Poezija

Mnogo zahvaljujem onima koje ne volim

zurnal.info

wislavaVelika poljska književnica i nobelovka Wislawa Szymborska, preminula je, tiho, u snu, u 89. godini, nakon borbe s rakom pluća. Nazivali su je "Mozartom poezije".

Rođena je u mjestu Kórnik na zapadu Poljske 2. jula 1923. godine. Od 1931. godine živjela je u Krakowu, gdje je od 1945. do 1948. godine studirala poljsku književnost i sociologiju na Jagiellonian univerzitetu. Prvu pjesmu 'Tražim riječ' (Szukam slowa) objavila je 1845. godine u dnevnom listu Dziennik Polski. Prvu zbirku pjesama Zato živimo (Dlatego żyjemy) napisala je 1952. godine, a nakon nje objavila je knjige Pitanja sebi (Pytania zadawane sobie, 1954), Dozivanje Jetija (Wołanie do Yeti, 1957) u kojoj je Staljina uporedila sa snježnim čudovištem, So (Sol,1962), Stotinu radosti (Sto pociech, 1967), Ljudi na mostu (Ludzie na moście, 1986) Početak i kraj (Początek i koniec, 1993) Vidik sa zrnom pijeska (Widok z ziarnkiem piasku, 1996) Sto pjesama, sto veselja (Sto wierszy, sto pociech, 1997) Neobavezno štivo (Lektury nadobowiązkowe, 1992).

Međunarodnu slavu stekla je 1996. kada je osvojila Nobelovu nagradu za književnost. Upitana zbog čega je objavila manje od 350 pjesama Szymborska je odgovorila da u svom domu ima kantu za smeće.

Nakon niza priznanja, nagrada i počasnih doktorata prošle je godine odlikovana i najvišim poljskim civilnim odličjem, Redom bijelog orla.

UPOZORENJE

Ne šaljite u kozmos zafrkante,

lijepo vam kažem.

Četrnaest mrtvih planeta,

nekoliko kometa, dvije zvijezde,

a već na putu do treće

zafrkanti će izgubiti humor.

Kozmos je takav kakav jest,

to znači savršen.

Zafrkanti mu to nikad neće oprostiti.

Ništa ih neće radovati:

vrijeme – jer je suviše iskonsko,

ljepota – jer nema mane,

ozbiljnost – jer ne da se okrenuti na šalu.

Svi će se diviti,

oni će zijevati.

Na putu do četvrte zvijezde

bit će još gore.

Kiseli osmijesi,

Poremećaji sna i ravnoteže,

glupi razgovori:

te gavran sa sirom u kljunu,

te muhe na portretu Presvijetloga Gospodara

ili majmun na kupanju

- no da, to je bio život.

Ograničeni.

Više vole četvrtak od beskonačnosti.

Primitivni.

Više vole krivu notu od glazbe sfera.

Najbolje se osjećaju u pukotinama između

prakse i teorije,

uzroka i posljedice,

ali ovdje nije zemlja i sve čvrsto naliježe.

Na tridesetoj planeti

(u pogledu pustinjskosti bez zamjerke)

čak će odbiti izići iz kabina,

a eto glava, a eto prst ih boli.

Takva neprilika i sramota.

Toliko novaca bačenih u kozmos.

 

ZAHVALA

Mnogo zahvaljujem

onima koje ne volim.

Olakšanje, na koje pristajem,

da su bliži nekome drugom.

Radost što nisam

vuk njihovih ovčica.

Mir mi je s njima

i sloboda mi je s njima,

a to ljubav ne može ni dati,

ni uzeti ne uspijeva.

Ne čekam na njih

od prozora do vrata.

Strpljiva

gotovo kao sunčani sat,

shvaćam

što ljubav ne shvaća,

opraštam

što ljubav nikad oprostila ne bi.

Od susreta do pisma

ne prolazi vječnost,

nego naprosto nekoliko dana ili tjedana.

Putovanja su s njima uvijek uspjela,

koncerti odslušani,

katedrale posjećene,

krajobrazi izraziti.

A kad nas dijeli

sedam gora i rijeka,

te su gore i rijeke

dobro znane iz atlasa.

Njihova je zasluga,

ako živim u tri dimenzije,

u prostoru neriličnom i neretoričnom,

s istinskim jer pokretnim obzorom.

Sami ne znaju

koliko nose u praznim rukama.

«Ništa im ne dugujem» -

rekla bi ljubav

na tu otvorenu temu.

(Prijevod: Zdravko Malić)

(zurnal.info)