Euro 2016

KAUČ SELEKTOR: Pokal je već u portugalskim rukama, protivnik u finalu će im ga morati oteti

FOTO: Reuters
Piše: Marko Tomaš

Iskustvo nam govori, sve što smo ikada vidjeli na turnirima, da je pokal već u portugalskim rukama. Onaj tko im bude protivnik u finalu morat će im ga doslovno oteti

Kažu da sam previše euforičan, neobjektivan, da ne vidim širu sliku već da se previše ushitim trenutkom, jednim potezom te da je to pouzdan znak da sam sujevjeran i djetinjast, da previše spominjem riječi igra i magija. Nemam ništa reći u svoju obranu osim to da, pobogu ljudi, pišem o nogometu, o igri, o magiji, jedinom što nam je ostavljeno kao mogućnost nakon što su ubili Djeda Mraza i bajke.

Čudna je to igra. Uvijek nalik životu više od života samog. Istu utakmicu možemo tumačiti na milijun načina. U ta su tumačenja upetljane razne stvari. Na koncu, svejedno, potpuno neovisno o našem realnom poznavanju igre, emotivnoj involviranosti itd., ostaje rezultat kao nešto nepromjenjivo, konkretno i, po mnogima, jedino objektivno.

Ostaje nam statistika, skup podataka koji također možemo koristiti kako bismo tumačili ono što smo gledali. Nogomet je igra, volim je tako i gledati, kao nešto što donosi djetinji ushit, istu takvu tugu ili radost, ali vrlo često padam u napast da stvari samom sebi objasnim, jer znam što sam gledao, znam što sam vidio, znam i rezultat, ali zašto se sve zbilo baš tako kako se dogodilo to je ono što me interesira kad počnem pisati o igri koliko god mi neki govorili da je ova moja rabota slična pokušaju da pišem o ljuljanju na ljuljačci ili partiji klikera između nekog klinca i njegovog zamišljenog prijatelja.

U svojoj autobiografiji Alex Ferguson, između ostalog, piše o susretima njegovog Uniteda s Barcelonom Pepa Guradiole. Ono što je tu najinteresantnije jeste dojam koji jedan od najvećih trenera svih vremena ima o tome kako Barcina igra djeluje na protivnike. Sir Alex je to osjetio na vlastitoj koži i valja mu vjerovati kada kaže da bi tika – taka protivnike Barcelone pretvorila u momčad koja promatra igru a ne sudjeluje u njoj. Ono što bi beskrajna precizna kratka dodavanja učinila protivničkoj momčadi jeste to da bi je dovela u neko stanje mrtvila, da bi igrače Baricnih protivnika pretvorila u promatrače, u publiku koja gleda kako ovi igraju nogomet. Liči mi to na susret čovjeka s nekim vrhunskim umjetničkim djelom.

Barcina igra jeste nogometno remek djelo pred kojim se i publika i kolege mogu pretvoriti tek u hipnotizirane obožavatelje onoga što vide pred sobom.

Štogod mi misli o njihovoj igri, nakon polufinalne utakmice protiv Walesa, jasno je da portugalska strategija na njihove protivnike ima sličan efekt kao Barcelonina savršena igra. Portugal pobjeđuje tako što svojom igrom protivnike učini letargičnima, kao da ih anestetizira i tako ih onesposobi da daju svoj maksimum. Barem je tako bilo u ova tri eliminacijska meča. Čini se da su u grupnoj fazi tek uvježabali taj svoj nogometni anestetik. Barca je bila savršenstvo. Portugal je za umrtvljivanje protivnika i otpuljivanje njihovog refleksa ipak izabrao grčki recept njemačkog mačka Rehhagela. Znači lopta je u, za njih, sigurnoj, u zagušenoj sredini terena. Detonatori protivničke igre su tako dobro zonski i osobno pokriveni da izgube volju za životom a kamoli za igrom. Ponekad, ali tek u malim dozama, uslijedi napadački bljesak kako bi se protivnik počeo više brinuti o svom golu nego o tome kako da dođe u šansu za postizanje pogotka. I onda čekanje da suparnik izgubi strpljenje ili da pogriješi ili da se otvori prostor za neku uvježbanu akciju a tada do izražaja dolazi kvaliteta i efikasnost koja je uvijek plod visoke koncentracije i sjajne uvježbanosti.

Portugal igra negledljiv nogomet, ali njihova tupa ali efikasna, strpljiva i sigurna igra umrtvi protivnika. A kvalitete imaju dovoljno da mogu računati na to da će u presudnom trenutku uspjeti rješiti stvari u svoju korist. Dovoljno im je samo malo. Oni čekaju tren koji može doći u 10. isto kao i u 120. minuti utakmice.

Wales je, na žalost mnogih od nas pa i moju veliku žalost, progutao portugalsku pilulu od samog starta utakmice. Bili su Velšani pomalo impresionirani važnošću utakmice. Portugalci ipak imaju kudikamo više iskustva od njih u ovakvim utakmicama i to su iskoristili kako bi kaznili velšku impresioniranost. No, nije samo to bilo ključno u ovoj utakmici. Ključno je to što se Ronaldo očito oporavio i više sudjeluje u igri, sad je pristuan sto posto, a Wales nije imao odgovor na to. Ronalda je imao tko razigrati, a blesavi dječak Ramsey je bio suspendiran zbog glupavog, nesmotrenog igranja rukom u prethodnoj utakmici i ostavio je svoju momčad bez pravog, klasnog razigravača tako da su im svi pokušaji bili naivni za ovu razinu natjecanja. Zato su, jelte, velški napadi bili nedorečeni.

Portugal je opasno živio tek kada bi Bale sam došao u zonu šuta ali ostatak vremena njihov je pritisak bio jalov, na terenu nije bilo mozga operacije kako bi usmjerio velške napade u pravom smjeru. Sve to je znao Santos koga već sada možemo proglasiti najboljim strategom turnira koliko god nam se svima gadila portugalska igra. Imali su sreće da na turniru ostanu dovoljno dugo dok Ronaldo ne dođe sebi, dok se ne zaliječi i uđe u formu. Čim se to dogodilo ostvarili su prvu čistu pobjedu, a ujedno su ostavili Wales po prvi put na turniru bez postignutog pogotka. Coleman je odlično vodio svoju momčad ali u srazu protiv Portugala i njemu je bilo jasno da ne može protiv kvalitativnih ograničenja svoje momčadi. Ramseyija je u ovom slučaju nemoguće nadomjestiti bilo kakvom taktikom. Ovo su utakmice kad ti treba Ramseyijev mozak, njegova kreativnost da bi se nešto postiglo. Svejedno, Wales je napravio više nego je itko očekivao. Portugal je ipak veća, ozbiljnija momčad, koja ima pojedinačnu kvalitetu koja odlučuje rovovske nogometne bitke, koja ih prelama.

Portugal s pragmatičnim tipom poput Santosa na kupi, s kvalitetom koju imaju u Ronaldu, Naniju, Quaresmi pa Moutinhu, Sanchesu, Jao Mariju, Pepeu, spada u gornji dom svjetskog nogometa. Svima nam se gadila njihova igra, ali ipak moramo poštovati ono što su postigli. Ušli su u formu kad je najbitnije. Tu gdje jesu su stigli uz puno sreće i puno muke. Ronaldo je igrao poluzaliječen, bio je na terenu samo kako bi se u razne kase ulijevao sponzorski novac. Riskirao je svoje zdravlje zbog novca ali i zbog svoje momčadi jer svi su svjesni koliko njegovo prisustvo na terenu znači u smislu njegovog utjecaja na protivnike, sudije... Sad kad je on, čini se, potpuno fit i gladan uspjeha smije li itko reći da nisu glavni favoriti pa tkogod stajao na drugoj strani. Iskustvo nam govori, sve što smo ikada vidjeli na turnirima, da je pokal već u portugalskim rukama. Onaj tko im bude protivnik u finalu morat će im ga doslovno oteti. To je situacija koju su gradili tijekom cijelog turnira, situacija za koju su naporno radili, za koju su mučili i sebe i nas koji smo tu muku morali gledati i sada još moramo prihvatiti činjenicu da se ništa romantično, poput leicesterovog osvajanja Premiershipa, neće dogoditi na ovom europskom prvenstvu.  

Eto, to sam shvatio pokušavajući da samom sebi objasnim otkud beskrajno dosadnih Portugalaca tu gdje jesu. Izem ti sudbinu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Euro 2016, Ronaldo