Emir Suljagić: SAMOUK (odlomak iz romana)

emir suljagić

U Stambolu, na Bosforu

A u svome bijelom dvoru,

Zaplakala Šećer-Đula,

Osman-paše vjerna ljuba:

Moj Osmane, gdje si bio,

Gdje si vojsku izgubio?

U Bugarskoj, kraj Sofije,

Gdje se ljuta bitka bije.

Oko Plevna, Rusa mnogo,

Tu sam Đulo iznemog'o.

Što mi care vojske dade,

Sve mi Đulo za din pade.

Dušman me je zarobio,

Život mi je poklonio.

Đulo mlada, preudaj se,

Svom Osmanu ne nadaj se!1


I


Zovem se Muhamed. Ime sam dobio po Božjem poslaniku i po svom pradjedu, koji je od tifusa umro u zbjegu 1942. godine i pokopan u neobilježeni grob negdje u blizini Bijeljine. Djed mi je pričao kako je zima te godine bila strašna, kako je kao nikad prije ili poslije u njegovom sjećanju te godine zaledila i Drina. Njemačke trupe stacionirane u Zvorniku – kod kojih su izbjeglice iz susjednih mjesta u istočnoj Bosni potražile zaštitu pred napadima četnika2 – dinamitom su razbijale led i tako se snabdjevale vodom. Kratko nakon što su izbjegli, pradjed, inače umirovljeni vojnik Njegovog kraljevskog i carskog Veličanstva Franje Josipa, razbolio se i polako, pred očima familije, uvenuo.

Ispričat ću kako je izgledao moj posljednji susret s ocem, Sulejmanom, koji je dobio ime po jednom drugom Božijem poslaniku. I hoću da ispričam – ne samo zato što vjerujem da sam naslijedio očev dar pripovjedanja, ah kako je taj lijepo umio pripovjedati!, ne zato što je naš posljednji susret bio jedinstven po nečemu, ne zato što smo jedan drugom rekli riječi koje će neko drugi pamtiti zbog njihove mudrosti ili značaja – zato što je to samo jedan od – pretpostavljam – stotina hiljada takvih susreta očeva i sinova u tim godinama i što smo jedan drugom kazali ono što bi svaki otac kazao svakom sinu, ne znajući, ali se plašeći, da bi to mogao biti njihov posljednji susret. Ustvari, nas dvojica se nikad nismo oprostili: jedanput sam ga pratio u borbu iz koje se vratio, drugi put sam kroz prozor gledao kako odlazi da se ne vrati. Spadam u brojne sinove kojima su očevi u naslijeđe ostavili samo preranu i nasilnu smrt; zato ova priča nije samo moja. Nije moja i zato što nije važno – kao što je jednom rekao Elie Wiesel, čovjek mnogo pametniji i važniji od mene – kada čovjek postane siroče, u sedmoj, sedamnaestoj ili sedamdesetoj godini; to je žig koji je uvijek očigledan, teret koji je uvijek pretežak.

Moj otac me nije razočarao. Štaviše, u trenutku kada je odlučio da svjestan rizika ode u manje ili više sigurnu smrt, ostao je dosljedan sebi, dosljedan onome čemu me učio od rođenja. Ponekad bih volio da je bio manje skrupulozan, jer vremena su bila takva. Ali, moj stari umro je pošteno, onako kako je i živio, i pored toga što ne shvatam, izmiče mi naime, njegovo razumjevanje poštenja: da goloruk stane pred do zuba naoružane i obučene profesionalne vojnike. Majka je tog jutra otišla do općine i strpljivo stajala u redu, čekajući na dvije deke iz humanitarne pomoći, koje su nam pripadale. Na sebi je imala očev svjetloplavi sako, jedino što je ponio od kuće. Čekala je u redu sa drugim ženama i muškarcima i svi su znali, jer je tog jutra u grad već stigao glas o njegovoj smrti. Ali, niko joj nije rekao.

Vijest je sa fronta udaljenog dvadesetak kilometara u Srebrenicu donio moj amidža Mehmed, koji je tu noć otišao u smjenu, sa još nekoliko drugih muškaraca iz komšiluka, ali je stigao tačno na vrijeme za očevu sahranu. Poginuo je na Brdu, starom dijelu sela, tamo gdje su izgrađene prve kuće, prije nego što se plodna dolina oko rijeke učinila dovoljno sigurnom i privlačnom za naseljavanje. Poginuo je tamo gdje je rođen i odrastao, a na brzinu je pokopan ispod divlje jabuke u dvorištu naše stare kuće, u blizini rijeke duž koje se pružala linija fronta. Amdiža je otvorio vrata i bez snage da uđe u sobu, započeo rečenicu: „Sulejman...“, slomio se i zaplakao, i dalje stojeći u okviru vrata.

Mrzim smrt. Plašim je se tačnije. Plašim se tog trenutka o kojem nemam jasnu predodžbu, strah me neopozivosti i nepovratnosti fizičkog nestanka, samoće i usamljenosti koja mora da čeka na drugoj strani. Nedavno sam prvi put shvatio i zašto. Naime, tek jako kasno poslije rata mi je prvi put palo na pamet da zapravo nemam nijednu fotografiju od prije. I da budem pošten, to mi nije bio nikakav problem; nisam ni želio nikakve dokaze da je prije nulte, 1992. godine, postojalo išta, da budem podsjećan na strašni poraz kojem sam bio jedini svjedok. I tek sam zahvaljujući spletu okolnosti koji se ovdje niti može niti treba rasvjetljavati dobio dvije fotografije, obje iz osnovne škole, jedna iz trećeg, druga iz četvrtog ili petog razloga, nisam više siguran.

Na te dvije fotografije smo ukupno šestorica nas: Rijad (živi negdje u Beču, nismo se sreli, ali fotografije su zapravo njegove), Hasib (živi u Sarajevu, radi u nekoj medicinskoj ustanovi, ne znam tačno šta), Hasan (ne znam ništa o njemu), Zlatan (sin Miše i Zumre, poginuo u četnicima) i Mijat (ako me pamćenje ne vara, posljednji put sam ga vidio u Bratuncu kako, gol do pojasa, stoji na kapiji svoje kuće i pljuje na autobuse preživjelih koji su se vraćali na obilježavanje neke godišnjice Srebrenice) i ja.

Kada sam vidio te fotografije, prvi put u životu sam se zapravo suočio sa vlastitom smrtnošću, shvatio da ću – umrijeti. Malo me stid da to priznam, ali sam se uspaničio, ukočio, falilo mi je zraka i danima nisam uspijevao misliti na bilo šta drugo; kroz glavu mi je prolazilo samo jedno, jedino pitanje: kako izgleda prva noć u grobu, kako li strašna mora biti ta usamljenost?

Nije mi smetalo ni to što ništa više na toj fotografiji nije živo: ni zemlja u kojoj smo se slikali, ni naša prijateljstva, čak ni neki od nas – iako djeca na slici nisu ničim zaslužila to što im se dogodilo – i sve sam vrijeme pokušavao odgonetnuti zašto me tako strašno strah od smrti. Moj odnos prema smrti temelji se na tome da je svaka smrt u mom životu – od zemlje u kojoj sam se rodio, preko prijateljstava, do smrti dragih ljudi – nije bila proces, logičan, miran i previdiv kraj brojnih godina, nego događaj, bez izuzetka nasilan, brutalan i neočekivan.

Plašim se, dakle, smrti i godinama sam – sve dok nisam pronašao njegove kosti – imao sliku svog oca kako leži, potpuno sam, kilometrima oko njega nigdje nikoga, u tom plitkom, na brzinu iskopanom grobu. Ponekad sam ga zamišljao kako sam luta tuda i iznova posjećuje mjesta svog djetinjstva, ali iz nekog razloga mogao sam ga zamisliti samo u onoj odjeći u kojoj sam ga posljednji put vidio. Godinama kasnije nisam ga mogao u sjećanje prizvati drugačije; nisam s njim mogao prizvati mir, njegovu neforsiranu eleganciju, koja nikako nije išla uz mjesto i vrijeme u kojem živio; njegovo bonvivanstvo, koje me nerviralo sve dok nisam shvatio da je moj otac nesretan čovjek.

Neke davne, predratne zime, vraćao sam se iz škole pješice, i tek što sam htio skrenuti sa glavne ceste na odvojak put koji vodio do kuće, iza mojih leđa pojavio se autobus i stao. Iz autobusa je, teturajući se, izašao otac. Klatio se na nogama i bio iskreno sretan kada me u mraku – to je moja majka nazivala vakasus doba, ono vrijeme kada dan još nije žavršio, a noć se nije spustila – prepoznao. Doslovno je pao po meni i stotinjak i nešto metara do kuće morao sam ga nositi. Bio je gojazan, a ja sam tada bio mršavo, štrkljasto i nejako dijete, ali mi nije na pamet palo da ga pustim. Donio sam ga do kuće i on je kao da se odvaljuje od mene sjeo na hladan beton ulaznog stubišta. Kada je ušao u kuću, uslijedio je uobičajeni ritual, koji je započinjao sa neselektivnim posezanjem u novčanik i dijeljenjem novca, a završavao tako što bi majka pored kauča na koji bi se strovalio samo ostavila plastični lavor i napuštala sobu.

Htio je studirati i tek što se bio upisao na fakultet, djed mu je poslao poruku da se vrati na selo. Novaca nije bilo, a otac svakako nije imao dovoljno uvjerljive ocjene u srednjoj školi. Birajući između troje djece, djed je odlučio da on kao stariji sin ostane kod kuće, a njegov mlađi brat će kao bolji đak, otići u Tuzlu i završiti fakultet. Otac se vratio i na njihov nagovor oženio ženu koja će poslije postati moja majka i s njom nastavio živjeti u relativno nesretnom braku. Brzo je dobio posao u obližnjem rudniku, ali naprosto nije bio skrojen za to.

Moj stari i ja imali smo mnogo više zajedničkog nego što je on ikada mogao naslutiti. Jedina je razlika između nas dvojice to što je njegovu sudbinu za njega odredio neko drugi; moja je mene izabrala. Prije nego nastavim, moram još nešto objasniti. Ne znam odakle mi potreba da pišem o svom ocu, ali ne radim to pisanja radi, nego iz unutarnje potrebe da preispitam svoj odnos prema njemu, dovršim ono što je nasilno prekinuto, zatvorim knjigu u kojoj su do sada ispisane samo dvije riječi, njegovo ime i prezime. Poći ću od jedne crno-bijele fotografije. Fotografije, uokvirene u veliki ram sa desetak drugih fotografija, na zidu u kući mog djeda po majci. Na slici smo otac, majka i ja. Moj otac neprepoznatljivo mršav, majka pretpostavljam zbunjena, i jedno i drugo neoprostivo mladi...


1 „Pjesma Zaplakala Šećer Đula, koja je posebno omiljena bila u Sarajevu, odnosi se na zbivanja u rusko-turskom ratu iz godine 1877. ili, još bliže, na borbe oko Plevne u Bugarskoj, tj. opsadu i herojsku odbranu ovog grada, u kojoj se posebno istakao opjevani Osman-paša, koji je sa svojim jedinicama punih pet mjeseci odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju. Kada su Rusi uz pomoć Rumuna uspjeli presjeći sve prilaze gradu, Plevna je konačno pala, a ruski knez Nikola, u znak priznanja, viteški je ostavio Osman-paši – kasnije prozvanom “Lav od Plevne” – sablju da je paše i kod izlaska iz opsjednutog grada. Osman-paša, inače rodom iz grada Tokata u Maloj Aziji, služio je prije rusko-turskog rata u Bosni, u Sarajevu (1868) kao bimbaša (čin u ravni majora), a kasnije kao paša i vojni zapovjednik u Trebinju. U boju sa Crnogorcima u Vučjem Dolu (1876) bio je zarobljen, ali ga je crnogorski knjaz Nikola oslobodio na svoj imendan, koncem te godine. Zanimljivo je da ga je knjaz Nikola puštao “na vjeru” iz sužanjstva, pa se paša sastajao u Dubrovniku sa svojom ženom i djecom, koji su u to vrijeme živjeli u Bosni. U rusko-turskom ratu i odbrani Plevne učestvovali su i brojni Bošnjaci, koje je tamo odveo – odmah po ruskoj objavi rata Turskoj – zapovjednik rumelijske vojske Sulejman-paša. Orijentalist i folklorist Alija Bejtić pretpostavlja da su ti vojnici iz Bosne spjevali ovu sevdalinku svome junačnom zapovjedniku. Bejtić drži da se ova sevdalinka mogla početi pjevati u Bosni najranije krajem 1878. ili početkom slijedeće godine, ‚kad su se počeli vraćati kući prvi zarobljenici i borci s Plevne‘“.“Pjevač i pripovjedač Hamdija Šahinpašić“, Znakovi vremena, No. 15. 10. novembar 2006, str. 16

2 Trupe odane monarhističkom režimu Kraljevine Jugoslavije, koje se su u toku Drugog svjetskog rata borile na strani Sila osovine. Pod formalnim imenom Vojska u otadžbini i pod zapovjedništvom pukovnika, a potom generala Dragoljuba Draže Mihajlovića, četničke jedinice su se borile za jedinstvenu srpsku državu koja bi uključivala sve južnoslavenske teritorije. U tom pokušaju počinile su genocid nad muslimanima Bosne i Hercegovine. Jugoslavenski historičar Vladimir Dedijer u djelu „Genocid nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu“ navodi da su bosanski muslimani, poslije Židova, pretprjeli najveće gubitke: sedam posto stanovništva ubijeno je, u najvećem broju slučajeva, u četničkim napadima.

(zurnal.info)