Kauč selektor

TUŽNA BAJKA O MUNDIJALU: E moj Doktore, bljedoliki su nam oteli igru!

Piše: Marko Tomaš

Naš Kauč selektor piše o fudbalu kakav smo doživjeli tokom 2014. godine i pita se: "Zbog čega kad pišem o Mundijalu pišem o korupciji a ne o Jamesovom zgoditku protiv Urugvaja?"

KALENDAR

Dogodi se to tako, skoro neprimjetno i neobjašnjivo, da muško dijete prestane poštovati zvanični kalendar i počne vlasiti život mjeriti nogometnim epohoama koje se smjenjuju od jednog Svjetskog prvenstva do drugog i tako u sve do trenutka dok za njega ne prestane važiti više bilo kakav kalendar.

Ovu je godinu i pored prosvjeda i pored ratova koji skaču po svijetu kao neukrotiv pijanac i pored svjetske ekonomske, moralne i svake druge krize godinu obilježila jedina zamisliva utjeha: Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu.

Ovo prvenstvo bilo je posebno po tome što je na njemu Bosna i Hercegovina konačno počela ispisivati vlastitu povijest. Imat ćemo što pričati unucima, jednog ćemo dana romantizirati ovu generaciju nogometaša, a gol Vedada Ibiševića, koji je zabio velikoj Messijevoj Argentini, postat će mit u našoj intimnoj i kolektivnoj povijesti. Sve drugo je bilo za zaborav, i sramotni poraz protiv Nigerije i jalova pobjeda protiv Irana.

No, bili smo tamo, mi, jer i Mi svi smo bili u Brazilu, na Mundijalu koji je učinio da po prvi put od početka devedesetih osjetimo da smo dio velikog šarenog svijeta koji se uvijek nepopravljivo raspada i slavi i luduje i prosipa krv, jer tako, jebiga, to ide. To nam, na žalost, neće pomoći da se rješimo urođenog fatalizma, odjebemo sudbinu i uzmemo stvari u svoje ruke, ali barem smo nekoliko dana posjetili planetu Zemlju i bili njenim neupitnim dijelom.

LINEKER

Nekad, u davna vremena, dok su na svijetu još postojali dobro i zlo na kraju svakog Mundijala jedna bi momčad ponijela i trofej za Fair play. Nekim čudom taj bi trofej uvijek osvojila momčad Engleske. Onaj pravi, veliki trofej podizale bi ruke kapetana nekih drugih reprezentacija, ali ovaj utješni, koji je imao nagraditi sportski duh i fer ponašanje, uvijek bi dospio u ruke engleskog kapetana. Jedan od tih fer frajera, stereotipni engleski džentlmen u kopačkama bio je i nezaboravni centarfor i kapetan Gordog Albiona, Gary Lineker.

Nogomet su narodu oteli birokrati koji već par desetljećja vladaju svjetskom nogometnom federacijom. Oličenje, personifikacija svog zla u nogometu već je dugi niz godina predsjednik FIFA – e Sepp Blatter. Nogomet se 2014. godine vratio doma, ali nije se vratio onima koji su ovu igru proslavili nego gomili sponzora i raznih bjelosvjetskih skorojevića koji su okupirali tribine brazislkih stadiona. Naravno, rodni dom nogometa je Linekerova Engleska, ali srce nogometa najsnažnije kuca, ili je preciznije reći kucalo je, na južnoameričkim stadionima.

U svjetlu predstojećih izbora u FIFA – i, koja je Mundijal pretvorila u cirkus za bogatune, Lineker je kritizirao vrhušku FIFA – e, pomalo i apatično, bez vjere u mogućnost istinske promjene. Linekerovo zazivanje revolucije u nogometu neobično podsjeća na apatično kukanje raznoraznih zazivača socijalne i političke pravde zbog cjelokupne situacije u svijetu. Oh, da, živimo u sjebanom dobu, ako je ikad i bilo drugačijeg doba, ali prije smo barem imali nogomet kao utjehu, danas nam je i on otet. Prisvojila ga je gomila zalizanih korumpiranih mužjaka.

„Način na koji FIFA radi sve poslove iznimno je depresivan za sve nas koji volimo ovu igru. Mislim da nema nikakve sumnje da je FIFA na dnu. Nikad nije bila niže. Sve je to farsa, kaže se da je nogomet prekrasna igra, ali je jako zatamnjena svime što se događa.“

Gary je džentlmenski upozorio što se događa, ali opet nekako apatično rezimira da se stvarnoj promjeni ne možemo nadati.

MUNDIJAL

Bio je ovo Mundijal korupcije, selfija, raznoraznih zvjezdica koje su se došle nalijepiti na najveći globalni događaj godine i preko njega dobiti koju stranicu u svjetskim medijima. Iza kulisa su se događali prosvjedi, štrajkovi, Brazilci su se prvi put okrenuli protiv omiljene igre, jer im je igra oteta i to neću prestati ponavljati, jer, kako kaže Mali zeleni, nogomet pripada onima na terenu i sirotinji na tribinama. Njima ga treba i vratiti.

Najočitiji i najsramotniji primjer korupcije na Mundijalu bio je izbor za najboljeg igrača. Lionel Messi je doigrao dobar turnir, ali nije bio ni blizu pojedinačnih izvedbi Arjena Robbena ili pak Manueal Neuera. Neuer je vratar i pobjednik prvenstva, konkurencija se samim tim suzila na Robbena i Messija. I onda dolazimo do urnebesne odluke FIFA – e da titulu najboljeg igrača dodijeli Messiju. Iza takve odluke stoji bizaran podatak da je sponzor te nagrade Adidas, a da jadni Robben ima krimen da nosi NIKE opremu iako su svi stručnjaci bili jednoglasni u ocjeni da je Robben odigrao puno oblje prvenstvo od Messija. Takvo javno, očito pljuvanje u lice nogometnoj javnosti izaziva istinsko gađenje.

Ali, to je današnji nogomet. A oni koji ga vode ujedno i pišu njegovu povijest. Tajna povijest nogometa bit će ona koju ćemo ovim i sličnim kanalima prenositi u budućnost. Bit će to još jedna u nizu priča o nepravdi. Jer nije samo Robbenu učinjena nepravda, pljuvačku u lice smo dobili svi koji smo svjedočili ovom javnom ponižavanju jedne plemenite igre.

Nije to pravedno ni prema Messiju, koji je i sam bio iznenađen odlukom sponzora da njemu dodijele tu nagradu. Poruka glasi: tko vas jebe jazavci!

I sve se to događalo u zemlji u kojoj je nogomet religija, u zemlji u kojoj je nogomet bio jedan od načina borbe protiv nepravde. Nismo li svim tim prevareni svi mi koji vrijeme računamo prema mundijalskom kalendaru, svi mi koji smo s poštovanjem slušali Doctora Socratesa kad je opisivao odnos Brazilaca prema ovoj igri.

''Naš puk je rođen porobljen i oslobađa se svakog dana gromoglasno tražeći istinu. Našu istinu. Onu čija je snaga zasnovana na neotuđivoj kulturi jer dolazi iz duše, iz aure, iz osmijeha; onu u kojoj bijelci i Indijanci, crnci i siromašni imigranti u slast uživaju u životnim zadovoljstvima. Nogomet je sport sazdan od spontanosti i snalažljivosti, luksuza i slobode. On je, vjerujem, dio našeg najprimitivnijeg genoma, poput plesa.''

E, moj doktore, da vidiš to more kravata i rumenih debeljuškastih obraza, te perverzne osmijehe, taj mafijaški ustroj, umro bi po drugi put. Ti si nogomet igrao kao da se boriš za slobodu, a kad si je osvojio vlasnici tvoje revolucije odlučili su preko tvojih pleća uzeti profit. A tvoj igrački predak, Arthur Friedenreich je izmislio dribling kako bi doslovno sačuvao živu glavu i čitave noge. Čija je to igra? Tvoja i Friedenrechova ili Blatterova? Zbog čega kad pišem o Mundijalu pišem o korupciji a ne o Jamesovom zgoditku protiv Urugvaja?

E, moj doktore, svinjoglavi su izgleda istinski preuzeli stvar i otkupili dionice nečega što je nekad podsjećalo na slobodu i radost igre.

(zurnal.info

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

FIFA, Kauč selektor, Marko Tomaš