On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti

U posljednje vrijeme ne, ali dobar dio svog poslijeratnog zivota doživljavao sam kao uvredu, napad na tjelesni i mentalni integritet, svaki spomen Srebrenice. Vjerovao sam da, izuzme li se krivično gonjenje osumnjičenih ili optuženih za pojedinačne zločine u okviru operacije smrti, govor o Srebrenici – otvoren, težak, mučan, bilo kakav – treba da bude ograničen na privatno prebiranje uspomena, trenutno oživljavanje mrtvih, vraćanje u život onog čega se o njima želimo sjećati, jer ljudi smo i druge ljude pamtimo samo tako. Zaobilazio sam svaki javni govor na tu temu; trebalo mi je četiri godine da napišem prvi novinski članak o nekoliko dana vlastitog iskustva Srebrenice.

DVIJE SREBRENICE

I negdje tu, ne mogu tačno uprijeti prstom u trenutak kada se to dogodilo, ali se osjećam saučesnikom i krivim zbog toga, Srebrenica – svaki pojedinačni aspekt njenog pada, svaka moguća teorija zavjere, a zajedno s njima i „teoretičari“ upitnog mentalnog zdravlja – doslovno je provalila brane dobrog ukusa – ili je to zapravo bio samo šok izazvan nezapamćenim porazom i pokoljem u dugoj historiji pokolja? – i zauzela mjesto u političkim i stranačkim platformama i nacionalnim narativima, poprimajući skoro mitske razmjere i dimenzije.

Istovremeno, ni srebrenički mrtvi ni živi nisu postali nimalo važniji, njihovi životi – premda je preciznije reći da je riječ o bijednom preživljavanju – nimalo lakši; sudbina države na perfidan način je dovedena direktno u vezu sa Srebrenicom i njenim padom po cijenu zaborava svih ostalih zločina, Srebrenica postala najvažniji metak u moralističkom – moralističkom, ne moralnom – arsenalu prvoboraca legitimacije fizičke i duhovne mizerije u kojoj obitavamo.

U toj mizeriji postoje dvije Srebrenice, dva iskustva, dvije potpuno paralelne i nigdjedodirujuće stvarnosti: jedna javna i zvanična i druga osobna, privatna i pojedinačna stvarnost svakog preživjelog. Druge ne bi bilo bez smrtonosne kombinacije aljkavosti – rekao bih tipične za pojavu koju kolokvijalno nazivamo baliluk – nesposobnosti i nerazumijevanja države u vrhu Republike Bosne i Hercegovine; prva, pak, ima korijene u moralnoj golotinji koju u posljednjih nekoliko dana izlažu svi, od članova Predsjedništva BiH (Harisa Silajdžića, naime), prinčeva-prijestolonasljednika nezavisnog i istraživačkog novinarstva i njihovih pokrovitelja neutvrđenog imovinskog kartona i debelog voznog parka.

Jedna od ovih stvarnosti za drugu nimalo ne haje; štaviše, kad god joj se nađe na putu, bude pogažena, smrvljena, razbucana onako kao što je svojevremeno bila pogažena, smrvljena i razbucana i Srebrenica. I svaki put tako. I rijetko je to kada bilo očigledno kao u posljednjih nekoliko dana, dok kabinet Harisa Silajdžića – jer, na SBiH kao na stranku naprosto možemo zaboraviti na idućim izborima – na način koji vrijeđa inteligenciju – jer, ipak ima nas sa više od četiri razreda osnovne škole iza sebe – od Srebrenice ponovo napravi temu za kampanju. Temama izravno u vezi sa Srebrenicom – dokumentacija Vrhovnog savjeta odbrane, tužba pred Međunarodnim sudom pravde, eventualna rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije – skoro perfektno tempiranim, sa Predsjednikom Svih Predsjednika uvijek u ulozi dežurnog kerbera, udahnut je novi i intenzivniji život. On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti.

VOĐA” KAO PORTRET

Moraš biti u najmanju ruku diletant da sudbinu kompletnog političkog procesa u Bosni i Hercegovini dovedeš u izravnu vezu sa sudskim ishodom postupka pred jednim generalno irelevantnim sudom (vidi pod: izraelski zid); međutim, moraš biti kompletan idiot da u to povjeruješ i drugi put; moraš biti moron da povjeruješ da je moguća obnova postupka pred Međunarodnim sudom pravde, a imbecil da povjeruješ da je Silajdžiću zapravo stalo do bilo čega od svega toga. Jer, jedini instrument kojim se Silajdžić bilo kada služio je zaborav: zaborav da je zapravo on bio premijer R BiH u vrijeme kada je Srebrenica pala i da osim petominutne ostavke, istina, tek prve u nizu, nikad nije podnio nikakav račun zbog toga; da je njegova uloga u ovjekovječenju Republike Srpske bila instrumentalna; zaborav koji kultivira govoreći jezikom dijametralno suprotstavljenom stvarnosti koju je pomogao uspostaviti.

Ima nešto istinski dijabolično u tome, postoji neko sljepilo koje – izuzmu li se još nerehabilitirane ukoljice koje se izdaju za novinare – moraš prihvatiti, potpuno mu se predati da bi povjerovao u bilo šta što Silajdžić može pomisliti ili reći. Ovdje – a možda bih to trebao naglasiti – nije riječ o njemu kao čovjeku; niti me zanima niti me bilo kada zanimalo bilo šta u vezi s njim, nego o političaru, kaobajagi državniku, neodgovornom slijepcu – znam da ni u medresi ni na prištinskom univerzitetu nije mogao čitati ništa od toga, ali istinski preporučujem pripovjetku „Vođa“, Radoja Domanovića, to je najbolji njegov ikada napisani portret – koji i narod i zemlju vodi iz jedne provalije u drugu, sve dok se svi zajedno nepovratno ne strovale. Dok sve ne vrati tamo gdje je bilo 11. jula 1995. godine.

Nije me, pošteno, briga ni za to. Ako je to izbor ovog naroda, nek mu bude: ja sam u Srebrenici bio i tamo se, ni fizički, ni vremenski ne vraćam. Sve što mi je od Srebrenice ostalo je nekoliko placeva, uglavnom – iz abecednih razloga – smješteno u sjevernom djelu mezarja u Potočarima i nikakvih drugih pretenzija nemam osim da pričam svoju, pojedinačnu, priču o Srebrenici. Ali, ne mogu podnijeti da se s time, najsvetijim što imam, bešćutno igra on i moralni pigmeji u njegovoj blizini ili telefonskom imeniku.

" />

EMIR SULJAGIĆ: Šta je Haris bez Srebrenice

Emir Suljagić

On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti

U posljednje vrijeme ne, ali dobar dio svog poslijeratnog zivota doživljavao sam kao uvredu, napad na tjelesni i mentalni integritet, svaki spomen Srebrenice. Vjerovao sam da, izuzme li se krivično gonjenje osumnjičenih ili optuženih za pojedinačne zločine u okviru operacije smrti, govor o Srebrenici – otvoren, težak, mučan, bilo kakav – treba da bude ograničen na privatno prebiranje uspomena, trenutno oživljavanje mrtvih, vraćanje u život onog čega se o njima želimo sjećati, jer ljudi smo i druge ljude pamtimo samo tako. Zaobilazio sam svaki javni govor na tu temu; trebalo mi je četiri godine da napišem prvi novinski članak o nekoliko dana vlastitog iskustva Srebrenice.

DVIJE SREBRENICE

I negdje tu, ne mogu tačno uprijeti prstom u trenutak kada se to dogodilo, ali se osjećam saučesnikom i krivim zbog toga, Srebrenica – svaki pojedinačni aspekt njenog pada, svaka moguća teorija zavjere, a zajedno s njima i „teoretičari“ upitnog mentalnog zdravlja – doslovno je provalila brane dobrog ukusa – ili je to zapravo bio samo šok izazvan nezapamćenim porazom i pokoljem u dugoj historiji pokolja? – i zauzela mjesto u političkim i stranačkim platformama i nacionalnim narativima, poprimajući skoro mitske razmjere i dimenzije.

Istovremeno, ni srebrenički mrtvi ni živi nisu postali nimalo važniji, njihovi životi – premda je preciznije reći da je riječ o bijednom preživljavanju – nimalo lakši; sudbina države na perfidan način je dovedena direktno u vezu sa Srebrenicom i njenim padom po cijenu zaborava svih ostalih zločina, Srebrenica postala najvažniji metak u moralističkom – moralističkom, ne moralnom – arsenalu prvoboraca legitimacije fizičke i duhovne mizerije u kojoj obitavamo.

U toj mizeriji postoje dvije Srebrenice, dva iskustva, dvije potpuno paralelne i nigdjedodirujuće stvarnosti: jedna javna i zvanična i druga osobna, privatna i pojedinačna stvarnost svakog preživjelog. Druge ne bi bilo bez smrtonosne kombinacije aljkavosti – rekao bih tipične za pojavu koju kolokvijalno nazivamo baliluk – nesposobnosti i nerazumijevanja države u vrhu Republike Bosne i Hercegovine; prva, pak, ima korijene u moralnoj golotinji koju u posljednjih nekoliko dana izlažu svi, od članova Predsjedništva BiH (Harisa Silajdžića, naime), prinčeva-prijestolonasljednika nezavisnog i istraživačkog novinarstva i njihovih pokrovitelja neutvrđenog imovinskog kartona i debelog voznog parka.

Jedna od ovih stvarnosti za drugu nimalo ne haje; štaviše, kad god joj se nađe na putu, bude pogažena, smrvljena, razbucana onako kao što je svojevremeno bila pogažena, smrvljena i razbucana i Srebrenica. I svaki put tako. I rijetko je to kada bilo očigledno kao u posljednjih nekoliko dana, dok kabinet Harisa Silajdžića – jer, na SBiH kao na stranku naprosto možemo zaboraviti na idućim izborima – na način koji vrijeđa inteligenciju – jer, ipak ima nas sa više od četiri razreda osnovne škole iza sebe – od Srebrenice ponovo napravi temu za kampanju. Temama izravno u vezi sa Srebrenicom – dokumentacija Vrhovnog savjeta odbrane, tužba pred Međunarodnim sudom pravde, eventualna rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije – skoro perfektno tempiranim, sa Predsjednikom Svih Predsjednika uvijek u ulozi dežurnog kerbera, udahnut je novi i intenzivniji život. On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti.

VOĐA” KAO PORTRET

Moraš biti u najmanju ruku diletant da sudbinu kompletnog političkog procesa u Bosni i Hercegovini dovedeš u izravnu vezu sa sudskim ishodom postupka pred jednim generalno irelevantnim sudom (vidi pod: izraelski zid); međutim, moraš biti kompletan idiot da u to povjeruješ i drugi put; moraš biti moron da povjeruješ da je moguća obnova postupka pred Međunarodnim sudom pravde, a imbecil da povjeruješ da je Silajdžiću zapravo stalo do bilo čega od svega toga. Jer, jedini instrument kojim se Silajdžić bilo kada služio je zaborav: zaborav da je zapravo on bio premijer R BiH u vrijeme kada je Srebrenica pala i da osim petominutne ostavke, istina, tek prve u nizu, nikad nije podnio nikakav račun zbog toga; da je njegova uloga u ovjekovječenju Republike Srpske bila instrumentalna; zaborav koji kultivira govoreći jezikom dijametralno suprotstavljenom stvarnosti koju je pomogao uspostaviti.

Ima nešto istinski dijabolično u tome, postoji neko sljepilo koje – izuzmu li se još nerehabilitirane ukoljice koje se izdaju za novinare – moraš prihvatiti, potpuno mu se predati da bi povjerovao u bilo šta što Silajdžić može pomisliti ili reći. Ovdje – a možda bih to trebao naglasiti – nije riječ o njemu kao čovjeku; niti me zanima niti me bilo kada zanimalo bilo šta u vezi s njim, nego o političaru, kaobajagi državniku, neodgovornom slijepcu – znam da ni u medresi ni na prištinskom univerzitetu nije mogao čitati ništa od toga, ali istinski preporučujem pripovjetku „Vođa“, Radoja Domanovića, to je najbolji njegov ikada napisani portret – koji i narod i zemlju vodi iz jedne provalije u drugu, sve dok se svi zajedno nepovratno ne strovale. Dok sve ne vrati tamo gdje je bilo 11. jula 1995. godine.

Nije me, pošteno, briga ni za to. Ako je to izbor ovog naroda, nek mu bude: ja sam u Srebrenici bio i tamo se, ni fizički, ni vremenski ne vraćam. Sve što mi je od Srebrenice ostalo je nekoliko placeva, uglavnom – iz abecednih razloga – smješteno u sjevernom djelu mezarja u Potočarima i nikakvih drugih pretenzija nemam osim da pričam svoju, pojedinačnu, priču o Srebrenici. Ali, ne mogu podnijeti da se s time, najsvetijim što imam, bešćutno igra on i moralni pigmeji u njegovoj blizini ili telefonskom imeniku.

On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti