Pisma iz Paname

BLUES ZA CAT POWER: Jesen je poezija i pristajem na ono što inače ne činim

Piše: Mehmed Begić

U Pismu iz Paname Mehmed Begić razgovara sa Chan Marshall, o ljubavi, iluzijama, skrivenim detaljima i jeseni, najviše o jeseni...

USPORI SLIKE

Gledao sam opet taj film da bih se sjetio tebe. Da bih mogao opet da pišem. Svaki put kada dovršim ono što pišem čini mi se da je posljednje, da opet neću znati. Da bih mogao pisati o Chan, morao sam se sjetiti tebe.

Vjerovatno je tako jer sam se u Chan zaljubio dok sam te volio. Ona je već tad promijenila ime u Cat Power i za sobom imala pokorene američke gradove, ludilo, smrti, ceste, vezu sa Callahanom, a to je tek valjalo preživjeti. Ni sad nisam siguran ko je od njih mogao biti luđi tih dana, niti čija muzika mi je draža.

I opet sam naučio da se od onih koji ti u životu nešto znače ne možeš oprostiti. Ali možeš otići. Okrenuti se i otići. Kao što smo svi mi to morali barem jednom u životu uraditi. Kao što je nama urađeno.

U trenutku čovjek nije svjestan da izbora nema, i bol je nepodnošljiva, baš koliko je i iluzija snova dvadesetogodišnjaka beskrajna. I svi smo željeli da zbog nečega budemo čuveni. Naše veličine bi da budu nemjerljive, a snovi stisnuti čvrsto u šakama, kako nikud ne bi pobjegi.





DODAJ BOJE

Više nisam ni siguran kome bih radije da pišem pismo... tebi ili Cat Power. Tebi koju odavno ne poznajem? Kako bih uopšte njoj mogao pisati? Nekadašnoj njoj koju teško mogu da povežem sa sadašnjom. Ali tako i treba, sadašnji ja se kroz maglu sjeća nekadašnjeg mene.

Kako bi to uopšte izgledalo?

Kao pjesme koje sam davno napisao a da se i ne sjećam kako. Kao šolja neophodne kafe koju smo ispili a ne sjećamo se da jesmo... Ti si me natjerala da volim Cat Power, ja sam je tebi otkrio, Chan Marshall nas protiv svoje volje veže. Chan postaje chain. Kao da joj nije dosta same sebe, svoje mrtve prošlosti i svega što nije njena pjesma, što nije 'Silvertone' gitara koju je kupila kada je imala šesnaest i koja je stajala dvije godine u ćošku njene sobe prije nego što je uzela u ruke i sama sebe naučila svirati.

Ti, Chan i ja odavno nismo u stanju bilo šta objasniti . Mi putujemo uz Caveov album 'No More Shall We Part'. To mora značiti nešto, to su znakovi nepromjenjive prošlosti. Vas dvije ste živjele New York, ja sam ga odsanjao. New York, New York - ponekad mi se čini da nikada više neću zaspati. I onda sve gubi imati smisao, i biva zastrto tankom opnom spokoja. New York, New York - ipak ću pokušati da joj napišem pismo.


 
ZABORAVI KLJUČEVE

Draga Chan Marshall, uvijek sam se divio tvom sabotiranju muzičke industrije, scenskih nastupa i izljevima tuge pred ljudima. I poslije prvog slušanja sam znao da je 'I Don't Blame You' za Kurta Cobaina, mada je trebalo proći puno vremena da to i ti sama priznaš.

Ovo ću ti reći, makar pobjesnila i pocijepala neposlano pismo – obožavam čuti kako Eddie Vedder pjeva u pozadini pjesme 'Good Woman'. I kako Warren Ellis u njoj svira violinu. Znam, znam, bez i jednog i drugog, to je i dalje divna pjesma, i samo se pjesma računa, ogoljena od svega i svih, ne trebaju joj ni Lucien Carr, ni Jack Kerouac, Allen Ginsberg, a ni ostali pali junaci New Yorka. Ne treba joj ni Bob Dylan . Kill Your Idols, baš kako si i rekla da treba činiti. Don't be in love with the autograph, just be in love when ya scream that song (on and on)... jasno mi je.

Ta pjesma je samodovoljna, kao i sve ostale tvoje pjesme. No, i ja sam kakav jesam, fasciniraju me skriveni detalji. Iz sasvim različitih razloga od muzičke industrije. Imaš svako pravo da je prezireš. A imaš i 'Dirty Three' na svojoj strani. Zajedno ste u više navrata pravili veličanstvene valove . Vrijeme je da bacimo ključeve, jer sad već znamo da određene pragove više nećemo prelaziti.



UKLJUČI RADIO

Reci mi, je li istina da tvoje nome d'arte nema nikave veze s mačkama? Da li je to krv Cherokee indijanaca u tvojim venama? Jesi li sada, kad nismo više djeca, i kada smo roditelji djeci, našla način da ukrotiš nespokoj... Da li si napokon slobodna i koliko koraka ima do New Yorka?

A sada te pozdravljam, Mačko. Uspori slike, dodaj nove boje, istopi ključeve. Ja ću privesti kraju ovo pismo koje će ona da pocijepa. New York mora da je lijep dok jesen dolazi.

Jesen je poezija, i pristajem na ono što inače ne činim. Palim radio. Ali samo zato jer znam čiji glas će me tamo dočekati. Prešaltajmo se svi sada na iste talase, pronađimo se. U gradu vječnog ljeta pokušaću da pređem ulicu i pronađem jesen. Biće to jesen nekog sasvim drugog grada.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Muzika, Mehmed Begić, Pisma iz Paname, Chan Marshall