Galerija Žurnal

FINA PRAŠINA: Fotografije pred kojima ne smijemo zatvarati oči!

Piše: Selvedin Avdić

Ekskluzivno na Žurnalu pogledajte sve fotografije sa izložbe "Fina prašina" Harisa Čalkića. Pred “Finom prašinom” ne smijemo zatvarati oči. Ona nam može pomoći da jasnije vidimo

Izložba “Fina prašina” tek je izbor iz mnogo veće zbirke fotografija fabrike i Zenice koju je Haris Čalkić gradio godinama. S njim sam jedno poslijepodne pregledao dio te zbirke i vidio mnogo dojmljivih fotografija, ali najveći utisak na mene ostavile su one na kojima sam vidio ljude koji pokušavaju normalno živjeti u sjeni otrovnih dimnjaka - neki od njih su uređivali bašte, šetali, djeca su igrala nogomet... Nasmijani, kao u parku, na čistom zraku.

Sreća u džehennemu.

Haris mi je priznao da su ga oduvijek fascinirali takvi prizori, kao i činjenica da Zeničani toliko vole svoj grad iako im on ne daje mnogo povoda za ljubav.    

Jer Zenicu, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu  teško je voljeti. Kao kada se voli otac koji je teška bitanga. Kada te takav otac pomiluje, u prolazu, na putu između dvije pijanke, ta gesta bude dovoljna da mu sve oprostiš i pronađeš opravdanje za sve što jeste ili nije učinio. Napisao sam čitavu knjigu ne bih li, samom sebi, objasnio takve emocije.

...
Ljepota je u oku posmatrača.

Zenica i  Fabrika imaju ovisnički odnos i to je jasno čak i ako prvi put ulazite u grad. Gledajući kroz staklo iz vozila koje ulazi u Zenicu, čini se da Fabrika i grad srastaju jedno s drugim kao slagalica. Nemoguće je opisati Fabriku, a ne dotaći grad. I obratno. Zeničani u silueti Fabrike još čitaju vrijeme u kojem nije bilo ovolike zebnje pred budućnosti. Mlade generacije nemaju ta sjećanja, pa su, što je logično, i sasvim ravnodušni prema ostacima nekadašnjeg diva.

Mnogi Zeničani vole Fabriku. Neki su mi povjerili da uzdrhte od zadovoljstva čim joj vide dimnjake, pa čak i onda kada dolaze s neke zamamne turističke destinacije. Vole i grad, često neumjereno i bez čvrstih argumenata za ljubav, ukoliko uopće postoje logična opravdanja za tu emociju.

U govoru o Zenici malo je lijepih riječi, najčešće su čelik, dimnjaci, zatvor, radnici, rudari... I kada mu se tepalo, apokalipsa je grmila iz svake riječi – “grad vatre i dima” ili “uzavreli grad”. Nema tu “blagoglagoljivosti” kakvom se opisuju lijepi gradovi, pa se čini da se o Zenici i nema mnogo toga reći. Nije uvijek tako bilo, nekada joj se laskalo probranim riječima.

Gradovi mogu podsjećati na godišnja doba: biti mirisni kao proljeće, energični kao ljeto ili tromi kao zima. Zenica je grad jesen, nestalna, uvijek između dvaju stanja. Često je i depresivna, uglavnom zbog toga što nikada ne zna šta je očekuje.

Zenica je i grad koji je lako uvrijediti. Mogli bismo je prepoznati u Brechtovoj pjesmi O gradovima:
Ispod njih su kanali,
U njima ništa, iznad njih dim se goni.
Bili smo u njima. Nismo uživali.
Brzo prođosmo. A polako prolaze i oni.

Ali, gradovi se ne mogu tek tako opisati i otpisati.

Daša Drndić napisala je da “gradovi pričaju, otkrivaju se ili skrivaju onoliko koliko i na koji je način čovjek voljan prići im; ono što čovjek u gradu traži, to uglavnom nađe, ono pred čime, dotičući grad, zatvara oči, ostaje skriveno, potisnuto i/ili zaboravljeno”.



Vrijeme je da otvorimo oči.
Nemamo više “ogromnog neprijatelja”, metalurškog giganta, protiv kojeg je svaka bitka unaprijed izgubljena. Fabrika je danas mala, niti izgleda niti jeste onako snažna kao nekada. Svela se na mjeru kakva joj pripada. Grad se sada mnogo jasnije vidi.
Pred “Finom prašinom” Harisa Čalkića ne treba zatvarati oči. Ona nam može pomoći da jasnije vidimo.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Galerija Žurnal, Haris Čalkić, Selvedin Avdić, Zenica