Tamnica naroda

NIJE NOSTALGIJA AL IPAK RECI: Da li je Jugoslavija bila bolja?

JAH RASTAFARI: Tito i kolega Haile Selasije
Piše: Tomislav Jakić (Novossti)

Zagrebački tjednik "Novosti" u posljednjem broju objavio je zanimljivu usporedbu Hrvatske i bivše Jugoslavije. Sa zadovoljstvom je prenosimo, uz ubjeđenje da bi Bosna i Hercegovina u ovakvom poređenju prošla znatno gore

Nedavno, jedan je saborski zastupnik HDZ-a, napadajući Vladu, svaku rečenicu započinjao s “činjenica je”. S činjenicama, međutim, ne stojimo najbolje u zemlji kojom je najveći broj godina njezine samostalnosti vladala baš njegova stranka. Neke se, naime, naglašava i prenaglašava, druge se dosljedno prešućuje, a uz to se javnosti kao činjenice plasiraju notorne neistine. Što je sve rezultat “udruženog zločinačkog pothvata” nekih političara, medijskih poslušnika i desničarskih bojovnika pod maskama znanstvenih istraživača.

Rezultat: Hrvatska koja sebe voli vidjeti kao zemlju znanja, danas je zemlja neznanja, u prvom redu zahvaljujući HDZ-u. Od te činjenice valja početi.

EGZOTIČNA TAMNICA NARODA

Dakle, činjenica je da mlade generacije, uzmimo kao primjer ovu koja je sada zakoračila u fakultetske klupe, pojma nemaju o prošlosti svoje zemlje u razdoblju od sedamdesetak godina, koliko je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, one prve, unitarne i monarhističke, i one druge, jednostranačke i federativne.

Pojam “Jugoslavija” za golemu većinu te generacije nešto je egzotično, daleko i nepoznato, s izuzetkom onoga što svi “znaju”, naime da je to bila tamnica naroda u kojoj su Hrvati stradavali, a Hrvatska bila podvrgnuta konstantnoj pljački.

Činjenica je, međutim, da je Hrvatska u tzv. Drugoj Jugoslaviji, koja se održala gotovo pola stoljeća, bila federalna jedinica, što je od godine 1974. ustavom bila definirana kao država.

Činjenica je da su se čelna mjesta, kako u federaciji tako i u republikama, popunjavala u skladu s onime što se kolokvijalno zvalo republičkim, odnosno nacionalnim ključem, što znači da je Hrvatska u organima federacije bila ravnopravna u zastupljenosti s drugim republikama, dok su Srbi, koji su u socijalističkoj Hrvatskoj imali status konstitutivnog naroda, također bili ravnopravno zastupljeni u organima republike. Je li na nižim razinama bilo odstupanja od toga? Nedvojbeno jest, iz mnogih razloga, među kojima nacionalizam nije na posljednjem mjestu.

Ako mlađi danas išta znaju o Jugoslavenskoj narodnoj armiji, onda se to znanje svodi na spoznaju kako je to bila agresorska vojna sila kojom su dominirali Srbi i koja je u službi velikosrpske politike napala Hrvatsku. Činjenica je, međutim, da je sve do samoga kraja u generalitetu JNA Hrvatska također bila zastupljena s nemalim brojem generala (dijelom i Srba iz Hrvatske), također po tzv. republičkom ključu, dok je u nižem časničkom kadru bilo malo Hrvata jer interesa za karijeru u vojsci u Hrvatskoj (kao i u Sloveniji) jedva da je bilo.

Priča koja je svojedobno lansirana u inozemstvu kako je Franjo Tuđman bio jedini Hrvat koji je ikada u JNA došao do čina generala, spada u već spomenute “činjenice” kojima se falsificira povijest. Kao i priča o Tuđmanu kao “najmlađem Titovom generalu” (bio je pukovnik koji je s umirovljenjem dobio čin rezervnoga general-majora, kao i mnogi drugi). Što se s JNA događalo u vrijeme sloma Jugoslavije, to znamo i to je nesporno.

Činjenica je da Jugoslavija nije bila tamnica naroda, niti su u njoj stradavali Hrvati samo zato što su Hrvati. No činjenica je isto tako da je u tamnicu (zatvor) lako dospijevao svatko (bez obzira na nacionalnost) tko bi se izjašnjavao ili radio protiv postojećega društveno-političkog poretka. Tu, u odnosu na tzv. demokracije, postoji razlika u metodi, ali ne i u pristupu.

Činjenica je da je Jugoslavija, a s njome i Hrvatska, 1950-ih nekoliko godina bila zemlja s najvećom stopom gospodarskog rasta u svijetu. Činjenica je da nitko nije pljačkao Hrvatsku, ali je točno da je Hrvatska, odnosno poduzeća iz Hrvatske kao industrijski razvijene republike, uplaćivala u savezni fond za razvoj nerazvijenih područja više od drugih.

Činjenica je da je Hrvatska godine 1990., na pragu samostalnosti, imala razvijenu industriju i poljoprivredu (konkurentnu i na inozemnim tržištima), a činjenica je i to da su i industrija i poljoprivreda u proteklih malo više od dva desetljeća bačene na koljena. Rat, koji ipak nije bio tako razoran kao Drugi svjetski rat, slaba je i tanka isprika.

PIK, TITO, NEZAVISNI

Pojam PIK (poljoprivredno-industrijski kombinat) mladima je danas nepoznat, jer takvi kombinati jednostavno više ne postoje. Ali, i to je činjenica, postoje velike površine neiskorištene i neobrađene zemlje. Imena nekadašnjih industrijskih divova današnjim mladima nepoznata su (Jedinstvo, Prvomajska, Jugoturbina) ili čuju za njih tek kada se ostatke ostataka tih nositelja razvoja Hrvatske tjera u stečaj (Kamensko) ili pak pokušava na slamku održati na životu (Željezara Sisak, Borovo, brodogradilišta).

Činjenica je da su o putničkim brodovima iz Jugoslavije (Hrvatske) pisale novine u inozemstvu kada su se prvi put otisnuli iz Jadrana, dok su oni danas tek uspomena (starijih) što sve više blijedi.

Činjenica je da su u vrijeme Jugoslavije u Hrvatskoj izgrađene stotine škola, dok su mnoge od njih propale ili zatvorene u samostalnoj Hrvatskoj.

Činjenica je da je zdravstveno osiguranje pod jednakim uvjetima bilo dostupno svima, dok danas stupanj zdravstvene zaštite ovisi o financijskim mogućnostima pojedinca, a nekadašnje povlastice “privilegiranih” na tom području priča su za malu djecu u odnosu na današnje stanje.

Činjenica je da je Jugoslavija bila jedina zemlja okupirane Evrope koja se oslobodila vlastitim snagama (uz pomoć uglavnom zapadnih saveznika u materijalu i oružju, ali tek od 1943.).

Činjenica je isto tako da je Jugoslavija bila značajan čimbenik međunarodnih odnosa, a da je njezin prvi (i jedini) predsjednik, Josip Broz Tito, bio svjetski priznat državnik kojega su redovno konzultirali i čelnici najvećih sila onoga vremena (gotovo deset godina nakon njegove smrti, američki predsjednik Bush u razgovoru s jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem izjavio je kako “gaji veliko poštovanje za nezavisnu poziciju koju je Jugoslavija izvojevala prije 40 godina”, izražavajući “podršku ovakvoj politici Jugoslavije i njezinom kursu” i tražeći jugoslavensku procjenu stanja u tzv. Istočnom bloku).

I činjenica je da je današnja Hrvatska mala članica Evropske unije s financijama praktički isključivo u rukama stranoga kapitala, s vanjskim dugom koji daleko nadmašuje dug cijele Jugoslavije u vrijeme kada se raspadala, da je u svakome pogledu ovisna o drugima i da ne pokazuje ni najmanje ambicije (s izuzetkom mandata svojega drugog predsjednika) da vodi politiku koja bi makar u bitnim elementima bila zaista njezina.

Htjeli ste činjenice? Eto to su – samo neke, uglavnom prešućivane – činjenice. Još jednom: najveći broj godina njezine samostalnosti, Hrvatskom je vladala Hrvatska demokratska zajednica. Postavljati pitanje odgovornosti sadašnje Vlade (sa svim njezinim promašajima) nije ništa drugo nego jeftin pokušaj da se onemogući jedini relevantan odgovor na pitanje tko je stvarno kriv za sadašnje stanje. A odgovor je: Zna se!

(preneseno sa novossti.com, oprema teksta redakcijska)

(zurnal.info)   

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Hrvatska, Jugoslavija, Josip Broz Tito