Kebini zapisi

Šta stara godina ostavlja u amanet novoj

Piše: Ozren Kebo

Ima li onda igdje ikakvog mjesta za optimizam? Nema, jer ga društveni okvir ne dozvoljava

Iz krugova bliskih SDA pokrenuta je nova politička ofanziva, čiji se smisao može sažeti u očekivani slogan: 2013. godina bit će najgora od Dejtona do danas. Simpatična i vjerovatno tačna prognoza u ovom slučaju temelji se na činjenici da Stranka demokratske akcije vjerovatno neće biti na vlasti ni na federalnom ni na državnom nivou. Pa, ko biva, pošto nas nema, čeka vas najgora od svih najgorih godina.

SVE JE STALO

S tim u vezi, imamo samo jedan prigovor: nama je svaka godina poslije rata do danas bila najgora. A većinu njih SDA je provela kao vladajuća, odnosno jedna od vladajućih partija. S postdejtonskim godinama u Bosni i Heregovini postoji čudan fenomen, često je u upotrebi, vjerovatno zato je što je tačan: izuzimajući onaj kratki entuzijastički period neposredno nakon rata, kad je prelazak iz pucanja u nepucanje za veći dio populacije bio evidentan i ničim osporiv napredak, velika većina ostalih godina bila je gora od prethodne i bolja od naredne.

Krajnji rezultat tog poraznog silaznog trenda je bijedna, jadna, pesimistična, razvaljujuća, u svakom pogledu obeshrabrujuća 2012., godina u kojoj je – kad govorimo o politici – konačno i definitivno sve stalo. Vlasti na državnom nivou nema, postoji nekakvo Vijeće ministara čiji predsjedavajući više priča o svojoj punici nego o budžetu, vizijama i razvojnim planovima, Na federalnoj razini navodno postoji vlada koja je, isto kao i državna, paralizirana, onemogućena da radi. Slabi su izgledi da se išta bitno riješi i bilo kakav relevantan proces pokrene prije novih izbora, koji nas očekuju tek u jesen 2014. godine. Ogromna energija ulaže se u uspostavljanje vlasti koja nikako da se uspostavi. Rat saopćenja između SDP-a i SDA polako jenjava, jer su nakon brutalne razmjene vatre ispucali sve uvrede, sva šukanja i spuštanja, među kojima se pođekad i pođegdje znao provući i kakav ozbiljan argument. Besmisleniji i uzaludniji sukob na ovim političkim prostorima odavno nije vođen, ali to što posljednjih sedmica gubi na snazi novi je alarm, novi povod za uznemirenost, jer kanda su izgubili onaj prvobitni svađalački potencijal. A ako je taj utisak tačan, onda znači da im ovo primirje koje ništa ne rješava i sve zaustavlja – savršeno odgovara i da će i jedni i drugi čuvati rezultat do 2014. godine. A da im se, gluho i daleko bilo, nije šta desilo?

JEZIVI SPISAK POSRNUĆA

Pogledajmo šta su najakutniji bosanskohercegovvački politički i ekonomski procesi: umjesto snažnog i proaktivnog suprotstavljanja globalnoj ekonomskoj krizi, koja jede države mnogo ozbiljnije od ove bosanskohercegovačke, ovdje su u trendu neke druge fraze: prenos nadležnosti s države na entitete, politička trgovina, paraliza svih nivoa vlasti, pad inostranih ulaganja, apsolutna i skandalozna premoć privatnih nad društvenim interesima, gola borba za fotelje i funkcije, nekažnjeno rasipanje javnim novcem, što sve ukazuje na potpuni smak ekonomije, države i politike…

Ovom jezivom spisku političkih dostignuća, odnosno posrnuća u 2012. godini valja dodati još nekoliko obeshrabrujućih trendova. Deset hiljada preduzeća u Bosni i Hercegovini je ugašeno. Unutrašnji dug doseže fantastične, skoro pa nerješive razmjere. Pljačke prodavnica, pumpi, banaka i poštanskih ureda postale su dnevna pojava, a nekad su nas uznemiravale i kada bi se desile jednom mjesečno. Godina 2012. bila je godina smrti za muzeje i galerije. Sve je to logična posljedica institucionalne obesmišljenoti ali i svojevrsna prethodnica ukupne propasti koja slijedi. Međunarodni krediti koriste se za financiranje javne potrošnje, što je nepovratan put u finansijsko ropstvo. Različita poimanja strukture i karaktera države i njenih entiteta gurnuti su pod tepih, svi čekaju neki sretni geostrateški rasplet, ili brutalni zaokret koji bi vodu okrenuo na njihov mlin. Otprilike tako izgledaju konfrontirane bošnjačko-hrvatske vizije Mostara, Federacije i države.

Ima li onda igdje ikakvog mjesta za optimizam? Nema, jer ga društveni okvir ne dozvoljava. Odnosno, onemogućava bilo kakve individuane iskoraka, osim ako nisu vezani za međunarodne čimbenike. Optimizam ne može biti stvar ludog vjerovanja, niti nečije nesalomljive volje, nego realnog sagledavanja uslova. A čim dođemo na teren realnog sagledavanja, tu nikakvom optimizmu nema mjesta. Rijetke sportske pobjede i umjetnički uspjesi u ovakvom okruženju malo znače. Iako ne bi trebalo biti tako, mali su to trijumfi, u potpunoj nesrazmjeri s ovim grandioznim neuspjesima koji nas čekaju iza svakog političkog ćoška.

MED, MLIJEKO I KUSTURICA

Pošto smo tekst otvorili SDA pesimizmom, red bi bio, političke ravnoteže radi, da ga zatvorimo umjerenim optimizmom koji odašilju čelnici SDP-a, što u konačnici znači da ni jedni ni drugi ne pokazuju ni osnovno uvažavanje čijnenica, nego svoju sliku budućnosti grade u ovisnosti od toga s koje su strane vlasti.

Za razliku od njih, stabilni, realni i vječito optimistični Milorad Dodik uvijek zna. RS je trajna kategorija, preživjela bi čak i smak svijeta. Kod njega teku med, mlijeko i eventualno Emir Kusturica. Pošto dobar ukus nalaže da se odlazeća godina ipak ne ispraća u pesimističkoj intonaciji, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje – kada će nam biti bolje… Kada Sulejman Tihić shvati da odlazak SDA s vlasti nije najgora stvar koja nam se može desiti, kad Zlatko Lagumdžija napravi preciznu razliku između ličnog bogaćenja i javne dobrobiti, kad Milorad Dodik prizna da je RS u svakom pogledu gori dio BiH, kad Dragan Čović prizna da on ima više kvadratnih metara nego Hrvati četvornih kilometara… I kada svi zajedno priznaju da im imovinski kartoni bubre istim onim ritmom i intenzitetom kojim država osiromašuje – e tad bismo evetualno mogli krenuti odavde prema gore.

(zurnal.info)