Čitaonica Žurnal

OD SARAJEVA DO AREZZA: Kad šestar života opiše kružnicu

FOTO: zurnal.info/ Arhiv M. Domančić
Piše: Brano Jakubović

Kad šestar života opiše samo tebi vidljivu i logičnu kružnicu, e pa jedna takva će se iscrtati za mene u julu. Opet ću svirati na “Arezzo Wave Love” festivalu, opet će se igrati fudbalsko prvenstvo u Francuskoj i opet BiH neće biti među plasiranim reprezentacijama

Ove godine ću još jednom u ovom životu da napunim 18 godina. Ovaj put ću da navršim ono, profesionalno muzičarsko punoljetstvo. To samo po sebi i nije neka priča , ali eto u mom slučaju sudbina je namjestila da taj mini jubilej proslavim na istom mjestu gdje sam svirao svoj prvi profesionalni angažman izvan svoje zemlje, što smatram svojim pravim početkom. Desilo se to davne 1998. godine u malenom italijanskom gradiću Arezzo, na Arezzo Wave Love festivalu.

ROCK IZBJEGLICE

Ove godine navršiće se i 10 godina od kako nas je napustio Adi Lukovac, čovjek koji me je naučio većini stvari koje sada znam. Čovjek koji mi je bio uzor i prijatelj u isto vrijeme. Koncert koji ćemo odsvirati u Arezzu želim da posvetim Adiju, jer da nije bilo njega, vjerovatno ne bih nikada ni vidio Arezzo, a vjerovatno bi moja životna putanja pratila neku potpuno drugu liniju.

1998. godine bio sam član benda Adi Lukovac & Ornamenti. Na eFM studentskom radiju završavali smo snimanje svog prvog albuma “Pomjeranja”. U to doba nam je Dino Ćatović, koji je takođe radio na radiju, provalio kako da registrujemo e-mail adresu na koju će nam par dana kasnije doći poziv za učešće na italijanskom festivalu.

Na dvadesetak kaseta presnimili smo do tada završene pjesme i spakovali opremu za put preko Jadrana. Fakat smo izgledali kao neke rock izbjeglice. Klavijature, samplere, mixete, smo ubacili u neke torbe, cekere i kese. Ponijeli smo i dva koluta žute trake na kojoj je pisalo “PAZI MINE”. Iz mog ranca virio je saz.

Putovali smo autobusom do Splita, pa trajektom do Ankone, gdje je po nas došao festivalski kombi sa vozačem, Brkom, koji naravno govori samo talijanski. Nekako smo se sporazumijevali znakovnim jezikom, jer se naš italijanski svodio na: pizza, pasta i Alberto Tomba. Brko nas je naravno odveo u potpuno pogrešan smještaj. Ni manje ni više nego u neki samostan, gdje su nam dali sobu u kojoj spavaju kaluđeri. Više se i ne sjećam kako smo se iskobeljali iz svega toga i stigli do hostela koji je odmah iza stadiona Comunalle.

 

Adi Lukovac

Ali se zato jako dobro sjećam momenta kada sam to veče 1. jula ušao na stadion. Upravo je počinjao koncert alžirsko - francuskog benda Gnawa Diffusion. Najveća bina, najveći i najglasniji razglas i nenormalno dobar bend. Nisam trepnuo ni jednom, nisam disao, svijet je stao za vrijeme tih 60-tak minuta. Stao je zato što je u tom momentu bila određena životna putanja jednog dvadesetogodišnjaka iz Bosne. Znao sam šta hoću od života.

Kada su završili svirku otrčao sam u backstage. Sreo sam jednog od muzičara iz Gnawa Diffusion. Pitao sam ga gdje mogu da kupim CD. Tada sam naučio prvu lekciju. Rekao mi je:

“Muzičar ne prodaje CD drugom muzičaru, možemo se samo razmijeniti za muziku”.

Ja sam postiđen izvadio kasetu na kojoj smo snimili pjesme koje smo do tada uradili, a zauzvrat dobio njihov CD, album “Algeria” koji i danas čuvam.

Naš nastup bio je na Psycho Stageu, koji se tako zove iz prostog razloga što je smješten blizu neke stare ludnice. Kada smo otvorili sve one kese, cekere i torbe u kojima je bila oprema shvatili smo da nam fali jedan kabl, u narodu popularan pod nazivom chinch. To je mali, debilan kabl koji valjda samo Bosanci nose na koncerte, jer takav se u profesionalnom svijetu ne koristi i naravno niko iz lokalne produkcije ga nije imao. Tada se, na svojoj Vespi, ukazao direktor festivala Mauro Valenti, koji je u ulozi superheroja negdje odjurio i par minuta pred nastup donio famozni chinch kabl. Onda je odjurio dalje da dijeli pravdu na nekom drugom kraju festivala.

SAKER, SAKER

Te godine igralo se i Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Francuskoj. BiH nije uspjela da se plasira, ostali smo predzadnji u grupi u kojoj je bila i Hrvatska koja je dogurala do trećeg mjesta.

Na dva ogromna ekrana, sa obje strane pozornice, puštali su prenose utakmica. Bio sam na stadionu u Italiji, na bini je svirao The New York Ska Jazz Enasamble, a na ekranima sam gledao polufinale Hrvatska - Njemačka. Naravno svi prisutni su navijali za Hrvatsku, tj. protiv Njemaca i svi se poslije 3 - 0 deru SAKER, SAKER, misleći na Davora Šukera.

Grupni portret s Brkom

Poslije 5 dana boravka u Arezzu krenuli smo kući. Brko koji nas je vozio iz Ankone i bio zadužen za naš prevoz tokom boravka na festivalu, sada nas je vraćao nazad na trajekt. Čudno je to kako ljudi, iako pet dana pričaju isključivo rukama i nogama, mogu postati prijatelji. Trajekt se polako odvajao od mola, mi smo mahali Brki, on je mahao nama, i plakao.

Znaš ono, kad šestar života opiše samo tebi vidljivu i logičnu kružnicu, e pa jedna takva će se iscrtati za mene u julu. Opet ću svirati na “Arezzo Wave Love” festivalu, opet će se igrati fudbalsko prvenstvo u Francuskoj i opet BiH neće biti među plasiranim reprezentacijama.

Sve je isto, osim što mi je te devedeset osme bilo dvadeset, a sada mi je trideset osam. Jebiga.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Muzika, Adi Lukovac, Dubioza Kolektiv, Brano Jakubović