Mundijal

REZIME KAUČ SELEKTORA: Nakon Mundijala očekuje nas vražje igralište!

Piše: Marko Tomaš

Tužni su dani ispred nas. Dokon mozak je vražje igralište. Iza nas je mjesec dana u kojem smo svaki dan imali planove za večer

OPĆI DOJAM

U usporedbi s prvenstvom u Južnoafričkoj republici nogomet se ovaj put igrao na pravom mjestu. Mundijal 2010. godine igrao se u čudnom, depresivnom okruženju. U Brazilu je, pak, na tribinama vladala prava karnevalska atmosfera. Bilo je bojazni kako će sve to izgledati obzirom na demonstracije koje su pratile Mundijal, ali, bez obzira što je njihova nacionalna selekcija doživjela debakl, Brazil je pokazao zašto ga se smatralo najnogometnijom zemljom na svijetu.

Za Brazil tek sada nastaju problemi. Npr., tek imamo vidjeti čemu će služiti na silu izgrađeni stadioni u Manausu i Braziliji. FIFA – u za to svakako nije briga. Oni su i ovaj Mundijal iskoristili kao pravu tiskaru novca.

TRENDOVI

Prvi dio Mundijala su obilježile latinoameričke selekcije. I to one na koje je malo tko računao. Igrao se sjajan, okomit, pokretljiv, napadački nogomet. Velike europske selekcije izuzev Njemačke i Nizozemske pojela je vastita tradicija.

Igrom, poštenim i hrabrim pristupom plijenila je i selekcija Alžira. Gadljivo je bilo gledati očite sudijske "pogurance" na čijim je krilima brazilska momčad došla do polufinala. Potpuno se slažem s konstatacijom Igora Bišćana da bi prvenstvo trebali suditi isključivo engleski suci što, naravno, ne može biti, ali slikovito opisuje kakvo je bilo suđenje na dobrom dijelu turnira.

Možemo se samo nadati da će ovaj Mundijal promijeniti barem europski nogomet zagađen mourinhovskim i pepovskim izmišljotinama. Na koncu, Mundijal je osvojila momčad koja može igrati u bilo kojem sustavu, ali počeli su istinski uvjerljivo izgledati tek kad im je izbornik odustao od izmišljanja tople vode i naredio opći napad, igru na gol više.

MANUEL NEUER

Ovo je bilo i vratarsko prvenstvo. Bljesnulo je puno čuvara mreže. Navas, Bravo, Ochoa, Mbolhi, Howard, Romero, svi su odreda bili sjajni. Na koncu, zlatnu rukavicu zasluženo je uzeo Manuel Neuer, libero na golu Njemačke, igrač više u polju koji će sigurno donijeti neke nove stvari u suvremeni nogomet.

JAMES RODRIGUEZ

Dečko je najbolji strijelac turnira, ali, po meni, i najbolji mladi igrač turnira iako je tu titulu uzeo Paul Pogba. Kolumbija je bezočno izbačena, skoro pa otjerana s Mundijala. Ali, srećom, za ovog dečka ima još puno vremena da naplati dugove s ovog turnira.

ZLATNA LOPTA

Lakrdija. Samo tako možemo nazvati izbor Lea Messija za najboljeg igrača turnira. Recimo to i ovako: Andre Schurle je ulazeći s klupe ostavio skoro pa identičan učinak Messijevom. A da ne govorimo o Thomasu Mueleru i Toniju Kroosu. Ili, pak, Bastianu Schweinsteigeru koji je pretrčao više kilometara nego što BH ima autoceste i bio i motor i mozak i muda u momčadi koja je osvojila turnir.

Arjen Robben, recimo, nije imao šanse u ovom izboru iz jednog vrlo prozaičnog razloga. Zlatnu loptu dodjeljuje Adidas, a Arjen nosi Nike opremu. Klap klap za FIFA – u i Adidas koji je zlatnu loptu dodijelio svom najprominentnijem manekenu.

FINALE

Sjajna dinamična utakmica na Maracani. Sudar dvije različite filozofije. Suvremena nogometna tehnolgija protiv nogometnog džeparenja. Argentina je igrala onako kako je igrala cijeli turnir. Grčevita odbrana i kontre. Čak su i ovdje uspjeli otupjeti Njemačku. Javier Mascherano je opet skoro doslovno jeo loptu. Greška u ovom receptu je bila što su se branili preblizu vlastitom golu. Pukli su u produžecima.

Rodrigo Palacio nije igrač za ovakve utakmice. Umjesto da proslijedi loptu pored Neuera on ga je išao lobati. Potpuno neobjašnjivo. Istu je glupost napravio i protiv Nizozemske.

Gol Marija Goetzea je bio pravo malo remek djelo. Trebalo je onaj pas pravilno primiti i već je samo to briljantno, a proslijeđivanje lopte u Romerov gol čini Goetzeov potez masterpieceom.

Njemačka je promijenila povijest. Prvi put jedna je europska momčad uzela trofej namijenjen prvaku svijeta na tlu Južne Amerike. U velikom stilu. Dominantno. Samo su ih Alžir i Argentina propisno namučili. Nisu ih koštali ni trenerski eksperimenti. Ono najljepše što smo vidjeli od Elfa pokazalo je koliko je značajno da dobar dio njihovih igrača igra u istom klubu. Većina minijatura koje su bile odigrane po automatizmu dogodila se u koprodukciji igrača Bayerna. To nipošto ne treba zanemariti.

Joachim Loew je napravio sjajan posao, ali ima i sreću što mu je momčad sastavljena od sjajnih igrača koji u svakom trenutku mogu odgovoriti na baš svaki njegov zahtjev. I, molim vas, neka se nitko više ne izvlači na umor igrača „nakon duge i naporne sezone“. Možda treba učiti od Nijemaca. Kako je moguće da oni nikad nisu umorni? Iako su moje simpatije, opet zbog starih dana, bile na strani Argentine,  moram priznati da nimalo ne žalim zbog toga što je turnir osvojila, realno, najbolja momčad svijeta.

TUŽNI DANI

Tužni su dani ispred nas. Dokon mozak je vražje igralište. Iza nas je mjesec dana u kojem smo svaki dan imali planove za večer. A što sada, što nakon još jednog nogometnog overdosea? Nadajmo se da ćemo barem dočekati pravo ljeto.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Mundijal