KAUČ SELEKTOR

Liga prvaka: Sudar ljevičarskog i desničarskog nogometa

FOTO: youtube.com
Piše: Marko Tomaš

Ljevičarski je nogomet maštovit, lepršav i napadački orijentiran. Desničarski podrazumijeva puno motivacijskih govora, težak rad, krv, znoj, suze i Cholov nož u zubima

Svaka je zemlja podijeljena na svoj način. Argentina se, recimo, barem onaj dio Argentine zaluđen nogometom, dijeli na sljedbenike Menottijeve i Bilardove doktrine. Mali zeleni je, dakako, svetac ujedinitelj te dvije Argentine iako drži stranu Carlosu Bilardu jer još uvijek ne može oprostiti Luisu Cesaru Menottiju činjenicu da ga nije uvrstio na spisak reprezentativaca za svjetsko prvenstvo 1978. godine. Oba pomenuta trenerska velikana, čije su dogme osnov argentinskog poimanja nogometa, su kao izbornici osvojili svjetska prvenstva.

Ljevičarski & desničarski

Luis Cesar Menotti je za momčadi koje je vodio uvijek govorio da igraju ljevičarski nogomet. Po Menottiju ljevičarski je nogomet maštovit, lepršav i napadački orijentiran. Desničarski podrazumijeva puno motivacijskih govora, težak rad, krv, znoj, suze i Cholov nož u zubima. To je nogomet kakav su igrale momčadi koje je predvodio Carlos Bilardo. U svaku je pobjedu bilo utkano puno napora i muke, svatko je znao sovje mjesto i svatko je čuvao leđa svakome.
Površno gledano mogli bismo reći da je upravo to grupiranje, odsustvo mašte i smrtna vojnička ozbiljnost ono što dijelom definira političku desnicu, ali s nogometom je priča ipak ponešto drugačija.

Elem,  stara zavada dva nogometna doajena je isplivala na površinu i došla u fokus nogometne javnosti zbog sudara dvije različite nogometne doktrine, dvije suvremene nogometne avangarde, one Guardioline i one Simeoneove. 

Kad bismo tumačili stvari po Menottiju jasno je kao dan tko bi u ovom srazu bio ljevičar, maštoviti, zaigrani, lepršavi, slobodarski vođa, a jednako tako je jasno i tko po travnjaku juriša uvijek u jasnoj formaciji s nožem u zubima. Sukob je to dvije različite vrste discipline i dva različita pristupa radu.

Recimo da se ovdje na travnjaku sukobljavaju umjetnici i vojska. No, ja se ipak pitam nisu li pravi nogometni proleteri, dakle ljevičari ako ćemo mak na konac i cara do duvara, oni koji grizu za pobjedu vođeni Diegom Simeoneom dok je s druge strane razmažena, snobovska buržoazija Pepa Guardiole.

Mogli bismo se tako igrati i raspravljati do mile volje ali mislim da to nije ispravan način na koji bismo trebali tumačiti stvari. Ljevičarske ideje, avangarda, jesu došle iz redova buržoazije, ali ipak bih ovdje bio na strani radnika, koji pošteno, mukom, vlastitim znojem zarade svaki centimetar terena. Bilo kako bilo, mislim da je Menottijeva postavka, iako zanimljiva i zahvalna za rasprave, pomalo blesava i neprimjenjiva na nogomet, pogotovo onaj koji se igra na ovoj razini u „najelitnijem“ nogometnom natjecanju na svijetu.

Manchester City, recimo, je škvadra okupljena kako bi proizvodila spektakl i zabavu i usput pobjeđivala, ali preveliki su novci u igri pa njihov trener, kojeg cijenim zbog elegancije i latinskog šarma ali često prezirem zbog kukavičluka, igru svoje megamomčadi postavi krajnje mediokritetski što učini i njegov neiskusniji kolega Zidane pa od očekivanog spektakla, nogometne avangarde, umjesto Jura viskija dobijemo blag čaj kakav se poslužuje u svlačionicama u nižim ligama na Balkanu.

Saloni & dekadencija

Prokleta salonska ljevica. Puno priče a kad dođe do djela onda umiremo od dosade i čekamo da dekadentni kapitalisti izvrše spektakularna samoubojstva kako bi se svijet promijenio i možemo se diviti jedino odgovornoj igri brazilskih razarača Fernanda i Fernandinha. Puno mi je draže gledati Simeoneove ratnike, njegovu vojnu formaciju kako leti po terenu, kako se aktivno brani, igra na rubu incidenta a opet utakmicu završe s manje kartona nego Pepovi frustrirani umjetnici. Oni su sve podredili cilju, ali nipošto ne možemo, kao što to možemo ustvrditi za City i Real, reći da su igrlai mediokritetski. Oni su igrali onako kako mogu i kako znaju da mogu pobjediti boljeg od sebe.

Tome taktika i treneri služe. Oni su tu da učine mogućim da nominalno slabija momčad pobijedi jaču. E, sad ako se nekome da iz tog izvlači ratne analogije neka izvoli. Ja mogu slobodno reći da je uzbudljivije bilo gledati Atletico kako se brani nego polupokušaje polunapada Šeika i Kraljeva. Vjerujem da se s time slaže i velika većina nogometnih zaljubljenika.

U prve dvije polufinalne utakmice Lige prvaka, ali u obje utakmice, pobjedili su Diego Simeone i njegov  Atletico. Jebiga, od njih uvijek dobijemo ono što očekujemo, znamo da će dati sve od sebe i znamo kako će igrati. Oni nas nikada ne razočaraju, s njima uvijek vidimo strast i htijenje, želju da se pobjedi, da se nadiđe vlastita ograničenja, a nema ništa ljudskije i dirljivije od toga. Isto tako, i Pepove momčadi uvijek igraju onako kako očekujemo i uglavnom nas ne razočaraju, ako ništa posjed lopte je uvijek na njihovoj  strani, i oni pokušavaju, ne odustaju od svog načina ni kada gube, zato se Guardiolu mora i treba cijeniti, zato je on lik koji i najvećima dodaje na vrijednosti.

Ali moramo se razočarati kad je najspektakularnija taktička zamisao na utakmici između Reala i Cityija, u srazu milijardi eura, tamo gdje bismo trebali očekivati najnovija i najsvježija dostignuća nogometnih umova, gorepomenuta Pelegrinijeva ideja kako da zaustavi protok lopte između srednjeg reda i napada Reala. A Real si stvarno ne smije dopustiti, jednostavno je to preveliki klub, da toliko ovisi o jednom igraču. Ispostavilo se da su bez Ronalda stvarno, u trenucima kada se treba povući na silu,  potpuno nemoćni.

Priča se po Europi da su Modrić i Kroos vrativši se u Madrid u dvorištima svojih kuća zatekli Fernanda i Fernandinha. Ljudi ih još uvijek čuvaju. Rekao im Pellegrini da to tako treba. Toliki novac da bismo gledali na djelu pse čuvare, e to se zove dekadencija.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Liga prvaka, Kauč selektor, Marko Tomaš