Škola za rome

UZ SVJETSKI DAN ROMA: Čitajte Žurnalov serijal "Škola za Rome"

FOTO: Almin Zrno
Piše: Branka Mrkić-Radević

Danas je Svjetski dan Roma. Podsjećamo na Žurnalov izvanredan serijal reportaža "Škola za Rome", autorice Branke Mrkić - Radević i fotografa Almina Zrne

Irmela Musić, prošlogodišnja pobjednica na izboru za miss Romkinja u Visokom, najmlađe je dijete u porodici Musić iz Visokog. I pored siromaštva u kojem porodica živi, četvero njene braće i sestara već je završilo srednju školu a 16-godišnja Irmela pohađa drugi razred frizerske srednje škole u Visokom.

GLADNA JESAM, ALI TO NIKO NE ZNA

Cijelo vrijeme našeg razgovora Irmela ponavlja kako su za taj uspjeh zaslužni isključivo njeni roditelji jer je, i tog sniježnog i tmurnog dana, otac po Sarajevu sakupljao “ofingere” koje će kasnije prodavati na visočkoj pijaci i tako prehraniti brojnu porodicu.

Irmelino školovanje sada protiče malo bezbolnije nego ranije zahvaljujući tome da su njene sestre i braća završili školovanje. Kako ih je u isto vrijeme u školu išlo troje, prisjećaju se da su često čekali jedni druge ako su bili u različitim smjenama da bi uopšte imali šta obući:

- Žuriš kući da daš sestri ili bratu cipele i jaknu. Znali smo dobijati neopravdane časove jer smo kasnili na nastavu zbog cipela – priča Irmela:

- I danas nekada nemam ništa da ponesem u školu. Zbog toga bih voljela da kad završim tri razreda frizerske u Visokom u Sarajevu upišem 4. godinu za kozmetičarku, da imam svoj posao.

Irnela priznaje da vrlo često zavidi drugoj djeci na onome što u školi mogu – naručiti picu ili neki drugi obrok koji požele. Ona sa svojom markom raspolaže pametno jer zna koliko je znoja uloženo u svaki dinar koji se donese u kuću porodice Musić:

- Naš babo sad prodaje ofingere a radio je na WC-u u Sarajevu u Morića hanu pa je napravio mojoj najstarijoj sestri svadbu. Nas hrani, sve ni od šta, pa i školu završavamo.

Njena razrednica ipak nikada nije dozvolila da Irmela ne ide u kino ili na izlet ako nema novac za kartu, pa se barem tada nije izdvajala od ostale djece.

Majka Zakira objašnjava kako to da joj skromna zarada od prodaje vješalica nikada nije bila prepreka da odškoluje petero djece. Ova porodica je, kaže, specifična, jer je u romskoj populaciji još uvijek rijetkost da sva djeca završe i srednju školu:

- Ostavim za struju, kupim mlijeko... teško je bilo i djeci i nama. Radila sam po kućama, čistila, prala tepihe, krečila, prodavala vješalice ali nikada nisam dozvolila da neimaština bude izgovor da mi djeca ostanu bez škole. Pa sam odvajala i svaki dan nekom drugom od njih nešto kupovala. Ako uzmem jednu čokoladu raspodijelim na sve njih a oni su bili zahvalni i na onoj jednoj kriški hljeba.

Njena starija kćerka Adela sjeća se da je najvažnije od svega bilo da nikada ne odu neuredni u školu:

- Nikad nisam dozvolila da idem prljava. Gladna jesam, ali to niko ne zna, nije mi stomak od stakla da se vidi da je prazan. Poješću jednu kiflu ali ću otići čista. Svaka djevojčica voli da bude sređena, a ja sam čekala brata da obujem njegove tene u školu ako ne pada.

KAD KAŽU "VI" ZNAM NA ŠTA MISLE

U Visokom je, tvrde naši sagovornici, najveći procenat školovanih Roma u BiH. U isto vrijeme, najmanje ih radi – kaže Omer Halilović.

Što ne znači da Omer i njegova supruga Alisa nisu učinili sve da odškoluju kćerku i sina. Njihov sin Amer odličan je učenik osmog razreda Osnovne škole Kulin ban u Visokom.

Iako je uzoran đak, u školi baš i ne cvjetaju ruže, potvrđuje. Osjeti, navodi, vrlo često da ga druga djeca izbjegavaju zbog romskog porijekla:

- Ja i još jedan drug koji je Rom sjedimo zajedno u klupi i nikada se ne mijenjamo ni sa kim. Nas uvijek izbjegavaju jer smo Romi.

Na pitanje kako zna da ih djeca izbjegavaju “jer su Romi” Amer kaže:

- Po njihovom ponašanju. Prije se znalo dešavati i da su nam upućivali neke pogrdne riječi. Svejedno mi je što me izbjegavaju, nisu jedini, ima i drugih s kojima se mogu družiti.

Amer je od Federalnog ministarstva nauke i obrazovanja dobio nagradu od 480 KM kao uzoran učenik. Otac Omer kaže kako je dječak “prirodni talenat” za školu:

- Jednom sam mu, kad je krenuo u školu, pokazao matematiku. Pita me: “Babo, koliko je to tri marke i dvije marke?” A ja imao onu od pet maraka, pa izvadim i kažem: “Evo, ovo ti je taj broj.” I nikad mu više ništa nisam morao pokazati.

Omer je često bio u situaciji da brani sina ili neko dijete iz porodice od pogrdnih riječi koje su im upućivane. Tvrdi da se diskriminacija može osjetiti i u institucijama i školama a ne samo na ulici:

- Ima par nastavnika koji još uvijek provode tu diskriminaciju. Ja jesam po prirodi društven i volim komunicirati ali to ne podnosim – agresivan sam kad je diskriminacija u pitanju. On sjedi sa svojim drugom koji je Rom, i nikada se ne mijenjaju sa drugom djecom – ima li tu logike?

Sve to navodi roditelje da Ameru pokušaju pokazati da su najvažnije životne vrijednosti – poštenje i znanje – nešto što ne može kupiti novcem:

- Mi s njim pričamo otvoreno da on ne gleda na to kao da njega neko ponižava, da mu to može naškoditi. Najbolje mu je da ih ignoriše, on treba da uči i bude bolji od njih a oni nek pričaju šta hoće.

Majka Alisa kaže da često osjeća, i bez izgovorene riječi, da njenog sina i nju u Visokom gledaju drugačije:

- Dovoljno je da vam kažu “vi”. Pod tim “vi” oni kažu “vi Romi” ili, još gore, “vi Cigani”.

Porodica živi od prihoda koje roditelji zarade prodajom na pijaci. Dio javnosti Amera je možda već i upoznao – zahvalan zbog truda koji roditelji ulažu u njegov odgoj dječak je početkom školske godine poslao opširno pismo na adresu TV Hayat u Sarajevu – za emisiju Ispuni mi želju:

- Želio sam nekako da se zahvalim i odužim roditeljima za sav trud koji ulažu u mene. Mnogo se žrtvuju i vidim da im je ponekad teško – zrelo će Amer.

Alisa kaže da je došla s pijace kući kada ju je dočekalo iznenađenje:

- Pisao im je da ovdje tri porodice žive u tri prostorije, dugo je to pismo bilo. I stvarno, došli su taman pred početak školske godine i donijeli mu knjige.

Za Amera je to bila velika pomoć jer knjige ne dobija. Prošle godine učio je iz fotokopiranih knjiga – nove su bile jednostavno preskupe. Njemu to nije predstavljalo problem jer je očito dobro shvatio prvu i najvažniju očevu lekciju:

- Govorio sam mu da da za školu ne trebaju pare nego treba koristiti ovo što je ovdje – kucka Omer prstom po sljepočnicama – i on je to shvatio vrlo dobro.

(Tekst nastao u saradnji sa Fondom za otvoreno društvo BiH) 

 

Linkovi za reportaže:

Igram napad u fudbalu kao u životu

Mujo, prvi đak Čangalovića

Misica u bratovim cipelama

Babo, majko, zar niste imali drugu školu da me upišete

Ne možeš se mijenjati, babo ti je cigan

Ne vrijedi ti škola ako si domaćica

Vreću mrava možeš čuvat', jednu žensku ne možeš

Neću dozvoliti da mi dijete maltretira Ciganin

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Romske priče, Škola za Rome, Dan Roma