Čitaonica Žurnal

UMBERTO ECO: Velike laži stvaraju povijest

Pripremila: B.M.R.

Devetnaestog februara preminuo je italijanski književnik, filozof, esejista i lingvista Umberto Eco, najpoznatiji po romanu Ime ruže

Približava mi se Božiji sud“, rekao je Umberto Eco, malo prije nego što će napuniti 80 godina. „Božiji sud“, kako je to sam definirao, italijanskog književnika, filozofa, esejistu i lingvistu stigao je u 85. godini. Preminuo je 19. februara u svom domu, nakon borbe sa karcinomom. „Za svim žalim, jer sam počinio mnogo, mnogo grešaka u svim sferama života. Ali da moram ponovo, iskreno mislim da bih napravio iste greške. Ozbiljan sam. Proveo sam život preispitujući moje ponašanje i moje ideje i kritikujući sam sebe. Tako sam strog da vam nikada ne bih rekao koja je moja najgora samokritika, ni za milion dolara“ reći će za Paris Review, 2008.

Umberto Eco je rođen 5. januara 1932. godine u Aleksandriji, u italijanskoj provinciji Pijemont. Radio je kao profesor semiotike na Univerzitetu u Bolonji. Bio je stručnjak za estetiku i etiku srednjeg vijeka, ali je njegov literarni opus sezao od knjiga za djecu, književnih kritika, eseja o srednjevjekovnoj estetici, antropologiji, do eseja i romana.

Znanje o srednjem vijeku Eco je iskoristio u romanu Ime ruže, objavljenom 1980. Autor je i djela Fukoovo klatno (Il pendolo di Foucault, 1988.), Ostrvo dana pređašnjeg (L'isola del giorno prima, 1994.). Njegovo najpoznatije djelo o srednjem vijeku je Umjetnost i lijepo u estetici srednjeg vijeka. Bio je počasni doktor više od trideset univerziteta širom svijeta i nosilac brojnih odlikovanja.

Najpoznatiji roman svakako je Ime ruže. U intervjuu datom za britanski Guardian Eco se požalio se kako su ga kritičari znali nazivati prevelikim eruditom i preteškim piscem. Zbog toga mu se, rekao je, nekada činilo kako piše za mazohiste, jer njegov roman „Misteriozni plamen kraljice Loane“, po njegovim riječima, najmanje intelektualan od svih napisanih, „napisan najobičnijim mogućim jezikom“, ima najmanji tiraž:

Samo izdavači i neki novinari vjeruju da ljudi žele jednostavne stvari. A ljudi su, zapravo, umorni od jednostavnih stvari. Oni žele izazove.”

“Nekada sam mrzio Ime ruže”

Otac Umberta Eca bio je računovođa a djed tipograf. Iako ga nije često posjećivao, djed je, prema Ecovom priznanju, imao veliki uticaj na njegov život, iako je umro kada je Eco imao samo šest godina. Kada se djed penzionisao, počeo je uvezivati knjige – bile su to prve knjige do kojih je Umberto Eco došao – romani Gautiera i Dumasa iz 19. vijeka. Nakon djedove smrti knjige su ostale na tavanu, u kutijama. Eco je u intervjuu za Paris Review ispričao kako ga je porodica često slala na tavan da donese ugalj i flašu vina:

Kada sam otvorio kutiju pronašao sam skriveno blago knjiga. Od tada sam češće posjećivao tavan.

Eco je bio dijete kada je počeo rat. U Italiji je fašizam bio već uveliko rasprostranjen. Kao dječak, bio je uključen u Pokret mladih fašista, obavezan nositi uniformu. Reći će kako je tada za male Italijane nositi uniformu bilo nešto sasvim prirodno, te kako nisu mogli zamisliti drugačiji način života. Uprkos svemu, pamti to vrijeme kao normalan period djetinjstva.

Nakon 1943. otkrio je druge partije i drugačije poglede na svijet i politiku.

Kao tinejdžer pisao je stripove i fantastične romane koje je kasnije uništavao:

- U određenom uzrastu, sa petnaest ili šesnaest, poezija je kao masturbacija. Kasnije u životu dobri pjesnici spale svoju ranu poeziju, a loši pjesnici je objave. Srećom, ja sam na vrijeme odustao.

Eko je radio kao televizijski novinar i urednik kada ga je prijateljica zamolila da napiše detektivsku priču za ediciju koju je pripremala. “Rekao sam uredu”, ispričao je Eko novinaru Guardiana, “ali mora biti smještena u srednji vijek i imati najmanje 500 stranica. Odgovorila mi je da je to previše za tu ediciju, ali mi ta ideja nikada nije izašla iz glave, i stvorio sam taj izdavački fenomen.”

Ime ruže, njegovo najpoznatije djelo, i kod samog je autora nekada izazivalo oprečne osjećaje. Nekada ga je, prema vlastitom priznanju, mrzio jer,iako su možda ostale knjige bile bolje. Kad god bi objavio novi roman, prisjetio se, ljudi bi ponovo počeli da kupuju Ime ruže. Zašto? Jer su razmišljali: Eko ima novu knjigu. Ali prije toga svakako moram pročitati Ime ruže.

Za Ime ruže, kako je već bio zainteresovan za Srednji vijek, imao je stotine dokumenata pri ruci. Pisao ga je dvije godine, dok mu je Fukoovo klatno uzelo osam godina za istraživanje i pisanje:

- A pošto nikome ne govorim šta radim, shvatio sam da sam živio u svom zasebnom svijetu skoro deceniju. Izašao bih na ulicu, vidio neko auto ili drvo i pomislio: Ah, ovo se može uvezati u moju priču. Tako da je moja priča iz dana u dan sve više rasla, i sve što sam radio, svaki sitni komadić života, svaka konverzacija mi je davala ideje. Onda sam posjetio nekoliko mjesta o kojima pišem – sve te oblasti Francuske i Portugala gdje su Templari živjeli. To je postalo kao video igra u kojoj mogu preuzeti indentitet ratnika i ući u neku vrstu magičnog kraljevstva. Osim što sa video igrom postajete sasvim opijeni, dok u pisanju uvijek zadržavate kritički momenat u kojem iskačete iz lokomotive, da biste se naredno jutro opet na nju popeli.

Kao semiotičar, Eko je pokušavao interpretirati kulture kroz njihove znakove i simbole – riječi, religijske znakove, muziku, nošnje, čak i crtane filmove, piše The New York Times nakon piščeve smrti. Objavio je više od 20 knjiga o ovim temama dok je podučavao na Univerzitetu u Bolonji, najstarijem u Evropi. Ali, umjesto da razdvaja svoj akademski život od fikcije koju je pisao, Eko je radije miješao ova dva svijeta, navodi se u Timesu. Spajanje tih svjetova, ocjenjuje autor, najuspješnije je izvedeno u romanu Ime ruže. Prodato je više od deset miliona kopija prevedenih na oko 30 jezika. Eca su u intervjuima često pitali o tome zašto su njegovi romani tako “teški” za čitanje.

U intervjuu koji je dao za Vogue 1995. povjerio se novinaru kako ga ljudi uvijek pitaju zašto su njegove knjige tako komplicirane, a u isto vrijeme postižu tako veliki uspjeh:

Vrijeđaju me takva pitanja. To bi bilo kao da ja pitam ženu: Kako to da su muškarci zainteresirani za tebe?

Nulti broj, roman o masovnim medijima

Njegov posljednji roman je Nulti broj, napisan 2015. godine, u kojem se bavi masovnim medijima, njihovim zabludama i istinama. U jednom od posljednjih intervjua, datom za francuski Le Monde, govorio je o posljednjem romanu, o tome šta mediji znače za njega. U intervjuu koji je za lupiga.com sa francuskog preveo Hrvoje Šimičević, Eco, pasionirani čitatelj dnevnih novena, rekao je da je čitanje novena dnevna molitva modernog čovjeka:

- Svako jutro pročitam najmanje dva lista i pregledavam puno veću količinu novina na dnevnoj razini. Ne mogu popiti kavu i početi dan bez udubljivanja u novine. I dalje se rukovodim Hegelovom idejom da je čitanje novina "dnevna molitva modernog čovjeka". Uz to sam i suradnik u novinama - pišem za dnevnik i tjedno izdanje. No, rijetko kada idem dalje od naslovnica, zato što se mediji očajnički trude da svako jutro ponove informacije koje su otkrivene dan prije.

U novinama bi, smatrao je Eco, trebali imati jednu do dvije stranice za kritiziranje internetskih stranica, gdje bi se prokazivali lažljivi portali i oni kojima čitatelji mogu vjerovati:

- Ne bismo se trebali odreći uloge oblikovanja javnog ukusa. Novine istovremeno mogu biti kritički filter i ostati demokratične... Ili ćeš pokušati izgraditi svoga čitatelja, ili ćeš slijediti njegov pretpostavljeni ukus, rukovodeći se istraživanjima javnog mnijenja. Eugene Sue je dao svojim čitateljima ono što su željeli; Balzac je oblikovao njihov ukus nudeći im priče sa situacijama i stilovima koje nisu zamišljali. Neke knjige kažu: "Ja sam poput tebe", a druge "Ja sam drugačiji". Trebamo izbjeći homogenizaciju stila kojemu svjedočimo, a koji se čak i zahtijeva od strane nove medijske industrije.

Eco je, naveo je u intervjuu, fasciniran teorijama zavjere na društvenim mrežama. Zbog toga je skupljao knjige sa lažima. „Volim i alhemičare te mađioničare“, rekao je:

"Semiotika - naša sposobnost stvaranja znakova i simbola - se ne sastoji toliko od načina na koji govorimo istinu koliko od sposobnosti da lažemo... Velike laži stvaraju povijest.“

"Volim knjige koje lažu"

Njegov stan, svjedoče novinari koji su ga posjetili, izgledao je kao labirint hodnika natrpan policama knjiga. Novinarka Paris Rewieva Lila Azam Zanganeh 2008. posjetila ga je u njegovom domu u blizini italijanske Jadranske obale. Njegova biblioteka u Milanu bila je nadaleko poznata. Imao je oko 50 hiljada naslova. Na pitanje kakve knjige sakuplja rekao je kako je fasciniran temama u koje ne vjeruje, kao kabala, alhemija, magija, izmišljeni jezici. Knjigama koje lažu, iako neduhovito:

- Imam Ptolomeja, ali nemam Galilea jer je Galileo govorio istinu. Draža mi je nauka ludaka. Ne idem do police da bih uzeo knjigu da čitam. Idem do police da uzmem knjigu za koju znam da mi u tom trenutku treba. To je sasvim drugačije. Na primjer, ako me pitate o savremenim autorima pogledat ću u moju kolekciju Rotha ili DeLilloa da se sjetim šta sam tačno volio. Ja sam naučnik. Na neki način trebao bih reći da nikada ne pravim slobodan izbor. Pratim potrebe posla koji radim u datom trenutku. Svaki dan dobivam nevjerovatne količine knjiga – romane, nove edicije knjiga koje već posjedujem – tako da svake sedmice napunim nekoliko kutija i pošaljem ih na univerzitet, gdje ima jedan stol sa natpisom koji kaže: uzmi knjigu i bježi.

U maju 2016. trebala je biti objavljena knjiga Ecovih eseja objavljivanih u italijanskom sedmičniku L'Espresso od 2000. Nakon Ecove smrti, njegov italijanski izdavač odlućio je da ubrza izlazak knjige pa će knjiga „Pape Satàn Aleppe: Chronicles of a Liquid Society“  biti objavljena već ove sedmice. Naslov knjige sadrži prve tri riječi koje otvaraju poglavlje "Pakao" u Aligijerijevoj "Božanstvenoj komediji". Eko je svojevremeno rekao da naslov "lijepo predstavlja konfuziju našeg vremena".

(U tekstu korišteni citati iz intervjua za Paris Review, 2008., prevela Senka Marić)

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Ime ruže, Umberto Eco