Mundijal

KAUČ SELEKTOR: Dok čekamo bljesak Lea Messija

Piše: Marko Tomaš

Često utakmice najvaljujemo kao okršaj dva glavna igrača, ali često se, kao što se dogodilo sinoć, dogodi da to ipak bude sraz između dvije kompaktne momčadi

SOLJENJE RANE
Brazilcima baš ne ide posljednjih dana. Preksinoć su doživjeli pravo nogometno poniženje, a jučer su njihovi najveći reprezentativni rivali osigurali ono što njima ostaje samo pusti san. Vjerujem da bi svakom Brazilcu ispadanje s turnira bilo lakše samo da Argentina nije uspjela. Ne samo da je uspjela, Argentina je došla do finala na brazilskom tlu. Tim je njihov uspjeh njima veći i slađi, a Brazilcima nepodnošljiviji.

Zamislite sad nezahvalnu poziciju brazilskih navijača, mogu navijati ili za momčad koja je ih unakazila u polufinalu ili za svoje arhineprijatelje. Ovaj će turnir u Brazilu definitivno preklinjati puno više nego onaj iz 1950.

SABELLA
Nisam, tijekom ovog prvenstva, upoznao nikoga tko simpatizira argentinskog izbornika. Dok je igrao u Riveru, ovaj dečko iz srednje klase i nesuđeni odvjetnik, dobio je nadimak Pachorra. Bio je spor, neeksplozivan pa je fasovao nadimak koji bi u prijevodu značio „Spora kola“. Dok je bio u Riveru živio je i igrao u sjeni velikog Norberta Alonsa.

Trenersku karijeru je počeo kao pomoćnik Daniela Passarele. Ljudima je manje poznato da je Sabella već ranije u jednom mandatu sjedio na klupi argentinske nacionalne momčadi. Dakako, bio je Passarelin pomoćnik. S istim čovjekom je vodio i urugvajski nacionalni tim.

Prvi samostalni posao dobio je 2009. godine. S Estuidiantesom je otišao do kraja i osvojio Copa Libertadores. 2001. godine postaje izbornik Argentine. Prva stvar koju je uradio je ta da je dodijelio kapetansku vrpcu Lionelu Messiju. Moguće da ga je na takvo što natjeralo praznovjerje. Carlso Billardo, naime, učinio je sličnu stvar kad je postao izbornik. Nije se zamarao nikakvim taktičkim postavkama. Kad je ušao u svlačionicu ništa nije pitao igrače, uzeo je kapetansku vrpcu i dao je Diegu Maradoni. Drugim igračima je sve bilo jasno, a Sabella je baš kao i Billardo, dobio prave ključeve momčadi u svoje ruke. U Billardovo vrijeme zbog toga je bio ogorčen Daniel Passarela. U Sabellino je ogorčen Carlito Tevez.

Mnogi su skloni podcijeniti utjecaj argentinskog izbornika na njihovu igru, ali onakvu discpilinu kakvu gledamo od Argentine ne može stvoriti Leo Messi. Za nju može biti zaslužan samo izbornik. Ako je nešto vrijedno divljenja u ovoj argentinskoj momčadi onda je to disciplina s kojom se brane, mentalna čvrstoća, smirenost. Definitivno postoji kemija između izbornika i momčadi. Pogledajte samo kako Sabellu zaboli svaki prekršaj učinjen nad njegovim igračima.

VLAAR I MASCHERANO
Sudbina nije naklonjena Ronnijeu Vlaaru. Nakon besprijekorne utakmice. Igre vrijedne jedino divljenja. Nakon bezbrojnih točnih procjena, pravovremenih uklizavanja, dobrih iznošenja lopte, promašio je penal. Do tog trenutka bio je najbolji igrač utakmice.

Drugi najbolji akter sinoćenjeg polufinala bio je Javier Mascherano. Neumoran, pravovremen, precizan u svakom segmentu, usmjeravao je argentinsku igru i sprovodio taktičke zamisli izbornika.

Ova su dvojica šljakera ostavili u sjeni umjetnike koji su postali žrtve taktičkih zamisli. No, s obzirom se utakmice poput one između Njemačke i Brazila događaju jednom u sto godina, katkad moramo naći način da uživamo u šahovskim partijama, a tu su uvijek glavni akteri dečki poput Vlaara i Mascherana.   

VREMEPLOV
Lijepo je kada te nešto podsjeti na djetinjstvo. Kad je postalo izvjesno da će izmučena Sabellina vojska otići u finale prožela me nekakva dječja radost bez obzira što oduvijek simpatiziram Nizozemce koji su, zbog svega što su dali svjetskom nogometu, sigurno zaslužili jednom otići do kraja. No, činjenica da ću opet nakon 24 godine gledati finale između Njemačke i Argentine skoro me raspametila. To je povratak u svijet iz kojeg sam izrastao, povratak vrijednostima koje su tada važile.

Sve je to, naravno, potpuno blesavo, ali priznajem da me beskrajno raduje. 1986. godine Maradona je protiv sebe imao Rummeniggea, 1990. glavni rival mu je bio Matheus. Često utakmice najvaljujemo kao okršaj dva glavna igrača, ali često se, kao što se dogodilo sinoć, dogodi da to ipak bude sraz između dvije kompaktne momčadi. Mislim da nas takav okršaj očekuje i u finalu, makar svi još čekamo pravi bljesak Lea Messija.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Mundijal, Kauč selektor