, najčešće, ne uvijek. U politici također imamo slične koncepte.

Naprimjer, Kina je u izvjesnim aspektima djelovanja kraw maga, nasilna i bezobzirna, recimo prema Tibetu, koji je u ovom slučaju najljepši, izvorni aikido. Mogli bismo i u etnologiji naći sličnih tragova. Primjer Bošnjaka: taj narod je u Titino doba baštinio najbolje od aikida, a danas možete naći obilne tragove kraw mage u bošnjačkoj politici, u prevladavajućem mišljenju i skoro u svakom džematu. U župama i parohijama nije ništa bolja slika.

A ima li neko da bi smio odgovoriti kojem od ovih principa pripada, ili bi možda tačnije bilo pitati – kojem od njih podliježe naš medijski prostor? Kupone s tačnim odgovorima slati isključivo na adrese onih koje smatrate odgovornim za takve odgovore.

Jednom je Madeleine Albright, povodom neke međunarodne krize, rekla: “Ubijedit ćemo Ruse da griješe, nagovorit ćemo ih da promijene odluku, ali to moramo uraditi tako da se oni ni jednog trenutka ne osjete poniženima. U diplomatiji ne smijete ni poniziti ni poraziti protivničku stranu.” Dakle, diplomatija je u metodi isključivo aikidovska, iako su joj ciljevi i sredstva često ogrezli u nasilju.

A onaj naš sjajni novinar Radončić, Šeki, u nekom intervjuu odgovara na pitanje od koga je najviše naučio:

“Od profesora Miodraga Perovića. On je većinski vlasnik Monitora i ima jedno geslo: ‘Pišimo istinu i ne koristimo snagu pera da uništimo bilo koga, čak ni svoje neprijatelje’.”

Kakav veličanstven savjet; s dobrim savjetima imamo ozbiljan problem: teški su za implementirati.

Žestina, oštrina, blagost

Ovdje autor kritički propituje metode osvajanja slobode, ali je priču zakovrnuo u drugom pravcu, da niko ne bi mogao otkriti njegove istinske motive

Žestoke nacionaliste već smo vidjeli na djelu. Njihov politički bilans osjećat će pokoljenja. Ali žestoki demokrati također otvaraju nove prostore života i politike. Žestoki demokrati toliko su žestoki da često napuštaju prostor demokratije. Svi bismo trebali naučiti važnu lekciju: demokratija ne trpi žestinu. Bar ne ovu našu. Maksimalni stepen dozvoljene gradacije koji demokratija može podnijeti je oštrina. Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo.

(zurnal.info)