Biti Others, kao 'drukčiji', znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije

Tragom strasburške presude protiv BiH od 22.12.2009. godine u javnim raspravama provlači se dilema, po mom mišljenju lažna: 'četvrti konstitutivni element – da ili ne?'. Mislim da nam se ona nameće samo zato da bi očuvala monolitnu vladavinu ona prva tri konstitutivna elementa, ili bolje reći, vladavinu njihovih elita koje će na kraju, pritisnute najprije zahtjevima iz Bruxellesa, a potom i predizbornom pragmatikom, već naći nekako jedno mjesto za tog 'ostalog' u nekom od predstavničkih tijela čime će samo povećati beznačajnost društveno-političke uloge 'ostalih' i dodatno zacementirati etnonacionalistički princip političke vlasti.

Ne! Prava dilema glasi ne 'da li četvrti?' već: 'ili Prvi ili Drugi', odnosno ili klasa etnopolitičkih poduzetnika (etnonacionalistički političari, instrumentalizirani kler, podobni intelektualci, biznismeni i s ove i s one strane klimavih zakona) ili klasa obespravljenih, depriviranih – bez obzira na etnički, kulturni ili rodni predznak. Dakle 'Others' (što je ionako izvorno ime za tu kategoriju na jedino važećem engleskom tekstu našeg ustava) shvaćati ili kao 'ostali' ili pak kao 'drugi', 'različiti' – oba su legitimni prijevodi. Bit ću skloniji 'Others' tumačiti na drugi način jer bih mogao promijeniti pristup ovom problemu. Dakle, ishodišno pitanje glasi: na šta mislimo kad kažemo Others u BiH?

Mogu se prepoznati, u načelu, tri moguće interpretacije 'Others' ili 'Ostalih' u BiH:

  1. Ponajprije zahvaljujući dominirajućem etničkom obrascu, termin Others referira na etničke manjine: Rome, Jevreje, Ukrajince, Čehe i druge koji žive u BiH (ukupno 17 etničkih manjina). Ovo je uže, etničko ili partikularističko shvaćanje Ostalih koje je konzistentno s etničkom numeracijom konstitutivnih elemenata u Ustavu, no kao takvo ne može predstavljati neku koherentnu skupinu obuhvaćenu zajedničkim imeniteljem Ostalih jer ne postoji dovoljno ubjedljiv element općenitosti unutar kojega bi etničke partikularnosti mogle predstavljati funkcionalan, smisleni dio neke cjeline. Poput etnički konstituiranih 'konstitutivnih naroda' etnički Drugi predstavljaju 'cjeline za sebe'. Ustavne reforme koje bi bile rukovođene etničkim principom ništa ne bi riješile ako bi dodijelile neko predstavničko mjesto Jevreju ili Romu, jer bi se postavilo opravdano pitanje a šta je s Česima, Kinezima, Crnogorcima, itd? Ili, moglo bi se s pravom upitati da li bilo koja osoba može predstavljati partikularne etničke interese 17 etničkih manjina?

  2. Šire tumačenje Ostalih moglo bi se nazvati kulturnim shvaćanjem, pa bi ono pored etničkih manjina, u skladu sa savremenim teorijama multikulturalizma, moglo da bude prošireno i na takozvane 'kulturne manjine' te u sebe uključiti ljude koji se smatraju Bosancima, odnosno Hercegovcima, 'mješoviti brakovi', Queer, ekološke inicijative i, uopće svaka druga supkulturna populacija koja ima neku posebnu strukturu međusobnog priznanja i prepoznavanja koja prevazilazi onu etničko-tradicijsko-(ponekad) konfesionalnu kao u prvom slučaju. Ovo shvaćanje istina načinje etnopolitički princip društvene organizacije jer nas iz sfere neposredovane datosti u kojoj čin rođenja predeterminira društvenu poziciju građanina uvodi u sferu društvenih interakcija i posredovanja, interesnog grupiranja, drugim riječima, uvodi nas u sferu individualnog slobodnog izbora jednog ili više kolektivnih identiteta. Međutim, široki diverzitet kulturno utemeljenih društvenih grupa ne dopušta njihovu međugrupnu koherenciju, njihova interna dinamika vodi ili ka disperziji i fragmentaciji, ili pak ostaje, što joj je u biti i svrha, temeljno određena nekim određenim partikularnim interesom zbog kojega se i oformila (npr. donošenje nekog povoljnog zakona ili ukidanje nekog nepravednog ili nepovoljnog zakona, te briga oko njegove implementacije itd.).

  3. Najšire tumačenje Ostalih može se nazvati političkim shvaćanjem ove društvene grupe. Naime, određeni tip jedinstva među tim ljudima, odnosno objašnjenje kako je moguće međusobno povezivanje tih ljudi unatoč identitetskoj divergenciji oni mogu naći, kao prvo, u kontekstu univerzalnih ljudskih prava i sloboda, političkog egalitarizma, odnosno u jednom liberalno-demokratskom sistemu vrijednosti u opreci prema dominantno etnopolitičkom. Utemeljena u takvim vrijednostima, ova grupacija, za razliku od prethodna dva slučaja, nužno je inkluzivna i otvorenog kraja. Kao drugo, za moju argumentaciju važnije, jedinstvo i međusobno priznanje ovih ljudi divergentnih interesa nalazi se u samom poretku političke moći: svi oni ubrajaju se u skupinu 'politički irelevantnih', odnosno u skupinu onih koji ne mogu uticati ili to mogu vrlo ograničeno na procese političkog odlučivanja. Kada iz ove perspektive pogledamo društvenu sliku BiH, rezultati su iznenađujući: Ostalima se, pred pobrojanih grupa pod a) i b) mogu smatrati i pripadnici svih pobrojanih etnički konstitutivnih grupa, ogromna većina građanstva ove zemlje koja ne učestvuje u procesima političkog artikuliranja i odlučivanja, odnosno svi oni koji na direktan ili indirektan način nisu povezani sa etnopolitičkim elitama ove zemlje, na kraju, svi oni koji su upravo zahvaljujući etnopolitičkoj vladavini isključeni iz sfere politike. U političkom smislu, onda, Ostali ne predstavljaju nikakav četvrti element, već Drugi društveni konstituens suprostavljen onom Prvom, 'akviziterskom', elitnom sloju koji u svojim rukama drži sve poluge političkog odlučivanja, ekonomske moći i mrežu institucija putem kojih obezbjeđuje svoju društveno-političku dominaciju. U tom smislu, pitanje Drugih i njihove političke relevancije i unutarnje kohezije, moguće je smisleno interpretirati samo kao klasno pitanje.

Unutar etnopolitičkog obrasca dodavanje četvrtog na postojeća tri elementa, ili potencijalno beskonačno nizanje, ma kako harmonično ono bilo, svih partikularnih perspektiva nikada ne može doseći razinu općenitosti koja legitimira jednu ustavnu demokratiju. Ona može biti samo to što joj ime kaže beskonačnost, i to hegelovski kazano, jedna 'loša beskonačnost'.

Četvrti element

Partikulariziranje 'četvrtog elementa' čak i da se on može artikulirati kao jedinstven element, u tom kontekstu, ma kako se on ne slagao s perspektivama ostalih postaje dio te loše beskonačnosti, jer postaje jedna od niza partikularnih perspektiva unutar dominantnog etnopolitičkog obrasca. Želi li političku relevanciju s obzirom na ono za što se zalaže, četvrti element se mora konstituirati u jasnoj opreci spram etnopolitičkog obrasca.

Biti Others kao 'drukčiji', dakle u kulturalnom smislu, znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u jednom ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije. Opstojnost takvih ljudi uprkos strahu, diskriminaciji i marginalizaciji, potpunoj političkoj nemoći upravo onemogućava stavljanje tačke na partikularno identitetsko zaokruživanje čime se drži otvorenom mogućnost za širenje moralne zajednice, odnosno za stalno širenje kruga ljudi sa kojima ćemo se moći solidarizirati kada kažemo 'mi', što je smisao moralnosti uopće.

To su brojne 'kulturne grupe' koje se ne daju etnicizirati u od istinski etnički drugačijih – već pobrojanih manjina – do 'stvarno drugačijih': npr. homoseksualaca, feminista, anarhista. Međutim, ako govorimo o činu političkog samoodređenja ove, no u principu, bilo koje druge društvene grupe, onda istovremeno govorimo i sljedeće, da nema političkog 'mi' bez političkog 'oni', da nema politički 'drugih' bez onih 'politički prvih'. Karakter međusobnog priznanja 'Ostalih' u njihovom kulturalnom subjektivitetu nedovoljan je politički princip, jer se svojim opće-inkluzivističkim ethosom, kako smo vidjeli, opire partikularizmu, odnosno nužnoj prepoznatljivost političke platforme. Naime, piše Chantal Mouffe, „politički život tiče se kolektivnog, javnog djelovanja; on za cilj ima stvaranje jednog 'mi' u kontekstu razlika i konflikta. No, da bismo stvorili jedno 'mi' ono se mora razlikovati od 'njih', a to znači uspostavu granice, definiranje 'neprijatelja' ... 'konstitutivne vanjštine'“ (Mouffe, 2005: 69).


Ko su onda 'neprijatelji' Drugih BiH?


Ako je već prije pokazano da konstitucija političkog subjekta Drugih BiH ne smije slijediti etnopolitički obrazac konstituiranja, da ona ima različit princip grupnog solidariziranja kojemu je prepreka sadašnje ustavno-upitno stanje koje omogućava kolonizaciju države od strane povlaštenih društvenih kolektiva (odnosno političkih avangardi konstitutivnih naroda), onda njihovi neprijatelji nipošto nisu konstitutivni narodi BiH – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – s kojima su pobrojani u preambuli Ustava. Onda, u kojoj društvenoj kategoriji, primjereno društveno-političkom konstektu BiH, smijemo konstituirati politički subjektivitet 'Others' i njegovo razgraničenje prema političkom subjektivitetu svojih neprijatelja? Slijed političke logike dovodi nas u, možda neprijatnu blizinu jednog olako odbačenog, ali po mom sudu, u našem slučaju itekako plauzibilnog obrasca političkog diferenciranja koji je u temelju dominantnog obrasca moći u našoj zemlji: klasnog pitanja. 'Ostali' ili preciznije kazano 'Drugi' moraju bi percipirani kao klasa ako želimo stvarne strukturne promjene naše političke zajednice.

Politički neprijatelj Others BiH kao političkog subjekta je klasa etnonacionalističkih poduzetnika, klasa ljudi koja drži i održava etnopolitičku vlast i kao svaka vlastodržačka grupa profitira od egzistencijalnog straha svojih podanika ('ugroženost naroda'), od političke proizvodnje kulturnih i društvenih razlika, na kraju, od mutnih privatizacijskih i općenito novčanih transakcija. U Weberovoj tipologiji klasa ona predstavlja primjer 'svojinske klase' sa sljedećim karakteristikama, prema Weberu:


Primarni značaj izričito privilegovane svojinske klase ogleda se u sledećim činjenicama: (I) njeni pripadnici su u stanju da monopolišu nabavku skupih potrošnih dobara, (II) oni mogu da kontrolišu mogućnosti sprovođenja sistematske politike monopola u prodaji ekonomskih dobara, (III) mogu da monopolišu mogućnosti akumulacije svojine preko neutrošenih viškova, (IV) oni mogu da monopolišu privilegije društveno korisne vrste obrazovanja ukoliko one uključuju izdatke (Weber, 1969: 550).


Ma kakav im etnički predznak bio, klasna svijest etnonacionalističkih poduzetnika se u praksi pokazuje identičnom. Model etnonacionalističkog poduzetništva operira uniformno bez obzira na etničke i političke podjele u svakom kutku naše zemlje. Stoga, u BiH postoje samo dvije, politički relevantne kategorije. Prva je vladajuća klasa etnonacionalističkih poduzetnika: političari, razni profesionalci u medijima, akademskoj zajednici i društveno-političkim institucijama, u sferi privatnog i državnog poduzetništva koji uživaju veliku moć koju prati razvijanje različitih diskurzivnih formacija koje objašnjavaju i legitimiraju specifične pozicije društvenih subjekata. Klasa etnopolitičkih poduzetnika je grupa ljudi čija trenutna volja limitira zakon. Druga je potlačena klasa Others, ili, prema Weberu, klasa 'negativno privilegovanih' – jednostavno svih drugih koji ne pripadaju klasi etnonacionalističkih poduzetnika bili oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, Queer, ateisti i drugi.


Klasni interesi koji su negativno privilegovani u odnosu na svojinu pripadaju tipski jednom od sledećih oblika: (a) oni sami su predmeti posedovanja, tj. on nisu slobodni, (b) oni su 'odbačeni', tj. 'proleteri' u značenju koje je ovaj naziv imao u staro doba, (c) oni su klase dužnika i (d) 'siromašni' (Weber, 1969: 550).


Pripadnici Others nisu slobodni građani i čak su u kontekstu etnopolitičke vladavine ili predmeti posjedovanja kao biomasa svoje etničke elite, to jest 'izborno tijelo' za predstavnike svog naroda, ili su odbačeni jer ne mogu biti posjedovani ili etnički posredovani (npr. niko ne želi svoje etničke homoseksualce ili ateiste), pa su prezreni zbog svog kulturnog identiteta, svjetonazora, privrženosti emancipaciji i egalitarizmu. Općenito su i siromašni i dobrim dijelom kreditni dužnici. Ova klasa, nasuprot onoj vladajućoj, želi vladavinu zakona koja bi potvrdila njihove egalitarističke zahtjeve.


Njihova stvar


Ovako konstituirana opreka između 'nas' i 'njih' nam može poslužiti da damo jasan odgovor na pitanje zašto dejtonska BiH nije republika? Zato što je res-publica javna stvar, nešto što se tiče svih nas. Dejtonska etnonacionalistička država je definitivno 'njihova stvar', stvar 'njihovih' dogovora, razgovora, spletki i sukoba koji se tiču 'nas' samo u vrijeme izbora kada se od nas očekuje da 'njihovo' rukovođenje 'njihovih' stvari koje nam se širenjem krize i straha prikazuju kao nečim 'našim' verificiramo za naredne četiri godine. U tom smislu, kako to jednostavno i vrlo precizno opisuje Slavko Šantić:


Mi smo unikatni primjerak u planetarnom kontekstu ljudskih prava – mi, tj. ogromna većina časnih, nedužnih, osiromašenih, obeskućenih, obezljuđenih ... ukratko – sluđenih, zbunjenih i prevarenih ljudi ove države, mi činimo poniženu i uvrijeđenu većinu, u odnosu na minornu količinu primitivnih političara, previjanih lopova, prevaranata, kriminalaca i tajkuna, nemoralnih tzv. „zaštitnika“ nacionalnih i vjerskih interesa, mizernih, ali ostrašćenih i opasnih nacionalista, rasista i nevješto prikrivenih neofašista. Da, ali ta minorna količina“, tj. stvarna manjina, ima potpunu vlast, ogroman opljačkani novac, posjeduje neograničenu sposobnost proizvodnje i provođenja posvemašnjeg terora i minuciozno razrađenu strategiju i taktiku obezvrjeđivanja svih ljudskih, moralnih i etičkih vrijednosti ina kojima počiva život svakog zdravog društva. Trude se svim silama da u svijesti normalnog čovjeka unište svaku iluziju o ljudskim pravima i slobodama (Šantić, 2010: 30).


Međutim, potrebno je upitati se da li bi za ovu vrstu grupnosti građana mogla postojati neka vrsta empirijske potvrde, postoji li empirijski utvrdljiva neka društvena tenzija između ovako shvaćenih društvenih grupacija na koju bi se moglo računati u eventualnoj konstrukciji političkog subjekta Others? Tim prije odgovor na ovo pitanje je od izuzetne važnosti budući da dominirajuće interpretacije naše društvene dinamike, kako one domaće tako i one koje dolaze iz vana, a osobito iz neposrednoga susjedstva, već duže vrijeme tendenciozno operiraju samo sa jednim, etničkim tipom društvene grupnosti kao jedinoj 'realnoj' društvenoj grupnosti na koju se poziva kao na 'krunski' dokaz milenijske duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva na temelju kojega tek treba domišljati odgovarajući politički aranžman za jednu složenu političku zajednicu kakva je bosanskohercegovačka.

U nedavno objavljenom UNDP Izvještaju o humanom razvoju za BiH 2009 pod naslovom „Veze među nama / Društveni kapital u Bosni i Hercegovini“ kao jedan od posebno značajnih nalaza navodi se sljedeće:


Slično tome, tabela 3.8 pokazuje da su napetosti između bogatih i siromašnih (88% ispitanika registrira tenzije) i između rukovodstva i radnika (86%) čak i veće od napetosti koje ispitanici uočavaju između različitih etničkih grupa (79%). Drugim riječima, BiH ne možemo opisati kao društvo u kojemu postoje samo glavne linije razdvajanja među različitim nacijama i etničkim grupama, posebice, među tri konstitutivna naroda. Druge značajne linije razdvajanja u društvu postoje između bogatih i siromašnih te među rukovodstva i radnika. Ovaj se pak nalaz poklapa sa našim ranijim nalazima o slabim integrirajućim društvenim vezama, čak i unutar etničkih skupina. (...) ovi se obrasci protežu na cijelu zemlju i primjenjivi su jednako na stanovnike RS kao i na one iz FBiH. Jednako se, manje-više, odnose i na Srbe i na Hrvate i na Bošnjake, na muškarce i žene, na mlade i stare. Ovi su problemi zajednički za cijelu BiH i nisu ograničeni na određeni poseban segment društva (str. 42).

 

Iz rezultata istraživanja vidljivo je da su barem dvije interpretacije stanja bosanskohercegovačkog društva – ona o etničkoj podjeli i ona o socijalnoj podjeli – podjednako legitimne, odnosno ona etnopolitička, uprkos uvjeravanjima političara, akademika, medijskih uposlenika koji pripadaju akviziterskoj eliti nema nikakav epistemološki prioritet – odnosno nije nikako 'bliža' stvarnosti, ili 'istinitija' – nad ovom drugom, sociopolitičkom. Njezin 'prioritet' počiva na spletu historijskih okolnosti s kraja osamdesetih iniciranih u našem neposrednom susjedstvu, na rezultatima rata, diskriminatornim praksama i procedurama, ili kraće kazano na goloj sili. Njezin prioritet je 'politički' te je kao takav konstrukcija i ima određeni vijek trajanja, odnosno dok ga ne pomete nekakva 'ubjedljivija' konstrukcija. Prvi korak u tom smijeru otpočinje 'naivnim' pitanjem: „A šta ako društvene podjele pogledamo kroz socijalne naočare?“ „Da li bi takva jedna perspektiva bila korisnija za sve građane ove zemlje?“


Blizina socijalizma

Da zaključim, konstrukcija političkog subjekta Others BiH morala bi slijediti ovakav 'klasni' obrazac i izbjeći etnopolitički dominantni obrazac formiranja društveno-političkog grupstva koji bi ovu grupaciju zadržao možda tek u formi četvrtog konstitutivnog elementa ove etnopolitičke konsocijacije. Onda bi pravi cilj političke borbe Ostalih morao biti ne tek iznuđivanje priznanja njihove političke konstitutivnosti, premda može predstavljati početnu fazu borbe, već i rušenje etnopolitičkog klasnog poretka. U tome ne treba da se zanosimo metafizičkim predodžbama o mogućnosti beskonfliktne društveno-političke zajednice. Naprotiv, ono što treba s entuzijazmom prihvatiti je napor zbacivanja jedne hegemonije drugom hegemonijom. Koja bi bila suštinska karakteristika te nove hegemonije, možda hegemonije građanstva? Riječima Chantal Mouffe, to bi bila „konstrukcija jednog zajedničkog političkog identiteta koji bi stvorio uslove za uspostavu nove hegemonije koja se artikulira pomoću novih egalitarnih društvenih odnosa, praksi i institucija“ (Mouffe, 2005: 86). Dakle, riječ je o „političkom projektu čiji je cilj borba protiv svih formi subordinacije koje postoje u brojnim društvenim odnosima“ (Mouffe, 2005: 88).

Pored donekle razumljive metafizičke projekcije o beskonfliktnoj političkoj zajednici koju dugujemo svojoj političkoj nezrelosti, druga prepreka više je psihološke prirode, a tiče se ponovnog dolaska u blizinu pojma socijalizma kroz klasno pitanje pri čemu taj pojam konotira nešto 'prevaziđeno', s prezrenjem odbačeno, anahrono, ukratko 'politički nekorektno' u današnjem neoliberalnom svijetu.

Da li nas doista ovako definiran cilj političke borbe shvaćen prvenstveno kao klasno pitanje dovodi opet u blizinu neke vrste socijalizma? Chantal Mouffe iskreno zaključuje da je „socijalizam nužna komponenta jednog projekta radikalne i pluralne demokratije“ (Mouffe, 2005: 90). Međutim, red je upitati se, nema li socijalizam svoje legitimno mjesto u djelatno-povijesnoj naraciji identiteta ove zemlje. Naravno, upitnost o socijalizmu je u ovom slučaju samo nepotrebno skretanje s puta. Pravo pitanje nije 'socijalizam ili kapitalizam' već koji tip solidarnosti može ponuditi neku vrstu socijalnog lijepka nove bosanskohercegovačke političke zajednice?

Neka nam u traganju za novim formama društvene solidarnosti bude na umu stav Rastka Močnika koji kaže: „Solidarnost danas se ne osnažuje mistikom nacionalnog pomirenja, već u prozaičnoj borbi protiv nacionalističke mržnje“.


(zurnal.info)



" />

ASIM MUJKIĆ: Četvrti element

asim mujkić

Biti Others, kao 'drukčiji', znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije

Tragom strasburške presude protiv BiH od 22.12.2009. godine u javnim raspravama provlači se dilema, po mom mišljenju lažna: 'četvrti konstitutivni element – da ili ne?'. Mislim da nam se ona nameće samo zato da bi očuvala monolitnu vladavinu ona prva tri konstitutivna elementa, ili bolje reći, vladavinu njihovih elita koje će na kraju, pritisnute najprije zahtjevima iz Bruxellesa, a potom i predizbornom pragmatikom, već naći nekako jedno mjesto za tog 'ostalog' u nekom od predstavničkih tijela čime će samo povećati beznačajnost društveno-političke uloge 'ostalih' i dodatno zacementirati etnonacionalistički princip političke vlasti.

Ne! Prava dilema glasi ne 'da li četvrti?' već: 'ili Prvi ili Drugi', odnosno ili klasa etnopolitičkih poduzetnika (etnonacionalistički političari, instrumentalizirani kler, podobni intelektualci, biznismeni i s ove i s one strane klimavih zakona) ili klasa obespravljenih, depriviranih – bez obzira na etnički, kulturni ili rodni predznak. Dakle 'Others' (što je ionako izvorno ime za tu kategoriju na jedino važećem engleskom tekstu našeg ustava) shvaćati ili kao 'ostali' ili pak kao 'drugi', 'različiti' – oba su legitimni prijevodi. Bit ću skloniji 'Others' tumačiti na drugi način jer bih mogao promijeniti pristup ovom problemu. Dakle, ishodišno pitanje glasi: na šta mislimo kad kažemo Others u BiH?

Mogu se prepoznati, u načelu, tri moguće interpretacije 'Others' ili 'Ostalih' u BiH:

  1. Ponajprije zahvaljujući dominirajućem etničkom obrascu, termin Others referira na etničke manjine: Rome, Jevreje, Ukrajince, Čehe i druge koji žive u BiH (ukupno 17 etničkih manjina). Ovo je uže, etničko ili partikularističko shvaćanje Ostalih koje je konzistentno s etničkom numeracijom konstitutivnih elemenata u Ustavu, no kao takvo ne može predstavljati neku koherentnu skupinu obuhvaćenu zajedničkim imeniteljem Ostalih jer ne postoji dovoljno ubjedljiv element općenitosti unutar kojega bi etničke partikularnosti mogle predstavljati funkcionalan, smisleni dio neke cjeline. Poput etnički konstituiranih 'konstitutivnih naroda' etnički Drugi predstavljaju 'cjeline za sebe'. Ustavne reforme koje bi bile rukovođene etničkim principom ništa ne bi riješile ako bi dodijelile neko predstavničko mjesto Jevreju ili Romu, jer bi se postavilo opravdano pitanje a šta je s Česima, Kinezima, Crnogorcima, itd? Ili, moglo bi se s pravom upitati da li bilo koja osoba može predstavljati partikularne etničke interese 17 etničkih manjina?

  2. Šire tumačenje Ostalih moglo bi se nazvati kulturnim shvaćanjem, pa bi ono pored etničkih manjina, u skladu sa savremenim teorijama multikulturalizma, moglo da bude prošireno i na takozvane 'kulturne manjine' te u sebe uključiti ljude koji se smatraju Bosancima, odnosno Hercegovcima, 'mješoviti brakovi', Queer, ekološke inicijative i, uopće svaka druga supkulturna populacija koja ima neku posebnu strukturu međusobnog priznanja i prepoznavanja koja prevazilazi onu etničko-tradicijsko-(ponekad) konfesionalnu kao u prvom slučaju. Ovo shvaćanje istina načinje etnopolitički princip društvene organizacije jer nas iz sfere neposredovane datosti u kojoj čin rođenja predeterminira društvenu poziciju građanina uvodi u sferu društvenih interakcija i posredovanja, interesnog grupiranja, drugim riječima, uvodi nas u sferu individualnog slobodnog izbora jednog ili više kolektivnih identiteta. Međutim, široki diverzitet kulturno utemeljenih društvenih grupa ne dopušta njihovu međugrupnu koherenciju, njihova interna dinamika vodi ili ka disperziji i fragmentaciji, ili pak ostaje, što joj je u biti i svrha, temeljno određena nekim određenim partikularnim interesom zbog kojega se i oformila (npr. donošenje nekog povoljnog zakona ili ukidanje nekog nepravednog ili nepovoljnog zakona, te briga oko njegove implementacije itd.).

  3. Najšire tumačenje Ostalih može se nazvati političkim shvaćanjem ove društvene grupe. Naime, određeni tip jedinstva među tim ljudima, odnosno objašnjenje kako je moguće međusobno povezivanje tih ljudi unatoč identitetskoj divergenciji oni mogu naći, kao prvo, u kontekstu univerzalnih ljudskih prava i sloboda, političkog egalitarizma, odnosno u jednom liberalno-demokratskom sistemu vrijednosti u opreci prema dominantno etnopolitičkom. Utemeljena u takvim vrijednostima, ova grupacija, za razliku od prethodna dva slučaja, nužno je inkluzivna i otvorenog kraja. Kao drugo, za moju argumentaciju važnije, jedinstvo i međusobno priznanje ovih ljudi divergentnih interesa nalazi se u samom poretku političke moći: svi oni ubrajaju se u skupinu 'politički irelevantnih', odnosno u skupinu onih koji ne mogu uticati ili to mogu vrlo ograničeno na procese političkog odlučivanja. Kada iz ove perspektive pogledamo društvenu sliku BiH, rezultati su iznenađujući: Ostalima se, pred pobrojanih grupa pod a) i b) mogu smatrati i pripadnici svih pobrojanih etnički konstitutivnih grupa, ogromna većina građanstva ove zemlje koja ne učestvuje u procesima političkog artikuliranja i odlučivanja, odnosno svi oni koji na direktan ili indirektan način nisu povezani sa etnopolitičkim elitama ove zemlje, na kraju, svi oni koji su upravo zahvaljujući etnopolitičkoj vladavini isključeni iz sfere politike. U političkom smislu, onda, Ostali ne predstavljaju nikakav četvrti element, već Drugi društveni konstituens suprostavljen onom Prvom, 'akviziterskom', elitnom sloju koji u svojim rukama drži sve poluge političkog odlučivanja, ekonomske moći i mrežu institucija putem kojih obezbjeđuje svoju društveno-političku dominaciju. U tom smislu, pitanje Drugih i njihove političke relevancije i unutarnje kohezije, moguće je smisleno interpretirati samo kao klasno pitanje.

Unutar etnopolitičkog obrasca dodavanje četvrtog na postojeća tri elementa, ili potencijalno beskonačno nizanje, ma kako harmonično ono bilo, svih partikularnih perspektiva nikada ne može doseći razinu općenitosti koja legitimira jednu ustavnu demokratiju. Ona može biti samo to što joj ime kaže beskonačnost, i to hegelovski kazano, jedna 'loša beskonačnost'.

Četvrti element

Partikulariziranje 'četvrtog elementa' čak i da se on može artikulirati kao jedinstven element, u tom kontekstu, ma kako se on ne slagao s perspektivama ostalih postaje dio te loše beskonačnosti, jer postaje jedna od niza partikularnih perspektiva unutar dominantnog etnopolitičkog obrasca. Želi li političku relevanciju s obzirom na ono za što se zalaže, četvrti element se mora konstituirati u jasnoj opreci spram etnopolitičkog obrasca.

Biti Others kao 'drukčiji', dakle u kulturalnom smislu, znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u jednom ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije. Opstojnost takvih ljudi uprkos strahu, diskriminaciji i marginalizaciji, potpunoj političkoj nemoći upravo onemogućava stavljanje tačke na partikularno identitetsko zaokruživanje čime se drži otvorenom mogućnost za širenje moralne zajednice, odnosno za stalno širenje kruga ljudi sa kojima ćemo se moći solidarizirati kada kažemo 'mi', što je smisao moralnosti uopće.

To su brojne 'kulturne grupe' koje se ne daju etnicizirati u od istinski etnički drugačijih – već pobrojanih manjina – do 'stvarno drugačijih': npr. homoseksualaca, feminista, anarhista. Međutim, ako govorimo o činu političkog samoodređenja ove, no u principu, bilo koje druge društvene grupe, onda istovremeno govorimo i sljedeće, da nema političkog 'mi' bez političkog 'oni', da nema politički 'drugih' bez onih 'politički prvih'. Karakter međusobnog priznanja 'Ostalih' u njihovom kulturalnom subjektivitetu nedovoljan je politički princip, jer se svojim opće-inkluzivističkim ethosom, kako smo vidjeli, opire partikularizmu, odnosno nužnoj prepoznatljivost političke platforme. Naime, piše Chantal Mouffe, „politički život tiče se kolektivnog, javnog djelovanja; on za cilj ima stvaranje jednog 'mi' u kontekstu razlika i konflikta. No, da bismo stvorili jedno 'mi' ono se mora razlikovati od 'njih', a to znači uspostavu granice, definiranje 'neprijatelja' ... 'konstitutivne vanjštine'“ (Mouffe, 2005: 69).


Ko su onda 'neprijatelji' Drugih BiH?


Ako je već prije pokazano da konstitucija političkog subjekta Drugih BiH ne smije slijediti etnopolitički obrazac konstituiranja, da ona ima različit princip grupnog solidariziranja kojemu je prepreka sadašnje ustavno-upitno stanje koje omogućava kolonizaciju države od strane povlaštenih društvenih kolektiva (odnosno političkih avangardi konstitutivnih naroda), onda njihovi neprijatelji nipošto nisu konstitutivni narodi BiH – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – s kojima su pobrojani u preambuli Ustava. Onda, u kojoj društvenoj kategoriji, primjereno društveno-političkom konstektu BiH, smijemo konstituirati politički subjektivitet 'Others' i njegovo razgraničenje prema političkom subjektivitetu svojih neprijatelja? Slijed političke logike dovodi nas u, možda neprijatnu blizinu jednog olako odbačenog, ali po mom sudu, u našem slučaju itekako plauzibilnog obrasca političkog diferenciranja koji je u temelju dominantnog obrasca moći u našoj zemlji: klasnog pitanja. 'Ostali' ili preciznije kazano 'Drugi' moraju bi percipirani kao klasa ako želimo stvarne strukturne promjene naše političke zajednice.

Politički neprijatelj Others BiH kao političkog subjekta je klasa etnonacionalističkih poduzetnika, klasa ljudi koja drži i održava etnopolitičku vlast i kao svaka vlastodržačka grupa profitira od egzistencijalnog straha svojih podanika ('ugroženost naroda'), od političke proizvodnje kulturnih i društvenih razlika, na kraju, od mutnih privatizacijskih i općenito novčanih transakcija. U Weberovoj tipologiji klasa ona predstavlja primjer 'svojinske klase' sa sljedećim karakteristikama, prema Weberu:


Primarni značaj izričito privilegovane svojinske klase ogleda se u sledećim činjenicama: (I) njeni pripadnici su u stanju da monopolišu nabavku skupih potrošnih dobara, (II) oni mogu da kontrolišu mogućnosti sprovođenja sistematske politike monopola u prodaji ekonomskih dobara, (III) mogu da monopolišu mogućnosti akumulacije svojine preko neutrošenih viškova, (IV) oni mogu da monopolišu privilegije društveno korisne vrste obrazovanja ukoliko one uključuju izdatke (Weber, 1969: 550).


Ma kakav im etnički predznak bio, klasna svijest etnonacionalističkih poduzetnika se u praksi pokazuje identičnom. Model etnonacionalističkog poduzetništva operira uniformno bez obzira na etničke i političke podjele u svakom kutku naše zemlje. Stoga, u BiH postoje samo dvije, politički relevantne kategorije. Prva je vladajuća klasa etnonacionalističkih poduzetnika: političari, razni profesionalci u medijima, akademskoj zajednici i društveno-političkim institucijama, u sferi privatnog i državnog poduzetništva koji uživaju veliku moć koju prati razvijanje različitih diskurzivnih formacija koje objašnjavaju i legitimiraju specifične pozicije društvenih subjekata. Klasa etnopolitičkih poduzetnika je grupa ljudi čija trenutna volja limitira zakon. Druga je potlačena klasa Others, ili, prema Weberu, klasa 'negativno privilegovanih' – jednostavno svih drugih koji ne pripadaju klasi etnonacionalističkih poduzetnika bili oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, Queer, ateisti i drugi.


Klasni interesi koji su negativno privilegovani u odnosu na svojinu pripadaju tipski jednom od sledećih oblika: (a) oni sami su predmeti posedovanja, tj. on nisu slobodni, (b) oni su 'odbačeni', tj. 'proleteri' u značenju koje je ovaj naziv imao u staro doba, (c) oni su klase dužnika i (d) 'siromašni' (Weber, 1969: 550).


Pripadnici Others nisu slobodni građani i čak su u kontekstu etnopolitičke vladavine ili predmeti posjedovanja kao biomasa svoje etničke elite, to jest 'izborno tijelo' za predstavnike svog naroda, ili su odbačeni jer ne mogu biti posjedovani ili etnički posredovani (npr. niko ne želi svoje etničke homoseksualce ili ateiste), pa su prezreni zbog svog kulturnog identiteta, svjetonazora, privrženosti emancipaciji i egalitarizmu. Općenito su i siromašni i dobrim dijelom kreditni dužnici. Ova klasa, nasuprot onoj vladajućoj, želi vladavinu zakona koja bi potvrdila njihove egalitarističke zahtjeve.


Njihova stvar


Ovako konstituirana opreka između 'nas' i 'njih' nam može poslužiti da damo jasan odgovor na pitanje zašto dejtonska BiH nije republika? Zato što je res-publica javna stvar, nešto što se tiče svih nas. Dejtonska etnonacionalistička država je definitivno 'njihova stvar', stvar 'njihovih' dogovora, razgovora, spletki i sukoba koji se tiču 'nas' samo u vrijeme izbora kada se od nas očekuje da 'njihovo' rukovođenje 'njihovih' stvari koje nam se širenjem krize i straha prikazuju kao nečim 'našim' verificiramo za naredne četiri godine. U tom smislu, kako to jednostavno i vrlo precizno opisuje Slavko Šantić:


Mi smo unikatni primjerak u planetarnom kontekstu ljudskih prava – mi, tj. ogromna većina časnih, nedužnih, osiromašenih, obeskućenih, obezljuđenih ... ukratko – sluđenih, zbunjenih i prevarenih ljudi ove države, mi činimo poniženu i uvrijeđenu većinu, u odnosu na minornu količinu primitivnih političara, previjanih lopova, prevaranata, kriminalaca i tajkuna, nemoralnih tzv. „zaštitnika“ nacionalnih i vjerskih interesa, mizernih, ali ostrašćenih i opasnih nacionalista, rasista i nevješto prikrivenih neofašista. Da, ali ta minorna količina“, tj. stvarna manjina, ima potpunu vlast, ogroman opljačkani novac, posjeduje neograničenu sposobnost proizvodnje i provođenja posvemašnjeg terora i minuciozno razrađenu strategiju i taktiku obezvrjeđivanja svih ljudskih, moralnih i etičkih vrijednosti ina kojima počiva život svakog zdravog društva. Trude se svim silama da u svijesti normalnog čovjeka unište svaku iluziju o ljudskim pravima i slobodama (Šantić, 2010: 30).


Međutim, potrebno je upitati se da li bi za ovu vrstu grupnosti građana mogla postojati neka vrsta empirijske potvrde, postoji li empirijski utvrdljiva neka društvena tenzija između ovako shvaćenih društvenih grupacija na koju bi se moglo računati u eventualnoj konstrukciji političkog subjekta Others? Tim prije odgovor na ovo pitanje je od izuzetne važnosti budući da dominirajuće interpretacije naše društvene dinamike, kako one domaće tako i one koje dolaze iz vana, a osobito iz neposrednoga susjedstva, već duže vrijeme tendenciozno operiraju samo sa jednim, etničkim tipom društvene grupnosti kao jedinoj 'realnoj' društvenoj grupnosti na koju se poziva kao na 'krunski' dokaz milenijske duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva na temelju kojega tek treba domišljati odgovarajući politički aranžman za jednu složenu političku zajednicu kakva je bosanskohercegovačka.

U nedavno objavljenom UNDP Izvještaju o humanom razvoju za BiH 2009 pod naslovom „Veze među nama / Društveni kapital u Bosni i Hercegovini“ kao jedan od posebno značajnih nalaza navodi se sljedeće:


Slično tome, tabela 3.8 pokazuje da su napetosti između bogatih i siromašnih (88% ispitanika registrira tenzije) i između rukovodstva i radnika (86%) čak i veće od napetosti koje ispitanici uočavaju između različitih etničkih grupa (79%). Drugim riječima, BiH ne možemo opisati kao društvo u kojemu postoje samo glavne linije razdvajanja među različitim nacijama i etničkim grupama, posebice, među tri konstitutivna naroda. Druge značajne linije razdvajanja u društvu postoje između bogatih i siromašnih te među rukovodstva i radnika. Ovaj se pak nalaz poklapa sa našim ranijim nalazima o slabim integrirajućim društvenim vezama, čak i unutar etničkih skupina. (...) ovi se obrasci protežu na cijelu zemlju i primjenjivi su jednako na stanovnike RS kao i na one iz FBiH. Jednako se, manje-više, odnose i na Srbe i na Hrvate i na Bošnjake, na muškarce i žene, na mlade i stare. Ovi su problemi zajednički za cijelu BiH i nisu ograničeni na određeni poseban segment društva (str. 42).

 

Iz rezultata istraživanja vidljivo je da su barem dvije interpretacije stanja bosanskohercegovačkog društva – ona o etničkoj podjeli i ona o socijalnoj podjeli – podjednako legitimne, odnosno ona etnopolitička, uprkos uvjeravanjima političara, akademika, medijskih uposlenika koji pripadaju akviziterskoj eliti nema nikakav epistemološki prioritet – odnosno nije nikako 'bliža' stvarnosti, ili 'istinitija' – nad ovom drugom, sociopolitičkom. Njezin 'prioritet' počiva na spletu historijskih okolnosti s kraja osamdesetih iniciranih u našem neposrednom susjedstvu, na rezultatima rata, diskriminatornim praksama i procedurama, ili kraće kazano na goloj sili. Njezin prioritet je 'politički' te je kao takav konstrukcija i ima određeni vijek trajanja, odnosno dok ga ne pomete nekakva 'ubjedljivija' konstrukcija. Prvi korak u tom smijeru otpočinje 'naivnim' pitanjem: „A šta ako društvene podjele pogledamo kroz socijalne naočare?“ „Da li bi takva jedna perspektiva bila korisnija za sve građane ove zemlje?“


Blizina socijalizma

Da zaključim, konstrukcija političkog subjekta Others BiH morala bi slijediti ovakav 'klasni' obrazac i izbjeći etnopolitički dominantni obrazac formiranja društveno-političkog grupstva koji bi ovu grupaciju zadržao možda tek u formi četvrtog konstitutivnog elementa ove etnopolitičke konsocijacije. Onda bi pravi cilj političke borbe Ostalih morao biti ne tek iznuđivanje priznanja njihove političke konstitutivnosti, premda može predstavljati početnu fazu borbe, već i rušenje etnopolitičkog klasnog poretka. U tome ne treba da se zanosimo metafizičkim predodžbama o mogućnosti beskonfliktne društveno-političke zajednice. Naprotiv, ono što treba s entuzijazmom prihvatiti je napor zbacivanja jedne hegemonije drugom hegemonijom. Koja bi bila suštinska karakteristika te nove hegemonije, možda hegemonije građanstva? Riječima Chantal Mouffe, to bi bila „konstrukcija jednog zajedničkog političkog identiteta koji bi stvorio uslove za uspostavu nove hegemonije koja se artikulira pomoću novih egalitarnih društvenih odnosa, praksi i institucija“ (Mouffe, 2005: 86). Dakle, riječ je o „političkom projektu čiji je cilj borba protiv svih formi subordinacije koje postoje u brojnim društvenim odnosima“ (Mouffe, 2005: 88).

Pored donekle razumljive metafizičke projekcije o beskonfliktnoj političkoj zajednici koju dugujemo svojoj političkoj nezrelosti, druga prepreka više je psihološke prirode, a tiče se ponovnog dolaska u blizinu pojma socijalizma kroz klasno pitanje pri čemu taj pojam konotira nešto 'prevaziđeno', s prezrenjem odbačeno, anahrono, ukratko 'politički nekorektno' u današnjem neoliberalnom svijetu.

Da li nas doista ovako definiran cilj političke borbe shvaćen prvenstveno kao klasno pitanje dovodi opet u blizinu neke vrste socijalizma? Chantal Mouffe iskreno zaključuje da je „socijalizam nužna komponenta jednog projekta radikalne i pluralne demokratije“ (Mouffe, 2005: 90). Međutim, red je upitati se, nema li socijalizam svoje legitimno mjesto u djelatno-povijesnoj naraciji identiteta ove zemlje. Naravno, upitnost o socijalizmu je u ovom slučaju samo nepotrebno skretanje s puta. Pravo pitanje nije 'socijalizam ili kapitalizam' već koji tip solidarnosti može ponuditi neku vrstu socijalnog lijepka nove bosanskohercegovačke političke zajednice?

Neka nam u traganju za novim formama društvene solidarnosti bude na umu stav Rastka Močnika koji kaže: „Solidarnost danas se ne osnažuje mistikom nacionalnog pomirenja, već u prozaičnoj borbi protiv nacionalističke mržnje“.


(zurnal.info)



Biti Others, kao 'drukčiji', znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije