Koraljka Kurcenberger: ČUDESNE POSUDE

koraljka kurcenberger

U drugoj se sobi upalilo svjetlo. Obazrivo uđoh da pokupim stvari. Kroz poluzatvorene oči pratio si moju siluetu. Miješala se sa slikom kojom si me sebi predstavljao. Kroz poluotvorenu kapiju tvoje duše, uđoh da pokupim neke stvari. Bilo je tu sujete, tvrdoglavosti, ponosa. Bilo je i staklenih stvari. Posmatrala sam posude u kojima se zrcalila ljubav. Htjele su se puniti i puniti. Čudesne posude. I kao da je, dok sam ih posmatrala, staklo potamnjelo. Poluotvorena kapija počela se zatvarati i ja požurih da izađem. Spavao si. Odsutan tragao za onim ko te posjetio. Ko te pokrao. Bez jedne staklene posude ljubavi, naše ljubavi, jutrom ćeš se popeti u dan.

* * *

Kao da ga se tiče to što prenosi vijest do uha srodnika kojemu je neko umro.

Taj je neko bezličniji, postao im manje sličan, pa ga ni on a ni srodnik ne prepoznaju više tu među njima onoga časa kada ga pozivaju, govore o njemu.

Taj se neko odmetnuo, kao misao preskočena drugom.

Taj ih je neko napustio, kao putnici voz na ciljnoj stanici.

Ovaj se cilj usavršio da bude isti za sve, na manjem ili većem rastojanju od sada.

Sada je nekome čas smrti, a srodnik će potom doznati.

Kao da ga se tiče taj koji prenosi vijest.

Neko njemu blizak je umro.

Doznaje od nekoga sličnoga sebi, povezan u trenutku nevjerice trenutkom sučeljavanja.

Naspram je izvjesno ono što je oprečno shvatanju smrti.

Neko ga živ posmatra i nosi pozadinu prirodnih zbivanja.

On se živim podsjeća.

Neko njemu bezličniji je umro.

Napušta ga kao nemogućnost sjećanja.

Upornost zadržavanja ne djeluje.

Neko se putnicima približio, izgubio u masi.

Sada se više ne vidi.

Kao da ga se tiče to što je postao vijest.

Neko ga je prenio srodniku do uha i bivao je važan jednog čitavog trenutka.

Narednog je utisak poopćen, pardon - izopćen.

* * *

Niko mi nije rekao da odlaziš. Niti da ćeš ponovo doći. Nisam primijetila kada si otišao. Bila je zavjesa na prozoru. Bio je dan. Do sljedeće noći mora da si došao. Nisam te vidjela. Bila je noć. A svjetlo nije paljeno. No, mora da si prespavao. I ujutro opet otišao. Mora da si. Zavjesa se nije pomicala. Do uvečer. Nečija ruka je provirila. Tvoja, je li? Razmaknuo zavjesu. Jesi li? Čula se škripa otvaranja prozora. Zid me sa vanjske strane prodrmao. Jesi li to bio ti? Ne znam. Niko mi nije rekao da ćeš doći. A čekala jesam. Dan, dva..., onda je umor pomaknuo tijelo. I ono je leglo u topli ljetni zrak.

* * *

Dolazili su ulicama. Iz ove bočne, pravo, iz ove iza. Sa svih strana prilazili.

Kiša je nedavno padala. Gazili su mokrim asfaltom. Žurili.

Prozori zatvoreni u ulicama. Tiha panika u otvorima. Noć je.

Svjetlo lampe pada na nečije lice. Uplašeno. Stoji osvrćući se. Čeka.

Približavanje obavljeno. Dolazak. Mnogi su se glasno začudili jer nisu pogodili. Čovjek pod lampom nije otišao. Stajao je. I oponašao gomilu koja se primiče mokrim noćnim ulicama. I stiže. A još uvijek sam je.

* * *

Ne brini, neću te odati. Odao me.

Uhvatili su me nespremnu. Pidžama me potkazala.

Probuđenu, odvukli su me iz sobe. Razbuđenu, počeli su pitati.

Nisam znala odgovore na većinu pitanja. Mislili su da varam.

Dražili me obećanjima, njima, ima.

A onda su doveli tebe.

Ne brini, neće te povrijediti.

Na pidžami naslikan sat otkucava upravo ovo vrijeme.

Bum

(zurnal.info)