Ostavka

Od Razglednice iz groba do pisma s metkom

Emir Suljagić, ministar obrazovanja i nauke u Kantonu Sarajevo, podnio je danas neopozivu ostavku zbog, kako je rekao, prijetnji upućenih njemu i njegovoj porodici.
- Prijetnje s kojima se suočavamo moja porodica i ja me sprečavaju u izvršavanju onoga za što sam dobio mandat i zakletve koju sam položio pred Skupštinom i građanima Kantona Sarajevo.
Na radnom mjestu sam prijetnje kontinuirano primao nakon što sam svojim odlukama počeo da ugrožavam neformalne centre moći koji nisu podložni izbornoj volji građana
– navodi Suljagić u objašnjenju svoje ostavke naglašavajući da je povod prijetnja koju je nedavno dobio: Javnosti je poznato da su se svi, od vjerskih velikodostojnika, preko medija, do udruženja građana, utrkivali u učešću u javnom linču na mene, čime su kreirali kontekst u kojem je slanje metka na moju kućnu adresu postalo legitimno.

Slanje neispaljenog metka na Suljagićevu kućnu adresu nova je prijetnja zbog koje po drugi put kao ministar podnosi ostavku. Njegovu kratku političku karijeru obilježile su žestoke prijetnje, javni istupu koji su po pravilu izazivali brojne reakcije i nedavna afera u kojoj je navodno pretukao suprugu.

NOVINARSKA KARIJERA

Prije nego što je ušao u politiku Suljagić je bio novinar i pisac i u tome se puno bolje snalazio nego u balansiranju između naredbi iz stranke i vlastitih uvjerenja.

Biografski podaci o Suljagiću zanimljivi javnosti počinju od 2. maja 1992. godine. Mladić rođen 1975. godine u srbijanskom gradu Ljubovija, tada je sa porodicom spašavao glavu bježeći iz Bratunca, gdje je živio, u Srebrenicu. U detaljima njegove biografije navodi se da ga je od sudbine na koju je bila osuđena većina članova njegove porodice spasilo poznavanje engleskog jezika. Radeći kao prevodilac za UN, sedamnaestogodišnji Suljagić uspio je preživjeti Srebrenicu.

emir_suljagic_copyPreživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla, rečenice su kojima je počeo svoju knjigu Razglednice iz groba, po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika.

Knjiga je objavljena 2005. godine u izdanju Dana. Suljagić je tada već bio dugogodišnji novinar ovog magazina i nakratko član uređivačkog kolegija. Najviše je pisao o Srebrenici. Nakon što je od 1996. do 2002. godine pisao u Danima, Suljagić je više od dvije godine bio dopisnik iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju londonskog Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje. U međuvremenu je postao diplomiranim politologom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i magistrom demokratije i ljudskih prava Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije.

SAVJETNIK I MINISTAR

U politiku je ušao kao savjetnik tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Adnana Terzića 2006. godine. Šestomjesečni politički izlet završio je s krajem Terzićevog mandata.

Naredne tri godine sadašnji ministar obrazovanja završavao je svoj doktorat u Hamburgu na institutu za mirovna istraživanja i sugurnosne studije. Nekoliko mjeseci prije toga napisao je knjigu Pogled na profil i ideologiju Zlatka Lagumdžije. Savjetovao je sadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Aliju Behmena ali je ustvari više vremena provodio pripremajući SDP-ovu izbornu kampanju “Država za čovjeka” kojom su u oktobru 2010. godine pobijedili za opštim izborima. On je bio član izbornog štaba koji je vjerovatno bio na najviše predizbornih tribina ove stranke. Javno nije istupao ali je pažljivo osmišljavao i slušao govore predstavnika stranke. Prateći jedno od SDP-ovih predizbornih putovanja teško je bilo oteti se utisku da Suljagić sa strašću radi na kampanji SDP-a i da zaista vjeruje u iskrenost slogana stranke. Suljagića je u društvu ili prostoriji u kojoj se nađe zaista teško ne primijetiti, prvo zbog njegove građe i visine ali i “galame” koju stvara. O tome se u posljednje dvije godine govorilo više nego o njegovim političkim potezima. Među prvima je bio njegov javni sukob sa Sanjom Vlaisavljević, kolumnisticom Avaza, kada je Suljagić kao savjetnik gradonačelnika istupe Vlaisavljevićeve nazvao fašističkim.

Rasprave koje je tada izazvao zanemarive su u odnosu na reakcije njegovih prvih poteza kao ministra obrazovanja i nauke kantona Sarajevo. Rasprava o odluci da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u konačan prosjek ocjena, donesena prije gotovo godinu dana, još uvijek nije završena i obilježila je kratki mandat ovog ministra.

Prijetnja reisa Mustafe Cerića da će Suljagiću prirediti “sarajevsko ljeto” ako se ne “okani” vjeronauke i pritisci drugih organizacija sa muslimanskim predznakom bili su toliki da je Suljagiću vrh SDP-a sugerisao da “ohladi situaciju”. U raskoraku između svojih uvjerenja, pritisaka i kalkulisanja stranke kojoj pripada, Suljagić je tada prvi put podnio ostavku ali ona nikada nije prihvaćena pa je sve do danas pokušavao naći rješenje koje ne bi diskriminisalo učenike koji ne žele ići na vjeronauku i zadovoljilo poklonike ovog predmeta. Zamjerilo mu se, javno i privatno, što stvar sa vjeronaukom nikada nije istjerao na čistac.

5746194328_c144b8df31_b

Nejasan je ostao i događaj koji je obilježio kraj njegovog mandata. Nekoliko dana nakon Nove godine magazin Slobodna Bosna je objavio detalje policijskog zapisnika u kome se Suljagić optužuje da je pretukao suprugu Behiju. U tekstu su navedeni detalji svađe i fizičkog obračuna koji je slijedio kao i prijava policiji i ambasadi Austrije u BiH. Ministar je negirao cijelu priču tvrdeći da se radilo tek o glasnijoj svađi, ali je Slobodna Bosna insistirala na policijskom zapisniku i prijavi tužilaštvu. O eventualnoj ostavci ministra tada se nije govorilo ali je zanimljivo da ga stranka nije javno branila od optužbi za nasilje.

Nedugo nakon toga porodica Suljagić dobila je nove prijetnje, ovaj put sa nepoznate adrese, pa je ministar po drugi put odlučio dati ostavku, ovoga puta neopozivu.
- S obzirom da nisam spreman da udovoljim pritiscima i uradim ono što se traži od mene u prijetnjama, a imajući u vidu činjenicu da je sigurnost moje porodice direktno povezana s tim, smatram da je podnošenje neopozive ostavke jedini lični, moralni i politički odgovoran čin koji mogu poduzeti u ovom trenutku.
Iskreno se nadam da će moja ostavka označiti početak povratka moći u institucije kojima upravljaju oni koje je narod birao i koji narodu na izborima polažu račun
– navodi Suljagić u objašnjenju svoje odluke.

(zurnal.info)