Pastiri duša

Kačavendin nasljednik Jovan Ćulibrk: Crvena beretka, pjesnik i rock kritičar

Pripremila: Branka Mrkić - Radević

Sarajevo postaje, uz Dubrovnik, najpoznatiji jugoslovenski grad u svijetu – nimalo slučajno izabran i od JNA i od svjetske države da se od njega načini žrtva - piše Ćulibrk u jednom od svojih tekstova

Vasilija Kačavendu na mjestu episkopa zvorničko-tuzlanskog vjerovatno će zamijeniti Jovan Ćulibrk. Kako piše srbijanski Telegraf, sinod Srpske pravoslavne crkve predložit će da Kačavendin nasljednik bude Ćulibrk, patrijarhov vikar, rok kritičar, podoficir i rezervista 63. Padobranske brigade iz Niša.

Patrijarh Irinej će Ćulibrka predložiti na majskom saboru a ostaje da se vidi da li će ta odluka biti i prihvaćena. Telegraf zaključuje kako je ovo način da Crkva vrati poljuljani ugled nakon afere s Kačavendom, s obzirom da Jovan Ćulibrk “važi za jednu od najzanimljivijih i najobrazovanijih osoba u srpskoj državi” bez mrlje u dosadašnjem djelovanju.


OD ZENICE DO IZRAELA 

Jovan Ćulibrk porijeklom je iz BiH – rođen je 1965. godine u Zenici, studirao je književnost u Banjoj Luci a diplomirao u Zagrebu. Teologiju je diplomirao u Foči a zamonašio se 1993. na Cetinju.

U oktobru 2002. uveden je u rezervni sastav 63. padobranske brigade, koja je učestvovala u ratu u BiH, gdje je došao do podoficirskog čina. U Izraelu je u sastavu svojih studija proučavao vojno-civilne odnose kod profesora Ben Arija i sarađivao sa izaslanicima odbrane Srbije u Izraelu.
Jedan od njegovih zanimljivih hobija je padobranstvo – mediji prenose kako je do sada izveo 140 skokova:

Ako sam na nešto u životu ponosan, poslije monaškog i svešteničkog čina, to je crvena padobranska beretka” - rekao je Ćulibrk:

- Živjeti s padobrancima podrazumijeva da se stalno dokazujete. I ratnik i vojnik i monah i sveštenik trebalo bi, ako su istinski ono što jesu, da žive za druge i budu spremni na žrtvu.

U njegovoj biografiji stoji kako je urednik u časopisu Svetigora i Radiju Svetigore, a angažuje se i kao urednik za liturgičku književnost u projektu srpske kulture na internet-portalu Rastko. Za rad Crno sunce i oko njega krug dobio je 1991. nagradu Matice srpske:

Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka pratio je alternativne umjetničke pokrete na liniji Skoplje-Niš-Zagreb-Ljubljana i svakako je jedan od najzanimljivijih tumača srpske nacionalne i globalne pop kulture.

Zanimljivo je da je protosinđel Jovan osmislio i vodio muzički projekat, čiji je epilog svojevrsna zbirka pjesama na stihove vladike Nikolaja u rok aranžmanu — „Pesme iznad Istoka i Zapada“.

U Pećkoj patrijaršiji boravio je od juna 1999. a poslije izlaska Vojske Jugoslavije sa Kosova i Metohije starao se o prestonici Srpske Crkve, ostacima naroda i metohijskim svetinjama.

Upravo zbog predanog rada na Kosovu i Metohiji nedjeljnik Vreme proglasio ga je protekle, 2012., za ličnost godine.

U obrazloženju odluke navodi se kako kolegij nedjeljnika “Vreme” smatra da je episkop lipljanski Jovan, radeći u teškim uslovima, nezavisno od dnevne politike i ispod radara medija, tokom 2012. godine pokrenuo niz važnih aktivnosti koje su unapredile i proširile delovanje Pećke patrijaršije, važne duhovne i kulturne srpske institucije:

Kao sekretar Odbora za Kosovo i Metohiju svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve rukovodio je kancelarijom Odbora u Pećkoj patrijaršiji. U okviru delatnosti Kancelarije, pored unapređenja bibliotečkog fonda Pećke patrijaršije, osnovani su i arhiv Kosova i Metohije, u kome se prikuplja materijalna i nematerijalna istorijska i kulturna baština Kosova i Metohije, kao i istraživački centar u kome se organizuju konferencije, istraživački projekti i druge aktivnosti koje su ove godine imali značajan odjek u međunarodnoj stručnoj i zainteresovanoj javnosti.”

Jedno od djela za koje je dobio nagradu je i zbornik radova sa Drugog bogoslovsko-filosofskog simpozijuma. Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, koji je uredio sa Radošom Mladenovićem. U zborniku su mjesto našli i tekstovi, primjera radi, Radovana Karadžića, kao i tekst Ne-zaobilazne strategije, čiji veći dio donosimo u nastavku.

MRŽNJA PREMA SARAJEVU, MRŽNJA NA SAME SEBE

Vaskoliko srpsko čuđenje nad svijetom – njegovom politikom, kulturom, civilizacijom, međunarodnim institucijama, nekadašnjim prijateljima itd. – značajna je osobina ovoga rata.

U svijetu koji se ponaša prema zakonima fiction-a, građanski nacionalni modus Republike Srpske nije imao šta da traži; svijet koji sa onim od prije Drugog svjetskog rata nema više ništa ("... ni kamen na kamenu od stare građevine nije ostao...", jeromonah Simeon Svetogorac, inače Peruanac) već odavno funkcioniše po paradigmi najsavršenije tvornice laži, tvornice fiction-a (= Hollywood) – pop-kulture.Pri tome, njena negativna nastrojenost prema pravoslavnom svijetu, koja se demonstrirala na ratu u Bosni, nije ništa novo.

Naprotiv, ona je upisana u sam njen središnji, prelomni trenutak: kada 1969. na Altamontu zajedno sa "ljetom mira, ljubavi i muzike" pada i posljednja istorijska ideja pobune (preobraženja), dok Hells Angels ubijaju Crnca u publici, Jagger, posudivši usta tvorcu fikcije pjeva: "Ja sam ubio cara i njegove služitelje, Anastasija je vrištala od bola... nadam se da pogađate moje ime" ("Sympathy for the Devil", LP "Beggars Banquet", 1968.).

Trenutak trijumfa laži poistovećuje se ovdje sa trenutkom pada istine – careubistvom. Štaviše, među njima postoji kauzalitet: da nije uklonjen "onaj koji zadržava", pravoslavni car kao nosilac istinonosne državne ideje, ni laž ne bi mogla da postane državotvorna: Oktobarska fikcija potvrđuje se SSSR-om; pop-fikcija, multikulturalna i etnička planetarna država laži (Clinton kao kozmokrator u zapisu prevodioca "Knjiga Makavejskih") potvrđuje se u isto takvoj Bosni: nekada je trebalo slomiti cara i Vrangela, danas Karadžića i Mladića. Otuda količina i kakvoća laži (= zla) u ratu u Bosni, koji prevazilaze ljudske moći: jer "problem laži je problem ličnosti, i to ne samo ljudske ličnosti, nego – demonske ličnosti
."

Ovaj rock kritičar dalje piše:

Državni umjetnici: dotad minorni Madonna i U2 ovdje postaju planetarne zvijezde. Nimalo slučajno rimokatolici (nimalo slučajno ni Talijanka i Irci) oni na tada aktuelnim pločama – "Like a Virgin" i "War" "afirmišu" zaboravljene vrijednosti – čednost i hrabrost, pomažući državi laži da stvori i iluziju da i ona (kao "prava" država) počiva na vrijednostima. A kada Bono sleti u Sarajevo i pruži ruku Aliji Izetbegoviću, on pokazuje šta je: državni umjetnik na zadatku.

Nakon smrti nosioca jugoslovenske laži, maja 1980. ("On je bio mrtav prije nego što se rodio", Mitropolit Amfilohije), nužno je bilo prestrukturisati laž, utemeljiti je na novoj paradigmi; pop-kultura postaje nova komunistička partija, njeni djelatnici – "vidioci" budućnosti koji od nje mogu da očekuju nagradu.
Formiraju se lokalne scene, a dotad uglavnom jedinstvena jugoslovenska scena nestaje: u znamenitoj podjeli uzora, po kojoj se Ljubljana formira po ugledu na Berlin, Zagreb na London, a Beograd na Njujork (pogledati raspored NATO trupa u postdejtonskoj Bosni), Sarajevu ostaje da se ponaša kao zvanični nasljednik jugoslovenske ideje, ponavljajući je u svom državnom prostoru.

Olimpijske igre, nagrade Kusturičinim filmovima, "Tetoviranom pozorištu" i Strip Art-u itd. produbljuju laž o "nama kao središtu svijeta" (vidjeti pjesmu Zabranjenog pušenja "Dan kad je otišao Hase", koji je "... tukao Ruse i Engleze..."): u planetarnu fikciju se narodi iz bivše Jugoslavije uključuju onoliko lako koliko su i sami plod fikcije; nakon Bosne, preko "Prije kiše" i "Anastasije", sada se uključuje Makedonija, jedina nacionalna scena u bivšoj Jugoslaviji).”

BOG BIJE SINA KOJEG PRIMA

Budući episkop zvorničko-tuzlanski u svom tekstu dotakao se i razaranja Sarajeva koje dovodi u isti kontekst sa Dubrovnikom:

Sarajevo postaje, uz Dubrovnik, najpoznatiji jugoslovenski grad u svijetu – nimalo slučajno izabran i od JNA i od svjetske države da se od njega načini žrtva, a od Boga – da se na njemu namire mnogo dublji dugovi. Odbojnost – danas možemo reći i mržnja – koja je kod Srba, naročito u Bosanskoj Krajini, postojala prema Sarajevu je u stvari mržnja na same sebe, na svoje samoponiženje, na dubinu svog učešća u laži.

Dubinom svoje laži, uništenjem svakog ljudskog dostojanstva tako karakterističnim za njega, Sarajevo je postalo simvol ropstva, vanjskog i unutrašnjeg (= ropstva laži, grijehu), onoliko koliko su Zmijanje i Romanija u Bosni bili simvoli iste takve slobode. Otuda je i stradanje ("Bog bije sina kojeg prima", Premudrosti Solomonove) zbog učešća u laži moralo doći preko laži, "jer svi koji se maše za nož, od noža će poginuti" (Matej 26:52).

I u jednom strašnom magnovenju, Sarajevo je zaista postalo središte svijeta: istinski simvol Titove Jugoslavije, postalo je "razoreni grad", mračni simvol Planetarnog grada devedesetih, onako kako ga je u sedamdesetim simvolizovao Berlin ("podijeljeni grad") ili u osamdesetim Nju Orleans ("grad haos"): Sarajevo je postao simvol planete, odavno medijima pretvoren ne u grad, nego u niz predgrađa u potrazi za središtem. Konačno, Srpsko Sarajevo je i simvol grada očišćenog kroz oganj.

Njegov opstanak (kroz Republiku Srpsku) je slom političkog naboja pop-kulture; dokaz nemoći Zapada da oruđem politike postvari svoju fikciju. Oči planetarnog grada u čijem je središtu anonimni gradiški župnik preko noći, u magnovenju, postao kardinal, uperene su na Rim.”

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

U2, Madonna, Radovan Karadžić, Vasilije Kačavenda, Jovan Ćulibrk