Čitaonica Žurnal

PRAZNIČNA RAZGLEDNICA: Novogodišnja balada o bodljikavoj žici

Piše: Marko Tomaš

Uvijek sam zapanjen hladnoćom kojom su ispisani enciklopedijski podaci o tenkovima, puškama, noževima ili, recimo, bodljikavoj žici

1

Uvijek sam zapanjen hladnoćom kojom su ispisani enciklopedijski podaci o tenkovima, puškama, noževima ili, recimo, bodljikavoj žici. Posljednjih dana sam bjesomučno tražio podatke o povijesti bodljikave žice. Neshvatljiv mi je hladni znastveni pristup kojim enciklopedisti ispisuju retke o bodljikavoj žici. Kako je moguće da se suzdrže od zajedljivih, posprdnih ili barem tugaljivih komentara!? To je, naime, patent, izum. Da, da, i znanstveni pristup i bodljikava žica su patenti. Provest ću novu godinu u Ljubljani. Daleko od sebe i svog rodnog grada iako matične knjige navode da se čovjek s mojim imenom rodio baš na moj rođendan u Ljubljani. Izrezala me, jebiga, bodljikava žica. Ovo nisu slova, ovo su kaplje krvi.

2

Čovjek za kojeg se izdaješ, čovjek čiji dokumenti glase na tvoje ime, piše poruku ljudima čija su mu imena poznata pa se ubjeđuje da ih poznaje. Tek ime, običan znak, upozorenje o postojanju čovjeka ili grada ili zemlje putuje kroz vrijeme i prostor. Čovjek za kojeg se izdaješ sve to shvata prekasno. Njegova sentimentalnost je krajnje nepoduzetna i neproduktivna. Sentimentalnost je, na koncu konaca, izrazito reakcionarna, beskorisna, nerevolucionarna.

3

Razmišljam o znacima upozorenja. Gledam kroz prozor autobusa, buljim kroz prozor vlaka. Naše male zemlje, naše velike i značajne države žele biti strašne, žele djelovati nabildano, namrgođeno, imati obrijanu glavu  izgledati spremno za barsku tučnjavu. Stvar je jednaka kao i sa svakim pojedinim, ne baš jako pametnim čovjekom. Prigušenost kojom se izgovara njegovo ime je upozoravajuća. Tako su i table s imenima naših malih ali vrlo ozbiljnih država zapravo znakovi upozorenja: ne ulazi, opasno po život!

4

Uskoro više nitko neće živjeti u našim gradovima. Oni će služiti za posjet, nikako za život. Vidite kako su lijepi naši stari gradovi naslonjeni na rijeke! Kapitalizam mora trgovati tom ljepotom. U kapitalizmu je sve roba. Ja sam roba. Naši porezni brojevi su bar kod.

Naši gradovi nisu zapravo mjesta za život, oni su turističke destinacije i kao takve imaju biti prilagođene gostima s dubljim džepom ili sa bilo kakvim džepom, jer se nama džepovi imaju ušiti, što će rezultirati time da si mi više ne možemo priuštiti život čak niti u blizini tih gradova.
Oh, kako je lijep moj rodni grad, taj daleki grad iza žilet žica, ta turistička destinacija prve klase.

5

Grad u kojem si se rodio uvijek je daleko. Izgubi se ili u vremenu ili u prostoru. Dani na kalendaru križaju se kemijskom olovkom. Prostor se reže žilet žicom i nacionalnim ponosom.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš