Emir Suljagić

EMIR SULJAGIĆ: Poricanje prava na samoodbranu Suština uspostave srpske države s ove strane Drine bila je u poricanju prava građana Bosne i Hercegovine da imaju državu i da tu državu brane u skladu sa pravilima koja uređuju međunarodne odnose

Fotoservis

Kao jedini bosanskohercegovački dopisnik na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, bio sam i jedini novinar koji je iz dana u dan gledao suđenje Stanislavu Galiću, generalu vojske bosanskih Srba zapovjedniku opsade Sarajevo tokom prvih 22 od 44 mjeseca koliko je trajala. Suština tog procesa nije bila u činjenici da je JNA, odnosno vojska bosanskih Srba opsjela grad, nego u nehumanom načinu na koji je opsada vođena.

POLITIČKA DEMONOLOGIJA

Komemoracija vojnicima bivše JNA – obavljena u organizaciji takozvanog Odbora za njegovanje tradicija otadžbinsko-oslobodilačkih ratova RS – poginulim u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u maju 1992. godine je slavljenje upravo načina opsade koji je na haškom sudu proglašen zločinom protiv čovječnosti.

U političkoj demonologiji srpskog nacionalizma incident u Dobrovoljačkoj zauzima vrlo visoko mjesto, jer svjedoči i simbolizira pravo Bosne i Hercegovine i njenih građana na samoodbranu. Suština uspostave srpske države s ove strane Drine bila je u poricanju prava građana Bosne i Hercegovine da imaju državu i da tu državu brane u skladu sa pravilima koja uređuju međunarodne odnose.

Nakon komemoracije pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici opsada Sarajeva, odnosno njeni rezultati, nisu zločin protiv čovječnosti, nego legitimno sredstvo u „borbi za slobodu srpskog naroda“ u Bosni i Hercegovini. Zato je posjeta i tobožnja komemoracija još jedan – jako bitan doduše – kamenčić u stvaranju konteksta za podjelu države uz punu podršku i amin međunarodne zajednice.

PITANJE PERCEPCIJE

Tvrdnja kako se posjetom i komemoracijom neće promijeniti nijedna činjenica vezana za opsadu Sarajeva je neinformirana, naivna i naprosto glupava: u politici se odluke obično donose na temelju percepcije.

Na nivou percepcije, nakon obilježavanja pogibije šest „aktivnih vojnih lica“ u Dobrovoljačkoj, sada smo konačno isti i nema nikakve razlike između pravedne borbe za odbranu Bosne i Hercegovine i pokušaja njenog nasilnog rasparčavanja. I jedno i drugo sada su dvije podjednako legitimne politike.

EMIR SULJAGIĆ: Dodikova komisija za prikrivanje zločina Četiri godine kasnije, Milorad Dodik vjeruje da može nekažnjeno iznova ubijati ljude jednom već ubijene prije petnaest godina

Poricanje zločina u Bosni i Hercegovini je uvijek poziv na nasilje. Jučerašnja odluka Milorada Dodika da sistematski i na institucionalnom nivou započne kampanju poricanja srebreničkog pokolja predstavlja otvoreni poziv na rat. Dodikova odluka – kao da se još neko tu pita – je najozbiljniji test za onaj dio političke scene u ovoj zemlji koji sebi voli tepati da je „međunarodna zajednica“ od kraja rata naovamo. Ulozi nikada nisu bili veći. Jasno je da Dodik spaljuje mostove iza sebe. Ostao je sam i eskalacija nasilja je jedino što mu preostaje.

BEZGLAVO INSISTIRANJE

Poslije Dodikove odluke jasno je još nešto: problem s Harisom Silajdžićem nije u tome što je Bošnjacima obećao ukidanje Republike Srpske, nego što ih je slagao. Protekle četiri godine – majstorski ukradene od naroda kojem su već otete decenije – postalo je jasno da on to nije u stanju, ne zna, ne umije isporučiti ili zapravo za to nikada nije bio ni zainteresovan. Gora od toga – Silajdžić nije prvi kojem su Bošnjaci povjerovali na riječ – samo je činjenica da je njegova kratkovida i glupava politika kompromitovala ukidanje Republike Srpske kao legitiman politički zahtjev u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Bezglavo insistiranje na ukidanju, bez jasne strategije, bez dosljednih mjera koje bi demonstrirale postojanje plana nanijelo je najteži mogući udarac nekoj budućoj borbi za uklanjanje Republike Srpske iz političko-teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine. Podsjećanja radi, Silajdžić kao član Predsjedništva BiH nije usamljen na vrhu piramide vlasti, on je i predsjednik Stranke za BiH koja, kao klijentielistička organizacija u svim vladajućim koalicijama, ima pristup moći, vlasti i resursima.

Ali, to nije sve. Zato što je njegova kampanja došla sa wannabe sekularnog desnog centra u javnoj percepciji skoro da više nije moguće biti lijevo od centra, biti antifašista drugim riječima, i zalagati se za ukidanje Republike Srpske.

Na uskoj i isključivoj političkoj platformi, Silajdžić je iz te borbe isključio stotine hiljada ljudi kojima pitanje postojanja Republike Srpske nije akademsko, nego egzistencijalno, životno i svakodnevno. Istinski i poražavajući rezultat njegove politike je što pravo Republike Srpske na postojanje nikada nije bilo bliže javnom, kako domaćem, tako i međunarodnom priznanju.

UBIJANJE IZNOVA

Ako je Milorad Dodik bio u nečemu uspješan, onda je to što je serijom ultimatuma i ucjena, neutemeljenim prijetnjama nasiljem – jer, ko još vjeruje u to nakon što je JNA umrla, a Slobodan Milošević se raspao – iznudio još uvijek neizrečeno, ali u javnom diskursu prisutno pravo Republike Srpske na postojanje. Malo šta tako riječito govori o tome kao očigledan stid funkcionera Naše Stranke Srđana Dizdarevića zbog Silajdžićeve reakcije u Mostaru na lažno pružanje ruke Borisa Tadića Bosni i Hercegovini i žurba Sulejmana Tihića da u intervjuu Glasu Srpske Tadiću pokaže da je on, za razliku od Silajdžića, „kooperativni Bošnjak“. Najpogubnija, pak, posljedica Silajdžićevog politikanstva je u tome što je preuzimajući politički monopol na taj zahtjev diskreditovao borbu protiv utjelovljene i unebovapijuće nepravde koja je u korijenu svih nepravdi u ovoj zemlji.

I što četiri godine kasnije, Milorad Dodik vjeruje da može nekažnjeno iznova ubijati ljude jednom već ubijene prije petnaest godina. U potpunoj tišini kao što je to činio Ratko Mladić. Ali, ovaj put neće moći: sada znamo da Republika Srpska i Srebrenica ne mogu koegzistirati. I da je za rat potrebno samo jedno.

EMIR SULJAGIĆ: Siročad Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala

Neka djeca su siročad zato što nemaju roditelje, druga zato što ih imaju, piše Herta Muller u svojoj Zemlji zelenih šljiva, teškom i potresnom autobiografskom štivu o životu pod Ceaucescuovim totalitarnim režimom. Ne znam da li ljudski zakoni važe za države, ali ako važe – a to je veliko „ako“ – onda su neke siročad zato što imaju predjednike, a druge zato što predsjednici zapravo imaju njih.

Bosna i Hercegovina je jedna od potonjih. Navečer prvog marta ove godine bio sam na prijemu u Predsjedništvu BiH povodom Dana nezavisnosti. Ranije tog dana na aerodromu u Londonu uhapšen je bivši član Predsjedništva Ejup Ganić. Da li zbog toga, da li zato što je atmosfera na skupovima ove vrste uvijek takva, osjećao sam se kao da prisustvujem nečijoj smrti, imao dojam da čujem posmrtne hropce jedne zemlje i jedne ideje. I cijela se stvar činila nekako dekadentnom, kao posljednja velika zabava u opsjednutom gradu čija je odbrana popustila, dok neprijateljske trupe nezadrživo napreduju; bilo je u atmosferi na tom skupu nešto što sam posljednji put u zraku osjetio kada je Srebrenica padala, mješavine izvjesnosti propasti i rezignacije potrebne da su u neizvjesnost otisneš.

Hapšenje Ejupa Ganića na londonskom aerodromu prvog marta ove godine nije nikakav šamar Bosni i Hercegovini, nego poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike. Hapšenje člana kolektivnog šefa države me podsjetilo na uzaludnu raspravu koju smo Reuf Bajrović i ja vodili sa Srđanom Dizdarevićem i Žarkom Papićem u Oslobođenju jer smo, ispostavlja se ispravno, tvrdili da nijedan post-miloševićevski srbijanski režim nije za ravnopravnu priznao državu Bosnu i Hercegovinu. To što smo tada napravljeni budalama i što nas proglasili „muslimanima-boljševicima“ svi od ekspertnog nevladinog sektora do medija samo pokazuje tužno nisku razinu ovdašnje „ekspertize“ i beznadežnu neinformiranost u novinarstvu.

RAČUN NARODU

Ganićevo hapšenje i ishod postupka o izručenju pred londonskim sudom – bez obzira na to vratio se Ganić u Sarajevo ili bio izručen Beogradu - je poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike i političke logike. Politike u kojoj je Ganić bio instrumentalan, logike po prirodi nedržavničke i kapitulantske, zemlje u kojoj elite i narod nemaju ni izbliza isti ulog, za koju nisu ni izdaleko podjednako podnijeli: o tome je, naime, riječ. Tužnije od svega je što račun za njegovo hapšenje, hoćeš nećeš, mora biti ispostavljen narodu.

Ali, Ganićevo hapšenje na londonskom aerodromu, na stranu spin „patriotski“ nastrojenih medija od TV Vogošće, preko toksične TV Sarajevo, do Dnevnog avaza, nije poraz Bosne i Hercegovine. Prije svega zato što ne postoji jedna Bosna i Hercegovina: posljednjih petnaest godina ove zemlje, od kraja rata naovamo, tako su strašne da bi jedan dan kada se konačno izvučemo i budemo imali državu, trebalo naći način da se u odnosu na ovu deceniju i pol uspostavi politički i istorijski diskontinuitet. (Ovo tek zato što bi bilo ko pomislio da ne pravim razliku između ličnosti i institiucije.) Jer, njegovo hapšenje po nalogu druge države je rezultat i njegovih deset godina u politici i dio je jednog mnogo većeg procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog sa činjenicama“. Pošto je ratni vokabular ponovo u upotrebi – naročito poslije hapšenja – i ako već govorimo o porazima, ova je zemlja mnogo ozbiljniji poraz pretrpila sedmicu ranije, kada je Milorad Dodik uz zaglušujuću artiljerijsku pripremu „ušao“ u Sarajevo i pred „gradom i svijetom“ podlo doveo u pitanje masakr na Markalama.

Da stvar bude razvidnija, nekoliko dana kasnije glavni urednik najbošnjačkije dnevne novine novine u zemlji – koja se sada u ime vlasnika i predsjednika takmiči sa Silajdžićem, njegovim kabinetom i Danima za preuzimanje monopola na „slučaj Ganić“ – na najcrnji način relativizira Dodikovu izjavu, objašnjavajući kako je suštinski, riječ o izjavi u svrhe dnevne politike i kako je, eto, zbog toga dopustivo čak i poricanje.

I jedno i drugo – i Ganićevo hapšenje i dirljiva, upravo dirljiva briga Fahrudina Radončića za javnu percepciju Milorada Dodika – dio su tog procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog“ o onome što se u Bosni i Hercegovini zbilo između 1992. i 1995. godine. Nema nikakve razlike u Dodikovoj ponudi da se okolnosti pokolja na Markalama utvrde „komisijski“ i odluke režima Borisa Tadića – jer, ako nekad nije bilo sada je jasno da je srbijansko pravosuđe na vrlo kratkom povodcu – da pravosudnu istinu o zbivanjima u našoj zemlji utvrđuju srbijanski sudovi. Drugim riječima: hajde da na sto stavimo činjenice i da onda izaberemo one koje nam se dopadaju i o kojima se možemo dogovoriti.

Na djelu je planirana, sveobuhvatna i temeljita relativizacija. Koja je moguća upravo zato što je prvi korak već napravljen onda kada je prihvaćena koegzistencija sa četništvom. A zašto i kako je ona bila moguća je relativno lako objašnjivo time što naše elite nisu nikada podijelile teret rata sa narodom. Dok je najbolje što je ova zemlja imala gurano pred cijevi – strategija Armije R BiH mogla bi se, sa nekoliko izuzetaka, temeljila se na obilju topovskog mesa – potomci ljudi koji su donosili odluke nisu niti u jednom trenutku bili u opasnosti, njihova bliža i dalja rodbina uvijek je bila zbrinuta: naše elite nisu nikada morale da se suoče niti sa jednom odlukom egzistencijalne prirode kakvu je morao da donese svako od nas. Među njima nema siročadi. Izdvojenima od naše stvarnosti u ratu, u apartmanima i konferencijskim salama preskupih hotela, njima je četništvo postalo akademsko pitanje, dok je za ovu zemlju ostalo egzistencijalno.

DRŽAVA PROTIV UDRUŽENJA GRAĐANA

Ganićevo hapšenje bilo je moguće, na isti način na koji i Dodikovo poricanje Markala u Sarajevu, zato što je u ovom ratu s jedne strane DRŽAVA Srbija, a s druge UDRUŽENJE GRAĐANA Bosna i Hercegovina. Dilema o tome da li je Dodik nacionalista ili samo vlastoljubljiv, podjednako je lažna kao i ista dilema vezana za Slobodana Miloševića: i jedna i druga vode za sto sa Radovanom Karadžićem. A od tog stola nema povratka. Kada jednom sjedneš za taj stol iscrpio si sav simbolički kapital i zato su smiješni svi od Radončića i Avaza preko Muhameda Filipovića do Silajdžića i Dana u pokušajima da javnost mobiliziraju na temelju simboličkog kapitala koji bi moralo da ima hapšenje člana Predsjedništva. A nema, jer ništa u ovoj zemlji više nema simbolički kapital: značenje je, naime, iscrpljeno iz pojmova, sve je moguće interpretirati na sve moguće načine, a to je upravo vrsta društva na kojoj barem neki od njih predano rade decenijama.

Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala.

I stoga je ovo nesretno hapšenje zapravo prilika – vjerujem i golemo lično iskušenje za Ganića, ali lična iskušenja u državnim stvarima nisu relevantna – da se još jednom suočimo, svako od nas ko zna da ima jedno mjestu na svijetu gdje je uvijek dobrodošao i da se to mjesto zove Bosna i Hercegovina, s tim da ćemo ako nam kidnapuju – svi od Radončića, preko Sulejmana Tihića, do Silajdžića i njihovi čankolizi – još četiri godine života, kao što su kidnapovali prethodne dvije decenije – ostati i bez tog mjesta i tek tada uistinu svi ostati siročad.

EMIR SULJAGIĆ: Čovjekov strah od tornjaka Ova godina je jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku: da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće

Ali je i istina da postoji i posttraumatski stresni sindrom, da postoje traumatizirane ličnosti koje, kad prežive najstrašnije stvari, teško da mogu obavljati vrlo odgovorne funkcije...apsolutno je neprihvatljivo da neko ko je žrtva preuzima odgovornost javne institucije...

Ugo Vlaisavljević

Isprva uopšte nisam razumio ni pitanja ni ushićenje. „Jooj, lud si jarane...“ ili „Stvarno imaš muda...“ Prvih nekoliko puta pokušavao sam prijateljima i poznanicima koji su me zvali ili da me upitaju da li sam normalan ili da kažu kako je to što sam rekao o Dnevnom avazu na onoj nesretnoj debati neki naročito hrabar čin, da objasnim kako nije riječ niti o jednom niti o drugom. Da li zato što sam ih shvatao ozbiljno ili ne, ukazivao sam im na to da je ludost to što je svojevremeno uradio moj otac kada je bez petarde u džepu krenuo na front; da je hrabrost ono što su radili neki od mojih prijatelja iz rata; da to što Dnevni avaz radi meni posljednjih nekoliko sedmica nije skoro ništa u usporedbi s tim što trpi Feđa Isović, da Bakir Hadžiomerović trpi mnogo gore stvari, mnogo duže. I da u tome što sam uradio nema ništa ni hrabro, ni ludo: ako je CDU-ova gradonačelnica Dresdena, Helma Orosz prošle nedjelje svojim sugrađanima neonacistima koji su pokušali organizovati protest povodom šezdesetipete godišnjice savezničkog bombardovanja, poručila da u njenom gradu nisu dobrodošli, najmanje što sam mogao uraditi jeste da fašizam nazovem pravim imenom i u svoje i u ime gradonačelnika Sarajeva.

VOĐA STRAH

Evo o čemu se radi. Dnevni avaz je, naime, i do sada bio smeće. Pištoljska, atentatorska, odstreljivačka novina – sjetite se samo monstruozne akcije "Džematlije okreću glavu od Zufera Derviševića“ negdje na početku istrage o Razvojnoj banci – ali su se stvari sada kvalitativno promijenile jer je Avaz u međuvremenu postao stranački organ. Koji, shodno tome, zagovara vrijednosti i političku platformu SBB-a. O tome zašto je i kako – na prvi pogled iznenada i odjednom – stvoren prostor za stranku koja otvoreno zagovara fašizam, kasnije.

Ali, suština je u sljedećem: stranka, njen vlasnik i svi tornjaci Fahrudina Radončića se zapravo hrane strahom. Svi ljudi koji su me ovih dana što zvali telefonom, što zasretali na ulici i govorili da se ne sekiram – ne znam otkud bilo kome ideja da se sekiram, jer u ovoj „igri“ uživam – su temeljno pristojni, dobri ljudi. Ali, njihov strah je ono čime se hrani Fahrudin Radončić i osovina zla koja se okuplja oko njegovog političkog projekta. Strah normalnih, pristojnih, poštenih ljudi u ovoj zemlji da budu izloženi tornjačkom prekopavanju privatnosti, pitbullovskom atentatu na karakter. Iz straha se dominantna, tiha i poštena većina povlači u privatnost, apatiju, ergo u apolitičnost; svoja mišljenja iznoseći isključivo u privatnosti vlastitog doma, dok je javni prostor postao off limits i okupirali su ga svi od Fadila Mandala koji je Radončićev attack dog, do misirskih baba kao što je izvjesni Sead Hodžić. Iznijeti mišljenje javno uključuje rizik da budeš diskvalifikovan kao peder, da ti supruga bude proglašena kurvom, da ti majku nazovu „lopovkom“, da te diskvalifikuju kao žrtvu – blagi je paradoks da istovremeno svi Radončićevi stranački skupovi započinju žalopojkom „Aman Srebrenice“ ili kako se već zove to turbo-folk smeće koje udara na najniže ljudske porive – da te suštinski izoluje i javno smakne, a onda u zastrašujućoj tišini koja se može objasniti samo strahom krene na narednu žrtvu. Upravo zahvaljujući tome, Radončić je u prethodnih nekoliko godina pojedince koji su se suprotstavljali Avazu bio u stanju predstaviti kao šačicu otpadnika, „ekscesnih tipova“ i borbu oko principa pretvoriti u valjanje u kaljuži u kojoj je on na domaćem terenu.

Osobno, ako je to uopšte bitno, nije me strah. Traumatiziran kakav jesam, 11. jula 1995. godine u Potočarima sam Đavolu gledao u oči – i zato znam da postoji – i znam Fahrudin Radončić ne može biti čak ni njegov osrednji šegrt. Sve svoje strahove sam potrošio dok je Radončić zgrtao bogatstvo.

VRIJEME ODLUKE

Ono što bi nas zapravo sve trebalo zabrinuti jeste da smo u toj tišini izgubili antifašističku većinu i da je fašizam kao politička ideja – u svim svojim varijacijama, jer ne vidim razliku između izjave Milorada Dodika o sudijama „muslimanim“ i Radončićeve o pripadnicima „manjeg naroda“ – stekao pravo građanstva. Povlačenje tihe i poštene većine iz javnog prostora suštinski za posljedicu ima to da je biranje strane postalo nedopustivo, da je apolitičnost postala nova politička korektnost, i da su shodno tome, sve političke ideje na tržištu podjednako prihvatljive. A nisu: jer, sve i da ova zemlja nije imala krvavo iskustvo fašizma dva puta u prošlom stoljeću, i sve da se brojanje krvnih zrnaca može biti legitimni dio političkog procesa, brojanje krvnih zrnaca nikad nije samo to – brojanje krvnih zrnaca – jer jedino, najvažnije pitanje, ostaje bez odgovora: motiv. Šta god o tome rekli poluučeni primitivci sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Zato je ova godina jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće. Nemojte sumnjati da su oni svoj izbor već napravili. Jedina je razlika u tome što ćemo za deset, petnaest ili dvadeset godina na 2010. godinu mi gledati kao na godinu kada smo izgubili ili sačuvali državu. Tornjaci su taj izbor napravili: njihov je plan da na šesnaestu godišnjicu „srebreničke tragedije“ – to se tako kaže u Dnevnom avazu i Glasu Srpske, zar ne? – idemo s pasošima.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: O istini, pravdi i drugim lažima Hoće li se jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Zar neko misli da je to moguće...

Objavljivanje dokumentacije Vrhovnog savjeta odbrane je, zanatskim riječnikom, dobra priča i ne znam nijednog novinara koji je, svjestan mogućih implikacija prije svega pravosudne prirode, ne bi objavio. Ali, imam problem sa kampanjom koju je na temelju same činjenice objavljivanja pokrenuo Haris Silajdžić. Prije nego nastavim, hoću da priznam kako je i meni dosadno da se bavim Silajdžićem, ali ne dopuštam da mi bilo ko vrijeđa inteligenciju: dok on to bude radio ja ću se, potpuno svjestan uzaludnosti tih napora baviti njim.

POČETAK KAMPANJE

U vrijeme kada je tužilaštvo sklopilo sporazum sa Srbijom o proglašavanju dijela dokumenata povjerljivim, bio sam u Haagu nešto manje od dvije godine i imao sam prilično direktan uvid u zbivanja vezana za sporazum, kao i njegove posljedice.
Suština argumenata za objavljivanje dokumenata, onaj na kojem je zapravo pokrenuta kampanja, glasi, ako sam dobro razumio, ovako: tužiteljica jednog međunarodnog tribunala Carla Del Ponte je voljno i svjesno napravila sporazum o skrivanju dokaza u predmetu protiv Slobodana Miloševića koji bi u postupku „Bosna i Hercegovina vs. Srbija“ na drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, bez sumnje potvrdili navode tužitelja da je Srbija počinila genocid u Bosni i Hercegovini.
Sve i da je tako, što i ne mora biti sporno samo po sebi, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: šta s tim? Šta Bošnjaci kojima je ova tvrdnja upućena, zapravo mogu učiniti? Hoće li nam se to jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Je li to neko stvarno misli da je to moguće?
Kao što rekoh, ovaj, centralni navod kampanje koju su, i to je jasno pokrenuli Dani, odveć je površan i naprosto odbacuje one dijelove stvarnosti koji je na bilo koji način podrivaju. A stvari su izgledale malo drugačije. Carla del Ponte bila je glavna tužiteljica u predmetu protiv Slobodana Miloševića i činila je apsolutno sve što je smatrala shodnim da dokaže navode iz optužnice. I sve što bi joj taj posao olakšalo. Možemo to smatrati moralno upitnim činom, ali, za slučaj da ga neko od pravnih savjetnika i ad hoc eksperata nije pročitao, pozivam se na Statut tribunala u kojem ne stoji da je mandat tribunala da utvrđuje istorijsku istinu, nego da osudi pojedince, doduše cijeli niz njih, ali i dalje pojedince, za teške zločine koje su počinili. Štaviše, mislim da nema visokog zvaničnika tog suda koji to nije javno rekao barem jednom. Nigdje u tom statutu, također, ne piše ni da je mandat tribunala da zastupa državne interese Bosne i Hercegovine. To je posao njenih državnih organa. I da podvučemo, po cijenu da se ponavljam: međunarodna pravda je šarena laža i utješna nagrada za one koji gube ratove. Oni koji dobijaju ratove dobiju državu. Dakle, to što naši organi misle da će tribunal nekako osvetiti sve njihove promašaje je u krajnjoj konsekvenci lažni moralizam. Pravda prebiva u raljama topovskih cijevi velikog kalibra.
Dalje, Bosna i Hercegovina je izgubila spor iz dva razloga: objektivne nenaklonosti suda i loše pripreme predmeta. Krenimo od kraja.

NEPOPRAVLJIVE GREŠKE
Naši su zastupnici tokom postupka činili užasno krupne propuste, navodeći kako je, recimo, u Omarskoj ubijeno deset hiljada ljudi – u petnaest godina otkako je tužba pokrenuta nikome nije palo na pamet da revidira brojeve?! – što drugoj strani u postupku nije bilo teško da opovrgne, koristeći se upravo nalazima iz presuda suda za bivšu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina je izgubila spor jer tužba nije ni pokrenuta da dokaže da je Srbija počinila genocid u našoj zemlji, nego da posluži kao post facto ideološko opravdanje Alije Izetbegovića i njegovog režima. Stvari su se poslije rata promijenile, pa je svako ko je bio na vlasti, htio, ne htio – a mnogi su htjeli – bio doslovno vlasnik postupka.

Međunarodni sud pravde je odbio da dokumente Vrhovnog savjeta odbrane zatraži od tribunala za bivšu Jugoslaviju iz nikad objašnjenih i objašnjivih razloga. Tribunal bi, i pored sporazuma sa Srbijom, te dokumente ustupio, morao ustupiti, kao što bi ih i danas ustupio bilo kojem međunarodnom i državnom sudu - uključujući i Sud BiH - uz pravo valjan i argumentiran zahtjev. Ali, to podrazumijeva rad, a bijesno mahanje šakama i pljuvanje naprosto nije argument pred bilo kojim sudom. Uz valjanu pripremu, Bosna i Hercegovina je imala dovoljno dokaza koji bi svakog nepristrasnog „trier of facts“ dovela do zaključka da je zahtjev tužitelja opravdan. Ali, međunarodni sudovi ne operišu u politički zrakopraznom prostoru. Ishod postupka – kao što je to na koncu i sporazum koji je del Ponteova sklopila sa Srbijom – je odraz mjesta koje BiH zauzima ili je zauzimala u svjetskoj i evropskoj zajednici država.

VISOKI STANDARDI

Na suđenje se to odrazilo na sljedeći način: da bi sud prihvatio zahtjev tužitelja (laički, proglasio Srbiju krivom) bilo je potrebno utvrditi efektivnu kontrolu Srbije nad srpskim snagama u BiH. Samo dokumentacija 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, koja je javna i dostupna, jedan je u cijelom nizu jasnih i bjelodanih grupnih dokaza tome u prilog, ali je sud primijenio tako visok standard efektivne kontrole i tako visok test odgovornosti države za postupanje državnih organa da ništa manje od audio i video zapisa direktnog Miloševićevog naređenja Ratku Mladiću da pobije kompletno stanovništvo Srebrenice ne bi bilo dovoljno. I to je tako.
Nepravda? Naravno. I šta ćemo sad? Hoćemo li zbog toga dati još jedan četvorogodišnji mandat Harisu Silajdžiću?
Ne dopuštam nikome u ovoj zemlji da kaže kako mu je istina o i pravda za zločine počinjene u BiH važnija nego meni. Poslije ove presude sam, za razliku od komesara za genocid i struju, morao prihvatiti da Srbija neće nikada morati nikome podnijeti račun zato što je vojnik, njen vojnik, sa desne obale Drine ispalio artiljerijski hitac i ubio mog oca. Živim s tim i ne očekujem nikakvu pravicu. Nikad. Naučio sam živjeti s tim. I hoću da živim sa onoliko pravde i istine koliko mogu dobiti. I ako s dogodi pa Silajdžić ovaj narod uspije natjerati u još jednu bitku protiv njegovih vjetrenjača, sasvim sigurno neću biti pod tom zastavom.
Znam da su istina i pravda u ovoj zemlji izigrane. Ali, također znam da su ih izigrali upravo tipovi poput Silajdžića.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Zašto prezirem Alijino naslijeđe

Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“

Samo sam jednom polemisao sa čitateljem. U redu, on nije bio moj nego čitatelj novine u kojoj sam radio i nije bio tipičan čitatelj nego novinar na privremenom radu u Resoru državne bezbednosti Srbije, ali nije ni važno, jer kao što rekoh to je bilo samo jednom. I tada sam to učinio samo zato da zaštitim svoj ljudski i profesionalni integritet, jer je suština njegovog pisma upućenog redakciji bila u tvrdnji da svoj posao izvještača sa suđenja Slobodanu Miloševiću nisam obavljao u duhu potpune neutralnosti. Kako nikad nisam vjerovao u neutralnost, a vjerujem da objektivnost i jednostranost mogu ići ruku pod ruku u određenim okolnostima – ne znam da je iko ikada tražio da čuje „drugu stranu“ među stražarima u Auschwitzu – bio sam prinuđen upustiti se u jednu prije svega mučnu polemiku, koja je srećom završila prije nego što je i počela.
Internet je drugačija životinja od novine i pisanje u magazinima kao što je Žurnal podrazumijeva različitu vrstu odnosa sa čitateljima. Najčešće ne čitam komentare na vlastite članke. Odustao sam jer me iskreno bilo malo stid vrste jezika i niskosti nekih komentara koje sam pročitao poslije prvih par članaka. Da se razumijemo, u takvom komentarisanju ne vidim ništa problematično jer javnost je po definiciji anonimna – ali su me od jednog komentara na članak o poplavama na periferiji Sarajeva dlanovi zasvrbili taman toliko da naprosto moram da otpovrnem. Riječ je naime o komentaru kako je „lahko uvijek po Aliji“, koji niti je zlonamjeran, niti cilja da za razliku od nekih drugih, autore diskredituje na ličnom planu, ali je, eto, dirnuo u temu koja po mom mišljenju, dugoročno, ključna za budućnost ove zemlje. Riječ je, naime, o odnosu prema vladavini i političkom nasljeđu Alije Izetbegovića.

Dakle, dragi čitatelju

Čvrsto vjerujem u to da Bosne i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana među Bošnjacima. Naslijeđe njegove vladavine je tako teško da je zemlja koja je imala i više nego burnu istoriju, vjerovatno po prvi put došla ovako blizu tačke pucanja iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak u kojem teologija caruje nad logikom – i jedno i drugo kao sistem rezonovanja; drugim riječima, to je rezultat njegovog sistema vrijednosti. Njegova politika, pak, bila je bez vizije i kao rezultat toga obilježena manjkom odlučnosti. On je izgubio rat i poraz ugradio u temelje društva koje je počeo stvarati poslije rata. On je posijao sjeme svake bošnjačke frustracije danas. I ako se dogodi da se Bosna i Hercegovina raspadne to će biti rezultat tih frustracija.
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina – ne znam da li se razumijemo, dijete koje je rođeno kada je Alija Izetbegović preuzeo vlast danas je punoljetno, vjerovatno nikad nije napustilo granice Bosne i Hercegovine, vrijeme provodi u kladionici, živi sa ocem i majkom, izbjegava školu, ne misli da je znanje vrijednost, naime, cijeli jedan promašen život – kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“. Suštinski, Alija Izetbegović nikada nije shvatio da Bosna i Hercegovina ne može koegzistirati sa ideologijama i politikama na kojima se temeljio svaki pokolj u njenoj modernoj historiji. Marko Attila Hoare – mladi britanski historičar koji je napisao jedinu ozbiljnu, studiju razvoja Armije BiH, How Bosnia Armed – mi je jednom skrenuo pažnju na temeljnu sličnost i temeljnu razliku između Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića: i jedan i drugi su, parafraziram, krenuli u rat na multietničkoj, ujedinjujućoj platformi u zemlji napadnutoj izvana i podijeljenoj iznutra, ali dok je Broz ostao dosljedan svojoj platformi i to demonstrirao sa velikom odlučnošću, Izetbegović je, u najvećoj mjeri zbog svoje kolebljivosti, tu polaznu političku platformu iznevjerio. I zato, temeljno, izgubio rat.
Antička mudrost, mislim da je Tacitova, veli da je nepravedan mir gori od rata. Upravo takav mir je potpisao Alija Izetbegović i iz te temeljne nepravde potiču sve današnje nepravde. Ne ratuje se za mir, ratuje se za državu. Njegov je posao bio utoliko lakši: on je državu naslijedio, i to ne bilo kakav državni aparat, nego aparat koji su komunisti gradili 45 godina.
Ako Vam se čini da je ovo naknadna pamet, moram Vam reći da jeste, jer ja ništa od ovog nisam znao u maju 1992. godine, kada sam napustio kuću. Mislio sam da je riječ o elementarnoj nepogodi, nije mi bilo jasno skoro ništa, osim da neko želi da me ubije i da sam potpuno nezaštićen. Nisam ništa naročito mnogo znao ni u julu, odnosno u novembru 1995. godine. Nisam imao nikakvu referencu. Ali sam naučio – ne shvatio, nije mi sinulo, nego sam mukotrpno sakupljao činjenice i tokom novinarske karijere i tokom proteklih nekoliko godina dok sam imao privilegiju da i u formalnom smislu studiram i učim – da je ono što je obilježilo moju generaciju odsustvo države, da moja generacija, i to je naša uvjerljivo najveća tragedija, nema iskustvo života u državi. Državi koja, kao takva, po definiciji, per definitionem, by default, ne znam kako da to dovoljno jasno naglasim, ispunjava svoj dio društvenog ugovora.
Ovo što imamo, ovog bastarda, napravio je Alija Izetbegović.
Uzgred, utoliko je tužnija borba na desnici u Bošnjaka, između Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića i Harisa Silajdžića za njegovo političko nasljeđe, usprkos tome ili upravo zato što je riječ o skoro arhaičnim, potrošenim idejama i idelogiji i poraženoj i pogubnoj politici.

Čiju istoriju živimo

Razlozi, iz kojih je tako, naime zašto je Izetbegović iza sebe ostavio upravo to i zašto nije umio ili mogao napraviti državu, nisu relevantni. Jer, da citiram jednog mnogo pametnog frajera, „U istoriji nema drugostepenog organa.“ To je jedino važno. A mi tu, Izetbegovićevu, istoriju živimo.
Zapravo, možemo raspravljati i o tome, i spreman sam da predočim argumente i u tom slučaju, ali mislim da to u svrhe ovog članka nije relevantno. Pošteno, ne vjerujem da moja generacija ima vremena da utvrđuje razloge. Mi se moramo naprosto vratiti na početak, napraviti potpuni raskid sa političkim narativom koji je uspostavio Alija Izetbegović. Jer, samo će tako ova zemlja preživjeti. Samo tako Bošnjaci neće svršiti u nekoj balkanskoj Gazi ili Zapadnoj Obali.
Na kraju, dužan sam i da objasnim zašto sam se odlučio da Vam odgovorim. Bosna i Hercegovina u kojoj hoću da živim od ove se razlikuje po tome što je to prosvijećena zemlja i društvo. Alija Izetbegović iza sebe je ostavio temeljno neprosvijećenu zemlju, u kojoj caruju harizme i despoti sitnog zuba. Naprosto ne želim pristati na to. I mislim da ne bi trebali ni Vi.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Šta je Haris bez Srebrenice

On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti

U posljednje vrijeme ne, ali dobar dio svog poslijeratnog zivota doživljavao sam kao uvredu, napad na tjelesni i mentalni integritet, svaki spomen Srebrenice. Vjerovao sam da, izuzme li se krivično gonjenje osumnjičenih ili optuženih za pojedinačne zločine u okviru operacije smrti, govor o Srebrenici – otvoren, težak, mučan, bilo kakav – treba da bude ograničen na privatno prebiranje uspomena, trenutno oživljavanje mrtvih, vraćanje u život onog čega se o njima želimo sjećati, jer ljudi smo i druge ljude pamtimo samo tako. Zaobilazio sam svaki javni govor na tu temu; trebalo mi je četiri godine da napišem prvi novinski članak o nekoliko dana vlastitog iskustva Srebrenice.

DVIJE SREBRENICE

I negdje tu, ne mogu tačno uprijeti prstom u trenutak kada se to dogodilo, ali se osjećam saučesnikom i krivim zbog toga, Srebrenica – svaki pojedinačni aspekt njenog pada, svaka moguća teorija zavjere, a zajedno s njima i „teoretičari“ upitnog mentalnog zdravlja – doslovno je provalila brane dobrog ukusa – ili je to zapravo bio samo šok izazvan nezapamćenim porazom i pokoljem u dugoj historiji pokolja? – i zauzela mjesto u političkim i stranačkim platformama i nacionalnim narativima, poprimajući skoro mitske razmjere i dimenzije.

Istovremeno, ni srebrenički mrtvi ni živi nisu postali nimalo važniji, njihovi životi – premda je preciznije reći da je riječ o bijednom preživljavanju – nimalo lakši; sudbina države na perfidan način je dovedena direktno u vezu sa Srebrenicom i njenim padom po cijenu zaborava svih ostalih zločina, Srebrenica postala najvažniji metak u moralističkom – moralističkom, ne moralnom – arsenalu prvoboraca legitimacije fizičke i duhovne mizerije u kojoj obitavamo.

U toj mizeriji postoje dvije Srebrenice, dva iskustva, dvije potpuno paralelne i nigdjedodirujuće stvarnosti: jedna javna i zvanična i druga osobna, privatna i pojedinačna stvarnost svakog preživjelog. Druge ne bi bilo bez smrtonosne kombinacije aljkavosti – rekao bih tipične za pojavu koju kolokvijalno nazivamo baliluk – nesposobnosti i nerazumijevanja države u vrhu Republike Bosne i Hercegovine; prva, pak, ima korijene u moralnoj golotinji koju u posljednjih nekoliko dana izlažu svi, od članova Predsjedništva BiH (Harisa Silajdžića, naime), prinčeva-prijestolonasljednika nezavisnog i istraživačkog novinarstva i njihovih pokrovitelja neutvrđenog imovinskog kartona i debelog voznog parka.

Jedna od ovih stvarnosti za drugu nimalo ne haje; štaviše, kad god joj se nađe na putu, bude pogažena, smrvljena, razbucana onako kao što je svojevremeno bila pogažena, smrvljena i razbucana i Srebrenica. I svaki put tako. I rijetko je to kada bilo očigledno kao u posljednjih nekoliko dana, dok kabinet Harisa Silajdžića – jer, na SBiH kao na stranku naprosto možemo zaboraviti na idućim izborima – na način koji vrijeđa inteligenciju – jer, ipak ima nas sa više od četiri razreda osnovne škole iza sebe – od Srebrenice ponovo napravi temu za kampanju. Temama izravno u vezi sa Srebrenicom – dokumentacija Vrhovnog savjeta odbrane, tužba pred Međunarodnim sudom pravde, eventualna rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije – skoro perfektno tempiranim, sa Predsjednikom Svih Predsjednika uvijek u ulozi dežurnog kerbera, udahnut je novi i intenzivniji život. On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti.

VOĐA” KAO PORTRET

Moraš biti u najmanju ruku diletant da sudbinu kompletnog političkog procesa u Bosni i Hercegovini dovedeš u izravnu vezu sa sudskim ishodom postupka pred jednim generalno irelevantnim sudom (vidi pod: izraelski zid); međutim, moraš biti kompletan idiot da u to povjeruješ i drugi put; moraš biti moron da povjeruješ da je moguća obnova postupka pred Međunarodnim sudom pravde, a imbecil da povjeruješ da je Silajdžiću zapravo stalo do bilo čega od svega toga. Jer, jedini instrument kojim se Silajdžić bilo kada služio je zaborav: zaborav da je zapravo on bio premijer R BiH u vrijeme kada je Srebrenica pala i da osim petominutne ostavke, istina, tek prve u nizu, nikad nije podnio nikakav račun zbog toga; da je njegova uloga u ovjekovječenju Republike Srpske bila instrumentalna; zaborav koji kultivira govoreći jezikom dijametralno suprotstavljenom stvarnosti koju je pomogao uspostaviti.

Ima nešto istinski dijabolično u tome, postoji neko sljepilo koje – izuzmu li se još nerehabilitirane ukoljice koje se izdaju za novinare – moraš prihvatiti, potpuno mu se predati da bi povjerovao u bilo šta što Silajdžić može pomisliti ili reći. Ovdje – a možda bih to trebao naglasiti – nije riječ o njemu kao čovjeku; niti me zanima niti me bilo kada zanimalo bilo šta u vezi s njim, nego o političaru, kaobajagi državniku, neodgovornom slijepcu – znam da ni u medresi ni na prištinskom univerzitetu nije mogao čitati ništa od toga, ali istinski preporučujem pripovjetku „Vođa“, Radoja Domanovića, to je najbolji njegov ikada napisani portret – koji i narod i zemlju vodi iz jedne provalije u drugu, sve dok se svi zajedno nepovratno ne strovale. Dok sve ne vrati tamo gdje je bilo 11. jula 1995. godine.

Nije me, pošteno, briga ni za to. Ako je to izbor ovog naroda, nek mu bude: ja sam u Srebrenici bio i tamo se, ni fizički, ni vremenski ne vraćam. Sve što mi je od Srebrenice ostalo je nekoliko placeva, uglavnom – iz abecednih razloga – smješteno u sjevernom djelu mezarja u Potočarima i nikakvih drugih pretenzija nemam osim da pričam svoju, pojedinačnu, priču o Srebrenici. Ali, ne mogu podnijeti da se s time, najsvetijim što imam, bešćutno igra on i moralni pigmeji u njegovoj blizini ili telefonskom imeniku.

EMIR SULJAGIĆ: Podvodni svijet Alije Izetbegovića Poplava u pojedinim sarajevskim naseljima izbacila je, ponovo, na površinu priču o naseljima koja su nikla kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu

Živim u Doglodima. Tokom protekle sedmice najviše sam vremena proveo u ribarskim čizmama. Ne znam kako je bilo drugdje u Bosni i Hercegovini – jer posvuda su se rijeke izlilile, potoci nabujali, vode podigle – ali znam da je za poplavu u Sarajevu, čije su razmjere u jednom trenutku zaprijetle da postanu kataklizmične – ili se meni samo tako činili dok sam sizifovski lopatom gurao vodu sa ulaznih vrata u kuću – odgovornost isključivo ljudska. Tačnije, riječ je o kriminalnom nemaru vlasti – opštinskih, federalnih, kantonalnih...

KOME TREBA OVAKVA DRŽAVA?

Jedino gore od istinskog nemara koji su pokazivali tokom poplave – ne uzimajući u obzir činjenicu da se poplave zbivaju skoro svake godine i već deset godina zaredom – bila je paralelna stvarnost koju su zahvaljujući interesu medija stvorile takozvane „nadležne službe“. U toj paralelnoj stvarnosti, ako je vjerovati riječima Alije Tihića, direktora Federalne Civilne zaštite i Mustafi Kovaču, njegovoj sarajevskoj, kantonalnoj, inačici, CZ je „angažovala specijalizirane jedinice“, pomagala evakuaciju građana i branila kuće od poplava.

U našoj, pak, stvarnosti, dok je voda navirala u kuće, uz nas nije bilo nikoga; nismo imali čizama i sve i da je bilo ko htio, ne bi mogao napustiti kuću; a niko nije htio napustiti dom jer smo sami morali sprečavati dalje prodiranje vode. U paralelnoj stvarnosti ovdašnjih „nadležnih službi“, vatrogasci su zajedno s građanima pravili bedeme protiv poplave. U našoj pak, dok je voda nadirala u kuće, kada je već bilo prekasno, pojavio se kamion pijeska i nekoliko fizičkih radnika iz „Bosmala“, koji su po jakoj kiši pokušavali praviti bedem u vodi do pojasa; vatrogasci su za kamere Federalne televizije napunili nekoliko vreća pijeska i vratili se natrag u kamion u kojem su presjedili cijeli dan, odmah nakon što su novinari i kamere napustili Doglode. I ništa tu zapravo nije problem: dvojica vatrogasaca koji su tamo proveli cijeli dan nisu niti opremljeni, niti kvalifikovani da se izbore sa najvećom poplavom u Sarajevu poslije rata.

Poenta je zapravo u tome da je država još jednom ostavila na cjedilu građane zbog kojih i postoji, i da se – a tako stvari zapravo stoje od aprila 1992. godine – nije u stanju pobrinuti za njih, nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora. Na nivou principa, poplava u Doglodima, se dakle ne razlikuje od ostavljanja žitelja ove zemlje ne cjedilu dok je četvrta najveća vojna sila u Evropi silovala Bosnu i Hercegovinu; nema nikakve razlike između reakcije države na poplavu u Doglodima i Osijeku, na jednoj i napada snaga Ratka Mladića na Srebrenicu na drugoj strani. Jer, suština države je da je uvijek u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora: ako nije, onda za njom nema potrebe, a za ovakvom državom, utjelovljenoj u ovakvoj državnom aparatu, koja je svrha sama sebi, koja proizvodi potpuno paralelnu i virtuelnu stvarnost – očito nema potrebe.

MIZANSCEN ZA LJUDSKU DRAMU

To je, međutim, samo jedan dio ove priče. Drugi, veći i važniji, je laž koju su državni službenici zaduženi za zaštitu i odbranu imovine i ljudi od prirodnih nepogoda koristili u svoju odbranu, a mediji neselektivno prenosili, uz pomoć, na rasizam uvijek spremnih „najstarijih Sarajlija“, na web-portalima i forumima: sve su to, vele, ionako bespravno podignute kuće, u kojima žive primitivci iz istočne Bosne. Na stranu sada što je riječ o laži, to je zapravo i prava tema članka: poplava ima da posluži tek kao mizanscen za jednu mnogo veću ljudsku dramu, koja je započela odmah poslije rata i još uvijek traje, bez nekih naročitih izgleda da se na bilo koji način razriješi. Na stranu i to što bi, sve i da je tako, životi tih ljudi trebali biti podjednako vrijedni, njihovoj djeci potrebne pelene i dječija hrana, njihovim majkama lijekovi, koje nisu mogli dobiti zato što su danima ostali zatočeni u svojim kućama. Pravo je pitanje, dakle, odakle baš ti ljudi baš tu?

I oni i njihove kuće, legalno ili nelegalno napravljene, tu su od kraja rata i kao rezultat etničkog inžinjeringa, odmah iza uspješnog plana Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika da Srbe izvedu iz Sarajeva. Oni, sa svom svojom sirotinjom su tu kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu; i one kuće koje su legalne i one koje nisu i danas stoje u predgrađima Sarajeva, od Ilidže i Vogošće, preko Hadžića, do Ilijaša kao rezultat ne pasivnog odobravanja, nego aktivne politike SDA.

Mogao bih navesti mnogo brojnije i uvjerljivije dokaze, ali kako sam i sam žrtvom tog plana, evo kako je to zapravo izgledalo. Moju je familiju, majku i sestru, naime, iz takozvanog kolektivnog smještaja u Tuzli, pokupio nekakav lokalni referntić SDA, sve ih uredno popisao, potrpao u autobuse, koji su ih danima i sedmicama, sa desetinama hiljada drugih, prevozili do predgrađa Sarajeva koja su Srbi napustili. Implicitna u odluci da im – ili nam – dopusti da se naselimo u napuštene srpske kuće i stanove imovinu bilo je uvjerenje da ćemo zauvijek ostati ovdje. Onima koji nisu mogli drugačije putovati iz Sarajeva u Tuzlu – jer, jedno je doći i „zapikati“ imovinu, nešto sasvim drugo preseliti onaj jad iz jednog mjesta u drugo – opštinske su vlasti izdavale bonove koji su imali poslužiti umjesto autobuskih karti; siguran sam da je sve nadomješteno u budžetu. Tek kao fusnota, da je Izetegovićev režim uložio makar i dio tog napora u povratak, Milorad Dodik danas sasvim sigurno ne bi ovak olako potezao pitanje referenduma; a Bosna i Hercegovina u svojim istočnim dijelovima ne bi bila samo geografska, nego i politička odrednica.

Kada se, pak, ispostavilo da međunarodna zajednica pitanje imovine shvata ozbiljno i kad je vlast, sasvim nevoljko, dakako, morala ponekad i sa policijom izbacivati tek naseljeno stanovništvo iz tuđih kuća – naročito nakon što im je čvrsto obećala da će ostati tu gdje jesu – alternativno riješenje je pronađeno u naseljavanju onih dijelova Sarajeva u kojima do tada niko nije živio i koji naprosto nisu bili ni predviđeni za naseljavanje. I tako su mapu došli Osjek, Doglodi i brojna druga predgrađa: na koncu, Sarajevo je u 21. vijek ušlo kao kanton sa dominantnom bošnjačkom većinom koje je u demografskom, socijalnom i obrazovnom smislu bila idealno glassačko tijelo SDA, a kasnije i SBiH. Cijena za to je dvostruka: istočna Bosna je napuštena i bošnjačka zajednica tamo – ne dođe li do radikalnog zaokreta u politici – više nije održiva i prestat će da postoji u narednih petnaest do dvadeset godina; novonaseljeni stanovnici Sarajeva žive u temeljitoj bijedi, bez kanalizacije, sa nelegalnim priključcima za struju, jer Elektroprivreda odbija nove priključke i pored građevinskih dozvola, ali zato uredno naplaćuje račune za ilegalne priključke; bez kanalizacije ili ulične rasvjete, bez telefona; bez, infrastrukture, najviše nalik na brazilske favelle.

I to je to: proizvodnja sirotinje koja će držana u neznanju na jednoj i fizičkoj bijedi na drugoj strani, u kontinuiranoj zavisnosti od vlasti biti zadovoljna mrvicama sa stolova vlastodržaca, bez ikakve svijesti o svojim pravima ono što im pripada tumačiti kao privilegiju. I čak i ako su – raspamećeni kakvi jesu – birali takvu vlasti, nisu to sasvim sigurno činili sami. Ali, sami plaćaju cijenu.

Samo nas ti nemoj žaliti, Harise Na isti način na koji je protekle butmirske pregovore koristio da legitimira odbijanje takozvanog „aprilskog paketa“ i ustvari odbrani tri godine koje nam je svima ukrao, Silajdžić i njegovi trbuhozborci ustrajno narodu, izravnim žrtvama Karadžićevih planova podmeću stvarnost na koju su pristali i time učestvovali u njenom stvaranju

Malo je šta u ovom društvu dominantno kao deklarisana, očigledna, neskrivena potreba i želja koja za rezultat ima opšti trend sažaljevanja kao odgovora na sve što se ovoj zemlji i jednom njenom narodu zbilo između 1992. i 1995. godine. Članci, intervjui, „human interest features“ sa „žrtvama“ – siguran sam da ne postoji skoro nijedan građanin BiH koji na neki način nije viktimiziran tokom masovnog pokolja iz devedesetih, ali navodnici su tu zbog ljudi kojima je to još uvijek njihov primarni, glavni identitet – sa žrtvama višeg ili nižeg profila, polupismeni ili nepismeni kakvi jesu (članci, ne žrtve) – samo je obrazovanje nezamjenjivo, za sve ostalo je dovoljan Master Card u vlasništvu jednog od bivših gradonačelnika Mostara – počivaju na uzajamnom, pushmi-pullyu odnosu u kojem jedni otvoreno traže sažaljenje i besramnom i priglupo prijetvornom sažaljenju koji drugi nude, kao da hoće pokazati da su nekako više ljudi od njih.

TRBUHOZBORCI ŠEFA STRUJNOG KOLA

Problem sa sažaljevanjem, međutim, je da se temelji na neznanju, zapanjujućem, beznadno žalosnom neznanju koje produljuje trogloditske društvene prilike i nespremnosti, kukavičkoj, bijedničkoj nespremnosti cijelog jednog političkog establishmenta da se u ime naroda kojeg tvrdi da predstavlja suoči sa istinom, nepatvorenom, nekonformističkom, destilovanom istinom o vlastitoj odgovornosti za pokolj i napusti udobnu i lagodnu poziciju žrtve. Sve dok je njegovanje identiteta žrtve zamjena za bilo koju i svaku politiku, dotle neće biti bitno da je Šef, „koji ima noćni ritam“ morao biti probuđen kako bi bio obavješten da je Srebrenica pala, biti će naime moralno amnestiran, a istina poslovično konformistički prešućena jer se ne podudara sa „sebeljubivim trenutačnim interesom“.

Da se ne lažemo, vjerujem da je krajnje problematično da o bosanskom ili ako hoćete bošnjačkom iskustvu ratnih zločina pišu ljudi za koje je NATO-ovo bombardovanje Srbije 1999. godine „brutalna agresija“, a zračni napadi na vojnu infrastrukturu VJ i MUP-a Srbije za posljedicu imali razoreno „bezbrižno detinjstvo“. Naprosto, ne dijelimo istinu – koja se „već stoljećima kreće... po prizemnim sobama i čeka da bude ustrijeljena“ – o vatri koja je halapljivo progutala sve naše prošle inkarnacije; jednom sam to probao objasniti svom beogradskom poznaniku koji se žalio kako su njegovi prijatelji tokom „nepravednih i ničim izazvanih sankcija“ ovisni o prljavom heroinu skončavali u prljavim haustorima: „Prodao bih dušu đavolu da su moji prijatelji umjesto od granata i noževa, umjesto pod tenkovskim gusjenicama, umrli kao heroinski ovisnici. Ili da su bar imali priliku da to urade“.

Moralna amnestija koju raspisuju trbuhozborci Šefa Strujnog Kola (Znam šta si radio 11. jula 1995. godine, ali stvarno znam.) isprazna je jer se temelji na dobrovoljnoj neinformiranosti i ignorisanju – evo, javno ih izazivam da imenuju makar tri toponima između Srebrenice i Zvornika gdje su u skupinama od po nekoliko stotina ili desetina stotina strijeljani zarobljeni Srebreničani, a otkrit ću im jedan: Kravica – i u krajnjoj liniji nije ništa više od ciničnog mlaćenja gloginja tuđim spolovilima. U tom svijetu, u tim glavušama zapravo, meni (lična zamjenica je optional: tebi, njemu, vama, nama) samo zato što sam preživio – podsjećam, naše iskustvo zločina je različito i to je jedina istinska podjela u ovom društvu koju prihvatam, štaviše zagovaram, jer oni nisu morali preživljavati – nije dopušteno da budem bilo šta više od hudnika koji sa ispruženom rukom traži tuđe sažaljenje kao potvrdu vlastitog iskustva.

Ti da žališ mene? Hej, jesam li to dobro čuo, ti da žališ nas, ti koji bi otamo odakle smo mi izašli kao Ljudi, ispravljene kičme i čista obraza, umro od gladi kao pseto ili prodavao cigarete za nekog od gorila Nasera Orića, možda šurovao sa četnicima za paklić žileta, ti da žališ mene?! Ti, dakle, koji si sebi dao za pravo da odlučuješ o tome da su srebreničke žrtve iz 1995. važnije od onih iz 1992. ili 1993. godine; ti, koji pod julskim suncem u Potočarima staviš nogu na tabut da se odmoriš i predahneš; ti, koji na uzici i u kontinuiranoj bijedi držiš preživjele, ne daš im da se osove na noge i očekuješ zahvalnost dok im bacaš mrvice sa stola, cijučeš vadeći meso između zuba i Coca Colom Light zaljevaš janjetinu jer si na dijeti (UN-ovoj ili mesnoj, koja je na redu ove sedmice?), uvjeren da se svakoga kao tebe može kupiti za večeru; ti da žališ bilo koga?!

I to je najporaznija činjenica vezana za današnju bošnjačku zajednicu: da standarde ljudskosti uspostavljaju kiborg-neljudi, znanje šire nedotupavne neznalice, prosperitet u rukama drže ljudske krpe, informiraju neinformirani. Ne postoji bolji dokaz za to okolnosti vezanih za tužbu Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde: odluka Harisa Silajdžića da budućnost Bošnjaka i cijele zemlje uloži u ishod tog procesa; potpore koju su mu trbuhozborci pružili da tu laž proda narodu; i na kraju neznalice kojoj je taj proces povjeren u ruke.

SIGNAL ZA NOVU OFANZIVU

Na stranu to što bi i posljednjoj, pretpotopnoj i zatucanoj budali trebalo da bude jasno – ili možda, ipak, sudeći na temelju izbornih rezultata, nije? – da sudske presude ne mijenjaju stvarnost, one u najboljem slučaju mogu biti reakcija na stvarnost, u našem slučaju uspostavljenu kamom; poslije dvije godine koje sam proveo na i oko haškog suda shvatio sam da je međunarodna pravda „utješna nagrada“ za one koji gube ratove; oni drugi dobiju državu. Očekujući početak suđenja Radovanu Karadžiću kao signal za novu ofanzivu, vjerovao sam da isti trik više nije moguće prodati, ali silina kojom su ovih dana – o tome koliko je nekompetentnost tribunala tome pridonijela dopuštajući Karadžiću da se sa institucijom igrao taman kao i Slobodan Milošević, neki drugi put – Bošnjacima ponovo servirane sve frustracije Harisa Silajdžića me uvjerila u suprotno. Na isti način na koji je protekle butmirske pregovore koristio da legitimira odbijanje takozvanog „aprilskog paketa“ i ustvari odbrani tri godine koje nam je svima ukrao, Silajdžić i njegovi trbuhozborci ustrajno narodu, izravnim žrtvama Karadžićevih planova podmeću stvarnost na koju su pristali i time učestvovali u njenom stvaranju, stvarnost napravljenu baš po njihovoj mjeri i za njih, za ondulirane tetkice koje neuko unjkaju o nepravdi, profesionalne žrtve na državnim sinekurama, deputatima koji bezočno vaze o tome kako od narodnih para potomstvo školuju u inozemstvu, kao zajedničku nevolju.

Dakle, godine i godine sažaljenja, hudništva, brižljivo njegovanog neznanja, intelektualnog i moralnog kukavičluka, sve dok ovdje ne ostane gomila ljudi ispruženih, na milostinju uvijek spremnih ljudi. Zato što nisu mogli da priznaju poraz.

EMIR SULJAGIĆ: Je l' zapostila Alka Vujica? Ne znam kako drugi iz moje generacije – umalo ne napisah da ne znam kako normalan svijet – ali, jedini period u mom životu kada sam bio musliman – makar i ne znao šta to zapravo znači – i kada je to bio važan dio mog identiteta bio je u vrijeme „mračnog komunizma“.

Ne znam da li o tome razmišljam ovih dana zato što sam shvatio da sam napravio prvi puni krug u životu – naime, jedan od prvih ramazana kojih se sjećam bio je negdje u ova doba godine – ili iz nekog drugog razloga, ali sjećam se da je vrhunac dana meni i mojim prijateljima bio kada bi negdje pred iftar išli na krivinu s koje su se vidjeli kandilji na džamiji i da bi potom svako od nas najbrže što je mogao, puni osjećaja da radimo nešto važno, trčao i revao na sav glas: „Upalili se kandilji, upalili se kandilji...“ Kao što rekoh, ne tvrdim da sam znao šta to uopće znači, ali sam u tom „željeznom dobu“ krenuo u mejtef u isto vrijeme kada i u osnovnu školu – moja majka koja je fanatična vjernica poslala me godinu ranije, ali me efendija vratio kada je shvatio da još uvijek baš i ne čitam najbolje, rekavši: „Hajde ti prvo nauči latinicu, pa onda dođi u mejtef!“ – i dobar dio mog djetinjstva, ali i onog što danas osjećam prema vjeri i vjerama, vezan je za tu trošnu zgradicu.

PUNI KRUG

Bio je to dobar život – ne zato što je bio davno, nego zato što je bio dobar – i ja bih i danas najradije – zapravo, jedina mi je utjeha da ću se jedan dan vratiti tamo – otišao tamo da živim, ali to podrazumijeva priznanje jednog poraza koji nikako ne mogu priznati i protiv čijeg ću se priznanja boriti kako znam i umijem.

Ne pišem to zato, nego stoga što sam napravio jedan puni krug i što sada kada znam gdje je njegov početak, a gdje kraj, i šta je sve stalo unutra, znam da sam se u svim svojim kožama potpuno komotno osjećao jedino tada. Ne znam, velim, kako drugi, ali meni je to bilo važno: ja sam kao srednjoškolac klanjao pet puta dnevno, u klubu u kojem sam igrao košarku – KK Vihor, Bratunac – pa sam zbog toga između ostalih imao i nadimak „Hodža“, ali nikad, ama baš nikad nisam osjetio podozrenje ili omalovažavanje, kakvo sam poslije rata često prepoznavao kod ovdašnjih muslimana koji nikako nisu mogli svariti moje provincijalno porijeklo ili kod „sekularista“ koji poznavanje makar i vjerskih rituala u kojima čovjek htio-ne htio da učestvuje – svadbe, dženaze – smatraju nazadnim, skoro primitivnim. Možda mi se danas iz ove perspektive sve čini drugačijim i ljepšim zato što je vezano za bivši život, bivšu inkarnaciju, ali dovoljno sam iskusio da znam da je život uvijek i svuda težak, naporan i mučan i da nisam podlegao tendenciji da današnje želje interpretiram kao prošle događaje..

Hoću, naime, da kažem da mi ta, muslimanska, islamska ako hoćete, duhovnost nije bila strana, štaviše, i da sam se upravo zbog toga tokom proteklog ramazana osjećao poraženim kao malo kad. Danima sam bjesomučno vrtio televizijske programe, bježeći od pop-bula – kunem se, prvi put sam u životu čuo električnu gitaru u ilahiji i mislim da bi mi najveći tv-junkie kojeg znam, Selvedin Avdić, zavidio na strpljenju s kojim sam gledao TV Vogošću, MTV Igman, o mainstream televizijskim stanicama, kao što je NTV Hayat da i ne pričam – krvljanja pred kamerama, pokušavajući da nađem neki komadić vrijednosti uz koje sam odgojen, neki znak da nije baš sve podleglo sistematskoj banalizaciji. Ali, avaj, skončao sam gledajući, na sarajevskoj kantonalnoj televiziji, iftar – o svrsishodnom trošenju novaca poreskih obveznika, dakle građana svih vjera, možemo kad god hoćete – u kući Hanke Paldum, kojoj kćerka prenosi selame od Burhana Šabana – „Srela sam ga, Allaha mi te poselamio!“; slušao sam kako zvijezda večeri, između dvije nazor otpjevane sevdalnike, priča kako je, eto, prije neku godinu kod nje tokom ramazana boravila Alka Vujica i kako je, osim što bi ujutro popila uobičajenu kafu uz cigaretu postila s njom svaki dan. Ovdje bi sad trebali ići uzvičnik i upitnik zajedno, ali to ne činim otkako sam negdje pročitao – i složio se s njom – opasku Marka Twaina da je stavljati uzvičnike na kraj svojih rečenica isto što i smijati se svojim vicevima.

PROTIV ČOVJEKA

Gledao sam, i u to se kunem, intervju koji je Arduana Pribinja Kurić pravila sa Džemaludinom Latićem, i po prvi put u životu nisam mogao da odlučim ko je od dvoje sugovornika gluplji i uskogrudiji – „Je l' imate neku posebnu inspiraciju kad pišete Vaše ilahije?“ – svaki dan se dobrovoljno izlagao toj zapanjujućoj gluposti, guposti koja je sama sebi svrha. Bio sam poražen kad sam shvatio kakva sve halaša danas govori u ime muslimana u ovoj zemlji. I još gore, šta govore. I bilo mi je žao moje familije, prijatelja i poznanika koji i dalje imaju snage da vjeruju.

Poslije svega sam shvatio da je to sasvim logična posljedica čina, procesa tačnije koji se zbio početkom devedesetih, izlaska vjere iz kuće na ulicu. Vjera je, onako kako sam odgojen da je razumijem, ljudska stvar, od čovjeka i za čovjeka i zato jedino ima smisla kada se dijeli s ljudima i jedan od razloga što vjeru lijepom mogu doživjeti samo u sjećanjima je taj što se sjećam ljudi ustvari. Vjera, ono što današnjim generacijama podmeću pod vjeru, je prije svega protiv čovjeka, kao što je i sve ostalo u ovom društvu, od komunalne službe do bankarskog sistema, protiv čovjeka.

Razumijem da ne postoji vjerski službenik koji će reći kako je prekonoć muslimanima dopušteno jesti svinjetinu, piti alkohol i upražnjavati predbračni seks; islam je, kao i svaka druga vjera, skup vrlo rigoroznih propisa koje čovjek treba da poštuje želi li članstvo u klubu, kao što razumijem da sam se sam i dobrovoljno povukao iz članstva, ali zato što nigdje danas u ovoj zemlji nema manje čovječnosti nego među vjerskim službenicima, nigdje manje spremnosti na oprost i više otvorene i zlurade želje za izricanjem kazne, nigdje manje čovječnosti u društvu izgrađenom na nečovječnosti. I ona dvojica ili trojica koje poznajem – tu, e nažalost, ne spadaju članovi moje šire obitelji koji su me uvjeravali da je napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku „čifutska ujdurma“ – što nisu zaboravili da se ovdje nikad ranije nije iftarilo hurmama, zauvijek su osuđeni na disidentizam, marginalni unutar vjerske hijerarhije onoliko koliko je u današnjoj Bosni i Hercegovini marginalan – čovjek.

Možda je poenta u tome što se vjera ranije morala boriti za svakog čovjeka i svaku pojedinačnu dušu sa drugim idejama i ideologijama, što je tržište ideja i ideologija bilo – još jedan paradoks – kompetitivnije tokom socijalističkog samoupravljanja, ali čovjek, pojedinac, danas nema nikakvih izgleda osim potpunog povlačenja i kapitulacije: to je jedini izbor koji može napraviti svojom voljom, svi drugi izbori napravljeni su za njega.