Pisma iz Paname

ELVISOVIM PUTEM: Hercegovačke zime i američke prerije

Piše: Mehmed Begić

Bio sam usamljeni kauboj sa crvenim horizontom ispred sebe i amerikanom u srcu, u potrazi za onim nečim što nikada neće imati ime, ali vrijedi svakog lutanja

PJESME ZA ELVISA

Kod mene nekako sve krene sa Elvisom. Kao davna i blijeda simpatija, ali i ljubav, u smislu da sam preko nje otkrio taj osjećaj. Tako je sa muzikom i Elvisom. Zahvaljujući njemu sam došao do stvari koje su i dan danas aktivno pod mojom kožom, jednako efektivne kao i na samom početku.

Kako sam rastao tako sam svoje apetite prema muzici širio, otkrivajući usput sve ono što nije moglo stati u okvire muzike pedesetih. Ali opet, Elvis je bio tihi putokaz i preko njega sam nalazio detalje koji bi me navodili da probam nove stvari. Tako sam Strummerov band The 101ers zavolio prvenstveno zbog obrade Elvisove pjesme 'Heartbreak Hotel'. Dire Straits su bili samo ime na MTV ekranu sve do trenutka kada sam u prolazu čuo da prizivaju Elvisa.

Stvari su se redale i godine su prolazile, tako je stigao i Nick Cave, s kojim se ispočetka nisam slagao. On je, naime, tvrdio da je Elvis najviše dao i da je najbolji bio na kraju svoje karijere i života, u sedamdesetim, drogiran pod šarenim svjetlima Las Vegasa. Trebale su proći godine i godine da shvatim o čemu je pričao. I da je to što je pričao apsolutno imalo smisla.

A onda sam otkrio Cowboy Junkies i njihovu pjesmu za Elvisa.




FOLK SINNER

Prije nego što je njihova kvaliteta prepoznata van Kanade, Cowboy Junkies su objavili dva albuma pri sopstvenoj diskografskoj kući, 'Latent Recordings'. Upravo 'Trinity Sessions' je bio taj koji je zainteresovao RCA, onog istog diskografskog giganta koji je svojedobno Elvisov ugovor kupio od Sama Phillipsa i njegove legendarne kuće 'Sun Records'.

I tu stvari postaju zanimljive, kada shvatim kako se sve isprepliće i kako preko Elvisa i Cowboy Junkiesa stižem do Cohena u reinkarnacijama Tima Gibbonsa, ili njegovog druga Toma Wilsona, koji je poznatiji kao LeE HARVeY OsMOND.

LeE HARVeY OsMOND  je 'obilježen' kao acid folk projekt Toma Wilsona, uz pomoć prijatelja iz bendova Cowboy Junkies i Skydiggers. I Lee Harvey i Tim Gibbons su objavili albume za 'Latent Recordings'. A Gibbons je glumio u  Wilsonovom nagrađenom spotu za pjesmu 'I'm Gonna Stay That Way' sa prvog albuma 'A Quiet Evil'.

Kada sam bio mlađi nisam mogao da ne dijelim svoja muzička otkrića. Kasnije sam naučio da se svako ne oduševljava kao ja, i da valja znati kada se obuzdati. Ali već na prvo slušanje novog albuma LeE HARVeY OsMONDa, svoje sam oduševljenje morao podijeliti.

Moguće da sam zaboravio pravila.

Evo samo dvije reakcije.

Feđa je rekao: „Lee Harvey Osmond čini da se čak i osjećam seksi.“, a Luka kao da se nadovezao: "Lee Harvey Osmond je odličan. Kontam, kad bi Cohen tek sad krenuo sa muzikom, da bi ovako nekako zvučao!“  

Ima li išta bolje od toga kada ti neko blizak čita misli?

'Beautiful Scars' je albumčina, i da, ima tu neke cohenštine, definitivno  osjećam ono što je i Feđa spomenuo, a što je najbitnije ni jedno ni drugo nije napadno, već onako potaman, da još uvijek ostane na sebi zacrtanom putu acid folka, tj. onoga što Tom Wilson u inkarnaciji LeE HARVeY OsMONDa jeste.



TIM GIBBONS, DRUGI PUT

Ako bih pod prijetnjom smrću morao odgovoriti koji album mi je najdraži, vrlo je moguće da bi odgovor bio 'Shylingo'. I ne bih mnogo pogriješio, jer je, čak i kad sam najopušteniji, među prvih pet.  A onda, preslušaš sve što je Tim Gibbons radio prije i poslije tog albuma, i nigdje ni traga onome što me je tako čvrsto vezalo za 'Shylingo'.

Ispostavilo se da je 'Shylingo' spoj momenta dok se Gibbons skidao sa alkohola, i potpunog uništenja, na čijem je putu bio,  te produkcijskog uticaja Mark Howarda, koji mu je tada, zajedno sa Danielom Lanoisom, dao duhovno i fizičko utočište.

Bilo je to u Los Angelesu, 1996. godine, gdje su njih dvojica snimali soundtrack za film 'Sling Blade' u svom studiju Teatro, smještenom u ruševinama nekadašnjeg meksičkog porno kina. Decenijama ranije, 1982. godine, Gibbons je bio taj koji je upoznao Lanoisa sa Howardom i kumovao njihovoj višedecenijskoj saradnji.  

Uporno sam čekao da se nešto poput 'Shylingo' albuma opet desi, umjesto toga sam nailazio na tipa koji se zove Tim Gibbons i uporno ne pušta bendžo iz ruku. I nisam se dao ubijediti da je to isti čovjek. A bio je.  Kasnije je sebe prozvao Cootes Leland i ta faza je trajala jedan album, 'Trail Of Smoke', koji je objavila diskografska kuća Cowboy Junkiesa. Verziju pjesme 'Medicine Girl' sa albuma otpjevao je i Lee Harvey Osmond.

Najnovija njegova reinkarnacija je bend TG & Swampbusters, bendžo je napokon okačio o klin, a u ruke uzeo električnu gitaru. Povratak korijenima, rock'n'rollu i bluesu, i svirkama po drumskim kafanama - skitnica i muzičar opet je u igri.

BLUE MOON

Album se zvao Trinity Sessions. Godina, osamdeset i sedma. Bio je to drugi album koji su snimili Cowboy Junkies, i snimljen je u crkvi u Torontu (Ontario's Church of the Holy Trinity), uz pomoć samo jednog mikrofona koji je postavljen na sredinu prostorije, a bend raspoređen oko njega.

Zamislite onda radosti kada sam saznao da album ponovo snimaju, dvadesetak godina iskusniji, na istom mjestu. Scenario je identičan, ista crkva kao studio a Natalie Merchant, Ryan Adams i Vic Chesnutt kao gostujuće pojačanje. 'Trinity Revisited' je magičan album, a Sweet Jane opojnija nego ikad, sa uvodom koji kao da je preživio gledanje filma 'Natural Born Killers' i vratio nam pjesmu koja je u njemu gostovala.

Možda me je pjesma za Elvisa navela da album poslušam, ali verzija Lou Reedove 'Sweet Jane' me je za njega vezala. I nije bilo načina da se ikada rastanemo. I prije nego što sam znao ko je Hank Williams, pjevušio sam njegovu 'I'm so Lonesome I could Cry'.

Vjetrovite hercegovačke zime sam uz taj soundtrack lako mijenjao za neku američku preriju kakva vjerovatno ni u Americi ne postoji. I bio sam usamljeni kauboj sa crvenim horizontom ispred sebe i amerikanom u srcu, u potrazi za onim nečim što nikada neće imati ime, ali vrijedi svakog lutanja.



(zurnal.info)



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Cowboy Junkies, Pisma iz Paname, Mehmed Begić, Muzika