Kebini zapisi

Ništa novo: Tenkovi, generali & suze

ozren kebo

NA BLISKOM ISTOKU NIŠTA NOVO: Historiju pišu pobjednici, a kreiraju zločinci. Ima više primjera za ovaj prigodni dodatak poznatoj, olinjaloj uzrečici, a najsvježiji nam dolazi iz pojasa Gaze: Dok Izrael tenkovskim granatama neselektivno šara po palestinskim naseljima, masakrirajući civile, među kojima je mnogo djece, njegovi spin stručnjaci istovremeno u svijet šalju bijesna saopćenja o suzbijanju terorizma i odbrani sopstvenih teritorija. Bjesnilo kao politički metod nije nepoznato u povijesti ratovanja. Mnogi od stanovnika Bosne i Hercegovine osjetili su ga na sopstvenoj koži: što su granatiranja i snajperiranja bila žešća, to ih je ljući ton argumentirao u popratnim saopćenjima. Što si više ljudi pobio, to ti treba zajebanija faca, da ovjeri tvoj pravednički bijes i odbrambeni karakter ispaljenih granata.

Kad vrhovni prostak Republike Srpske pošalje saopćenje u kojem nadahnuto esejizira o teroristima i državnom integritetu kojeg brane izraelski tenkovi, to nikog ne čudi. Ne čudi, ali razočarava saopćenje jednog drugog predsjednika, neuporedivo ozbiljnijeg i moćnijeg od šatorskog pjevača iz sjeverne Bosne. Barack Obama oglasio se možda najsramnijom izjavom u sopstvenoj političkoj karijeri, ponavljajući stereotipnu mantru o pravu na odbranu i nužnom okončanju sukoba. Zaboravio je sva ona obećanja o pravdi kojima se rasipao tokom predizborne kampanje, zaboravio je zajedničke snove o boljem svijetu i miru za sve. Da je tako nešto izjavio Mitt Romney, ni po jada, bila bi to očekivana, prirodna i logična provaljotina, ali od dobitnika Nobelove nagrade za mir ipak se očekuje malo više odgovornosti.

Kad ginu trogodišnjaci, tad nema teoretiziranja, relativiziranja, apeliranja, okolišanja, muljanja… Noam Čomski boravio je u Gazi od 25. do 30. oktobra i objavio potresno svjedočenje o položaju Palestinaca. On njihovu domovinu, to stiješnjeno i tjeskobno crijevo koje je iz godinu u godinu i iz krize u krizu sve tjesnije i tjeskobnije, naziva pravim imenom. Kaže da to nije ni država ni teritorija, ni prostor za život, nego politički i egzistencijalni zatvor, civilizacijska sramota: “Čak i jedna jedina noć u zatvoru dovoljna je da naslutite šta znači biti pod potpunom kontrolom neke spoljne sile. I jedva da je potrebno više od jednog dana u Gazi da shvatite kakav je osjećaj kad pokušavaš da preživiš u najvećem otvorenom zatvoru na svijetu, gdje je oko milion i po ljudi na 360 kvadratnih kilometara izloženo nasumičnom teroru i arbitrarnom kažnjavanju koje nema nikakvu drugu svrhu osim ponižavanja i degradiranja. Jedini cilj takve okrutnosti je rušenje svake nade Palestinaca u pristojnu budućnost, i gušenje većinske globalne podrške diplomatskom rješenju koje garantuje osnovna ljudska prava.”

Ponekad se čini da je savremeni svijet zapravo mehanički zbir ekstremnih plemena, sačinjenih od ekstremnih pojedinaca koji kao jedini odgovor na progon i patnju jednih vide – progon i patnju drugih. Uporedo s provalom izraelskog nasilja razvija se i trend internetskog antisemitizma. Facebook, vjerovatno najglasnije i najvjerodostojnije glasilo savremenog svijeta, preplavljen je statusima u kojima se prizivaju Hitler i njegovo konačno rješenje. Zadržimo se samo na sarajevskim izljevima tog antisemitizma. Ako je to danas jedino što imamo reći povodom palestinske tragedije, onda su sve one godine opsade bile zalud, jer osim što smo patili, ništa nismo naučili. Kao što, evidentno, ni Izrael ništa nije naučio iz strašne jevrejske tragedije.

GotovinaMarkac2_Index_625HRVATSKA U TRANSU, SRBIJA U ŠOKU: Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su slobodni. U prvim satima nakon iznenađujuće presude, na portalu Slobodne Bosne neko je tu informaciju spakovao ispod znakovitog naslova: Hrvati u transu, Srbi u šoku. I tačno je tako bilo. Na obje strane frcale su suze, u Hrvatskoj radosnice, u Srbiji one druge.

Šta da ove dvije države i ova dva naroda danas urade sa svojim ekstremnim stanjima? Pošto se ovdje sve dijeli na vaše i naše, na naše i njihove, onda nije ni čudo što radost jednih po tom stečenom plemenskom automatizmu istovremeno znači i tugu drugih. I što je veselje prvih euforičnije, to su depresija i bol drugih mračniji i dublji. Zajedničke istine, naravno, nikada neće biti, naivan je ko zamišlja takve ishode, a refleksije te podijeljenosti još pogubnije pogađaju Bosnu i Hercegovinu i njene narode. Taj je mračni polaritet nepodnošljiv i kad se odvija u udaljenim centrima, kakvi su silom geografskih prilika Zagreb i Beograd, a pravi politički, kulturološki i etnoreligijski belaj nastaje kada ga se locira, recimo, u Mostar. U razvaljenom i nikada oporavljenom hercegovačkom gradu antagonizme produbljuju i benigni fudbalski dvoboji Hrvatske i Brazila, a kamoli neće jedan tako višeznačan, osjetljiv, oprečnim uspomenama i emocijama bremenit događaj kakav je oslobađanje hrvatskih generala. Tu se vidi koliko je dubok dvodecenijski jaz između hercegovačkih Hrvata i Bošnjaka, ali se ispod interesne površine naslućuje i koliko je zapravo krhko savezništvo između Banje Luke i hrvatske komponente Mostara. Ono što je za Dodika sumrak međunarodnog pravosuđa, za njegove hrvatske saveznike trijumf je prava i pravedne borbe za slobodu. U najnezgodnijem položaju bio je lider hercegovačkih Hrvata Dragan Čović. On je sopstveni komentar presude tako komponirao, intonirao i dozirao da je s Huma bilo vidljivo: više je vodio računa o Miloradovom, nego o ukupnom hercegovačkom mišljenju.

Kako dalje? Presuda će uskoro pasti u zaborav, njen uznemirujući potencijal već će se nekako stišati, odnosi će se vratiti u kakvu takvu normalu (“Dobro je da ne puca”), ali bosanskohercegovački, hrvatski i srbijanski građani u svijetlu budućnost kroče s još jednim ožiljkom na srcu. Ožiljak po ožiljak – dugoročno nestabilna regija.

(zurnal.info)