Asim Mujkić

ASIM MUJKIĆ: Četvrti element

Biti Others, kao 'drukčiji', znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije

Tragom strasburške presude protiv BiH od 22.12.2009. godine u javnim raspravama provlači se dilema, po mom mišljenju lažna: 'četvrti konstitutivni element – da ili ne?'. Mislim da nam se ona nameće samo zato da bi očuvala monolitnu vladavinu ona prva tri konstitutivna elementa, ili bolje reći, vladavinu njihovih elita koje će na kraju, pritisnute najprije zahtjevima iz Bruxellesa, a potom i predizbornom pragmatikom, već naći nekako jedno mjesto za tog 'ostalog' u nekom od predstavničkih tijela čime će samo povećati beznačajnost društveno-političke uloge 'ostalih' i dodatno zacementirati etnonacionalistički princip političke vlasti.

Ne! Prava dilema glasi ne 'da li četvrti?' već: 'ili Prvi ili Drugi', odnosno ili klasa etnopolitičkih poduzetnika (etnonacionalistički političari, instrumentalizirani kler, podobni intelektualci, biznismeni i s ove i s one strane klimavih zakona) ili klasa obespravljenih, depriviranih – bez obzira na etnički, kulturni ili rodni predznak. Dakle 'Others' (što je ionako izvorno ime za tu kategoriju na jedino važećem engleskom tekstu našeg ustava) shvaćati ili kao 'ostali' ili pak kao 'drugi', 'različiti' – oba su legitimni prijevodi. Bit ću skloniji 'Others' tumačiti na drugi način jer bih mogao promijeniti pristup ovom problemu. Dakle, ishodišno pitanje glasi: na šta mislimo kad kažemo Others u BiH?

Mogu se prepoznati, u načelu, tri moguće interpretacije 'Others' ili 'Ostalih' u BiH:

  1. Ponajprije zahvaljujući dominirajućem etničkom obrascu, termin Others referira na etničke manjine: Rome, Jevreje, Ukrajince, Čehe i druge koji žive u BiH (ukupno 17 etničkih manjina). Ovo je uže, etničko ili partikularističko shvaćanje Ostalih koje je konzistentno s etničkom numeracijom konstitutivnih elemenata u Ustavu, no kao takvo ne može predstavljati neku koherentnu skupinu obuhvaćenu zajedničkim imeniteljem Ostalih jer ne postoji dovoljno ubjedljiv element općenitosti unutar kojega bi etničke partikularnosti mogle predstavljati funkcionalan, smisleni dio neke cjeline. Poput etnički konstituiranih 'konstitutivnih naroda' etnički Drugi predstavljaju 'cjeline za sebe'. Ustavne reforme koje bi bile rukovođene etničkim principom ništa ne bi riješile ako bi dodijelile neko predstavničko mjesto Jevreju ili Romu, jer bi se postavilo opravdano pitanje a šta je s Česima, Kinezima, Crnogorcima, itd? Ili, moglo bi se s pravom upitati da li bilo koja osoba može predstavljati partikularne etničke interese 17 etničkih manjina?

  2. Šire tumačenje Ostalih moglo bi se nazvati kulturnim shvaćanjem, pa bi ono pored etničkih manjina, u skladu sa savremenim teorijama multikulturalizma, moglo da bude prošireno i na takozvane 'kulturne manjine' te u sebe uključiti ljude koji se smatraju Bosancima, odnosno Hercegovcima, 'mješoviti brakovi', Queer, ekološke inicijative i, uopće svaka druga supkulturna populacija koja ima neku posebnu strukturu međusobnog priznanja i prepoznavanja koja prevazilazi onu etničko-tradicijsko-(ponekad) konfesionalnu kao u prvom slučaju. Ovo shvaćanje istina načinje etnopolitički princip društvene organizacije jer nas iz sfere neposredovane datosti u kojoj čin rođenja predeterminira društvenu poziciju građanina uvodi u sferu društvenih interakcija i posredovanja, interesnog grupiranja, drugim riječima, uvodi nas u sferu individualnog slobodnog izbora jednog ili više kolektivnih identiteta. Međutim, široki diverzitet kulturno utemeljenih društvenih grupa ne dopušta njihovu međugrupnu koherenciju, njihova interna dinamika vodi ili ka disperziji i fragmentaciji, ili pak ostaje, što joj je u biti i svrha, temeljno određena nekim određenim partikularnim interesom zbog kojega se i oformila (npr. donošenje nekog povoljnog zakona ili ukidanje nekog nepravednog ili nepovoljnog zakona, te briga oko njegove implementacije itd.).

  3. Najšire tumačenje Ostalih može se nazvati političkim shvaćanjem ove društvene grupe. Naime, određeni tip jedinstva među tim ljudima, odnosno objašnjenje kako je moguće međusobno povezivanje tih ljudi unatoč identitetskoj divergenciji oni mogu naći, kao prvo, u kontekstu univerzalnih ljudskih prava i sloboda, političkog egalitarizma, odnosno u jednom liberalno-demokratskom sistemu vrijednosti u opreci prema dominantno etnopolitičkom. Utemeljena u takvim vrijednostima, ova grupacija, za razliku od prethodna dva slučaja, nužno je inkluzivna i otvorenog kraja. Kao drugo, za moju argumentaciju važnije, jedinstvo i međusobno priznanje ovih ljudi divergentnih interesa nalazi se u samom poretku političke moći: svi oni ubrajaju se u skupinu 'politički irelevantnih', odnosno u skupinu onih koji ne mogu uticati ili to mogu vrlo ograničeno na procese političkog odlučivanja. Kada iz ove perspektive pogledamo društvenu sliku BiH, rezultati su iznenađujući: Ostalima se, pred pobrojanih grupa pod a) i b) mogu smatrati i pripadnici svih pobrojanih etnički konstitutivnih grupa, ogromna većina građanstva ove zemlje koja ne učestvuje u procesima političkog artikuliranja i odlučivanja, odnosno svi oni koji na direktan ili indirektan način nisu povezani sa etnopolitičkim elitama ove zemlje, na kraju, svi oni koji su upravo zahvaljujući etnopolitičkoj vladavini isključeni iz sfere politike. U političkom smislu, onda, Ostali ne predstavljaju nikakav četvrti element, već Drugi društveni konstituens suprostavljen onom Prvom, 'akviziterskom', elitnom sloju koji u svojim rukama drži sve poluge političkog odlučivanja, ekonomske moći i mrežu institucija putem kojih obezbjeđuje svoju društveno-političku dominaciju. U tom smislu, pitanje Drugih i njihove političke relevancije i unutarnje kohezije, moguće je smisleno interpretirati samo kao klasno pitanje.

Unutar etnopolitičkog obrasca dodavanje četvrtog na postojeća tri elementa, ili potencijalno beskonačno nizanje, ma kako harmonično ono bilo, svih partikularnih perspektiva nikada ne može doseći razinu općenitosti koja legitimira jednu ustavnu demokratiju. Ona može biti samo to što joj ime kaže beskonačnost, i to hegelovski kazano, jedna 'loša beskonačnost'.

Četvrti element

Partikulariziranje 'četvrtog elementa' čak i da se on može artikulirati kao jedinstven element, u tom kontekstu, ma kako se on ne slagao s perspektivama ostalih postaje dio te loše beskonačnosti, jer postaje jedna od niza partikularnih perspektiva unutar dominantnog etnopolitičkog obrasca. Želi li političku relevanciju s obzirom na ono za što se zalaže, četvrti element se mora konstituirati u jasnoj opreci spram etnopolitičkog obrasca.

Biti Others kao 'drukčiji', dakle u kulturalnom smislu, znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u jednom ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije. Opstojnost takvih ljudi uprkos strahu, diskriminaciji i marginalizaciji, potpunoj političkoj nemoći upravo onemogućava stavljanje tačke na partikularno identitetsko zaokruživanje čime se drži otvorenom mogućnost za širenje moralne zajednice, odnosno za stalno širenje kruga ljudi sa kojima ćemo se moći solidarizirati kada kažemo 'mi', što je smisao moralnosti uopće.

To su brojne 'kulturne grupe' koje se ne daju etnicizirati u od istinski etnički drugačijih – već pobrojanih manjina – do 'stvarno drugačijih': npr. homoseksualaca, feminista, anarhista. Međutim, ako govorimo o činu političkog samoodređenja ove, no u principu, bilo koje druge društvene grupe, onda istovremeno govorimo i sljedeće, da nema političkog 'mi' bez političkog 'oni', da nema politički 'drugih' bez onih 'politički prvih'. Karakter međusobnog priznanja 'Ostalih' u njihovom kulturalnom subjektivitetu nedovoljan je politički princip, jer se svojim opće-inkluzivističkim ethosom, kako smo vidjeli, opire partikularizmu, odnosno nužnoj prepoznatljivost političke platforme. Naime, piše Chantal Mouffe, „politički život tiče se kolektivnog, javnog djelovanja; on za cilj ima stvaranje jednog 'mi' u kontekstu razlika i konflikta. No, da bismo stvorili jedno 'mi' ono se mora razlikovati od 'njih', a to znači uspostavu granice, definiranje 'neprijatelja' ... 'konstitutivne vanjštine'“ (Mouffe, 2005: 69).


Ko su onda 'neprijatelji' Drugih BiH?


Ako je već prije pokazano da konstitucija političkog subjekta Drugih BiH ne smije slijediti etnopolitički obrazac konstituiranja, da ona ima različit princip grupnog solidariziranja kojemu je prepreka sadašnje ustavno-upitno stanje koje omogućava kolonizaciju države od strane povlaštenih društvenih kolektiva (odnosno političkih avangardi konstitutivnih naroda), onda njihovi neprijatelji nipošto nisu konstitutivni narodi BiH – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – s kojima su pobrojani u preambuli Ustava. Onda, u kojoj društvenoj kategoriji, primjereno društveno-političkom konstektu BiH, smijemo konstituirati politički subjektivitet 'Others' i njegovo razgraničenje prema političkom subjektivitetu svojih neprijatelja? Slijed političke logike dovodi nas u, možda neprijatnu blizinu jednog olako odbačenog, ali po mom sudu, u našem slučaju itekako plauzibilnog obrasca političkog diferenciranja koji je u temelju dominantnog obrasca moći u našoj zemlji: klasnog pitanja. 'Ostali' ili preciznije kazano 'Drugi' moraju bi percipirani kao klasa ako želimo stvarne strukturne promjene naše političke zajednice.

Politički neprijatelj Others BiH kao političkog subjekta je klasa etnonacionalističkih poduzetnika, klasa ljudi koja drži i održava etnopolitičku vlast i kao svaka vlastodržačka grupa profitira od egzistencijalnog straha svojih podanika ('ugroženost naroda'), od političke proizvodnje kulturnih i društvenih razlika, na kraju, od mutnih privatizacijskih i općenito novčanih transakcija. U Weberovoj tipologiji klasa ona predstavlja primjer 'svojinske klase' sa sljedećim karakteristikama, prema Weberu:


Primarni značaj izričito privilegovane svojinske klase ogleda se u sledećim činjenicama: (I) njeni pripadnici su u stanju da monopolišu nabavku skupih potrošnih dobara, (II) oni mogu da kontrolišu mogućnosti sprovođenja sistematske politike monopola u prodaji ekonomskih dobara, (III) mogu da monopolišu mogućnosti akumulacije svojine preko neutrošenih viškova, (IV) oni mogu da monopolišu privilegije društveno korisne vrste obrazovanja ukoliko one uključuju izdatke (Weber, 1969: 550).


Ma kakav im etnički predznak bio, klasna svijest etnonacionalističkih poduzetnika se u praksi pokazuje identičnom. Model etnonacionalističkog poduzetništva operira uniformno bez obzira na etničke i političke podjele u svakom kutku naše zemlje. Stoga, u BiH postoje samo dvije, politički relevantne kategorije. Prva je vladajuća klasa etnonacionalističkih poduzetnika: političari, razni profesionalci u medijima, akademskoj zajednici i društveno-političkim institucijama, u sferi privatnog i državnog poduzetništva koji uživaju veliku moć koju prati razvijanje različitih diskurzivnih formacija koje objašnjavaju i legitimiraju specifične pozicije društvenih subjekata. Klasa etnopolitičkih poduzetnika je grupa ljudi čija trenutna volja limitira zakon. Druga je potlačena klasa Others, ili, prema Weberu, klasa 'negativno privilegovanih' – jednostavno svih drugih koji ne pripadaju klasi etnonacionalističkih poduzetnika bili oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, Queer, ateisti i drugi.


Klasni interesi koji su negativno privilegovani u odnosu na svojinu pripadaju tipski jednom od sledećih oblika: (a) oni sami su predmeti posedovanja, tj. on nisu slobodni, (b) oni su 'odbačeni', tj. 'proleteri' u značenju koje je ovaj naziv imao u staro doba, (c) oni su klase dužnika i (d) 'siromašni' (Weber, 1969: 550).


Pripadnici Others nisu slobodni građani i čak su u kontekstu etnopolitičke vladavine ili predmeti posjedovanja kao biomasa svoje etničke elite, to jest 'izborno tijelo' za predstavnike svog naroda, ili su odbačeni jer ne mogu biti posjedovani ili etnički posredovani (npr. niko ne želi svoje etničke homoseksualce ili ateiste), pa su prezreni zbog svog kulturnog identiteta, svjetonazora, privrženosti emancipaciji i egalitarizmu. Općenito su i siromašni i dobrim dijelom kreditni dužnici. Ova klasa, nasuprot onoj vladajućoj, želi vladavinu zakona koja bi potvrdila njihove egalitarističke zahtjeve.


Njihova stvar


Ovako konstituirana opreka između 'nas' i 'njih' nam može poslužiti da damo jasan odgovor na pitanje zašto dejtonska BiH nije republika? Zato što je res-publica javna stvar, nešto što se tiče svih nas. Dejtonska etnonacionalistička država je definitivno 'njihova stvar', stvar 'njihovih' dogovora, razgovora, spletki i sukoba koji se tiču 'nas' samo u vrijeme izbora kada se od nas očekuje da 'njihovo' rukovođenje 'njihovih' stvari koje nam se širenjem krize i straha prikazuju kao nečim 'našim' verificiramo za naredne četiri godine. U tom smislu, kako to jednostavno i vrlo precizno opisuje Slavko Šantić:


Mi smo unikatni primjerak u planetarnom kontekstu ljudskih prava – mi, tj. ogromna većina časnih, nedužnih, osiromašenih, obeskućenih, obezljuđenih ... ukratko – sluđenih, zbunjenih i prevarenih ljudi ove države, mi činimo poniženu i uvrijeđenu većinu, u odnosu na minornu količinu primitivnih političara, previjanih lopova, prevaranata, kriminalaca i tajkuna, nemoralnih tzv. „zaštitnika“ nacionalnih i vjerskih interesa, mizernih, ali ostrašćenih i opasnih nacionalista, rasista i nevješto prikrivenih neofašista. Da, ali ta minorna količina“, tj. stvarna manjina, ima potpunu vlast, ogroman opljačkani novac, posjeduje neograničenu sposobnost proizvodnje i provođenja posvemašnjeg terora i minuciozno razrađenu strategiju i taktiku obezvrjeđivanja svih ljudskih, moralnih i etičkih vrijednosti ina kojima počiva život svakog zdravog društva. Trude se svim silama da u svijesti normalnog čovjeka unište svaku iluziju o ljudskim pravima i slobodama (Šantić, 2010: 30).


Međutim, potrebno je upitati se da li bi za ovu vrstu grupnosti građana mogla postojati neka vrsta empirijske potvrde, postoji li empirijski utvrdljiva neka društvena tenzija između ovako shvaćenih društvenih grupacija na koju bi se moglo računati u eventualnoj konstrukciji političkog subjekta Others? Tim prije odgovor na ovo pitanje je od izuzetne važnosti budući da dominirajuće interpretacije naše društvene dinamike, kako one domaće tako i one koje dolaze iz vana, a osobito iz neposrednoga susjedstva, već duže vrijeme tendenciozno operiraju samo sa jednim, etničkim tipom društvene grupnosti kao jedinoj 'realnoj' društvenoj grupnosti na koju se poziva kao na 'krunski' dokaz milenijske duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva na temelju kojega tek treba domišljati odgovarajući politički aranžman za jednu složenu političku zajednicu kakva je bosanskohercegovačka.

U nedavno objavljenom UNDP Izvještaju o humanom razvoju za BiH 2009 pod naslovom „Veze među nama / Društveni kapital u Bosni i Hercegovini“ kao jedan od posebno značajnih nalaza navodi se sljedeće:


Slično tome, tabela 3.8 pokazuje da su napetosti između bogatih i siromašnih (88% ispitanika registrira tenzije) i između rukovodstva i radnika (86%) čak i veće od napetosti koje ispitanici uočavaju između različitih etničkih grupa (79%). Drugim riječima, BiH ne možemo opisati kao društvo u kojemu postoje samo glavne linije razdvajanja među različitim nacijama i etničkim grupama, posebice, među tri konstitutivna naroda. Druge značajne linije razdvajanja u društvu postoje između bogatih i siromašnih te među rukovodstva i radnika. Ovaj se pak nalaz poklapa sa našim ranijim nalazima o slabim integrirajućim društvenim vezama, čak i unutar etničkih skupina. (...) ovi se obrasci protežu na cijelu zemlju i primjenjivi su jednako na stanovnike RS kao i na one iz FBiH. Jednako se, manje-više, odnose i na Srbe i na Hrvate i na Bošnjake, na muškarce i žene, na mlade i stare. Ovi su problemi zajednički za cijelu BiH i nisu ograničeni na određeni poseban segment društva (str. 42).

 

Iz rezultata istraživanja vidljivo je da su barem dvije interpretacije stanja bosanskohercegovačkog društva – ona o etničkoj podjeli i ona o socijalnoj podjeli – podjednako legitimne, odnosno ona etnopolitička, uprkos uvjeravanjima političara, akademika, medijskih uposlenika koji pripadaju akviziterskoj eliti nema nikakav epistemološki prioritet – odnosno nije nikako 'bliža' stvarnosti, ili 'istinitija' – nad ovom drugom, sociopolitičkom. Njezin 'prioritet' počiva na spletu historijskih okolnosti s kraja osamdesetih iniciranih u našem neposrednom susjedstvu, na rezultatima rata, diskriminatornim praksama i procedurama, ili kraće kazano na goloj sili. Njezin prioritet je 'politički' te je kao takav konstrukcija i ima određeni vijek trajanja, odnosno dok ga ne pomete nekakva 'ubjedljivija' konstrukcija. Prvi korak u tom smijeru otpočinje 'naivnim' pitanjem: „A šta ako društvene podjele pogledamo kroz socijalne naočare?“ „Da li bi takva jedna perspektiva bila korisnija za sve građane ove zemlje?“


Blizina socijalizma

Da zaključim, konstrukcija političkog subjekta Others BiH morala bi slijediti ovakav 'klasni' obrazac i izbjeći etnopolitički dominantni obrazac formiranja društveno-političkog grupstva koji bi ovu grupaciju zadržao možda tek u formi četvrtog konstitutivnog elementa ove etnopolitičke konsocijacije. Onda bi pravi cilj političke borbe Ostalih morao biti ne tek iznuđivanje priznanja njihove političke konstitutivnosti, premda može predstavljati početnu fazu borbe, već i rušenje etnopolitičkog klasnog poretka. U tome ne treba da se zanosimo metafizičkim predodžbama o mogućnosti beskonfliktne društveno-političke zajednice. Naprotiv, ono što treba s entuzijazmom prihvatiti je napor zbacivanja jedne hegemonije drugom hegemonijom. Koja bi bila suštinska karakteristika te nove hegemonije, možda hegemonije građanstva? Riječima Chantal Mouffe, to bi bila „konstrukcija jednog zajedničkog političkog identiteta koji bi stvorio uslove za uspostavu nove hegemonije koja se artikulira pomoću novih egalitarnih društvenih odnosa, praksi i institucija“ (Mouffe, 2005: 86). Dakle, riječ je o „političkom projektu čiji je cilj borba protiv svih formi subordinacije koje postoje u brojnim društvenim odnosima“ (Mouffe, 2005: 88).

Pored donekle razumljive metafizičke projekcije o beskonfliktnoj političkoj zajednici koju dugujemo svojoj političkoj nezrelosti, druga prepreka više je psihološke prirode, a tiče se ponovnog dolaska u blizinu pojma socijalizma kroz klasno pitanje pri čemu taj pojam konotira nešto 'prevaziđeno', s prezrenjem odbačeno, anahrono, ukratko 'politički nekorektno' u današnjem neoliberalnom svijetu.

Da li nas doista ovako definiran cilj političke borbe shvaćen prvenstveno kao klasno pitanje dovodi opet u blizinu neke vrste socijalizma? Chantal Mouffe iskreno zaključuje da je „socijalizam nužna komponenta jednog projekta radikalne i pluralne demokratije“ (Mouffe, 2005: 90). Međutim, red je upitati se, nema li socijalizam svoje legitimno mjesto u djelatno-povijesnoj naraciji identiteta ove zemlje. Naravno, upitnost o socijalizmu je u ovom slučaju samo nepotrebno skretanje s puta. Pravo pitanje nije 'socijalizam ili kapitalizam' već koji tip solidarnosti može ponuditi neku vrstu socijalnog lijepka nove bosanskohercegovačke političke zajednice?

Neka nam u traganju za novim formama društvene solidarnosti bude na umu stav Rastka Močnika koji kaže: „Solidarnost danas se ne osnažuje mistikom nacionalnog pomirenja, već u prozaičnoj borbi protiv nacionalističke mržnje“.


(zurnal.info)



ASIM MUJKIĆ: Test na simptome fašizma u BiH

Test se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu odgovarajuće bodovati. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno

Jedno od najaktuelnijih pitanja koje se uporno, i to već više godina, provlači u javnim raspravama i publicistici, istina samo u pojedinim dijelovima BiH, glasi: Ima li fašizma ili naznaka fašizma u našoj društveno-političkoj zajednici? Dakako, ako izuzmemo olako medijsko čašćenje kvalifikativima 'fašiste', 'fašističkog govora' i slično, ako pri tome uzmemo u obzir činjenicu da ozbiljnija znanstvena istraživanja o tome nisu poduzimana, mislim da je pitanje, ma kako na prvi pogled radikalno zvučalo, itekako smisleno i zaslužuje barem neki pokušaj odgovora.

U prilog ovoj tvrdnji govore i neke činjenice koje neprijatno upućuju da ipak 'ima nečeg u svemu tome': kada skupština jednog od entiteta izglasa povlačenje potpisa 'svog naroda' sa Deklaracije ZAVNOBiH-a, pri čemu se negira sami kamen temeljac naše političke zajednice koji se izražava u odlučnom antifašizmu, kada se datum koji obilježava svrstavanje BiH u porodicu antifašističkih nacija odbija proglasiti državnim praznikom, kada narodni poslanici pokreću inicijative o zabrani komunističkog (čitaj: antifašističkog) znakovlja, kada se sistematski što kroz publicistiku, što kroz pseudonaučne studije, pa čak i kroz školske udžbenike – a da ne pominjemo ratna događanja od 1992 do 1995 - rehabilitiraju one reakcionarne vojne i paravojne formacije i pokreti koji su se nedvosmisleno našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, razloga za brigu imamo na pretek. Ako tome dodamo i našu svakodnevnu političku praksu od poslovične diskriminacije po etničkom osnovu na svim nivoima vlasti, preko činjenice da gotovo nikom od odgovornih nosilaca vlasti nije bilo problematično (do strasburške odluke) što živimo u implicitno anti-semitskoj državi u kojoj Jevrej nije mogao naprimjer biti član Predsjedništva BiH (naravno, niti ogromna većina ostalih građana BiH bili oni 'konstitutivni' ili ne), do 'rasističkog' govora koji je postao gotovo brand javnih ličnosti i medijskog huškanja na one 'druge' i marginalne, stvari utoliko postaju beznadežnije. U pokušaju da skiciram upotrebljiv odgovor poslužit ću se analizama fašizma Rastka Močnika (Koliko fašizma, Zagreb, Arkzin, 1999) i Umberta Eca („Ur-fašizam, ili šta je vječno u fašizmu“, Beograd, Nin, 13.11.2008, str.: 84-9).

Psihologizacija politike

Najprije valja konstatirati da su države kao što je BiH, prema opisu Rastka Močnika, „rubne slabe i ovisne postkomunističke države“ „prijemčive za fašizam“ (str. 65) i to ponajprije iz ideoloških razloga. Politički sistemi ovih zemalja 'u tranziciji' sadrže nekoliko ključnih elemenata fašizma koji su po Močniku najprije „nacionalizam i nacionalni kolektivizam, rasizam, mržnja i kult moći i antiintelektualizam“ (str. 65). Odlika takvih zemalja 'prema vani' je „podređeno partnerstvo s metropolitanskim elitama“ (str. 65), dakle nešto kao sluganski odnos prema realnim centrima moći (npr. Bruxelles, ali i Beograd, čak Moskva), a 'prema unutra', društvenopolitičku praksu generalno karakterizira „klijentelizam, korupcija, uništavanje domaćih civilnih društava i onemogućavanje nadzora odozdo“ (str. 65).

Pomenute karakteristike naprosto se mogu uzeti kao lična karta BiH: nacionalistički kolektivizam, rasistički i govor mržnje, kult moći koji, u našem slučaju, ima 'halal certifikat' 'svojih' vjerskih institucija, klijentelizam i korupcija karakteristike su svakodnevnog političkog odlučivanja, nametnuta etnička matrica stalno potkopava svaku inicijativu civilnog društva, dok antiintelektualizam sprečava svaku racionalnu kritičku poziciju otvarajući prostor psihologizaciji politike kao jednoj, prema Močniku, „od temeljnih karakteristika fašizma“ (str. 88). Ono što već na prvi pogled postaje jasno je da kod nas ne možemo govoriti o jednom ideološki zaokruženom, unutarnje-logički koherentnom fašističkom poretku. Utoliko je teže dati eksplicitan odgovor na pitanje na što referiramo kada kažemo 'fašizam' danas u našem društvu.

Čak niti jedini institucionalizirani oblik fašizma kakav je zabilježen u Italiji od 1922. do 1943. godine nije mogao da se pohvali svojom sveobuhvatnošću, sistematičnošću što bi mu priskrbilo karakteristiku totalitarnog poretka. U tome su njemački nacizam i sovjetski staljinizam bili daleko 'uspješniji'. Umberto Eco primjećuje da je „italijanski fašizam zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitaran – ne zato što je bio previše blag, već zbog filozofski slabe ideologije“ (str. 88). Već sam ranije pisao kako etnopolitički poredak nije zasnovan na nekoj jasnoj ideološkoj pretpostavci.

Naime, doktrina i principi“ etnopolitike predstavljaju naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih fragmenata, fraza, poznatih političkih doktrina i principa: socijalizma, liberalne demokratije, fašizma, romantičkog nacionalizma, ali također i naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih kulturoloških fragmenata: historijskih naracija, mitologija, književnosti, religije, tradicije, ili nekih drugih događaja koji se interpretiraju kao od vitalnog značaja za identitet grupe. Za razliku od većine drugih političkih praksi, pa donekle i samog fašizma, etnopolitika kao 'ne-doktrina' nema nekog cilja, vizije ili nade osim pukog ostajanja na vlasti. Ni dobrobitak bilo koje etničke grupe niti niti 'vitalni nacionalni-etnički interesi' ne predstavljaju krajnji cilj etnopolitike. Njezin raison d'etre je kriza, konstantno pozivanje na egzistencijalnu opasnost, ugroženost s kojom se 'njezina' grupa stalno suočava, što je opet, sa svoje strane svojevrsni fašistički mehanizam političke mobilizacije.

Dakle, kada danas govorimo o tome koliko ima fašizma kod nas, onda možemo govoriti samo o nekim njegovim, nadajmo se, prepoznatljivim elementima. U pokušaju identifikacije tih elemenata u društvenopolitičkoj praksi naše zemlje, možda je uputno konsultirati Ecov 'test fašizma'. On obuhvaća veći dio elemenata fašizma koje je pobrojao Močnik, ali sadrži i neke nove, za nas posebno važne elemente fašizma koji bi nam mogli pomoći da steknemo podrobniju sliku ovog fenomena. Eco, naime smatra da „uprkos svoj zbrkanosti postoje neki tipični elementi koji ulaze u sastav onoga što sam lično definisao ur-fašizmom, ili vječnim fašizmom. Ti elementi ne mogu da se organizuju u sistem; mnogi su međusobno suprotstavljeni, a neki od njih pripadaju različitim formama despotizma ili fanatizma“.

Ipak, glasi zabrinjavajući ali iznimno važan Ecov zaključak, „dovoljno je da postoji samo jedan od pomenutih elemenata da bi fašizam koagulirao oko njih“ (str. 88). Takvo jedno disperzivno stanje u ideološkom pogledu, u našem slučaju etnonacionalističkog poretka, samo po sebi predstavlja otežavajuću okolnost svakoj smislenoj kritici jer ne dopušta formiranje fokusiranog, koherentnog diskursa kritike – nema jasne adrese na koju se može uputiti već se kapilarno raspršuje zajedno s odgovornošću predstavnika vladajućeg sloja te je čini idealnim mehanizmom za održavanje vlasti. Ipak potrebno je, po mom mišljenju učiniti dodatni napor i pokušati BiH testirati na fašizam, odnosno ur-fašizam prema Ecovom modelu:

Test fašizma za BiH

(Uputstvo: Test na simptome fašizma se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu bodovati s 1 bod, njegovo odsustvo s 0 bodova, odnosno djelimično prisustvo fenomena s 0,5 bodova. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno.)


r.br.

Karakteristika (simptom) ur-fašizma

Opis (U. Eco)

Bosanskohercegovačka kontekstualizacija

bodova

1.

KULT TRADICIJE

Istina je već izrečena jednom za svagda i jedino što mi možemo da radimo jeste da iznova interpetiramo te opskurne poruke“.

Cijeli projekt etnonacionalizma temelji se na 'reinvenciji tradicije', učitavanjima savremenih političkih stremljenja vladajućih elita u tradiciju i historiju etnosa i njihovog predstavljanja kao 'vječnih identitetskih istina' na koje se poslije isti pozivaju kao krunski dokaz njihove politike kontinuiteta s tradicijom.

1

2.

TRADICIONALIZAM

Implicira odbacivanje modernog. .. osobito duha 1789. Prosvjetiteljstvo, era razuma, bilo je viđeno kao početak moderne izopačenosti“.

Povratak 'vjeri', 'obiteljskim vrijednostima', odbacivanje sekularizma, Zapad kao izvor bolesti, pošasti, izopačenosti (homoseksualizam, pedofilija itd.) razarač vrijednosti našeg tradicionalnog miljea.

1

3.

IRACIONALIZAM

Podozrenje prema intelektualcima je oduvijek bilo jedan od simptoma ur-fašizma... česta upotreba izraza poput 'izopačeni intelektualci', 'ćelavci', 'žgoljavi snobovi', 'univerzitet – rasadnik gubitnika'. Posao zvaničnih fašističkih intelektualaca bio je da optužuju modernu kulturu i liberalnu inteligenciju za izdaju tradicionalnih vrijednosti“.

Komunistički ideološki obrazac koji je intelektualce dijelio na 'poštene' i 'nepoštene' zadržan je i u etnonacionalizmu pri čemu su oni 'pošteni' bili sa svojim intelektualnim sposobnostima na raspolaganju pseudo-ideološkim projektima ustanovljenja nacionalnog određenja, a nepošteni su kao i uvijek bili 'liberali' koji 'nama uvode strane izopačene (zapadne) vrijednosti'.

1

4.

ANTI-KRITICIZAM

Kritički duh pravi razlike, a razlikovanje je znak modernog. Ur-fašizam neslaganje izjednačava s izdajom“.

Svako ko se drzne na propitivanje mobilizacijskog poziva na 'jedinstvo naroda', ko se zalaže za politički i kulturni pluralizam ugrožava homogenost naroda, slabi njegov identitet i odbrambenu moć.

1

5.

RASIZAM

Ur-fašizam raste i traži potporu koristeći i hraneći prirodni strah od drugačijeg ... apel na borbu protiv uljeza“.

Etnonacionalizam počiva na negaciji 'drugog', osobito u slučaju naših etnonacionalizama 'malih razlika', pa se te razlike moraju predimenzionirati, stalno producirati grubim diskvalifikacijama 'drugih'. Angažman protiv 'uljeza' koji bi 'da nama nešto ovdje određuju' etnički političar vidi kao svoju zadaću i opravdanje svoje vladavine.

1

6.

INDIVIDUALNA ILI DRUŠTVENA FRUSTRIRANOST

Apel na frustriranu srednju klasu, pogođenu ekonomskom krizom, politički poniženu ili uplašenu pritiscima nižih staleža“.

Ovaj opis je odgovarao stanju iz 1990. godine. Danas bi teško bilo reći da postoji nešto kao srednja klasa, pa individualna i društvena frustriranost koja se potiče i stvara ogroman emotivni rezervoar za etnonacionalističku politiku nije oblikovana strahom od 'nižih slojeva' već od onih 'etnički drugih' koji samo kuju planove za naše uništenje. Iako se naša kontekstualizacija malo razlikuje od Ecove, princip frustriranja ostao je isti.

1

7.

ZAVJERA

Ur-fašizam ljudima lišenim jasnog društvenog identiteta govori da je njihova jedina privilegija ona najobičnija – da su rođeni u istoj državi... Uostalom, jedini koji naciji mogu podariti identitet jesu neprijatelji. Zato se, u osnovi psihologije ur-fašizma uvijek nalazi opsesija zavjerom, uglavnom međunarodnom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima“.

Etnonacionalizam u BiH govori kako je građanima jedina privilegija da su rođeni kao pripadnici tog i tog naroda, odnosno te i te vjere. Štaviše, etnonacionalizam je stvorio takav sistem da je jedina politička relevancija građanina njegova ili njena etno-konfesionalna pripadnost koja se jasno određuje suprotstavljajući se drugima koje uvijek 'podržavaju neki moćni krugovi' iz međunarodne zajednice, lobiji itd. Sjetimo se samo 'vatikansko-kominternovske zavjere' ili danas aktuelne 'anti-islamske' zavjere. Schengenski režim, na žalost dodatno pojačava 'opkoljenost' čime ide na ruku etnonacionalističkoj eliti.

1

8.

PONIŽENJE

Sljedbenici moraju da se osjećaju poniženim pred enormnim bogatstvom i snagom neprijatelja“.

Poniženje je 'srednje ime' svih etnonacionalističkih politika u BiH – stalna je borba žrtava, goloruke nejači, ukratko Davida protiv Golijata koji iza sebe ima svu infrastrukturu, moć, međunarodnu podršku, a još samo 'mi' svojim jedinstvom naravno odolijevamo da ova kosmička nepravda pobijedi.

1

9.

VITALIZAM

Život postoji radi borbe. Pacifizam se izjednačava sa saradnjom s neprijateljem. Mora postojati konačna bitka“.

Borba za 'naše' nacionalno samoodređenje (ili ravnopravnost, kako se blaže izražava) je još neizgledna, trnovita. Ona mora biti beskompromisna. Svako ko se usudi praviti kompromis s neprijateljima politički je mrtav (slučaj Tihić). Moramo po svaku cijenu održati nacionalno jedinstvo i homogenost u pripremi za osudnu bitku ('ćeraćemo se još').

1

10.

ELITIZAM

Ur-fašizam može promovirati samo populistički elitizam – svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među građanima, svaki građanin može (i trebalo bi) da postane član partije... Masa je toliko slaba i nesposobna da ne može bez vođe“.

U domaćim pozivima na homogenost naroda značajnu ulogu tokom devedesetih imali su 'očevi' nacije ili danas, kako je čak u 'politički korektnom vokabularu' međunarodne zajednice precizirano 'narodne vođe' (pitam se ponekad jesu li međunarodni faktori svjesni da ovakvim imenovanjima dodatno doprinose fašizaciji našeg društva). Premda se prvobitna monolitna politička konstrukcija iz devedesetih – jedan narod+jedna partija+jedna vjera+jedna armija+jedan vođa - dobro načela paternalističke sklonosti etnonacionalnih lidera bilo iz svijeta politike ili vjere i danas izbijaju i nameću se kao nužnost.

1

11.

HEROJIZAM

U ur-fašizmu herojstvo je norma. Ur-fašista žudi za herojskom smrću, jer ona je najbolja nagrada za herojski život; viva la muerte“.

Ovaj simptom je bio prisutan za vrijeme rata jer je za zaokruženje nacinalnog proizvodnog procesa segment herojstva nezaobilazan koji je u našem slučaju poprimao značajne religijske interpretacije: 'šehid', 'nebesko kraljevstvo' itd. Herojstvo danas preživljava još samo u povremenom ratnohuškačkom diskursu koji se upotrebljava kada se želi diskvalificirati bilo haško bilo domaće procesuiranje ratnih zločina.

0,5

12.

MAČIZAM

Ur-fašista želju za moć manifestira kroz seksualnost. Otuda potiče mačizam (koji implicira prijezir i prema ženama i prema neuobičajenim seksualnim praksama, od apstinencije do homoseksualnosti). Budući da je i sam seks kompliciran fenomen, ur-fašistički heroj obično se igra oružjem, što postaje zamjena za seksualnu aktivnost“.

Etnonacionalizam predstavlja svojevrsni projekt repatrijarhalizacije društva. Seksualnost se potiskuje da bi u kultu obiteljskih vrijednosti bila reducirana na reproduktivne aktivnosti proizvodnje etno-konfesionalne biomase. Sve izvan prokreativnog seksa je opačina koju treba sjeći u korijenu. Žena je stoga reproduktivni stroj koji treba da 'rađa gazije'.

1

13.

SELEKTIVNI, KVALITATIVNI POPULIZAM

U ur-fašizmu narod se doživljava kao kvalitet, mnolitno biće koje izražava opću volju. Kako je nemoguće da velika grupa ljudi izrazi opću volju, Vođa se tu postavlja kao njen tumač. Budući da su izgubili pravo glasa, građani se ne bune; oni na scenu stupaju samo kada treba da odigraju ulogu naroda“.

Svi naši dosadašnji 'fer i demokratski izbori' uglavnom su bili etnički popisi stanovništva, odnosno performansi pripadanja etničkom kolektivu te kao takvi 'događanja naroda' ili, kako Eco kaže 'igranje uloge naroda'. Osim reproduktivne to je jedina značajnija uloga ostavljena građaninu ove zemlje da svake dvije ili četiri godine iznova manifestira svoju kolektivnu pripadnost, nakon čega nestaje u bijednoj anonimnoj svakodnevnici.

1

14.

NOVOGOVOR

Svi nacistički i fašistički udžbenici služili su se uproštenim rječnikom i jednostavnim sintaksom i kako bi eliminirali instrumente za složeno i kritičko mišljenje“

Jezik etnonacionalizma je uprošten, crno-bijeli, reducirajući, po mogućnosti prost (ne nužno psovački) jer je 'narodni' te kako takav pogodan za mobilizaciju širih narodnih masa. On kao takav prožima sve segmente društva – od udžbenika u osnovnim školama do podobnih akademaca i vjerskih lidera koji cinički upotrebljavaju takav vokabular kako bi podržali dominantne predrasude koje drže njihov narod na 'etnonacionalnom' okupu čime učvršćuju prijezir prema intelektualnom naporu svake vrste.

1

 

UKUPNO

 

 

13,5

Hiperfašizirana zajednica

Kao prvo, ovaj pristup nas odvraća od pogrešnog puta kakav se čuje u našim raspravama – da prvo ponudimo ispravnu definiciju 'fašizma' da bismo o njemu mogli raspravljati. Pozni Ludwig Wittgenstein i cijela 'otpadnička' jezičko-analitička filozofija nas uči da riječ svoje značenje stječe u upotrebi, odnosno u jezičkoj igri unutar koje se koristi, ili u ovom slučaju, obrnuto, ona se gradi unutar jednog specifičnog diskursa – jezičke igre – čije je ključne metafore, ili značenjska čvorišta vješto pobrojao Umberto Eco.

Drugo, zabrinjavajuće je da na Ecovoj skali simptoma ur-fašizma (fašistometru) od maksimalnih 14 bodova, BiH postiže 13,5, prema čemu bi se s pravom moglo zaključiti da je hiperfašizirana zajednica, ne u smislu jedinstvenog ideološkog, zaokruženog poretka, već što je po mom sudu opasnije, u smislu disperziranih fašističkih elemenata koji su poprilično autonomni između sebe, pa se izoliranim sučeljavanjem naprimjer s jednim od njih gotovo ništa ne postiže. Fašizacija je kapilarna, zalazi često u sfere trivijalnog, banalnog čime postaje teško uočljiva, naprosto normalnost, zahvaljujući čemu ona izlazi kao pobjednica. To što je fašizam kao filozofija, kako primjećuje Eco, 'veoma klimav' javlja se u etnonacionalističkom društvu kao velika prednost.

Odsustvo jasnog referenta, ideološkog subjekta – za razliku od komunizma čiji je ideološki subjekt jasno određen kao avangarda radničke klase: komunistička partija koja je počivala na jasnoj filozofskoj doktrini, čini etnonacionalizam odnosno njegov ur-fašizam daleko žilavijim protivnikom. Ako se nastavi s ovakvim stanjem možda ćemo na sedamdesetogodišnjicu ZAVNOBiH-a, 25.11. nedaleke 2013. na nekom novom Butmiru konačno imati konsenzus 'narodnih vođa' koga će sponzorirati međunarodna zajednica, konsenzus oko temeljnih fašističkih vrijednosti, koje čini mi se bezrezervno dijele etnonacionalističke elite, na nekom novom zasijedanju, ovaj put Fašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH. Smrt antifašizmu – sloboda narodu! Kojem narodu? Našem narodu!

(zurnal.info)