Sarajevo

Škola za Rome: Neću dozvoliti da mi dijete maltretira Ciganin

FOTO: Almin Zrno
Piše: Branka Mrkić-Radević

Magazin Žurnal će u narednom periodu objaviti osam priča o obrazovanju romske djece u Bosni i Hercegovini. Reportaže su nastale tokom protekle jeseni i zime u osam gradova širom zemlje

Slučaj devetogodišnjeg R. iz Sarajeva jedan je od najgrubljih slučajeva diskriminacije u BiH. Dječak je krajem 2011. godine pohađao prvi razred Osnovne škole Čengić Vila 1 i osim manjih incidenata do tada je bio prilično redovan na nastavi.

Dvadeset i sedmog oktobra u školu dolazi roditelj učenika prvog razreda i zahtijeva razgovor sa direktoricom Zinetom Bogunić. Navodi da je policajac ali u tom trenutku nije na dužnosti. Tvrdi je da je R. udario njegovog sina. Kaže kako je to već drugi put od početka školske godine te kako on ne može dozvoliti da mu “Ciganin maltretira dijete”. Naveo je kako stanuje u blizini OŠ Osman Nakaš te svakodnevno vidi “šta Cigani rade u dvorištu” te zbog toga svoje dijete nije htio upisati tamo nego u školu Čengić Vila 1.

Direktorica ga je, svjedoče zapisnici – jer je slučaj dospio do suda – upozorila da u kancelariji ne koristi segregacijski rječnik jer je dijete pripadnik romske manjine i od njega bi valjda trebalo očekivati zaštitu.


MOJE DIJETE NEĆE IĆI SA OVAKVIMA U RAZRED

Pedagogica je pozvala učiteljicu razreda koji oba dječaka pohađaju, ali je za učiteljicom u prostoriju ušao i uniformisani policajac. Pozvao ga je, kaže, roditelj sa kojim se u komunikaciji nije persirao.

U pismu koje je kasnije u vidu žalbe poslala MUP-u KS-a direktorica Bogunić navodi:
“Ponudila sam policajca da sjedne na što je on jedva pristao jer je već otvorio 'istražiteljski blok' i počeo da piše. Policajac se nije predstavio, nije imao identifikacijsku karticu i tražio je da učiteljica ispriča šta se desilo u svlačionici. Učiteljica je u dva-tri navrata ponovila priču da su se u svlačionici poćuškala dva sedmogodišnjaka u trenutku kada je ona bila u ženskoj svlačionici da pomogne djevojčici da obuče hula-hopke. Kada se vratila i čula za incident, drugi učenici su joj rekli da su se dječaci pogurali, ali i da su obojica učestvovala u tome. Učiteljica ih je izmirila i oni su se rukovali.”

Smatrala je da nema potrebe da to rješava neko drugi umjesto nje, niti je incident bio takvih razmjera i posebno neuobičajen za djecu u prvom razredu.

Nakon razgovora sa učiteljicom, policajac pred prisutnima navodi kako “on zna Cigane” i da će “učiniti sve da R. strpa u dom”:

“Upozorila sam ga da ne koristi te neprihvatljive nazive, da je dječak u vrlo teškom socijalnom stanju, da je vanbračno dijete, da nema ni struju, vodu, ni obrok i da mu treba vremena da se prilagodi školi. Također sam navela da je problem u svlačionici 'koškanje' dva sedmogodišnjaka oblast pedagoškog rada škole, a ne policije i da svako treba da radi svoj posao, te da mi se čini da reagira samo zato što poznaje oca, te da to shvatam kao pritisak jer se poznaju. Naime, uočila sam da se ne persiraju, na što su obojica kazali da su osam godina radili zajedno.”

Policajac je tada rekao kako “poznaje školu” te kako svoje dijete nikada ne bi upisao u tu školu, “već ću ga upisati u Katolički školski centar kako ne bi išlo sa Ciganima i ovakvima u razred”.

Policajac je u narednim minutama nekoliko puta tražio od učiteljice da ponovi šta se dogodilo. Nakon trećeg puta direktorica je upozorila kako učiteljica nije okrivljena jer je samo radila svoj posao, te kako je dosta ispitivanja – ukoliko postoji problem među djecom, navela je – to je kompetencija učitelja, pedagoga i direktora a ne policije.

Policajac je zaprijetio direktorici zatraživši njene lične podatke, a nakon što mu je odgovoreno kako ih može naći na web stranici škole upozorio je kako se “na ovome neće zaustaviti”:

“Ja znam šta treba raditi, ovdje sam pozvan od strane roditelja a sad mi recite kako se vi zovete, sada ću ja vama složiti prijavu, pa ćete vidjeti šta ja mogu”, zaprijetio je.

Direktorica Bogunić završila je na sudu po prijavi policajca S. zbog ometanja u obavljanju dužnosti a jedna od uposlenica potvrdila je kako je policajac prilikom izlaska iz kancelarije izgovorio “Idite u p... materinu” i zalupio vratima.

U zapisnicima korištenim na suđenju nalazi se i svjedočenje učiteljice:

“ Učenici su se izvinili jedan drugom i rukovali su se i izmirili. Nijedan nije bio povrijeđen. Otac drugog dječaka je rekao kako je R. davio njegovo dijete i da on to neće dopustiti, da će poduzeti sve da 'tog Cigana' izbace iz škole, da je za sina spreman i život dati, te da neće dopustiti da ga taj 'Cigan dira'. Rekao je kako takvo dijete, R., nije za ove škole i da ga treba izbaciti, makar u specijalnu, da bi i drugi roditelji reagirali kao on nego svi šute, na što su se direktorica škole i pedagogica pozvale na zakon koji kaže da svako dijete ima pravo na školovanje, pa i mali R., potpuno isto kao i svaki učenik. Na to je roditelj odgovorio da je on R. ganjao po Starom Gradu i da će se postarati da se uhvati i negdje smjesti, na što je policajac rekao da takvi trebaju biti u domu.”

Cijelo vrijeme njenog svjedočenja, navodi, odnos policajca bio je neprofesionalan i isprekidan negativnim stavom prema pripadnicima romske populacije. Tokom razgovora nekoliko puta je ponovio kako su on i roditelj koji se žalio na R. “osam godina zajedno na terenu”.

Nakon slučaja direktorica Bogunić poslala je dopis Jedinici za profesionalne standarde, komesaru Jusufu Zorniću, sa Žalbom na neprofesionalan odnos policajca. Zaključeno je kako nije imala osnova za žalbu.

ROBUSNIJI OD DRUGE DJECE

A o kako se opasnom kriminalcu radi? Zbog koga je to policija morala intervenisati u OŠ Čengić Vila 1? Iako ne “zaslugom” roditelja i policajca, maleni R. zaista se nalazi u Domu za nezbrinutu djecu na Bjelavama.

Kada je trebao krenuti u školu, u dvjema ga nisu željeli upisati jer navodno ne pripada tom području. Iako nije pripadao ni području Čengić Vile ditrektorica Zineta Bogunić ga je upisala. R. je u školu stigao ravno sa ulice, iz prošnje, kažu naši sagovornici.

Živio je sa majkom u potpuno neuslovnom domu, u lošim higijenskim i socijalnim uslovima. Kada je krenuo u školu, bio je to njegov prvi susret sa djecom. U školi su ga okupali, obezbijedili mu odjeću, udžbenike, školski pribor, besplatnu užinu, ručak i higijenske potrepštine:

- Majka jednog našeg djeteta kupila mu je sve nove stvari – prisjeća se direktorica Bogunić – a mi smo u školi, pošto on kod kuće nema uslove za održavanje higijene, ponudili majci prostoriju u kojoj bi ga mogla okupati.

Majka nigdje nije radila pa su živjeli od onoga što bi R. naprosio. Kada je došao u školu imao je osam godina i bio je prilično drzak prema svima. Jedno vrijeme dolazio je čist ali su ga nakon toga djeca  ponovo izbjegavala zbog zapuštenosti:

- Iako ne dijelimo djecu po porijeklu, R. je jedno od najinteligentnije romske djece koju smo imali – kaže Zineta Bogunić:

- Robusniji je, snažniji, jer je odrastao na ulici. Na početku je i bio agresivan prema drugoj djeci jer jednostavno nije znao šta to znači družiti se ili sjediti u klupi, biti sa drugom djecom. Prkosio je učiteljici pred svima ali vremenom se vezao za nju.

S obzirom da je u narednom periodu ponovo počeo dolaziti u školu zapušten, nekada i izostajati jer bi prosio, te nakon izvšene procjene stanja na terenu, Centar za socijalni rad izdao je preporuku da se odvoji od majke.

MALI CRVENI RAM

Dom iz kojeg je R. stigao u Bjelave teško je podnijeti. Nakon što posjetite njegovu majku nameće se pitanje kako je moguće da je jedno dijete devet godina živjelo na takvom mjestu? Kako se morao osjećati kada bi se vraćao iz škole u tu užasnu prostoriju?

Njegova majka živi na prvom spratu polusrušene zgrade u Sarajevu. Iza drvenih vrata bez brave cijeli je sprat prepun smeća. U jednoj od prostorija, iza platnenog paravana živi Desanka. Na podu su dva dušeka, hladno je, nema vode, ni struje. Na maloj peći na drva u ćošku sobe pocrnjela tava sa dva komada pilećeg mesa.

Desanka ih je tog jutra našla u kontejneru i donijela kući  za ručak:

- Snađem mesa, operem dobro, parali ljudi, bacaju ga. Nađe se i graha, bude svašta.

U sobi je mračno jer nema prozora pa Desanka na otvoru gdje bi trebalo biti staklo drži deku. Zidovi su crni pa maleni crveni ram okačen iznad Desankine glave sa fotografijom nasmijanog R. još više dolazi do izražaja. Njegovi tragovi su još uvijek tu, kaže Desanka:

- I dan danas knjige su mu u vetrinici. Evo i pernice – pokazuje jednu drvenu kutiju u ćošku sobe.

Zadiže krpu kojom je prekrivena i pokazuje dvije-tri sveske, knjige i pernicu. R. je tu držao svoj školski pribor dok je još uvijek živio sa majkom.
Na kutiji plastična kantica a u njoj hrana koju je Desanka dan ranije podigla u narodnoj kuhinji:

- Ja nisam jela, ali njemu sam davala, uvijek je imao tri obroka – kaže.

Demantuje kako je R. bio prinuđen na prosjačenje:

- Nije istina da je prosio, prodavao je skupa sa mnom upaljače ovuda – vadi plastičnu kesu i iz nje istresa raznobojne upaljače na dušek:

- Ma jok, kakvo prosjačenje, svašta su nabrljali tamo – misli na socijalne radnike.

Kaže kako je mnogo plakao kada je trebao krenuti u dom. Plakala je i ona ali se nije protivila jer nije imala ništa bolje da mu ponudi:

- Srećo, on meni nedostaje.

Obilazi ga jednom sedmično jer teško hoda a ne stanuje blizu Bjelava:

- Nas dvoje smo k'o nokat i meso, ako se ne vidimo dva dana, nije dobro. I onda, čim nešto imam, idem. Voljela bih ja da su sva moja djeca sa mnom – kaže Desanka.

Ima ih još troje. Najstariji je rođen 1997., a još jedan sin i kćerka 1999. i 2000. Nijedno od njih ne živi sa majkom.

U školi i Centru za socijalni rad naveli su kako je R. dolazio prljav i zapušten. Liječen je i od infekcije koja se manifestovala kao osip oko usta i po tijelu. Ljekar je smatrao da je zbog uslova u kojima živi.

Desanka tvrdi kako to nije istina, te kako se trudila da sina šalje urednog u školu. Nije bila svjesna ni gdje dječak ide, kaže, dok nisu došli po njega:

- Al' to je njihovo pravo, što da patim dijete?

NOVI DOM

Neki od naših sagovornika u razgovoru su sugerisali da je moguće da je tokom  ranijih godina R. bio izložen različitim vrstama nasilja. S obzirom da se nalazi u Domu, sada pohađa školu Musa Ćazi Ćatić a direktorica stare škole Zineta Bogunić svjedoči da je bio jako veseo kada je dolazio po knjižicu:

- Dobro je izgledao.

U Bjelavama navode kako je Renato u novoj školi na početku zaostajao sa nastavnim gradivom, loše pisao i čitao, ali sada sustiže ostalu djecu:

- Komunikativan je i drag, istina, zreliji od ostale djece – kaže odgajateljica Munevera Jusufović:

- Voli da se lijepo obuče, svaki dan se sređuje. Ovdje je došao sa gardom ali je zapravo vrlo suosjećajan dječak.

Upoznali smo se u domu na Bjelavama i zajedno proveli premalo vremena za zaključak koliko traga je na dječaku ostavilo sve što je do sada preživio. Ima crnu gustu kosu pažljivo počešljanu na jednu stranu. Ne gleda u sagovornika i ima više tikova očiju i usana. Bijele je puti, ne izgleda kao romsko dijete.

U Domu su ga nekoliko puta posjetili majka i očuh, ali o životu prije nismo ni razgovarali. Kratko kaže da mu je sada dobro. Ne želim ga pitati šta on ima reći – šta je istina od svega što sam čula o onome što je morao podnijeti – ne želim ga podsjećati iako sam sigurna da ništa od toga nikada neće zaboraviti.

(Tekst nastao u saradnji sa Fondom za otvoreno društvo BiH)    

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Škola za Rome, Branka Mrkić-Radević