Tatjana Bijelić: VEČERI POEZIJE

tatjana bijelić

na kojima pjesnici tumače svoje pjesme ili naširoko pričaju o njihovom nastanku prije nego što ih pročitaju


Bendžamin (38), ekolog

Pozdravljam prisutne, ukoliko me vide

u donjem lijevom uglu službenog ekrana

- tamni čovječuljak, barbun batoglavac,

sa razvezanom mašnom čovječje ribice i četiri brka

koja me odaju kao amebu punu života

kroz nagon za diobom, za samopreporađanjem –

nećemo se rukovati, razmijeniti adrese

jer čuvam svoje ljuske ko vječitu trudnoću

u stokvadratnoj sobi sa virtuelnim mrežama

i mjehurima kisika koji me ljuljuškaju

u punoj izolaciji vibro-celofana...

Sad kad sam zaštićen mogu da dišem

kroz stvarnost i mitove sto ekstremiteta,

i human i animalan i multipolaran

ležim na everestu zatvorenog staništa,

a vi me gledate jer ste gladni

glagoljivosti, golicanja, slobodarenja

i svih nepredvidivosti koje me hrane

iz botaničkog vrta čistih belevalija

i opijumskih staza nikotine silvestris.

Ovo pored mene, prema središtu ekrana,

u centru bistre kocke, akvarija-herbarija,

izdvaja se tijelo u polumirovanju,

metalno naručje Skota Robota,

koji ravne duše switch-naredbe

izvršava bez pogovora, bez iote bola,

emotivnog, duhovnog ili patriotskog,

i kao takav predstavlja doživotno

prisustvo, prokletstvo i ispunjenje želja

kojih je sve manje po bježanju od prirode,

po kidanju od stabala koja su me voljela

svojim kržljavim udovima i manjkom ploda,

pa je moja misija već bila zapečaćena

prije nego što sam proučio debla,

zapamtio njihova narodna imena

i visine do kojih rastu, netesterisana.

Odbacio sam šume i bacio Skota

u žižu manuelnih preokupacija,

a one se svode na prenos papira

od radnog stola do izlaznih vrata

i odlaganje istog daleko iza brave

do sljedeće velike reciklaže pjesama.


Dženet (44), voditeljka kursa kreativnog pisanja

Zbog tričarija iz ove torbe

niko ne propušta časove poezije,

u nekoj od svojih osama

mnogi koji žele da postanu pjesnici

čitaju loše romane, sline nad tračerskim tekstom,

a onda se pojave s praznim papirom,

uredno svake sedmice, sjedaju

na stara mjesta, iščekuju

magične trikove i sporedne aktivnosti,

možda im se otvore kanali i čakre

možda napišu nekoliko rima,

plaćaju me pa sam odgovorna

za serioznost početnih rituala

za dubinu disanja i hodanje uokrug,

za rastezanje udova, opštu relaksaciju,

prvih pet minuta mislimo na tijelo,

a onda se umara um.

Poticaje vadim iz osam džepića,

prelazne objekte i leteće figure,

rječnik sinonima i igle za bockanje mašte,

patentirali su poetry kit,

igru za šivanje fraza

nedostaju samo ritmovi u glavi,

mir, zvuk, asocijacije

šarenila iz torbe ne nude

vibracije, a toliko se vole

nasmijati, upasiviti

znam kad je dosta, neko započinje

vic, tišina! Urlam uz Bitlse u pozadini,

toliko sam skupljala vaša čula u snop,

ovo je naše deveto viđenje,

čas strogih formi, napišite

svoj prvi sonet bez razgovora,

boje se ćutanja, nijemosti, sebe

prostora bez akcije, spektakla,

znoje se šezdeset minuta i godina

ovo je njihova vizija pakla,

a opet se samovoljno naprežu, žele

da propišu pjesme, oni ili pjesme

da ih oblije zadovoljstvo pisanja

filujem ih ko punjene paprike

i ne znam gdje počinje raskorak

između pjesme i pjesnika,

u nekoliko tananih stihova

stislo se dvanaest soneta,

kažu da im nisam dala dovoljno

muzike, riječi, inspiracije

svi osim jednog nenašminkanog djeteta,

ona je svoj sonet napisala bez muke

i gledala dugo u svoje male ruke

i stariju gospodu, u bezbrojne mrežice

s njihovih papira, svi isto crtaju,

njen papir

ima sva potrebna slova, ima pjesmu

raduje se, pakuje, odlazi

nosi savršen sonet na svjetlo dana,

kad sam je pitala želi li da napiše

još mnogo dobrih pjesama, rekla je – zašto,

tako je sebično raditi nešto

zbog čega bi mi hrčak i mačka

umrli od gladi –



Viljem (66), član žirija na međunarodnom pjesničkom konkursu

Dok je pred laptopom lickala poštanske marke

u potrazi za zrncetom đumbir-eliksira

trgala ih, grebala, razvlačila pincetom

ko dokoni strateg što bdi nad mapom svijeta,

moja žena je sanjarila o nekoj boljoj sobi

sa čijih smo zidova pocijepali adrese

ona i ja, dva tapetara

u pastelnoj fazi kućne ljubavi,

dok je tražila žirafe po inostranim zebrama

i mjerila noseve nepoznatih državnika

moja žena je bila pod hipnozom prostranstva,

a ja sam sasvim ozbiljno

plijevio pazušne jame –

svaka dlaka nova pjesma

pročitana, odbačena.

Slijedio sam sistem eliminacije

po kom se ratosiljavam uvezene robe

iz godine u godinu pristižu hrpe

tananih stihova sa participacijom,

viza izbliza, maestro, cirus, mašta,

odvajamo brojeve od slova

pomoćnik i ja, on kalkuliše i njegov

drski ekran održava me budnim

pred najezdom poezije svalile se brane

otkako pričamo istim jezikom

svi iz trećih svjetova i ja.


Za razliku od mnogih, ponešto pročitam

ako je uredno na ej-for formatu

bez dosadnih napomena kroz crteže s margine

gdje poneki oblačić ispisuje help

i predugu numeru fiksnog telefona

žene, muškarca, koji neprestano nude

bića i tijela u presvrnutim rimama,

a traže vrlo malo – neku toplu riječ

jer misle da je Viljem mama,

ona koja stane da se divi

prvoj kaki i njenim nadgradnjama.


Pjesme stranca su nužno zlo

za sve koji rade sa slovima,

pa dok moja žena razmotava pošiljke,

a pomoćna ruka unovčava čekove,

mene mimo volje omamljuju energije

klime i plemena sa dalekih ostrva,

lulaju me fantazije nejasnih država,

satiru metafore uzaludnih tradicija

jer slušam plač nekog osmog jezika

svezanog u englesku gramatiku.


Zbog međunarodnog, među nama,

ipak su potrebne međe

posebno kod slovnih poruka jer strofe

žele da osvoje i ovo ostrvo

koje kulturno pati još od mog rođenja, i zato se

zalažem za domaća djela i stare pentametre,

za genija nad kojim lebde muze, a on ih bira,

za balade uz koje bih lako spavao

misleći na svoju

jedinu pjesmu

iz djetinjstva.

Eto zašto sam dosad malo pisao –

kad uklonim balast avionske pošte

i usmjerim pogled na domaći izraz,

ne razumijem mnogo.

U moru noviteta bez epiteta

gubim apetit.

U brdu rebusa i anagrama

presušuje moje stvaralačko vrelo.

Od previše žargona, internet fazona

gubim vezu sa mudrim imenjakom.

Vjeran sistemu eliminacije

odbacujem posljednje lokalne pjesme

i smiren prozakom potpisujem izvještaj

da ni ovog puta nema pobjednika.



PREISPISIVANJE

Profesor Old je podijelio Sinove i ljubavnike

na nekoliko svježe isprintanih stranica

crnile se riječi, devedeset godina

čitao je jedno te isto djetinjstvo

iz ovog poglavlja treba da se izbaci

mjesto gdje su stvari krenule naopako,

vjeruje u naše sumnje u moderno

u godini s tri apsolutne nule

moli nas da se ne osipamo,

dobićemo parče prežvakanog Lorensa

iz koga je sinoć cijedio sokove

za našu limunadu.

Nismo žedni, on je u kolicima

dogurao piščevu voštanu figuru

bez glave, muvao se oko table, glava je

odavno bila njegova, na nama je

da uradimo praktičnu dekonstrukciju

ostalih nemuštih dijelova tijela,

kolikim simbolima prijeti smetlište!

kaže da su ovo posljednja humana rukovanja

značenjima, gladna sam i hladno mi je,

stojimo svečano u redu kao u bankama,

kad sam morala da biram parče za sebe

ostala je samo desna stražnja polutka, desna pesnica

od voštane figure do pjesničke sve je sterilno,

Old je pojeo glavu i nije se otrovao,

podijelio je ovo životno otkriće s akademijom,

gleda me strpljivo jer želi da uživam,

nek svako jede svoj komadić na savremen način,

kaže da su sva žvakanja jednako važna, kaže mi

da su svi pokazali svoj modus, pa moram i ja

posljednja u nizu, smiju se siti

svi prije mene, a ja

čula gladne plodne vode u sobi preko puta,

čula sebe iz sebe kako izrastam, cvjetam ulijevo

tamo gdje žene pronalaze neke stare sveske,

dovoljno razloga da skrenem.

(zurnal.info)