Raspodjela bogatstva

PRVOMAJSKO ŠTIVO (1): Uvod u Kapital u dvadeset prvom vijeku

Piše: Thomas Piketty

Zahvaljujući izdavačkoj kući "Buybook" u dva nastavka objavljujemo uvod knjige "Kapital u dvadeset prvom vijeku" francuskog ekonomiste Thomasa Pikettya. Knjiga obrađuje ključno pitanje našeg doba - raspodjelu bogatstva i zbog toga je nazivaju najvažnijom knjigom današnjice

“Društvene razlike mogu se zasnivati samo na općoj koristi.”
Prvi član Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, 1789.

Pitanje raspodjele bogatstva jedno je od najprisutnijih i najkontraverznijih pitanja današnjice. Ali šta uistinu znamo o njegovom razvoju tokom dugog razdoblja? Dovodi li dinamika akumulacije privatnog kapitala neizbježno do sve većeg gomilanja bogatstva i moći u rukama
nekolicine, kako je to mislio Karl Marx u 19. vijeku? Ili pak uravnotežene sile rasta, konkurencije i tehnološkog napretka u naprednim fazama razvoja smanjuju nejednakosti i povećavaju sklad među klasama, kako je to mislio Simon Kuznets u 20. vijeku? Šta zaista znamo o razvojnom putu dohotka i bogatstva od 18. vijeka nadalje i kakve pouke iz toga možemo izvući za 21. vijek?

To su pitanja na koja nastojim odgovoriti u ovoj knjizi. Recimo to odmah: odgovori su nesavršeni i nepotpuni. Za razliku od ranijih radova, zasnivaju se na mnogo širim historijskim i uporednim podacima koji se odnose na tri vijeka i više od dvadeset zemalja, iznesenim u obnovljenom teorijskom okviru koji omogućava bolje razumijevanje smjerova i mehanizama na djelu. Savremeni rast i širenje znanja omogućili su da se izbjegne marksistička apokalipsa, ali nisu promijenili dublje razumijevanje kapitala i nejednakosti – ili barem ne onoliko koliko se moglo zamišljati u optimističnim decenijama poslije Drugog svjetskog rata.

Čim stopa prinosa na kapital premaši stopu rasta proizvodnje i dohotka, što je bio slučaj u 19. vijeku i uveliko prijeti da ponovo postane normom u 21. vijeku, kapitalizam automatski dovodi do neodrživih, neopravdanih nejednakosti, koje korjenito potkopavaju meritokratske vrijednosti na kojima se zasnivaju naša demokratska društva. Postoje, međutim, načini na koje demokratija može preuzeti kontrolu nad kapitalizmom i osigurati da javni interes zadobije prednost nad privatnim interesom, uz istovremeno očuvanje ekonomske otvorenosti te izbjegavanje reakcija protekcionista i nacionalista. Ova knjiga nudi takve prijedloge, oslanjajući se na pouke iz tih historijskih iskustava; priča o njima okosnica je ovoga djela.

Rasprava bez izvora podataka?

Intelektualne i političke rasprave o raspodjeli bogatstva dugo su izvirale iz mnogih predrasuda i malog broja činjenica.

Jasno, u nedostatku ikakvog teorijskog okvira i reprezentativne statistike bilo bi neopravdano potcjenjivati važnost intuitivnih spoznaja pojedinaca o bogatstvu i nivou dohotka. Vidjet ćemo, naprimjer, da film i književnost, posebno roman 19. vijeka obiluju vrlo preciznim podacima o životnom standardu i relativnom bogatstvu različitih slojeva u društvu, a naročito o dubljem razumijevanju strukture nejednakosti, načinima njenog opravdavanja i uticaja na život pojedinaca. Posebno romani Jane Austen i Honorea Balzaca pružaju potresne slike raspodjele bogatstava u Velikoj Britaniji i Francuskoj između 1790. i 1830. Oba
pisca prisno poznaju hijerarhiju bogatstva u svom okruženju. Shvaćaju njene tajne granice, poznaju njene nemilosrdne posljedice za živote muškaraca i žena, za njihove strategije povezivanja, za njihove nade i nesreće. Prikazuju njene efekte vjerodostojnije i snažnije od bilo kakve statistike ili naučne analize.

I doista, pitanje raspodjele bogatstva previše je važno da se prepusti samo ekonomistima, sociolozima, historičarima i drugim filozofima. Ono je zanimljivo svima i dobro je da je tako. Nejednakost u konkretnoj životnoj stvarnosti izložena je pogledu svih koji je proživljavaju i prirodno je da izaziva jasna i suprotstavljena politička prosuđivanja. Seljak ili plemić, radnik ili industrijalac, konobar ili bankar: svako od njih sa svog gledišta vidi neke važne stvari koje se tiču uslova života jednih i drugih, odnosa moći i dominacije među društvenim grupama, pa stvara vlastito viđenje o tome šta jest, a šta nije pravedno. Pitanje raspodjele bogatstva uvijek će imati tu izrazito subjektivnu i psihološku dimenziju, neizbježno političku i konfliktnu, koju nikakva navodno naučna analiza ne može smiriti. Srećom, demokratiju nikada neće zamijeniti republika eksperata.

Pa ipak, pitanje raspodjele, također, zaslužuje sistemsko i metodično proučavanje. U nedostatku izvora, metoda i jasno definiranih koncepata, moguće je izreći sasvim oprečne tvrdnje. Po nekima, nejednakosti se stalno povećavaju, a svijet je po definiciji sve nepravedniji. Prema drugima, nejednakosti se prirodno smanjuju ili su pak spontano skladne i jako je važno ne preduzimati ništa što bi poremetilo tu sretnu ravnotežu. Nasuprot toj beznadežnoj razmjeni suprotnih stavova, u kojoj svaka strana često vlastitu intelektualnu lijenost opravdava lijenošću suprotne strane, ima mjesta za sistemsko i metodično istraživanje – ako i nije naučno u punom smislu. Naučna analiza neće nikad privesti kraju žestoke političke sukobe koje izaziva nejednakost.

Sociološka istraživanja jesu i uvijek će biti nedorečena i nesavršena. Ona ne teže da ekonomiju, sociologiju i historiju pretvore u egzaktne nauke. Ali strpljivo utvrđivanje činjenica i zakonitosti, nepristrana analiza sposobna da iznese spoznaje o ekonomskim, socijalnim i političkim mehanizmima mogu dovesti do bolje informirane političke rasprave i usmjeriti je na prava pitanja. Time mogu pridonijeti stalnom redefiniranju pojmova rasprave, raskrinkavati ustaljena vjerovanja i obmane, sve neprestano osporavati i dovoditi u pitanje. To je po mom sudu uloga koju mogu i moraju igrati intelektualci, a među njima istraživači u oblasti društvenih nauka, kao građani među ostalim građanima, ali koji na sreću imaju više vremena od drugih da se posvete proučavanju (i čak da za to budu plaćeni – što je značajna privilegija).

Međutim, moramo utvrditi da se istraživanja posvećena raspodjeli bogatstva već dugo temelje na relativno malo jasno utvrđenih činjenica i na mnogo sasvim teorijskih razmišljanja. Prije nego što tačnije iznesem izvore na koje se oslanjam i koje sam nastojao okupiti u okviru ove
knjige, potrebno je dati kratak historijski pregled razmišljanja o toj temi.

Malthus, Young i Francuska revolucija

Kad se krajem 18. i početkom 19. vijeka u Velikoj Britaniji i Francuskoj rodila klasična politička ekonomija, pitanje raspodjele već je bilo u centru svih analiza. Očito je da su radikalne promjene već započele, uz dotad neviđen demografski rast i početke ruralnog egzodusa i industrijske revolucije. Kako će se ti preokreti odraziti na raspodjelu bogatstva, društvene strukture i političku ravnotežu evropskog društva?

Za Thomasa Malthusa, koji je 1798. objavio Ogled o načelu stanovništva, ne može biti nikakve sumnje: glavna je prijetnja prenaseljenost. Izvori su mu bili skromni, ali ih je nastojao što bolje istaknuti. Na njega su posebno uticali putopisi Arthura Younga, engleskog agronoma koji je 1787. i 1788, uoči Francuske revolucije, krstario cestama francuskog
kraljevstva od Calaisa do Pirineja, kroz Bretanju i Franche-Comte, i pisao o siromaštvu francuskog sela.

Daleko od toga da je sve lažno u tom uzbudljivom pripovijedanju. U ono je doba Francuska bila uveliko najnaseljenija od svih evropskih zemalja i stoga idealno mjesto za posmatranje. Oko 1700. Francuska je imala već 20 miliona stanovnika, dok je u Britaniji bilo jedva 8 miliona duša (a u Engleskoj oko 5 miliona). Francusko stanovništvo neprestano je raslo kroz cijeli 18. vijek, od kraja vladavine Luja XIV do Luja XVI, tako da je oko 1780. broj stanovnika dosegao 30 miliona. Sudeći po tome, ova demografska dinamika, neviđena prethodnih vjekova, zaista je dovela do stagnacije poljoprivrednih nadnica i do povećanja zemljišne rente u decenijama pred revoluciju 1789. Iako to nije bio jedini uzrok Francuske revolucije, očito je da je takav razvoj mogao samo pojačati sve veću omraženost aristokratije i vladajućeg političkog uređenja.

Ali Youngovo pripovijedanje, objavljeno 1792, prožeto je i nacionalističkim predrasudama i neprovjerenim poređenjima. Taj veliki agronom bio je silno nezadovoljan krčmama koje je posjećivao i odjećom konobarica koje su ga posluživale, opisujući ih s gađenjem. Smatrao je da iz tih često otrcanih i anegdotskih primjedbi može izvoditi zaključke o posljedicama važnim za opću historiju. Posebno su ga uznemiravali politički ispadi do kojih može dovesti bijeda širokih masa.

Young je bio uvjeren da samo politički sistem po engleskom uzoru, s odvojenim institucijama aristokratije i malograđanstva, u kojem plemstvo ima pravo veta, omogućava skladan i miran razvoj koji predvode odgovorni ljudi. Bio je uvjeren da Francuska srlja u propast prihvatajući da 1789. i 1790. oba staleža zasjedaju u istom parlamentu.

Nije pretjerano reći da cjelinu njegovog pripovijedanja pretežno određuje strah od Francuske revolucije. U raspravama o raspodjeli bogatstva politika nikad ne izostaje i često je teško izbjeći predrasude i klasne interese svog vremena.

Kad je velečasni Malthus 1798. objavio svoj poznati Ogled, zaključci su mu bili još radikalniji od Youngovih. Kao i njegov sunarodnjak, bio je jako zabrinut zbog političkih vijesti iz Francuske i, kako bi se osiguralo da se takvo nasilje jednoga dana ne prelije u Britaniju, smatrao je da hitno treba ukinuti svaku pomoć siromašnima i strogo nadzirati njihov natalitet, jer će inače cijeli svijet upasti u prenaseljenost, haos i bijedu.

Uistinu je nemoguće shvatiti pretjerani pesimizam malthusovskih predviđanja ne uzme li se u obzir strah koji je 1790-ih godina obuzeo dobar dio evropskih elita.

Ricardo: načelo oskudnosti

Lako je, gledajući unazad, rugati se tim prorocima nesreće. Ali važno je osvijestiti da su ekonomske i društvene promjene koje su se događale potkraj 18. i početkom 19. vijeka bile objektivno zabrinjavajuće, čak traumatske. I doista, većina istraživača iz tog doba – ne samo Malthus i Young – na dugoročni razvoj raspodjele bogatstva i društvenih struktura gledala je relativno mračno, čak apokaliptično. To je svakako slučaj s Davidom Ricardom i Karlom Marxom, dvojicom najuticajnijih ekonomista 19. vijeka: obojica su zamišljali da će mala društvena grupa – zemljoposjednici kod Ricarda, industrijski kapitalisti kod Marxa – neprestano prisvajati sve veći udio u proizvodnji i dohocima.

Za Ricarda, koji je 1817. objavio svoja Načela političke ekonomije i oporezivanja, glavna je briga bila dugoročna cijena zemlje i visina zemljišne rente. Kao ni Malthus, nije raspolagao praktično nikakvim statističkim izvorom dostojnim toga imena. Ali to nije sprečavalo njegovo
duboko poznavanje kapitalizma svoga vremena. Potjecao je iz porodice židovskih finansijskih moćnika portugalskog porijekla, a čini se da je imao i manje političkih predrasuda od Malthusa, Younga ili Smitha. Pod uticajem je Malthusovog modela, ali produbljuje njegovo rasuđivanje. Posebno ga zanima ovaj logički paradoks: ako se porast stanovništva i
proizvodnje trajno nastave, zemlja će biti relativno sve oskudnija u odnosu na druga dobra.

Zakon ponude i potražnje tada implicira neprestani rast cijene zemlje, kao i rente koja se plaća zemljoposjednicima. Zemljoposjednici će tako primati sve veći dio nacionalnog dohotka, a ostatak stanovništva sve manji dio, što bi bilo razorno za društvenu ravnotežu. Za Ricarda jedini je logički i politički zadovoljavajući izlaz neprestano sve veći porez na zemljišnu rentu.

Vidjet ćemo da se to mračno predviđanje nije obistinilo: zemljišna je renta, doduše, još zadugo ostala visoka, ali je na kraju vrijednost obradive zemlje nezaustavljivo opala u odnosu na druge oblike dobara, prateći smanjenje udjela poljoprivrede u nacionalnom dohotku. Budući da je pisao oko 1810, nije mogao predvidjeti zamah tehnološkog napretka i
industrijskog rasta u vijeku koji je tek počeo. Kao ni Malthus i Young, nije mogao zamisliti čovječanstvo potpuno oslobođeno oskudice hrane i zemljoradnje.

Njegovo neposredno poimanje cijene zemlje ipak je vrlo zanimljivo: načelo oskudnosti na koje se oslanja može potencijalno dovesti do toga da neke cijene dosegnu ekstremne vrijednosti tokom više decenija. To može biti dostatno za duboku destabilizaciju čitavih društava. Sistem cijena ima nenadomjestivu ulogu u koordiniranju aktivnosti miliona pojedinaca – milijardi pojedinaca u okvirima savremene svjetske ekonomije. Problem je u tome što sistem cijena nema ni ograničenja ni morala.

Pogriješili bismo zanemarujući važnost tog načela za razumijevanje globalne raspodjele bogatstva u 21. vijeku – kako bismo se u to uvjerili, dovoljno je cijenu poljoprivrednog zemljišta u Ricardovu modelu zamijeniti cijenom urbanih nekretnina u velikim metropolama ili pak cijenom nafte. U oba slučaja, ako tendenciju zapaženu između 1970. i 2010. projektujemo na razdoblje od 2010. do 2050. ili od 2010. do 2100, dolazimo do znatnih razmjera ekonomskih, društvenih i političkih neravnoteža, kako među državama, tako i unutar njih, koje nisu daleko od od toga da nas navedu na pomisao o ricardovskoj apokalipsi.

Doduše, u načelu postoji vrlo jednostavan ekonomski mehanizam kojim se može uravnotežiti ovaj proces: odnos ponude i potražnje. Ako se neko dobro nudi u nedovoljnoj količini, a cijena mu je previsoka, trebala bi se smanjiti potražnja za tim dobrom, što bi trebalo dovesti do sniženja cijene. Drugim riječima, ako rastu cijene nekretnina i nafte, dovoljno je otići živjeti na selo ili voziti bicikl (ili oboje).

Ali osim što to može biti pomalo neugodno i komplikovano, takvo prilagođavanje može potrajati decenijama, tokom kojih vlasnici nekretnina i nafte mogu akumulirati tako velika potraživanja u odnosu na ostatak stanovništva da će na kraju posjedovati sve što se posjedovati može, uključujući i selo i bicikle.

Kao i uvijek, ne zna se kad će doći ono najgore. Prerano je najaviti čitaocu da će 2050. zakupninu plaćati katarskom emiru: to ćemo pitanje razmotriti kad za to dođe vrijeme, a odgovor će, naravno, biti više iznijansiran, iako ne baš ohrabrujući. Ali važno je već sada shvatiti da međudjelovanje ponude i potražnje nipošto ne isključuje takvu mogućnost, odnosno veliku i trajnu divergenciju u raspodjeli bogatstava povezanu s ekstremnim kretanjima određenih relativnih cijena. To je glavna poruka Ricardovog načela oskudnosti. Nismo primorani kockati se...

 

Nastaviće se...

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Thomas Piketty, Ekonomija, Kapitalizam