Sloboda ili rizik

NEMA KAZALIŠTA BEZ RIZIKA: Pokoravanje Houellebecqa u Dubrovniku

FOTO: 4freedoms
Piše: Srećko Horvat

O zabrani predstave Michela Houellebecqa na Dubrovačkim ljetnim igrama: Hrvatska je odustala ni manje ni više nego od kazališta samog, jer kazališta naprosto nema – bez rizika


Ovako ide vic čija se radnja ovih dana komotno mogla odigrati u Dubrovniku.

Jedne noći uhite violinistu na ulici, pa završi na policijskom ispitivanju.

“Za koga radiš?”

“Za orkestar”

“Kakvi su ti to papiri?”

“Glazbeni”

“Kakvi su to znakovi?”

“Note”

“Tko ti je to dao?”

“Dirigent”

“Tko je to napisao?”

“Mozart”

“Kojoj organizaciji pripada taj tvoj orkestar?”

“Filharmoniji”

Pa onda ispočetka. U jednom trenu mu ponude da potpiše zapisnik gdje piše da je priznao da pripada tajnoj špijunskoj grupi “orkestar”, kojom rukovodi nepoznati terorist poznat kao “dirigent”, da je uhvaćen kako nosi tajne spise pisane tajnim pismom zvanim “note”, čiji je autor poznat pod ilegalnim imenom “Mozart”, itd.

Jedne noći bude ga opet i kažu: “Hajde priznaj, i Mozar je priznao!”

Otprilike sličan scenarij ovome iz vica odvio se ovih dana u Dubrovniku.

SIGURNOSNA PROCJENA

Zbog “sigurnosnog rizika” policija je odlučila s repertoara Dubrovačkih ljetnih igara skinuti predstavu Ivice Buljana po romanu “Elementarne čestice”  francuskoga pisca Michela Houellebecqa.

Problem se javio jer je Houellebecq – zbog svojih stavova o islamu, kao i posljednjeg romana “Pokoravanje” (Soumission) – navodno pogodna meta za teroriste, posebice islamske fundamentaliste kojih u Hrvatskoj, posebice u Dubrovniku, tradicionalno ima u velikom broju. Stižu, naime, svim onim cruiserima, a vehabije se spuštaju iz Bosne ka moru.

Kao što su u vicu “note” interpretirane kao “tajno pismo”, tako su i u ovom slučaju “Elementarne čestice” zamijenjene za “Pokoravanje”. Ministri i policija očito ne samo da ne slušaju klasičnu glazbu, nego ne čitaju ni knjige koje potencijalno izazivaju “sigurnosni rizik”.

Zar nije bizarno da je prvu procjenu sigurnosnog rizika za predstavu napravila SOA, Sigurnosno-obavještajna agencija? Nema li tajna služba pametnijeg posla od procjene kazališnih predstava? I zar pravo kazalište – ukoliko uopće želi biti dostojno svog imena – ne uključuje rizik kao takav? Što će nam uopće kazalište ako ono ne sadrži rizik?

Upravo je Houellebecq na neki način u “Pokoravanju” predvidio ovu farsu.  

Kao što zna gotovo svaki stanovnik post-tranzicijske pustinje, većina europskih zemalja najkasnije od sredine 80-ih primiče se nečemu što bismo mogli nazvati “ekstremnim centrom”: izuzev kulturalnih pitanja (religija, istospolni brakovi, itd.), nema više istinske razlike između lijevog centra i desnog centra – kada se radi o ekonomiji, oba su dio “ekstremnog centra” kojeg karakterizira stari slogan Margaret Thatcher – TINA (there is no alternative).

Međutim, ta se situacija polako mijenja i barem na periferiji Europe svjedočimo rastu radikalne ljevice (Syriza, Podemos, itd.), ali i sve bržem razvoju radikalne desnice koja je već penetrirala ne samo u zemlje centra Europe, već i u europske institucije.

Na tom tragu, Houellebecq je u “Pokoravanju” pokušao zamisliti što bi se dogodilo kada bi glasačko tijelo bilo razočarano beskonačnom ping-pong igrom Ekstremnog centra (smjenjivanje jedne partije drugom).

ŠTA JE NAPISAO HOUELLBECQ

Godina je 2022. Francuska je svakim danom sve više polarizirana između Nacionalnog fronta Marine Le Pen i nedavno osnovanog Muslimanskog bratstva koje vodi Muhamed Ben Abbes, druga generacija francuskih muslimana, koji nije ni islamski fundamentalist, ali ni zapadni liberal.

Kada na predsjedničkim izborima Ben Abbes završi drugi, odmah iza Marine Le Pen, Francuzi učine sve samo da radikalna desnica ne dođe na vlast, pa dolazi do neprincipijelne koalicije između muslimana i republikanaca. Ubrzo Muslimansko bratstvo preuzima vlast, a Francuska se postepeno, kroz transformaciju obrazovnog sustava, medija i kulture, pretvara u islamsku državu. Ubrzo ideologija počinje prodirati i u najintimnije sfere francuskog načina života, uključujući poligamiju (kada se radi o muškarcima, dakako) i veo (kada se radi o ženama, dakako).

No to još nije sve. Novi vođa Francuske, Ben Abbes inicira proširenje EU na Jug, uključujući Tursku, Maroko i Tunis. I dok se Nacionalni front (i u stvarnosti, ne samo u romanu) protivi Europskoj Uniji još od svog osnutka 1993., partija Muslimanskog bratstva je mnogo lukavija: umjesto izlaska iz Eurozone, oni pokušavaju i uspijevaju zadobiti vlast nad Unijom i pretvoriti je u novu Islamsku uniju. U tom kontekstu nije ni čudo da Ben Abbes formira savez s Papom. Zašto?

Kao što kaže jedan od Houllebecqovih ciničnih likova, “pravi neprijatelj muslimana, ono čega se gnušaju i čega se najviše boje, nije katoličanstvo: to je sekularizam, laïcité, ateistički materijalizam”.

Pouka Houellebecqove knjige je sljedeća: pokoravanje (Soumission) Francuske, ali i Europe, nije bio nikakav nasilni događaj, štoviše – prije se radilo o dobrovoljnom pokoravanju: nakon konačnog poraza Ekstremnog centra, jedina opcija bio bi Nacionalni front, pa umjesto da odabere Marine Le Pen, narod se odlučio za Muslimansko bratstvo.

I koliko god taj znanstveno-fantastični scenarij mogao izgledati daleko, Houllebecq – premda je poznat po idiotskim primjedbama na račun islama (npr. “islam je najgluplja religija) – ovdje nije idiot: pokoravanje (ili ono što bi njemački islamofob Thilo Sarrazin u svojoj vulgarnoj hajdegerovštini nazvao Abschaffung) izvire iz dekadencije samog Zapada.

Houellebecq ovdje povlači paralelu sa situacijom prije izbijanja Prvog svjetskog rata:

“Ta Europa, koja je bila vrhunac ljudske civilizacije, izvršila je samoubojstvo, koje je trajalo nekoliko decenija. U Cijeloj Europi nicali su u to vrijeme anarhistički i nihilistički pokreti, pozivalo se na nasilje, na odricanje od svakog moralnog zakona. A onda je, nekoliko godina kasnije, na sve to točku stavilo ludilo Prvog svjetskog rata, ludilo koje se ničim ne može opravdati. Freud je tu bio u pravu, Thomas Mann još više; ako su Francuska i Njemačka, dvije najnaprednije i najciviliziranije nacije svijeta, mogle da se upuste u tu bezumnu klaonicu, bilo je to stoga što je Europa već bila mrtva”.

NEMA SLOBODE 

A zar isto ne važi danas? Ako Francuska i Njemačka, dvije najnaprednije države Europe, i dalje mogu inzistirati na novim mjerama štednje, novim privatizacijama, deindustrijalizaciji, itd., zar to nije stoga što je Europa već mrtva? Ako dopustite da se u samo jednom tjednu utopi čak 1,000 imigranata pred našim obalama, imaju li onda riječi Liberté, égalité, fraternité, još ikakvog smisla?

U kontekstu zabrane Houellebecqa na južnoj periferiji Europe, zar nije sam slogan grada Dubrovnika odnosno Dubrovačke Republike, Libertas, umro ako se zbog “sigurnosnog rizika” otkazuje predstava koja čak niti nema veze s “Pokoravanjem” ili islamom?

Jednako kao što je diljem Europe “sloboda” (a onda uz nju i “demokracija”, “multikulturalizam”, “tolerancija”, itd.) postala floskulom kojom se kite svjetski vođe kada se naslikavaju poslije masakra Charlie Ebdo, tako će i zastava s natpisom Libertas kada se bude podizala na Orlandov stup povodom otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara biti samo loše kazalište iz kojeg je amputirano upravo ono što čini svako istinsko kazalište: sloboda.

Nema slobode bez “sigurnosnog rizika”.

Nema ni radikalne politike ni radikalne ljubavi bez “sigurnosnog rizika”. Tek onda kada smo spremni izmijestiti se iz naviknutih obrazaca i naglavačke preokrenuti sve postojeće koordinate, tek tada možemo stvoriti nešto zaista vrijedno. I to upravo po cijenu vlastite sigurnosti.

Nažalost, i hrvatska policija, ali i Dubrovačke ljetne igre – koje su neobično šutke pristale na ovu odluku – nisu samo odabrale sigurnost umjesto slobode, što je temelj svakog društvenog ugovora, pa onda i “pokoravanja”. Hrvatska je odustala ni manje ni više nego od kazališta samog, jer kazališta naprosto nema – bez rizika. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Srećko Horvat, 0, Teatar