Čitaonica Žurnal

KRVNIKOV TRAG: Nepoznati detalji iz lova na Radovana Karadžića

Piše: Julian Borger

Uz dozvolu Buybooka, Žurnal ekskluzivno objavljuje odlomak o lovu na Radovana Karadžića, preuzet iz knjige "Krvnikov trag" britanskog novinara Juliana Borgera

Ovo je poruka mom suprugu Radovanu Karadžiću. Moram da ti se obratim ovim putem, jer drugi način ne postoji. Naša porodica je pod stalnim pritiskom sa svih strana, ugroženi smo i životno i egzistencijalno, i živimo u stalnoj atmosferi brige, bola i patnje. Zato sam između lojalnosti prema tebi i prema djeci i unucima morala da izaberem. I izabrala sam. Bolno mi je i teško da te zamolim, a ipak te molim svim svojim srcem i dušom da se predaš. To će biti žrtvovanje za nas, za našu porodicu. U nadi da si živ i da možeš da odlučuješ svojom voljom, molim te da doneseš odluku i učiniš to radi svih nas. Iz sve svoje bespomoćnosti i sve svoje nemoći jedino što mogu da učinim je to. Ja te molim.

U vrijeme kad je emitiran ovaj apel (Karadžićeve supruge Ljiljane, op.ur.) Karadžić se već bio sklonio u Beogradu i počeo se javno pojavljivati kao Dabić, koristeći se dokumentima koje mu je osigurala srbijanska državna sigurnosna služba, na osnovu identiteta ukradenog od pravog Dabića u Rumi.

“Mislim da je tajna policija zaključila da mu je najsigurnije bilo da koristi identitet seljaka koji se nikud u životu nije micao”, izjavio je Bruno Vekarić, zamjenik tužioca za ratne zločine u Beogradu.

MONAH KOJI JE ZGRIJEŠIO SA MONAHINJOM

Prvi put će neko iz svijeta srbijanske alternativne terapije naići na sjedobradog lutalicu krajem 2005, kada se on pojavio u Beogradu u kući Mine Minić. Mina se samoreklamirala kao vidovnjakinja, ali nije uspjela prepoznati svoga posjetioca. Njen dojam o Dabiću bio je da je izgledao “kao monah koji je nešto zgriješio s nekom monahinjom”.

Dabić je Minićevoj ispričao da je živio u New Yorku, ali se morao vratiti nakon ružnog raskida sa ženom koja se inatila i odbija mu poslati njegovu diplomu medicinskog fakulteta. Dabić je došao da nauči kako se radi s viskom, za koji balkanski proroci tvrde da prepoznaje poremećaje energetskog polja oko bolesnih ili poremećenih pacijenata.

Dabić će uskoro nabaviti vlastiti visak i njegova karijera mističnog iscjelitelja će procvjetati. Usvojio je za Srbe netipično srednje ime David i sve više ga koristio kao profesionalni nadimak. Napravio je i web stranicu pod nazivom Psy Help Energy na kojoj je reklamiran Davidov program blagostanja, nuđena pomoć “iskusnih stručnjaka iz pionirskih područja nauke, gdje postoje ogromne mogućnosti za interakciju s prirodnim silama u nama i oko nas”.

Među ostalim uslugama koje je nudio bile su akupunktura, homeopatija, “kvantna medicina” i tradicionalno liječenje. Prodavao je i ogrlice, koje je zvao velbing (well-being), hamajlije za koje je tvrdio da pomažu zdravlju i pružaju “ličnu zaštitu” protiv “štetnog zračenja”. Koristio je elemente svog obrazovanja psihijatra i ukrasio ih istočnjačkim teorijama “životne sile”, “vitalnih energija” i “ličnih aura”. Svojim klijentima je govorio da onaj njegov repić navrh glave djeluje kao svojevrsni spiritualni radioprijemnik i da privlači kosmičku energiju. Na web stranici nije bilo adrese, a dva navedena telefonska broja su bila prepaid mobilni telefoni.

Taj šoumen i čovjek sudbine još uvijek je, međutim, žudio za većom publikom. Gnjavio je Gorana Kojića, urednika časopisa Zdravo življenje, da mu da rubriku za pisanje.

“Došao mi je taj čudak i rekao da radi kao freelancer za nekoliko privatnih klinika i želio je da objavljuje
lanke”, izjavio je Kojić. “Rekao mi je: ‘Imam diplomu, ali je nemam sa sobom. Kod moje bivše žene je u Sjedinjenim Državama.’ Rekao sam mu da ga ne mogu objavljivati kao psihijatra bez diplome, ali da ću ga uzeti kao ‘duhovnog istraživača’.”

Kolumna se zvala “Meditacije” i ukazivala na koristi tihovanja, što je oblik meditacije koji su stoljećima prakticirali pravoslavni monasi.

“Ako primjenjujete tihovanje, dostići ćete više stepene bića jer ono potiče iz vaše vlastite kulture”, napisao je Dabić. U oktobru 2007. godine održat će i javno predavanje o toj temi. Tada je već bio redovni posjetilac seminara i diskusija o alternativnoj medicini. Na trećem godišnjem Festivalu zdravog življenja u Beogradu reklamiralo se izlaganje Davida Dabića “Hranjenje vaših unutrašnjih energija”. Videosnimci tih predavanja pokazuju penzionera koji govori tiho i sjedi onako kako je Karadžić, gospodar rata, imao običaj sjediti, sa stopalima okrenutim prema unutra, balansirajući na vanjskim ivicama peta.

Djeca u njegovom susjedstvu zvala su ga Djeda Mraz i taj je ljubazni starac imao običaj zastati i popričati s njima na putu prema kući iz dućana na uglu. Živio je na trećem spratu, u stanu 19, u ulici Jurija Gagarina 267. Njegov gazda Maksimović, čije ime je stajalo na vratima, kasnije je tvrdio da nije imao pojma ko je zapravo bio njegov podstanar. Po riječima jednog posjetioca, na stolu je bila uokvirena fotografija četiri dječaka, svi obučeni u žute majice L. A. Lakersa, za koje mu je Karadžić rekao da su njegovi unuci koji žive u Americi. Sliku su mu vjerovatno dali njegovi zaštitnici iz tajne policije koji su mu dali identitet Dabića.

Susjedi su govorili da je živio u stanu od početka 2007, prvo sam, a onda se činilo da je posljednjih sedmica boravka našao žensku družbenicu. To je bila Mila Cicak, pedesettrogodišnja nezaposlena bolničarka, koja će bijesno demantirati pisanje tabloida da je Dabićeva ljubavnica. Rekla je da je Dabićeva prijateljica koja mu pomaže u poslu. Ni ona pojma nije imala o stvarnom identitetu svoga prijatelja.

Teško je nju za to kriviti. Jedna Dabićeva susjetka, koja je živjela prekoputa njega, bila je žena koja je radila za Interpol i
iji je posao bio koordinirati lov na međunarodne bjegunce poput Karadžića.

“Svako jutro je ta žena uključivala kompjuter gdje je bila slika Radovana Karadžića i Osame bin Ladena. I svako jutro je pozdravljala Dragana Dabića s ‘dobro jutro’”, izjavit će Vekarić.

Dabić je bio tako uvjerljiv u ulozi iscjelitelja da su mu ljudi više vjerovali što su mu postajali bliži, i bili su šokiraniji kad je on demaskiran. Maja Đelić se bavila akupunkturom i bila jedna od najbližih Dabićevih prijateljica. Na povratku s jedne konferencije 2007. godine Đelić je imala glavobolju i David je uspio da joj pomogne tako što joj je rukama dodirivao sljepoočnice.

“Ljudi koji se bave ovim stvarima obično su šarlatani, ali on to nije bio. Mogli ste osjetiti da ima dobru bioenergiju”, rekla je ona kasnije. Posljednji put kada se Maji Đelić javio njen guru, u junu 2008, samo nekoliko sedmica prije svog hapšenja, bio je e-mail u kojem on razglaba o svojstvima “magičnog broja 11”. Obećao joj je da će je naučiti tajnama prenošenja bioenergije. Kao i mnogi drugi koji su poznavali Dabića, i ona je teško prihvatila činjenicu da on nije ni postojao.

“Žao mi je što ne mogu ostati prijatelj s čovjekom kojeg sam poznavala”, izjavit će nakon hapšenja. “Ja još uvijek vjerujem da će za tri dana neko doći da mi kaže da to nije on.”

GUSLARSKO VEČE U LUDOJ KUĆI

Dabić je mnoge večeri provodio u kafani “Luda kuća”, smještenoj između par stabala i travnjaka ispod nebodera u ulici Jurija Gagarina, u kvartu poznatom kao Blok 45.

Na vrhuncu Titove socijalističke Jugoslavije Blok 45 bio je uzorno predgrađe. Bio je blizu Save, a između zgrada su bili vrtovi. Imućniji ljudi živjeli su tu rame uz rame s radnicima. Međutim, prethodne tri decenije nisu bile baš dobrohotne prema tom kraju i njegovo propadanje je dodatno ubrzano otkad je Srbija sankcijama bila odsječena od svijeta. Godine 2008. vrtovi u Bloku 45 bili su zapušteni, kraj noću nesiguran, a grafiti su se penjali uza zidove stambenih zgrada poput kakve neizlječive bolesti.

”Luda kuća” je bila dimom ispunjena krčma koja je privlačila gomilu stalno novih nikogovića – od siromašnih vojnika, bosanskih Srba i Crnogoraca. Služilo se domaće vino, šljivovica i sirevi, nerazblaženi nacionalizam.

Na zidovima od lamperije bile su slike savremenog srpskog nacionalističkog panteona: Slobodan Milošević, Šešelj, Mladić i, naravno, Radovan Karadžić – svaki od njih narodni junak, i svaki optužen za ratne zločine. Za klijentelu, tu nije bilo nikakve kontradikcije. Kada je Karadžić konačno raskrinkan, redovni posjetioci su se osjećali počašćenim, a nipošto prevarenim. Priče o Draganu Dabiću preko noći su prerasle u legendu.

Jedne zimske noći tokom jedne od kafanskih guslarskih muzičkih sjedeljki Dabić je došao da ih sluša i onda su ga nagovorili da im se pridruži u pjesmi.

Rašo Vučinić, mladi, brkati crnokosi nacionalist, koji je te noći svirao gusle, prisjećao se: “Imao je crni šešir i crni kaput, i stajao je na pragu slušajući nas.”

“Vi mladi guslari najveće ste blago srpskog naroda”, rekao je starac Vučiniću. “Pjevajte uz gusle. Pripovijedajte o srpskoj tradiciji. Držite visoko barjak naše velike slave.” A onda je napisao tekst srpske pjesme o ratu u Bosni.

Kada je Dabić nagovoren da i sam uzme gusle, po riječima družine iz “Lude kuće”, krasno je svirao. Nakon hapšenja, gusle na kojima je svirao čuvaju se kao relikvija. Izrađene su od grabovine s velikim orlom i portretima narodnih heroja, zajedno s Vukom Karadžićem, Radovanovim pretkom i idolom iz devetnaestog stoljeća.

Oni koji su svjedočili toj legendarnoj guslarskoj noći u nevjerici su odmahivali glavom kad bi se toga sjetili. Tu je bio Radovan Karadžić, njihov junak i ikona, i svirao im je gusle ispod vlastitog portreta, a niko nije imao pojma ko je on. Kakva junačina! Karadžićev advokat Sveta Vujačić imao je i svoje priče o sjedenju u “Ludoj kući” pored Davida dok je cijela kafana pjevala u Karadžićevu čast. “Rašo, siđi s planina”, pjevali su, obraćajući mu se nadimkom Rašo umjesto imenom.

“I meni je bilo teško da ne pokažem osjećanja za Radovana. Svi su u Ludoj kući pjevali”, prisjećao se Vujačić.

Mnogi od onih koji su bili redovni gosti “Lude kuće” tvrdili su da su osjetili vanzemaljsku vibraciju kojom je zračio taj
ovjek kojeg su poznavali kao dr. David. “Neko bi možda rekao da je izgledao kao čudak, ali ja sam ga gledao kao živog sveca, a nisam čak ni znao ko je”, izjavit će guslar Vučinić.

Vlasnik kafane Tomaš Kovijanić, još jedan Crnogorac iz sela blizu Petnjice, prisjećao se: “Bilo je nečeg posebnog u njemu, nekakva aura ili karizma. Izgledao je kao svetac, kao prorok, kao mag.”

“Svaki dan sam ga viđao i nikad ga nisam prepoznao”, rekao je on.

Jednog dana, Kovijanić, krupni i duhoviti četrdesetčetverogodišnjak, koga su gosti zvali Miško, razgovarao je s Karadžićem o crnogorskim planinama, zabavljajući svog postarijeg gosta pričom o djetinjstvu koje je proveo na oko kilometar i po od Karadžićevog doma. Bili su kućni prijatelji, hvalisao se.

“Slušao je, a nije progovarao, niti je ijednom gestom pokazao da poznaje mjesta o kojima sam govorio”, rekao je vlasnik kafane.

U ljeto 2007. desilo se da se roj pčela spustio na drvo iznad “Lude kuće” i tu napravio košnicu, koja je bila toliko otežala da je pala na pločnik. Kovijanić se prisjetio tog incidenta: “Ljudi su se bojali da će ih pčele napasti, pa je neko donio insekticid, ali im je dr. David – Radovan – rekao: ‘Ne ubijajte pčele. Pčele su blagoslovljene, one su živa bića i zaslužuju da ih se spasi.’ Donio je kutiju i spasio ih. Jedan moj prijatelj je bio pčelar i došao je da ih odnese. Radovan nije otišao dok nisu pokupili i posljednju pčelu.”

Kovijanić je još dodao: “Ponosan sam što je bio ovdje i što se ovdje osjećao sigurno. Samo mi je žao što se to desilo i što sad ide u onu rupetinu u Hagu.”

Vujačić je prvi put čuo za Karadžićevo hapšenje dva dana nakon samog događaja, ali dan prije nego što je to postalo javno. Vraćao se iz Kragujevca s posljednjeg sudskog ročišta zbog pijane vožnje Luke Karadžića, u kojoj je tri godine ranije dvadesetjednogodišnja žena poginula u direktnom sudaru s njegovim automobilom. Ovaj advokat će vjerovatno još godinama imati posla oko problema sa zakonom bivše prve porodice bosanskih Srba.

EVROPSKI OSAMA JE UHVAĆEN

Karadžićev neposredni krug prijatelja i sljedbenika nije mogao dva dana doći do njega i bili su dovoljno zabrinuti zbog njegove šutnje da su nazvali advokata.

“Da Radovan ne podigne telefonsku slušalicu, to je bilo baš neobično”, rekao je Vujačić. “Uvijek je nosio par telefona sa sobom i uvijek je bio u kontaktu... jedan od brojeva zadržao je dvije godine.”

Reakcija među Karadžićevim prijateljima na njegov nestanak govori rječito o prethodnim nastojanjima BIA-e da ga pronađe. Ona pokazuje koliko je vrsta bila mreža podrške koja je stalno bila u kontaktu i s bjeguncem i između sebe.

Također je dokazala da se on nije trudio ni da prečesto mijenja telefone ili SIM kartice. To što srbijanska špijunska agencija nije uspjela ući u trag ovom brbljivcu ukazuje na to da se – prije nego što joj je promijenjeno rukovodstvo – ona nije previše ni trudila da ga nađe.

Izgleda da se Vujačić nije obogatio kao advokat Karadžićeve porodice. Njegov ured se nalazi u pretrpanom stanu na petom spratu zgrade u centru Beograda, do kojeg se dolazi škripavim starim liftom kroz mračno neodržavano stepenište.

On tvrdi da je njegov ured bio deset puta obijen u godinama Karadžićevog bijega i svaki put su to uradili agenti BIA-e. Pregledali bi dokumentaciju i tu i tamo zaplijenili bocu-dvije iz njegove impresivne kolekcije viskija. Iznad ogromne zalihe viskija Teachers i Famous Grouse na polici s knjigama počasno mjesto zauzima jedna uokvirena fotografija: na njoj se Vujačić i Karadžić drže za ruke i smiješe u kameru. Fotografija je snimljena u četiri sata ujutro 22. jula 2008, jedini snimak Karadžićevog kratkog boravka u sudnici u Ustaničkoj ulici.

To je bila i prva fotografija na kojoj se vidi Karadžićevo lice nakon života provedenog u bijegu. Bez guste bijele brade Dragana Dabića, on je očito bio stariji i mršaviji, upalih obraza, ali je bilo očito da je to balkanski gospodar rata za koga se mislilo da je nestao deset godina ranije.

Karadžićevo hapšenje pojavilo se na naslovnim stranicama novina diljem svijeta. Generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon pozdravio je hapšenje kao historijski trenutak. Holbrooke je izjavio: “Evropski Osama bin Laden je uhvaćen.” Na tu vijest Sarajlije su izašle na ulice u centru grada da proslave dan za koji su Bošnjaci mislili da ga nikada neće dočekati.

Nacionalističke stranke u Beogradu dovezle su u grad deset hiljada sljedbenika da pjevaju i protestiraju. Bile su to dotad najveće demonstracije protiv bilo kojeg hapšenja za ratne zločine, ali one nisu ništa promijenile. Srbija je ve
 promijenila kurs. Glas za Tadića i njegove modernizatore pokazao je da se narod želi otarasiti gospodara rata poput Karadžića.

Devet dana kasnije, 30. jula, malo prije četiri sata ujutro, Karadžić je odvezen na beogradski međunarodni aerodrom i potom avionom u Hag, gdje se sutradan prvi put pojavio pred Tribunalom. Optuženi se odrekao prava na advokata, tvrdeći da ima “nevidljivog savjetnika”; mislio je, valjda, na Boga. U sudnici će sam sebe zastupati.

Njegova petogodišnja predstava pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju bila je ostvarenje davnog sna: stajati na svjetskoj sceni i predstaviti se kao glasnogovornik srpskog naroda. Dok god se skrivao, on je bio razapet između straha na pomisao na zatvor i žarke želje da se vrati na središte pozornice. Nekoliko puta je uzalud pokušao srediti da bude što više na sceni, a što manje u zatvoru.

Onog trenutka kada mu je i jedno i drugo ponuđeno, on će se dograbiti uloge najvećeg srpskog mučenika. Dok se tužilac pokušavao usredotočiti na njegovu individualnu odgovornost, on je svoje ratne akcije predstavljao kao izraz volje naroda koji je toliko dugo stradavao.

“Cijeli srpski narod je ovdje optužen”, izjavio je u završnim riječima. “Ekselencije, Srbi su stjerani u ćošak i bolje su se ponašali nego što bi bilo ko u njihovoj situaciji”, izjavio je Karadžić pred Sudom. Ispleo je neobičnu inverziju historije rata u kojoj su Srbi bili žrtve agresije, dok sistematskog etničkog čišćenja muslimana i Hrvata nije uopće ni bilo.

“Nema nijednog primjera da su zvanične vlasti skupljale ljude i protjerivale ih”, insistirao je, dozvolivši da je možda neki odmetnuti pojedinac drukčije postupio. Bila je to neobična tvrdnja o ratu koji je doveo do toga da dva miliona ljudi bude istjerano iz svojih kuća, od kojih su više od pola njih bili nesrbi protjerani iz Republike Srpske.

U Karadžićevoj verziji historije ovi ljudi su “teška srca napustili svoje domove, ali su otišli svojom voljom”. A da njega nije bilo, krvoproliće bi bilo mnogo gore, ali on je “uvijek bio pravi prijatelj muslimana”.

U sudnici i na galeriji za javnost, s druge strane neprobojnog stakla, ljudi su bili zapanjeni Karadžićevom drskom retorikom. Ali njemu nije bilo važno hoće li mu se ljudi rugati ili će ga prezirati. On je tkao nove mitove za svoj narod kako bi ga buduće generacije nastavile, baš kao što su i njemu polet davale stare legende o srpskom stradanju, pružajući mu osjećaj vlastite veličine i pravdajući svaki korak koji je načinio na tom putu.

Na dan izricanja presude Radovanu Karadžiću u Hagu, 24. marta 2016, na policama izdavačko-knjižarske kuće Buybook pojavit će se dugo iščekivana knjiga britanskog urednika i novinara Juliana Borgera: Krvnikov trag – uzbudljiva, neispričana priča o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju i o tome kako su počinioci ratnih zločina na Balkanu pohvatani u najuspješnijem lovu na čovjeka u historiji.



"Krvnikov trag" je uzbudljivo ispričana hronika traganja i hvatanja balkanskih ratnih zločinaca optuženih od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Borger pripovijeda kako su Radovan Karadžić i Ratko Mladić – kojima se sada sudi u Hagu – konačno pronađeni i opisuje intrigantnu priču o hapšenju Slobodana Miloševića, predsjednika Jugoslavije i prvog šefa države kojem je suđeno pred nekim međunarodnim tribunalom za zločine počinjene u ratu. Na osnovu intervjua s bivšim pripadnicima specijalnih snaga, obavještajcima i istražiteljima iz desetak zemalja – od kojih je većina prvi put progovorila o svom angažmanu – knjiga rekonstruira četrnaest godina dugi lov na ljude koji je bio proveden skoro u potpunoj tajnosti.

Nakon što je podigao optužnice protiv najgorih ratnih zločinaca u Evropi nakon nacističke ere, Haški tribunal je na koncu uspio uhvatiti svakog od 161 osumnjičenog sa svoje liste, što predstavlja nezapamćen uspjeh u političkoj i vojnoj historiji svijeta.

Knjiga "Krvnikov trag" u prevodu Senade Kreso, uvrštena je u Buybookovu biblioteku Memorija.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Julian Borger, Radovan Karadžić