Poezija

Ponoćni razgovori

zurnal.info

Iz tiska je izašla knjiga “Ponoćni razgovori” prijatelja i pjesnika Mehmeda Begića i Marka Tomaša.

Izdavač je Vijeće mladih grada Mostara, a potporu projektu pružili su British Council, UN Volonters i OKC Abrašević.

Zbirka “Ponoćni razgovori” donosi po 20 pjesama Begića (ciklus “Sitni sati”) i Tomaša. (ciklus “Odsutnost”). Tiskana je u nakladi od 300 primjeraka, a bit će distribuirana besplatno. Prva promocija  održat će se u Sarajevu u klubu PUSSY GALORE u petak, 11. januara 2013. s početkom u 21 h.

Specijalno za Žurnal, autori su izabrali po dvije pjesme iz ove knjige.

 

MEHMED BEGIĆ: SITNI SATI

Vožnja

U autobusu broj 27, sadašnjost nisam u stanju

razdvojiti od budućnosti ili prošlosti

Misli su prebrze,

predivna crna žena na stanici, propušta autobus

u kojem se vozim svakoga jutra. Kao da ne zna

da sam jedan od Podzemnika,

da mi je mokrim šapatom tajna džeza otkrivena

Dočekao sam noći u San Francisku, davno je bilo,

Jack Kerouac Aleja se zvala drugačije

i umjesto haikua, krasili su je kamioni i smeće

Dočekao sam jutra u ruševini od Mostara

Svi mi barem jednom umiremo mladi

sada na to mogu gledati smireno, sa osmijehom,

misao kao uvod u onu koja slijedi -

Za doručak ćemo jesti cvijeće, sačuvao sam

i kolače za dane kada odlučiš da mi otkriješ

tajne meskalina. Otvorićes prozore-balkone,

pozdravićeš jutra razmičući

zavjese gradova u kojima nisi bila nikada prije

Postaje toplo neizdrživo i divno a onda prasak

odjednom sam na berlinskom aerodromu

stojim u redu, čekam neko pomijeranje,

dovodi je službenik, gura donekle zainteresovano

njena kolica, hvatam se kako zurim u taj osmijeh

i crte lica, pokušavam zamisliti kako iz njene

perspektive ta invalidska kolica izgledaju,

meni nezamislivo, baš kao što ona divno izgleda.

Pobjegao sam u suprotnom pravcu.

Svaka priča, ako potraje dovoljno, okončava se

sa smrću. Slažem se. Odsanjao sam i cestu

u ruševini od Mostara i opet, u trenu, daleko sam

od svega toga, u autobusu broj 27. Možda bih

mogao pronaći sjedište ako se potrudim

Spuštam pogled, Mendoza Silvia, C. to joj je ime,

to piše na bijeloj narukvici, na njenoj desnoj ruci.

Sjedi mirno, na trenutke sklopi oči kao da zaspe,

čuva tašnu, pa se trzne i uspravi tijelo.

Stanica na kojoj je ušla zove se po nekoj bolnici.

Još malo ću se igrati verzijama njene priče

i napustiti autobus prvi. Sunčane naočale i ulice,

opet sam na cesti.

A ti, hajde pleši sa mnom,

otkrićemo pokrete koje je moguće izvoditi samo

na kuhinjskom podu. Ovo srce lutajuće crne mačke

zaraslo je poput gušterovog repa

iz avlije u kojoj sam rastao – nikad više isto,

pa ipak, teško da će ikada moći drugačije.

Napuštajući Apokalipso

Prestani da slušaš, nije rečeno ništa

tišina je sveta poput svete pjesme

sad ti je na dlanu, vraćaš je na usne

spušta se na umorna bedra

toliko opjevana

da su sad od stihova

Do njih puta nema

a nema se više ni vremena

ipak tebe niko nije osudio

možeš da ideš

kada poželis idi, pomijeraju se zavjese

vjetar nosi ono što zovu stvarnošću -

miriše na frišak hljeb djetinjstva

i kafu kakvu najviše voliš

Okreni se još jednom i ne okre

i se više

pročitaj neonsku reklamu u sumraku

Još nekoliko trenutaka

i ništa se osim nje neće vidjeti

Nasmiješi se

tumačeći sve te znakove

Zaustavi se na nekoliko minuta

u prašini ničega pored sporedne ceste

Šta to priča motor automobila –

naravno da ne priča ništa -

ali da priča

šta bi nam govorio?

Koliko smo daleko od svega

Koliko smo daleko jedni od drugih

i ko nam je ikada obećao smiraj

Nema izdaje sa tvoje strane

niti tišina više bilo šta pokušava

Zlokobna su ovo vremena

sve je otišlo dovraga

Čuješ li, još jedno drvo pada;

još jednog kita mrcvare

Polovi se tope

i mora se crvene kao nikad prije,

ptica nema gdje gnijezdo da svije

Ali ti prestani da slušaš,

Svakako ne možeš

promjeniti ništa; tvoje umorne misli

čak ni tebi više ne vrijede

Za tebe je hlad jednog drveta masline

ti falsifikatoru svake izmišljene istine

...

MARKO TOMAŠ: ODSUTNOST

Što sam napisao do podneva

Strašno je to

koliko se prospem

u tvoje misli.

Odzvanjaju moji koraci

ravno u tvoju

popodnevnu usamljenost.

Sve što ti ne donesem

je tek ubrano poljsko cvijeće.

Ponekad šapćem

u sred bijela dana.

Plašim se

da ne bih što pokvario.

Jezik za tvoje krilo.

Zbunjen sam

tolikim otkrovenjima.

Pišeš li u potaji

zakonik naše ljubavi?

Što ćemo danas

ručati?

Već dugo

nisam bio žalostan.

Imam ogroman apetit.

Ne prepoznajem lava

koji te čuva.

Split, 2008.

Volim te

Ponovno se otvaram u ovu večer napuštenu od prijatelja, oblaci

kao ključevi sobe u kojoj ležiš čekajući kišu, sentimentalni miris

zemlje, ulica koje poput razjapljene čeljusti Boga žele usisati

sva tvoja tijela u zahrđali satni mehanizam iz kojeg se nikad ne izlazi.

Umirujem sve ono divlje kako bih ti služio, grimizna noći, učim

se šutjeti, biti miran, slan, ljubazan, odmjeren, jer treba umrijeti svet,

bez poveza na očima, nježan kao tišina koju obrastaju kupine.

Želim da sve što pišem zvuči kao molitva, blagost, topao vjetar.

Moje oči su hram mraka i tijelo, kruh smrti, sve je manje vode

i jedino krvlju se možemo zavjetovati, jer opsjednut sam krilima,

životom ruže u susjedovoj bašti, bombom u tržnom centru.

Između nevidljivih zvijezda kruže riječi koje ne mogu dohvatiti,

ako se propnem na prste, rujan je i trebali bismo otići daleko odavde,

mora se kad tad sastanu, snovi od znoja, život na tripu, sve je uvijek tu.

Volim te, jer zajedno živimo kao progonjene zvijeri.

Split, 2008. 

(zurnal.info)