Izbori 2014

POLITIČKI MOZAK: Kako se stvara psihologija tora

Autor: Brian Resnick

Razumijevanje stavova druge strane, čak i kada se ne slažemo s njima, je ključno za kompromis, kreiranje politika i bilo kakvu nadu u građanskom životu. Po prirodi smo pristrasni, a kada jednom odaberemo stranu, svijet vidimo kao plav ili crven

Ležim u metalnom kovčegu mašine za MRI, slušam zvukove nalik na pneumatsku bušilicu i osjetim svoj ustajali dah. Glava mi je fiksirana. Imam dugme za paniku. Neću ga pritisnuti, ali ga ipak čvrsto stišćem. Iznad mene, na ekranu bljeskaju lica.

Neka su ljudska, neka lutke, a neka su digitalna mješavina ljudskih lica i lutaka. Moj je posao da razlučim koja su koja. Dok to činim, istraživači centra za mapiranje mozga Univerziteta u New Yorku (NYU) prate šta se dešava u mojoj glavi.

Nisam bolestan i nismo ovdje da bismo testirali moju sposobnost da ostanem smiren u klaustrofobičnoj situaciji. Zapravo, ja sam predmet u istraživanju mnogo većeg pitanja: Da li je ljudski politički um pokvaren?

Tim njujorškog univerziteta pokušava dokazati da su naši mozgovi predisponirani na pristrasnost i kako to iskrivljuje naše percepcije u javnom životu. Istraživanje na NYU i drugdje podcrtava koliko mišljenje “mi-naspram-oni” zasljepljuje ljude kada pokušavaju procesirati nove političke informacije. Kada se jednom mentalno “uključi” ova pristrasnost, mozak gotovo automatski pre-filteriše činjenice – čak i one nekontroverzne – koje vrijeđaju naše političke osjećaje.

Kada jednom okine ovaj okidač da ste dio 'mi-naspram-njih', mozak kao da re-koordinira način na koji vidi ljude, kaže  Jay Van Bavel, voditelj Laboratorije za društvenu percepciju i evaluaciju NYU-a.

Naša tendencija ka pristrasnosti je najvjerovatnije rezultat evolucije – praistorijski ljudi su preživljavali formirajući grupe. To je od pomoći kada nastojite ovladati nemilosrdnim okruženjem sa tehnologijom kamenog doba. Ali baš i nije kada pokušavate usvojiti funkcionalnu demokratiju.

RAZLOG ZA NADU

Razumijevanje stavova druge strane, čak i kada se ne slažemo s njima, je ključno za kompromis, kreiranje politika i bilo kakvu nadu u građanskom životu. Ako nas naši mozgovi čine slijepima za informacije koje preispituju naše stranačke predispozicije, kako se uopšte možemo nadati pronalasku zajedničkih tačaka? Ovo je izazov o koji se sapliću i birači i izabrani zvaničnici koji ih predstavljaju.

Kongresna saslušanja su saslušanja samo u svom nazivu – prilika za političare da se čvrsto drže svojih pozicija umjesto da razgovaraju jedni sa drugima. A političke diskusije, čak i među onima dobro verziranima, uglavnom egzistiraju u paralelnim crvenim i plavim svjetovima, mentalnim sferama sa malo ili nimalo zajedničkih činjenica kao polaznih tačaka.

Ali, umjesto očajanja, mnogi istraživači u sferi političke psihologije vide ove rezultate kao razlog za nadu i postavljaju primamljivu mogućnost: Sa dovoljno razumijevanja toga šta nas čini slabima na pristrasnost, možemo li preoblikovati naše političko okruženje tako da prilazi boljim uglovima naše neurološke prirode?

Kakve ovo veze ima sa fotografijama lutaka? Istraživači testiraju jednu od strašnijih manifestacija pristrasnosti: Omogućava nam, čak nas i podstiče, da dehumaniziramo one koje kategorišemo kao “njih”.

Moj je zadatak da razlikujem ljude od ne-ljudi, a to nije tako jednostavno kao što zvuči. Dok neka lica koja se pojavljaju djeluju kao normalne fotografije žena i muškaraca, ostale su izmijenjene u nešto što bi me uplašilo da sam dijete – lica koja liče na maske. Nemaju bora na plastičnim licima, a njihove velike oči, kao iz japanskih crtanih filmova, sijaju mrtvim pogledima. Ovo su vrlo jasno lica ne-ljudi. Problem predstavljaju lica između. Lice koje je 90 posto ljudsko, a 10 posto lice lutke jasno se vidi kao ljudsko. Ali, kada je lice 50 posto lutka, a 50 posto ljudsko, tada prevladava pristrasna perspektiva.



U prvom testu mi je samo prikazan set fotografija lica, ali u sljedećem, Van Bavel uvodi zaokret: Lica su podijeljena u dvije grupe. Prije nego što vidim prvu grupu, pred očima mi bljesne američka zastava i rečeno mi je da gledam u svoje sunarodnjake. Prije druge grupe, pojavljuje se ruska zastava.

Ovo su lica Rusa.

Dok pokušavam da procijenim koja lica kriju dušu, na površinu izlazi mračni aspekt partijske psihologije. Ako lice pripada članu tima – u mom slučaju Amerikancu – skloniji sam da mu pripišem ljudskost. Nisam toliko spreman isto učiniti za Ruse.

To nije potpuno moja greška – ili barem nije greška ijedne svjesne odluke. Zapravo, to samo proces u mom mozgu slijedi dobro utabani put. Kada Van Bavel pregleda skenove mozgova ljudi koji su učestvovali u eksperimentu kućice za lutke, pronalazi da dijelovi mozga koji se koriste za empatiju sa drugima nisu toliko aktivni kada osoba procjenjuje lica za koja mu je rečeno da pripadaju drugom timu.

Ljudska spremnost da dehumanizira se obično spominje uz najmračnija poglavlja istorije – Holokaust, genocid u Ruandi, Crveni Kmeri – kada su režimi koristili sva raspoloživa sredstva da izgrade bijes protiv “drugih”. U mom slučaju, eksperiment se oslanja na nacionalni identitet koji se ojačava od rođenja.

Ali, da bi se izgradila osnova “mi i oni” strukture, ništa od toga nije potrebno. Mozak je toliko predisponiran da gradi takve grupe da Van Bavel kaže kako bilo koga na ulici može pretvoriti u pripadnika partije.

Mogu to učiniti u pet minuta potpunom strancu, kaže. Sve što je potrebno je baciti novčić.

Neko vam dođe u laboratoriju i kažete im “Vi ste dio plavog tima”, objašnjava. Sljedeća osoba koja dođe, bacite novčić i recimo da padne na pismo. Tad kažete “Vi ste u crvenom timu”.

To je to. Članovi tima se nikad ne moraju sresti. Ni komunicirati. Ništa ne mora biti u pitanju. U nekoliko minuta, ovi instant članovi partija svoje “saigrače” vole više od onih iz drugog tima. I to pokazuje kada Van Bavel svoje ispitanike stavlja u MRI kućicu za lutke.

POLITIČKO OPREDJELJENJE UTIČE NA OBLIK MOZGA

Članovi crvenog tima su skloniji da vide ljude kada im je rečeno da gledaju lica ljudi iz crvenog tima. Članovi plavog tima imaju istu reakciju. Drugi testovi otkrivaju da članovi crvenog tima tačnije pamte lica crvenog tima, a ako Van Bavel zatraži od ispitanika da odvoje novac, članovi crvenog tima će više novca dati svojima. Članovi tima također imaju manje saosjećanja za one na drugoj strani, a čak osjećaju zadovoljstvo dok čitaju o njihovoj patnji.

Nisam unutar MRI-a samo da bi me zbunjivale ruske lutke. Istraživači također provjeravaju da li moj mozak ima konzervativni ili liberalni oblik.

Tim britanskih naučnika je 2011. godine objavio rad koji je pokazao da su strukture mozga u vezi sa političkom orijentacijom. Tačnije, konzervativci uglavnom imaju veće područje amigdale – moždane materije koja ima ulogu u izazivanju straha – nego liberali. Rezultati su doprinijeli istraživanjima koji pokazuju da konzervativci i liberali imaju drugačije psihiloške reakcije na okruženje, a čak i svijet percipiraju različito.



Na NYU testiraju ovaj zaključak, a magneti oko mene mjere veličinu moje amigdale. Prije MRI-a, uradio sam test koji me ocjenjuje na “skali opravdanja sistema”, mjere koja korelira sa jednom komponentom toga gdje se osoba nalazi u spektru od liberalnog do konzervativnog. Ljudi koji dobiju visoke ocjene su uglavnom imaju jaka patriotska osjećanja i brane status-quo. Oni koji dobiju niske ocjene su uglavnom buntovnici. Do sada, sa 100 ispitanika, Van Bevelova grupa je pronašla značajnu razliku između mozgova ljudi sa visokom ocjenom justifikacije sistema i onih sa niskom ocjenom.

Ali, kada je riječ o američkoj politici, koliko bi nas trebali brinuti ovakvi nalazi? Američki stranački jaz je star koliko i američka demokratija. Nije ni izvodivo ni poželjno nadati se nacionalnom koncenzusu o svim pitanjima. Čak i kada bismo svi baratali sa istim činjenicama i kada bismo te činjenice savršeno razumjeli, razlike u mišljenjima bi – kao što bi i trebalo – ostale. Ta mišljenja nisu problem. Problem je kada smo toliko zaslijepljeni našom pristrasnošću da to prelazi granice razuma – a istraživanje pokazuje da se to stalno dešava.

Samo sa naznakom partijske pripreme, istraživač Arizona State University-a je u trenutku zaslijepio demokrate za nekontroverznu činjenicu, navodeći ih istog trenutka da ne uspiju riješiti najjednostavniji matematički problem.

U eksperimentu iz 2010, politički naučnik Mark Ramirez postavio je ispitanicima dva slična pitanja. Kontrolna grupa je dobila pitanje:

Da li mislite da se u odnosu na 2008. godinu stepen nezaposlenosti u zemlji popravio, ostao isti ili se pogoršao?

Druga grupa je dobila pitanje:

Da li mislite da se stepen nezaposlenosti u ovoj zemlji popravio, ostao isti ili pogoršao otkad je Barack Obama izabran za predsjednika?

Ključna razlika: prvo pitanje spominje isti period za procjenu stepena nezaposlenosti, dok drugo pitanje postavlja problem oko predsjednika Obame. Kada im je postavljeno prvo pitanje, demokrati i republikanci su ogovarali slično, a većina je odgovorila da je stepen nezaposlenosti ostao isti. Ali u grupi koja je dobila drugo pitanje, odgovori su podijeljeni po partijskoj liniji: oko 60% demokrata je reklo da je stanje popravilo ili malo popravilo, dok je 75% republikanaca odgovorilo suprotno.

Zapravo, stepen nezaposlenosti se povećao od Obaminog imenovanja do Ramirezovog istraživanja. Može se postaviti pitanje da li je ovo fer okvir za evaluaciju ekonomskog učinka ovog ili bilo kojeg drugog predsjednika, ali sa aspekta sirovih brojeva, povećanje stope nezaposlenosti od 2008. do 2010. godine je neupitno.

Čak i kada im je predočena ova informacija, tačnost odgovora demokrata se nije promijenila. Ramirezova studija je nekim ispitanicima postavila i sljedeće pitanje:

Statistike američkog Biroa za rad pokazuju da je nezaposlenost povećana za 4,6% od 2008. godine.  Da li mislite da se stepen nezaposlenosti u ovoj zemlji popravio, ostao isti ili pogoršao otkad je Barack Obama izabran za predsjednika?

Jasno, odgovor je u rečenici koja prethodi pitanju. Ali samo spominjanje Obame je pokrenulo partijski mentalni proces koji je mnoge odveo na krivi put: oko 60% demokrata je reklo da se nezaposlenost smanjila od Obaminog izbora.

U suštini, kada su se demokrati jednom fokusirali na Obamu, većina ih je ignorisala činjenice (oko 80% republikanaca je tačno odgovorilo kada im je odgovor serviran, ali republikanci koji su spremni da proglase pobjedu trebaju biti upozoreni da su istraživači pronašli da su i oni jednako promašili odgovore procjenjujući ekonomiju kada je njihov kandidat bio u Ovalnom uredu).

Ramirezov eksperiment je također pokazao da nas naše pristrasnosti ipak ne zasljepljuju potpuno prema informacijama. Kada je demokratima dao tačne statistike o nezaposlenosti, to nije promijenilo njihove odgovore, ali jesu bili manje uvjereni u svoje odgovore, što se pokazalo u upitniku nakon testa.

To mi govori da ljudi možda zaista procesiraju informacije na nepristrasan način, kaže Ramirez.

EKSPERIMENT NA POLITIČARIMA

Postavlja se pitanje kako onda pojačati to nepristrasno procesiranje da bi se prevazišla partijska zaslijepljenost.
Brendan Nyhan zna koliko je to zapravo teško.

Imao sam san da će se, ako ljudima damo prave informacije, stvari promijeniti, kaže Nyhan, politički naučnik iz Dartmoutha.

Ali nakon 15 godina serviranja činjenica ljudima, Nyhan je otkrio da je ovo pitanje mnogo komplikovanije. Ranih 2000-ih, bio je suosnivač websitea Spinsanity za provjeru činjenica da bi se borili sa “ovaj kaže – onaj kaže” medijskim izvještavanjem.

Jako sam ponosan na posao koji smo uradili, ali je taj rad ilustrovao koliko je teško promijeniti nečije mišljenje, čak i među izabranom grupom ljudi koji su bili spremni izdvojiti vrijeme da pročitaju nepristrasan website sa provjerenim činjenicama, kaže Nyhan.

Nedavno je Nyhan pokušao da razbije sve popularniji argument koji nema naučnu podršku: roditelji ne trebaju vakcinisati svoju djecu.

Nyhan i njegovi saradnici su željeli uvjeriti roditelje koji su protiv vakcinisanja da je njihovo protivljenje neosnovano. Radeći na velikom uzorku od 1759 roditelja, tim im je poslao razne materijale, uključujući i pamflete koji objašnjavaju nedostatak dokaza koji povezuju vakcinisanje sa autizmom, ekspanziju opasnosti od malih boginja, fotografije bolesne djece čije su bolesti mogle biti spriječene i priču o djetetu koje je umalo umrlo zbog infekcije. Neki od ovih materijala su se pozivali na razum, a drugi na čistu emociju.

Ništa nije upalilo. Jedna od intervencija – pamflet koji objašnjava nedostatak dokaza – zapravo je roditelje protivnike vakcinacije još više odbio od vakcinisanja.

Ljudi smatraju neke od zaključaka ovog istraživanja jako deprimirajućim, kaže Nyhan. Uključujući i mene.

U drugoj studiji, Nyhan je želio vidjeti da li može pronaći stvarni način da pritisne aktuelne političare da bolje barataju činjenicama. U mjesecima pred izbore 2012, Nyhan i koautor Jason Reifler su izveli eksperiment na 1169 državnih legislatora. Željeli su vidjeti da li provjera činjenica može motivirati političare da budu iskreniji.

Trećina legislatora je dobila pismo sa prikrivenom prijetnjom. Pisalo je: Političari koji lažu riskiraju svoju reputaciju i karijere, ali samo kada se te laži otkriju. U pismu je zatim političarima napomenuto da PolitiFact, grupa za provjeru činjenica, radi u njihovoj državi. Pismo je jasno impliciralo da će ih PolitiFact posmatrati. Druga trećina donosilaca zakona je primila pismo u kojem nije pominjano provjeravanje činjenica. Posljednja trećina nije dobila pismo.

Tokom cijelog izbornog ciklusa, Nyhan i Reifler su bilježili rejting političara na PolitiFact. Njihov asistent je također pročešljao medijska izvještavanja za svakog legislatora, tražeći kritike. Rezultati su bili obećavajući, iako limitirani. Sve u svemu, samo nekoliko zakonodavaca – 27 od 1169 – je prozvano zbog laganja. Ali od tih 27, samo pet ih je primilo prijeteće pismo – manje od trećine.

Ovo je razlog više da se pitanje dalje istraži. Ova je studija prvi korak, kaže Nyhan.

LIJEK PROTIV PRISTRASNOST - NOVAC

Ljudska se psihologija neće promijeniti, kaže. Faktori koji ljude čine ranjivima na dezinformacije se neće promijeniti. Ali poticaji prema elitama se mogu mijenjati i mi možemo stvoriti institucije koje funkcionišu bolje ili lošije pod polarizacijom i koje bolje ili lošije rade na pružanju poticaja za davanje istinitih tvrdnji.

Postoji jednostavniji način kako pomoći ljudima da prevaziću svoju pristrasnost: platiti im.

Princetonova studija iz 2013. godine je pokazala da novčani poticaji smanjuju stranački jaz u odgovorima na pitanja o ekonomiji. Istraživači su osmislili eksperiment sličan Ramirezovoj studiji o nezaposlenosti, ali sa modifikacijom: neki su učesnici jednostavno informisani “Platićemo vam za tačne odgovore”. Bilo je potrebno samo dolar ili dva da se drastično poboljšaju šanse za tačan odgovor, smanjujući partijski jaz između republikanaca i demokrata na pola – pola!

Naravno, masovna “plati Amerikance da obrate više pažnje na činjenice” kampanja se ne dešava. Pitanje je kako navesti ljude da budu objektivniji, a da za to ne dobijaju novac?

Jimmi Carter je otkrio jedan odgovor tokom mirovnih pregovora 1978. između egipatskog predsjednika Anwara Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina. Pregovori su bili na rubu propasti i premijer je bio spreman da ode. Tada je Carter dao zadatak svom sekretaru da sazna imena svih Beginovih unuka. Carter je za sve njih potpisao fotografije i lično ih dao izraelskom vođi.

Dao je krvni zavjet da nikada neće srušiti izraelsko naselje, prisjećao se Carter u kasnijem intervjuu. Pogledao je tih osam fotografija i suze su mu krenule niz lice – i moje – dok je čitao imena.



Nekoliko minuta kasnije, Begin se vratio za pregovarački sto. Apelujući na ne-političku ideju do koje je Beginu stalo – njegovu porodicu – Carter je uspio da ga privoli.

Ova tehnika djeluje čak i kada svjetski mir nije u pitanju. Kevin Binning, psiholog sa Univerziteta u Pittsburgu, koristio je ovu tehniku da preoblikuje način na koji su članovi i simpatizeri partija reagovali na predsjedničku debatu 2008.

Samo dva dana prije izbora, Binning je okupio 110 samozvanih republikanaca i demokrata – 60 republikanaca i 50 demokrata – da pogledaju snimak nedavne debate između Obame i republikanskog kandidata Johna McCaina. Prije gledanja debate, jednoj grupi učesnika je dana lista ne-političkih vrijednosti kao što su “društvene vještine” i “kreativnost”, a zatim im je zatraženo da kratko opišu trenutak kada je njihovo ponašanje otjelotvorilo jednu od ovih vrijednosti. (I druga je grupa pisala o ne-političkim vrijednostima, ali od njih je traženo da napišu kako to može biti važno za druge ljude, a ne o sopstvenim iskustvima).

Time što je jedna grupa pisala o ne-političkim iskustvima, Binning je želio navesti učesnike da misle o sebi kao individuama, a ne članovima ili simpatizerima stranke. Ideja je bila da afirmisanje ljudskog identiteta može navesti ljude da lakše prihvate ideje koje nisu u skladu sa njihovim pogledima na svijet.

Upalilo je. Kada je Binning zamolio učesnike da ocijene nastup kandidata, članovi te grupe su bili skloniji od onih iz druge grupe da opozicionom kandidatu daju bolje ocjene.

Nije da sam odjednom rekao “Da, McCain je pobijedio u debati”, objašnjava, ali možemo reći “Da, Obama je rekao neke dobre stvari, ali ih je imao i McCain. Ne moram slijepo prihvatiti Obamu.

Što se čini kao idealan način da se razgovara o politici, zar ne? I to nije bio efekat jednom i nikad više. Deset dana nakon izbora, Binning je pitao republikance iz grupe šta misle, kakav će Obama biti predsjednik. Oni koji su bili dio grupe koja je pisala lična iskustva su bili mnogo optimističniji o Obaminom predsjedovanju.

KOMENTARI NA INTERNETU

Kako možemo uvjeriti ljude da ostave po strani svoju slijepu pristrasnost u drugim kontekstima? Počnimo sa forumom u kojem su ulozi značajno manji nego u mirovnim pregovorima na Bliskom Istoku, ali gdje stranački bijes nije ništa manji: sekcija komentara na internetu.

Sekcije komentara na površinu izbacuju najgore od pristrasnog mišljenja: napadi, ljudi koje druga strana sigurno neće razuvjeriti, tvrdoglavi argumenti gdje korisnici govore jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima. Ali, možda ih je struktura sekcije komentara, a ne ljudi koji komentarišu, učinila intelektualnom kanalizacijom – a možda bi ih jedno ili dva podešavanja na marginama moglo očistiti.

Možete misliti o sekcijama komentara kao o mini-institucijama, kaže Nyhan. To je kontekst u kojem se dešava debata i ako možemo pomoći ljudima da budu civilizovaniji jedni prema drugima, to bi mogao biti pozitivan korak.

Talia Stroud pokušava načiniti taj korak. Kao direktor projekta Engaging News na Univerzitetu u Texasu (Austin), ona predvodi istraživačku grupu čiji je cilj učiniti Internet civilnijim za politiku. To je nevjerovatno teško, kaže.

Jedan način da se počne, sugeriše njeno istraživanje, jeste re-evaluacija opcije Like, opcije koja je dostupna za sve komentare. U kontekstu političko-informativnih članaka, Like komentara ili posta može aktivirati mi-naspram-njih mišljenje. Kliknuti da vam se nešto sviđa znači da vam je to blisko. Podsjeća ljude na njihovo partnerstvo.

Zato smo proveli studiju u kojoj smo manipulirali s tim da li je to “sviđa mi se” ili “poštujem” opcija, kaže Stroud. Otkrila je da su ljudi skloniji izraziti “poštovanje” za argumente koji se kose sa njihovima.

To nije “Sviđa mi se šta govoriš, već 'Poštujem to' iako se možda s tobom ne slažem, kaže. To je pokazalo dio snage malih stvari i promijena koje se lako mogu implementirati.

Nakon mjesec dana razgovora sa naučnicima o političkom mozgu, nije mi nedostajalo deprimirajućih zaključaka. Njihova istraživanja su pokazala da su naši mozgovi frustrirajuće nesposobni za racionalni, objektivni politički diskurs. Ta otkrića dolaze u vrijeme kada izabrani predstavnici imaju jake poticaje da ostanu na partijskom putu i kada ljudi koji biraju te predstavnike  sve više primaju vijesti iz politike iz izvora koji su unaprijed skrojeni da utvrde njihove stavove.

Ali ovo istraživanje je više od još jednog objašnjenja trenutne stranačke močvare u kojoj se nalazimo. Ono također nudi arumente za optimizam – u Kongres, u glasače, u vašeg rođaka ekstremistu koji drži govore na porodičnim okupljanjima i u moć razuma u demokratiji. Zato što istraživanje također otkriva da su naši mozgovi, iako nesavršeni, iznenađujuće fleksibilni i mogu preći u bolji smijer. Da, ograđujemo se od istina koje nam ne odgovaraju.

Ali kada smo motivisani, novcem, pravim okruženjem, potvrđivanjem sebe kao ličnosti, institucijama koje cijene istinu i civilizovanost – ti se zidovi ruše.

Van laboratorije, istraživanja se provode u praksi, razvijaju se građanski forumi na kojima se uzimaju u obzir naši mentalni nedostaci.

GRADSKI TRG

Nakon što je spor oko tvornice za preradu uglja podijelio Tallahassee, Florida, u furiozne tabore pristaša i protivnika, Allan Katz, tada gradski vijećnik, odlučio je da mu je dosta.

Bilo je jako neprijatno, svadljivo i jako lično, sjeća se Katz debata iz 2006. Činjenice nisu bile bitne.

Katz, koji je bio i ambasador SAD-a u Portugalu, priključio se grupi građana i osnovali su Gradski trg koji organizuje događaje na kojima javnost diskutuje o aktuelnim pitanjima sa ekspertima i aktivistima. Necivilizovanost i neistine nisu dozvoljene. Tokom debata, Gradski trg upošljava ljude koji provjeravaju činjenice kako bi se svi držali pravila. Tako da nema grešaka, kaže Katz. Tu je i građansko zvono: ako neko počne vikati, pozvoni se kako bi ih se podsjetilo na uljudno ponašanje.

Na prvi sastanak je došlo 175 ljudi. Sada Gradski trg vodi 20 programa godišnje u Tallahasseeu, a proširio se u St. Petersburg, Kansas Citz i Sacramento. U Tallahasseeu, gradski zvaničnici traže od Gradskog trga da organizuju javne forume o različitim pitanjima.

Ne pokušavamo liberale pretvoriti u konzervativce i obrnuto, kaže Katz. Ali jedini način da natjerate ljude da saslušaju nekog, čak i ako se ne slažu s tom osobom, jeste uraditi to licem u lice.

Katz i ostali organizatori se oslanjaju na to da će ljudi pronaći zajedničku ljudskost, a time igra na kartu jedne od najvećih snaga mozga: isti plemenski kognitivni proces zbog kojeg je lako okrenuti ljude jedne protiv drugih se može koristiti da se ljudi približe.

Kada se ljudi vide kao dio istog tima, da li kao učesnici Gradskog trga, kao Amerikanci ili čak – možemo sanjati – kolege članovi Kongresa, mnogo lakše odustaju od svog borbenog stava i svijet posmatraju kroz manje stranački objektiv.

Takvu vrstu skokova iz jednog u drugi identitet radimo svakodnevno i naši su mozgovi predodređeni za to.

Ponekad, usred vježbe crveni tim/plavi tim, Van Bavel bi prebacio jednog učesnika iz jedne u drugu grupu.

Kažemo, slušaj, došlo je do greške, ti si ustvari u drugom timu, kaže. I čim to uradimo, potpuno promijenimo njihovu empatiju. Odjednom im je stalo do svih u njihovoj novoj grupi.

Odjednom vide drugu stranu.

 (Preneseno iz National Journal prevela M.S.L.)

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Izbori 2014, Politički mozak