Kino Žurnal

TRI DECENIJE BRAĆE COEN: Volite li Velikog Lebowskog?

Piše: Christopher Orr

Braća Coen slave tri decenije od objavljivanja prvog filma. Mi podsjećamo na njihov kultni film "Big Lebowski" i to kroz okršaj dva filmska kritičara

• Filmove po knjigama Jamesa M. Caina (Blood Simple) i Dashiella Hammetta (Miller’s Crossing) braća su obradila vjerno – barem prema Coen standardima. Ali kada je došlo do tvrdokuhane fikcije Raymonda Chandlera, odlučili su ići drugim putem. Veliki Lebowski, veoma maglovito inspirisan Velikim snom (Big Sleep), bio je najslobodniji, najzapetljaniji film braće Coen do danas – stonerska krimi komedija o kuglanju, Vijetnamu, i presudnoj važnosti posjedovanja jednog komada namještaja koji povezuje cijelu sobu.

• Ironično, nakon posve fabrikovane “istinite priče” u "Fargou", Coenovi nude divlju fantaziju koja se zasniva na stvarnim ljudima. Njihov prijatelj Pete Exline, filmski producent (i vijetnamski veteran), inspirisao ih je ironičnom izjavom o svom zapuštenom tepihu “koji povezuje cijelu sobu” i pričom o hvatanju tinejdžera kojeg je ulovio jer je ostavio svoju domaću zadaću u autu. Likovi Jeffa “Dudea” Lebowskog (Jeff Bridges) i Waltera Sobchaka (John Goodman) su bili naknadno ispunjeni elementima druga dva holivudska lika koje su Coenovi upoznali: Jeffa Dowda, odrpanog producenta i aktiviste koji je bio bivši stvarni član Sedmorke iz Seattlea i Johna Miliusa, scenariste koji je uz to poznati zaljubljenik u oružje i vojni entuzijast.

• Raymond Chandler jednom je objasnio razliku između klasične misterije ubistva i tvrdokuhanog žanra kojeg je pomogao izmisliti: u prvom, radnja – pažljivo redanje detalja koji omogućavaju da misterija bude riješena – je najvažnija, dok u drugom, “scene nadmašuju radnju u smislu da dobra radnja je ta koja pravi dobre scene.” Ne znam da li su braća Coen uopšte čitala ovu analizu ali su sigurno prihvatili njen duh u Velikom Lebowskom. Kao što je Joel objasnio, u stilu Chandlera, “radnja je nekako na drugom mjestu u odnosu na ostale stvari”. Dude, kome su na dragocjeni tepih mokrili razbojnici koji su ga zamijenili za bogatog imenjaka (David Huddleston), uskoro se upliće u zamršenu otmicu, koja može i ne mora biti stvarna. Ustvari, do kraja filma se otkrije da ništa što se odigralo nije bilo stvarno: Kidnapovanje je bilo lažno, torba sa otkupninom koju su Dude i Walter bacili je bila lažna, pa čak i stvarna torba za otkup koju su planirali (ali nisu uspjeli) zadržati je bila lažna.

• Suprotno od Coenovih ranijih filmova, ovaj film je urnebes različitih atmosfera, od prljavog i neurednog Dudeovog bungalova do svijetlećih neona kuglane i Busby Berkeley sreće Salvadora Dalija sekvenci sna. Čak je i vrijeme dešavanja pomalo mutno. Iako je film smješten u 1991. godinu, Dude i Walter su opsjednuti svojim iskustvima iz kasnije 60-ih i ranih 70-ih (politički aktivizam i Vijetnam). U međuvremenu, kuglana svjesno podsjeća na pedesete. Veliki Lebowski je također prvi Coenov film u kojem je soundtrack upečatljiviji nego sama radnja, (Coenova prva suradnja s T Bone Burnettom), eklektičan miks koji se proteže desetljećima, ali opet s naglaskom na kasne 60-te i početak 70-ih.

• Glumci se također čine opuštenijim kao da su im režiseri, barem donekle, popustili pritisak po kome su poznati. Iako je uloga Johna Turturroa kao kuglaškog protivnika mala dopušteno mu je da pridonese vlastitim ukrasima (ples i poliranje kugle). I Bridges i Goodman se čine puštenim sa uzice uopšte; prvi isporučuje jednu od najupečatljivijih stonerskih uloga u historiji a drugi... Šta da kažemo o Goodmanu? Pisana posebno za njega, uloga Waltera Sobchaka je gotovo sigurno vrhunac njegove karijere. Koliko god različite uloge bile, kada sam gledao Walterovu borbu između bijesa i samoobuzdavanja to me podsjetilo na briljantne promjene raspoloženja Torturrovog Bernie Bernbauma u Miller's Crossing.


• Još jednom filmom obiluje specifični Coen humor. Jon Polito se pojavljuje kratko kao P.I. prateći glavnog protagonistu u VW bubi (Blood Simple) i hvali potonjeg za “igranje jedne strane protiv druge a u krevetu sa svima” (Miller’s Crossing). Walterova stalna potražnja za drugim kuglaškim partnerom (Steve Buscemi) je referenca na Buchemijevu brbljivu ulogu u Fargou. Otkupna nota poslana velikom Lebowskom u kojoj se traži jedan milion dolara (Fargo) za vraćanje trofejne supruge, Bunny (Tara Reid) je iz Hotel Earl (Barton Fink). Štaviše, Bunny je ustvari djevojka imena Fawn Knutson iz Moorheada, Minnesota – sestrinski grad koji leži nasuprot Red River iz Fargoa, North Dakota. Ako to nije dovoljno, Peter Stormare, koji igra jednog od nihilista, konačno dobija palačinke za kojima je čeznuo.

• Ali najzamršenija šala u filmu ne odnosi se na opus braće Coen. Kada Dude prvi put sretne Bunny ona ga pita da joj puše na nalakirane nožne prste što je gotovo sigurna referenca na legendarnu rečenicu “znaš kako zviždati, zar ne?"koju 19-godišnja Lauren Bacall kaže Humphreyu Bogartu u To Have and Have Not. Naredni film u kome je ovo dvoje (sada već par) glumilo je bio adaptacija Howarda Hawka, da, The Big Sleep. Odbijam vjerovati da je ovo slučajnost. Vrijedi obratiti pažnju ovdje da Hawkova direktna adaptacija Chandlera služi znatno manje kao model za Lebowskog nego što je to Robert Altmanova varijacija The Long Goodbay iz 1973. godine.

• Jedna “šala” koja nije bila namjerna je datum čeka od 69 centi kojeg Dude piše da plati liker (ključni sastojak za svoj koktel White Russians) na početku filma: 1 septembar 1991. godine, tačno deset godina prije napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon. Odmah nakon što napiše ček Dude pogleda u televizor u prodavnici na kojem George H. W. Bush obećava da agresija Saddama Husseina protiv Kuvajta “neće proći”. Teoretičari zavjera, pokrenite svoje motore.

• Ovdje priznajem da, koliko god volim Velikog Lebowskog, on baš i ne ulazi u moju listu najboljih filmova braće Coen. Ovo je prvenstveno zbog toga što je u listu najboljih zaista teško stići uzimajući u obzir koliko volim nekoliko Coenovih filmova. Još jedan od razloga, koliko god film bio smiješan, je da je za moj ukus preslobodan. Da, to je istinski Chandler, ali sam ja uvijek mislio da se on opustio kao pisac sa cijelom svojom narativnom podvojenošću: Nema razloga da neko ne može željeti da napiše i izvrnu radnju i odlične scene. Što se tiče Velikog Lebowskog, gotovo svi dijelovi – Jackie Treehorn, Brandt, nilihisti(!) - lijepo se slažu u svom diskurzivnom, Chandlerijanskom načinu. Ali tu su dvije iznimke: Lik Julianne Moore, Maude Lebowski, kao da je zalutao iz drugog filma (možda Davida Lyncha?), posebno u sceni koja se završava manijakalnim smijehom nje i njenog dečka koga igra David Thewlis. Koliko god volim Sama Elliota, njegov kaubojski narator, The Stranger nema ni trunke smisla i potpuno me izbacuje iz filma. Sigurno nije ni bila namjera da on ima smisla – kao što je Ethan Coen jednom rekao, “Sam nas je ustvari pitao, 'Šta ja radim u filmu?' Mi također nismo znali”. Ali kada se radi o mojim omiljenim filmovima braće Coen, razlika je u nijansama a one su dovoljne da zadrže Lebowskog da ne pređe gol liniju.

• Kada smo to riješili, kao ljubaznost prema tvrdokornim fanovima Lebowskog koji još uvijek nisu otkazali pretplatu na Atlantic i/ili uništili svoje kompjutere, nudim – kao što sam uradio i za Barton Fink – priliku za osvetu putem posrednika. U ovom slučaju, obećavam da vaš izabrani surogat voli Velikog Lebowskog barem kao, a u većini slučajeva i više, nego vi. Zaista, ako ste ikada iskusili moment sumnje usred totaliziranja obožavanja, vjerovatno bi vas stavio na lomaču sa potvrđenim hereticima poput mene samog. On je također odgovoran za ono što bi mogla biti najbolja pop-kulturalna metafora za američku politiku koje se mogu sjetiti da sam čitao. Sa tim, ostavljam vas iznijansiranoj analizi i nježnom ubjeđivanju mog dragog prijatelja Jona Chaita:

 




Začepi (Shut the fuck up, op.p.), Chris.

Pa, ja mislim da to otprilike sumira moj odgovor. Ali, u slučaju da je potrebno još elaboriranje, Veliki Lebowski nije samo istinski sjajan film nego i jedinstveno sjajan. Njegova jedinstvenost se može vidjeti u dubokom brojanju odanosti njegovih fanova – festivali, knjige, predstave i druge forme posveta koje postoje. Najbolji način da se objasni jedinstvenost Velikog Lebowskog je taj da je to jedini film za koji znam da ga je veće uživanje gledati drugi ili treći put, ili čak peti ili šesti, nego prvi put.

Sada ovo potiče od (ovdje se udaljavam od gotovo sve Lebowski zajednice) propusta u filmu koji si citirao: radnja je zbunjujuća. Fascinantni, histerični ali ništa manje neobični likovi uskaču i iskaču iz filma. Razmislite od Torturovom “Isusu”, ili Elliotovom naratoru, ili Maudeovoj čudnoj umjetnosti. Oni skreću pažnju publike od glavnih likova i radnje koja se odnosi na njih jer su toliko uvjerljivi što je savršeno. Ovo, nagađam, objašnjava zašto toliko mnogo gledalaca ima problem da iskreno cijeni film nakon prvog gledanja: Morate da imate jasno razgraničenje između radnje i sporednih stvari da biste pratili film i da se posvetite glavnim likovima, Dudeu i Walteru.

Naš inače odličan kritičar, nažalost, je razvio jasno mišljenje o filmu mnogo godina ranije nakon jedva jednog gledanja i tvrdoglavo ga se drži od tada. Zato nemaš okvira ili reference, Chris. Ti si kao dijete koje odluta u pola filma...

Ispod zbunjujućih događaja je relativno čvrsta priča o kriminalu koja se naslanja na potpuno neočekivana komična otkrića. Jako mnogo komedije je precizno ciljano. Walterove gorke optužbe Nijemaca – prvo u kuglaškoj ligi (“Rekao sam tom Švabi jebenih hiljadu puta da ne igram na Šabat”) a onda nihilistima (“Jebeni Nijemci. Ništa se ne mijenja”) - pogodit će svakoga sa starijim rođacima Jevrejima kao histerično poznate i histerične anomalične, koje dolaze od krupnog Poljaka-Amerikanca iz radničke porodice. Politika se provlači kroz cijelu priču sa desničarima i ljevičarima Lebowskijima, neokonzervativnim Walterom i nihilistima koji unose svoje poštovane političke filozofije u svoje uloge u radnju pljačke.

Film je u velikoj mjeri politička komedija koja, bez uzimanja sebe kao iole ozbiljne, ide puno dublje po cijenu dobrog ukusa. To je uvijek činilo Chrisov neuspjeh da u potpunosti cijeni njegovu genijalnost puno više uznemirujuće za mene.

To neće moći.

Eto. Ja, sličan Dudeu, želim jedino pronaći način da se svi možemo poštovati u miru. Jon, naprotiv, prihvata ratoborni moral izvjesnog Waltera i neokonzervativaca, bivših i sadašnjih. Možda – možda – se moj nožni prst okliznuo malo preko linije. Velika stvar. To je samo igra, čovječe.



Et Cetera:

Gdje svrstavam Velikog Lebowskog među filmovima braće Coen: #6 (od 16)

Gdje svrstavam soundtrack, izabran od T Bone Burnetta, među Coenove soundtrackove izabrane od T Bone Burnetta: #2 (od 4)

Najbolji tekst: “Reci šta god hoćeš o načelima nacional socijalizma, Dude, barem je to etika.”

Najbolja slika: Pogled na svijet iz ugla kugle za kuglanje

Najbolji zvuk: Razbijanje stakla, struganje metala i Walterovo izgovaranje besmrtne rečenice [kao da je pravljena za kablovsku TV], “Ovo se desi kada nađeš stranca u Alpama!”

Prepoznatljiva lokacija: Los Angeles

Prepoznatljivi utjecaji: Raymond Chandler, Robert Altman

Zarazna fraza za igre opijanja: “Stvarno je povezao sobu.”

Bonus fraza za teške cugere: “Začepi, Donny.”

Stvari koje se rolaju: osušena trava, kugle za kuglanje

Scene sna: Da, naglašeno

Važne scene u kupatilu: Da

Broj likova koji povraćaju: Vjerovatno nula (Malo je teško reći: ima trenutak kada izgleda kao da će Dude povratiti ali na se čini da to na kraju ne uradi)

John Goodman pomahnita: Konstantno, veličanstveno

(Preneseno iz The Atlantic, preveo: S.M.)

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

TV Žurnal, Big Lebowski