Euro 2016

KAUČ SELEKTOR: Hrabri Island i nikad veća bruka Engleske

FOTO: KSI
Piše: Marko Tomaš

Od danas kad kažemo Otok više ne mislimo na Britaniju, od danas govorimo o Islandu. Engleska se ionako odcijepila od nogometa

ITALIJA

Vidjelo se to već mjsecima unatrag. Nije to ona Španjolska koju je nemoguće načeti, a koju je gotovo nemoguće pobijediti. Pokazalo se to još na Mundijalu u Brazilu. Sada se samo potvrdilo – Španjolci više ne raspolažu tolikom kvalitetom da bi suvereno prošli čak i grupnu fazu nekog natjecanja a kamoli eliminacijske utakmice. Pogotovu kad se susretneš s nikad lošijom i nikad podcjenjenijom Italijom.

Ključ španjolske propasti jeste nedostatak drugog zadnjeg veznog. Bez Xabi Alonsa njihov obrambeni blok se raspada, a zadnja linija im je, pokazalo se to, ranjiva kad se ide direktno na nju. Busquets ne može sam čistiti sve što Fabregas i Silva zamisle i ne ostvare. Osim Xabi Alonsa nedostaje tu i lik koji bi dostojno zamjenio alfu i omegu one šampionske Španjolske, a to je Xavi Hernandez. Sve drugo je nebitno. Dok je to bilo OK Španjolci su mogli igrati i bez napadača i s Puyolom u bolnici i Safetom Sušićem na golu. Sada, kad je knjiga spala na Busquetsa i Iniestu Španjolska je postala prosječna reprezentativna momčad koja bi mogla, da im trener odavno nije u penziji, otići do kraja, ali ih isto tako može dobiti i Antonio Conte nabijajući loptu uz aut liniju.

Jednostavno maestralno. To je sve što se može reći o talijanskoj igri. Imali su sreće, načeli protivnika na početku utakmice i onda ga pustili da se odbija od čvrsti juventusov zid dok se nije potpuno izmorio. Konačnom rješenju prethodila je još jedna tipično talijanska situacija. Još je malo do kraja utakmice, protivnik ih konačno otvara, dolazi u mrtvu šansu, puca ali tu je neki od legendarnih talijanskih vratara da to obrani. U ovom slučaju tu je hodajuća legenda, Gigi Buffon. Odmah nakon te obrane Talijani izlaze u napad i završavaju priču.

Čini mi se da cijeli život gledam jedan isti scenarij, baš kao što mi se čnilo da isti scenarij gledam i na drugoj utakmici, izuzev što Engleska nikad nije bila jadnija.

 

ISLAND

Povijest engleskih nogometnih poraza je bogata. Takve tragedije nije pisao ni Šekspir, baš kao što mu nikad nije pošlo za perom da napiše komediju sličnu onoj koju smo vidjeli u utakmici protiv Islanda. Engleska je izgledala komično. Najveći krivac je dakako izbronik Hodgson koji je opet glumio pametnjakovića i mudraca, ali kako od krivnje sačuvati igrače koje ne mogu uštopati loptu? Bilo je smiješno gledati milijunaše kojima se lopta pri prvom dodiru odbija metar od noge kojom je primaju, i tako cijelu utakmicu. Osim penala koji je Rooney realizirao Engleska u cijeloj utakmici nije stvorila ozbiljnu šansu. Imao je Kane nekakav volej koji je prohujao iznad vratnice ali sve drugo je bilo jadno, vrijedno tek podsmijeha.

Uništio ih je islandski mentalitet, hladan, smiren, koncentriran. Ubio je potpuno šablonski, školski nogomet koji engelski fićfirići nisu bili u stanju skužiti. I tako im i treba jer su ušli u utakmicu arogantno kako samo Englezi znaju. Izašli su na teren računajući da će protivnik pobijediti sam sebe samo kad ih vidi, ali su zaboraivli da protiv sebe imaju hladnokrvne Vikinge predvođene najpodcjenjenijim trenerom na svijetu, jedinim, tvrdio sam to a tvrdim i danas, tko mi ne vjeruje nek' pročita najave prvenstva, koji može od govneta napravit' pitu. Lars Lagerback je jedan od najboljih trenera posljednjih par decenija ali nikad mu to nitko nije priznao iako je njegova limitirana Švedska, s mladim Zlatanom doduše, igrala sjajan nogomet, iako njegov Island igra školski, šablonski ali savršeno efikasan i prije svega borben nogomet, a da pri tome ne igraju prljavo, ne poduzimaju murinjovske taktike valjanja, kmečanja, provociranja, ljudi se samo bore, koriste tjelesnu snagu u kojoj su nadmoćni svima, koriste koncentraciju i želju da pokažu da kad su već tu onda žele otiči što dalje da vide što tamo ima, kao da otkrivaju neki kontinent a ne sudjeluju na prvenstvu na kojem se unaprijed zna da će ih Engleska izbaciti.

Sramotna igra Engleske. Nikad veća bruka. I to Hodgsonovom krivnjom a i krivnjom igrača koju su igrali upravo onako kako je njihvo trener razmišljao, nejasno, rasijano, staromodno. Momčad s toliko zvijezda i toliko milijuna u nogama ne smije se raspasti nakon što primi jedan pogodak pa čak ni nakon što im golman onako engleski kiksa kako je kiksao Hart kao da je u njega ušao duh svih prošlih engleskih golmana koji su primali slične golove.

Hrabra, poštena i zaslužena pobjeda Islanda. Momčad je to koja rijetko izlazi u napad ali zato svaki završi udarcem. Momčad je to koja je inferiorna u masi stvari osim u želji da rade marljivo i da uče za razliku od Engleza koji nikada nisu ništa naučili niti iz jednog poraza.

Gledao sam taj Island kroz kvalifikacije. Dosadni su, jednostavni, ali plijene poniznošću, skromnošću, poštenjem i brobenošću. Tako su eliminirali vječno posvađanu Nizozemsku, tako su došli glave Austriji, tako su iznenadili Portugal, tako su riješili Englesku. A svo to vrijeme njihov mirni švedski učitelj sjedi u kutu na klupi i pomno, s osmijehom u krajičku usana, posmatra jesu li dečki naučili lekciju koja kaže da je njihov protivnik svakako bolji od njih ali da to još uvijek nije potvrdio na terenu.

Da je Gudjohnsen mlađi koju godinu stavio bih ruku u vatru da će Island pobijediti Francuze u četvrt završnici. Ovako se samo nadam da hoće, jer to bi bila pobjeda male skromne otočke zemlje nad velikom bogatom bahatom kolonijalnom Europom koja se gubi u predstavi o vlastitoj bitnosti umjesto da slijedi primjer najmanjih ali najboljih od nas, onih koji su spremni učiti i raditi i ići naprijed umjesto da se samo busaju u prsa i prebacuju brojke s ekrana na ekran.

Od danas kad kažemo Otok više ne mislimo na Britaniju, od danas govorimo o Islandu. Engleska se ionako odcijepila od nogometa.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Euro 2016