Mundijal

KAUČ SELEKTOR: Igra Argentine je pravo mučenje

Piše: Marko Tomaš

1986. godine na svojim je plećima neinspiriranu momčad vukao Diego, a sada to čini Lionel Messi. On je presudni faktor u uspjesima argentinske selekcije na ovom Mundijalu

ESCOBAR

Prošlo je točno 20 godina od kada je s četiri hica u leđa ubijen kolumbijski branič Andres Escobar. Glave ga je stajao autogol koji je postigao na Mundijalu u SAD – u. U Kolumbiji je tih godina vladao potpuni kaos. Za njegovo ubojstvo sumnjičeni su isti ljudi koji su sudjelovali u ubojstvu puno mu poznatijeg prezimenjaka, Pabla.

Nekoliko dana prije nego je otišao u kobni izlazak u jednu kolumbijsku diskoteku Andres je u svojoj kolumni za magazin El Tiempo napisao:

Uvjeravam vas da se ništa čudno nije dogodilo u našoj grupi. Jednostavno smo odigrali loš turnir. Vidimo se uskoro jer život ne završava ovdje.

Kolumbijska momčad je došla na Mundijal u SAD kao jedan od najvećih favorita. Turnir se igrao nakon njihove opjevane pobjede nad Argentinom kad su igrali tako da ih je cijeli Monumental ispratio ovacijama. Kolumbija s teretom favorita na leđima nije uspjela proći niti skupinu. A život Andresa Escobara završio je upravo tim nogometnim debaklom.

Žestoki dečki su izgubili mnogo novca na kladionicama zbog njegovog autogola. Nije, dakle, nogomet sam posebi došao glave Andresu Escobaru, glave mu je došlo sve ono što se uz suvremeni sport veže, kladionice, novac, korupcija, mafijaške upravljačke strukture.

Kad smo Marko Pogačar i ja pitali Kemu Mujčića da presudi u raspravi da li su bolje mačke ili psi, Kemo je britko presudio:

Mačke nikad ne bi radile za policiju.

Znate li onda zašto je Maradona veći od Pelea? E, pa Maradonu nikad nećete vidjeti kako sjedi pored Seppa Blattera.

MUČENJE

El Diego je u svojoj autobiografiji svaki poduhvat argentinske nacionalne selekcije opisao kao pravo mučenje.

1986. godine, Passarela, koji je pod Billardom izgubio kapetansku vrpcu, rovario je protiv Diega i igrača koji su bili spremni bespogovorno ga pratiti. U svlačionici je vladalo rasulo. Momčad je dijelila na jednake djelove astronomske telefonske račune koje je nabijao Passarela, a stariji igrači su mu držali stranu. Grondoni se nije sviđalo to što je njegov omiljeni kapetan izgubio utjecaj u momčadi. Većina igrača se mučila s ozljedama. FIFA se okomila na Maradonu i Valdana zbog njihovih javnih pritužbi protiv načina na koji je određena satnica turnira. Grondona se svađao s njima zbog toga što su mu pominjali familiju jer su spavali u kampu koji je više podsjećao na dječije odmaralište nego kamp za sportske profesionalce.

Sve u svemu bila je to prava bojišnica, ratno stanje, ozljede, nervoza, nepovjerenje, svađe. Niti na terenu stvari nisu išle glatko. Određeni periodi argentinske igre izgledali su kao pravo mučenje. Baš kao što je to slučaj i danas. Ovo kako igra momčad predvođena Messijem podsjeća me na stvari koje je opisao Diego. Mučenje, mučenje.

Ali onda, baš kao i davne 1986. godine, dogodi se trenutak magije. 1986. godine na svojim je plećima neinspiriranu momčad vukao Diego, a sada to čini Lionel Messi. On je presudni faktor u uspjesima argentinske selekcije na ovom Mundijalu.

Argentina igra zbilja loše. Švicarska ih je nadigrala, bila organiziranija, igrali su kao prava momčad s jasnim planom i vizijom, ali onda su pukli, nogometno su izdžepareni od strane drumskih razbojnika koji uopće ne djeluju kao momčad već kao skupina ljudi koji se prvi put vide. Presudio im je, ipak, talent, božanska čestica. Težak rad nije bio dovoljan. Cvrčak je sitiji od mrava.

HOWARD

Ti nogometni usamljenici koji igru prate sa distance često su prvi na tapetu kad treba tražiti krivce za loš rezultat. Ali, izgleda je duh Moacira Barbose odlučio čuvati i nadahnuti baš sve vratare u ovogodišnjoj mundijalskoj osmini finala.

Vratari su bili upravo briljantni. Neuer, Mbolhi, Benaglio, Ochoa, Navas, Cesar svi su odreda briljirali. Što tek reći za Tima Howarda? Čovjek je imao barem 20ak čistih odbrana. Ali ni to nije pomoglo njegovoj hrabroj momčadi. Na drugoj strani je stajala definitivno najtalentiranija momčad današnjice. Pokazalo se kao istina. Nisu Belgijanci do jučer igrali sjajan turnir, ali sinoć su cijelom svijetu pokazali da su definitivno najpotentnija momčad na planeti.

Sve druge momčadi imaju slabe karike, belgijska nema niti jednu. Oni jedino mogu pobijediti sami sebe i to baš iz razloga što im se u jednom trenutku može učiniti da do cilja mogu doći bez borbe, s pola snage. Na kraj im mogu stati argentinski drumski razbojnici koji su svjesni vlastitih nedostataka, oni koji se moraju mučiti da pobijede tako da uvijek djeluju kao da se bore za posljednji dah. Svejedno, fascinantna je ova belgijska generacija, fascinantno je i to kako su dobro pripremljeni, unatoč dugim i napornim sezonama. Ako hoćeš dobiti Argentinu moraš nekako izolirati Messija. Ako hoćeš dobiti Belgiju moraš izolirati barem njih pet. Bit će to sjajan sudar dvije potpuno različite momčadi. Za nadati se da će utakmica biti barem upola dobra kao što je to bio okršaj Belgije protiv SAD – a. Nekome će od njih trebati vratar inspiriran poput Tima Howarda. U to sam jedino siguran. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Mundijal