Euro 2016

KAUČ SELEKTOR: Uplakani Ronaldo je napustio stadion i jednom moljcu dao priliku da se proslavi

FOTO: Reuters
Piše: Marko Tomaš

Ronaldo je imao svoje trenutke i dao veliki obol šampinskom pohodu svoje momčadi. Oko njega su se ispleli neki od najemotivnijih trenutaka prvenstva. Uplakan je napustio Stade de France i dao prigodu jednom moljcu da se proslavi. U njemu smo vidjeli uzor, djelić filmske priče, dečka koji napornim radom ostvaruje svoje snove

UTAKMICA

Kada je Ronaldo u suzama napustio travnjak Stade de Francea mnogi su pomislili da je to kraj za Portugal, da je to stvar koja će finalnu priču ovog Eura odvesti u smjeru u kojem su i svi očekivali da završi – pobjedom Francuske. Ali Fernando Santos i njegovi dečki imali su drugačije zamisli. On je momčad, a da to mi nismo znali, pripremio tako da su imena na dresovima igrača potpuno nebitna, stvorio je sustav koji funkcionira onako kako je on zamislio neovisno o tome tko trči za loptom obučen u portugalski dres. Lakše je kad je Ronaldo na terenu, ali put koji je za svoju momčad izabrao Santos nije bio lakši put, on je za Portugal izabrao težak, naporan rad, visoku koncentraciju, gust sustav, mučenje koje je navuklo bijes i prijezir na njegove izabranike, ali stari trenerski mačak je htio osvojiti trofej a ne simpatije publike.

Francuska je, kao i svaka momčad koja je igrala protiv Portugala, naoko djelovala bolje. Nešto opreznije nego u prethodnim utakmicama, doduše, ali Francuzi su htjeli igrati pošten i otvoren nogomet. U tim su nastojanjima i kreirali nekoliko prigoda, ali sudbina je tako htjela da Rui Patricio baš u finalnoj utakmici pokaže koliko je dobar vratar. Koliko god su njegovi suigrači bili koncentrirani u igri u polju toliko je njegova koncentracija na gol crti bila visoka. Branio je Patricio, vratar druge europske klase po mnogima, kao da su njegovo tijelo naselili duhovi Lava Jašina i Gigija Buffona.

Francuska nadmoć ako ne bi prsnula na tridesetak metara od protivničkog gola razbijala se, tako, u rukama Rui Patricija. On je bio taj koji je svojoj momčadi produljivao nadu i ostavljao im šansu da i dalje igraju za trofej pobjednika europskog prvenstva. Kaputulirao je samo jednom, u najgorem mogućem trenutku, igrale su se posljednje sekunde regularnog dijela utakmice, kad je debeljuškasti Andre Gignac složio na pod Pepea i, suprotno patricijevoj procjeni, poslao loptu u bliži kut, ali bio je to gol Rui Patricija, vratnice su bile njegove pa se jedna od njih ispriječila lopti na putu u mrežu. To je bio prvi trenutak kada smo svi pomislili da bi Portugal ipak mogao pobijediti ovo finale. Uspjelo im je ono što su se trudili tijeom cijelog prvenstva – nisu izgubili utakmicu. Trofej je još u njihovim rukama, Francuzi im ga još nisu oteli iz ruku, jer, pisao sam o tom enakon njihove polufinalne utakmice protiv Walesa – Portugalci su već europski prvaci, jedino se može dogoditi da im netko doslovno otme trofej iz ruku. Francuzi nisu uspjeli u tome tijekom 90 minuta finala pa su bili primorani ući u vrijeme za koje su Portugalci bili spremniji od bilo koga na ovom turniru, vrijeme koje je Santos zamislio kao ono u kojem mogu slomiti bilo kojeg protivnika s Ronaldom ili bez Ronalda, potpuno svejedno.

Moljci su zaposjeli Stade de France, opipavali skupocjena odijela zvaničnika, jedan je u warholovskom trenutku slave sletio na Ronaldovo uplakano lice, a William Carvalho je letio oko Dimitrija Payeta. To je u najvećoj mjeri francusku dominaciju činilo jalovom, to je tjeralo Antoinea Griezmanna da se vraća duboko u polje po loptu i tako troši snagu. Matuidi i Sissoko su igrali sjajno, trudili se nadomjestiti Payetovu indisponiranost izazvanu najviše time što su ga Carvalho i co. odlično pokrivali, ali pak to nije bilo dovoljno, jer Payetov doprinos je najveći kad je on čovjek viška u završnici akcije, Sissoko i Matuidi tu nisu ni približno dobri kao West Hamov playmaker.

Santos je još jednom time pokazao da je taktički majstor, možda ne toliko dobar u smišljanju samog sustava koliko ima fenomenalan instikt i koliko dobro reagira na detalje. Šira slika, dakle, nije briljantna, često tu Santos pribjegava najracionalnijim mogućim rješenjima, ali sitnice su te u kojima je Santos fenomenalan, a to je u ovakvim utakmicama često presudna stvar. Jedna od tih sitnica, koja pokazuje Santosevo majstorstvo u vođenju utakmica, jeste uvođenje Edera umjesto Renata Sancheza. Sanchez je igrao pristojnu utakmicu, na ovom prvenstvu je igrao toliko dobro da su u rijetkim trenucima dokolice sportski novinari pisali o novoj zvijezdi na europskom nogometnom nebu. Baš je zbog te činjenice trebalo imati petlju da se izvadi upravo igrača od kojeg se očekuje da odigra neki ključni potez. Taj je potez pomalo razbio i uvriježeno mišljenje kako Santos momčad orijentira isključivo prema defenzivi, a on dvadesetak minuta prije kraja utakmice vadi veznog igrača i uvodi jedinog klasičnog napadača kojeg je poveo na prvenstvo. Njegov je kolega radio rezonske izmjene, koje su za cilj imale osvježavanje momčadi, a Payeta je izveo jer je njegov doprinos igri bio doslovno nikakav. Santos ovom ključnom izmjenom mijenja utakmicu, jer stavlja dodatni pritisak na zadnju liniju francuske momčadi, time je imao namjeru francuske napadačke akcije remetiti u samom začetku, prekinuti dovod zraka između zadnje linije i srednjeg reda i tjerati vezne igrače i napadače Francuske da se vraćaju po loptu i samim tim je težište igre prenio na sredinu terena, odmaknuo je od trideset metara do svog gola gdje je težište bilo do tog trenutka i tu je stekao određenu prednost u izgradnji vlastitih napada, jer je skratio vrijeme prijenosa lopte prema francuskom golu. Od tada smo na trenutke mogli vidjeti kako bi to izgledalo da Portugal neprestano igra napadački. Jedan, najviše dva dodira lopte u kratkim pasovima između igrača koji se kreću kao grupa osvajajući prostor metar po metar, ali uvijek momčadski, zajedno, ne remeteći osnovne linije. Kratka dijagonalna dodavanja prema krilu u toj su postavci trebala biti onaj ključni, predzadnji pas u napadu. A sve se to događa u trenucima kada činjenica da su favoriti utakmice Francuzima polako postaje kamen oko vrata, a strah raste, jer se stvari nisu odvijale onako kako su oni željeli, jer vrijeme curi i neumitno odlazi tamo gdje ga Portugalci koriste najbolje, tamo gdje više nema favorita i boljih igrača, već samo onih koji su bolje tjelesno spremni i mentalno stabilniji. A Portugalci su u tome bolji od Francuza. Santos ih je tako spremio.  

Već smo bili u drugom produžetku. Činilo se tada da je Ronaldo smijenio Santosa s izborničke pozicije, jer je on bio taj koji je skakutao uz aut liniju, razgovarao s četvrtim sucem, bodrio igrače i vikao upute prema onima koji su imali nesreću zateći se u njegovoj blizini. Santos se morao boriti s njim kako bi se umiješao u vlastiti posao koji je prilično dobro obavljao. A onda je uslijedio šok za sve one koji su očekivali da Francuzi po treći put u povijesti uzmu trofej namijenjen pobjedniku Eura. Kratka dijagonala na krilo, lopta zatim dolazi do Edera koji je vuče prema sredini terena. Činilo se nemogućim da zapuca prema golu, tijelo mu za takvo što nije bilo u prirodnom položaju, ali kad se dovukao do sredine praćen obrambenim igračima Francuske opalio je loptu iz kuka, drugačije nije mogao, jer je bio bočno okrenut od gola, a i lopta mu je samim tim bila malo izvan pravca kretanja. Bio je to savršen šut iz kuka, specijalitet Stevena Gerarda, nije to bila klasična bomba koja leti kao tane, nego srednje jak, ali savršeno precizan udarac koji ne bi obranio ni Rui Patricio, kamoli savršeno postavljeni Lloris, koji je sve uradio školski ali lopta je bježala od njega taman toliko da pored samme vratnice završi u mreži. Imali su Francuzi još desetak plus minuta da se vrate u utakmicu iz izbore penale, ali tad se pokazalo da nisu mentalno dovoljno jaki za takvo što. Tad se do kraja igralo po portugalskim željama. A oni su suvereno, bez imalo panike, šampionskim gardom priveli utakmicu kraju i omogućili svom ozlijeđenom kapetanu da ostvari svoj san. A to su uvijek katarzični trenuci, oni u kojima vidimo ostvarenje nečijeg sna, pogotovo ako je za njega radio naporno i predano, ako je zbog tog istog sna plakao, krvario, tukao se, trpio udarce i gurao dalje pod svaku cijenu.

Cristiano Ronaldo je u istoj godini postao klupski i reprezentativni prvak Europe. Ostvario je što mnogi velikani nisu, uspio je i sa nacionalnom selekcijom postati šampion, prvak i to nakon jednog teškog i mučnog turnira, nakon iscrpljujuće sezone i nije to učinio kao primadona kakva često zna biti, učinio je to kao jedan od dečkiju, kao integralni dio momčadi od koje je Santos stvorio jedno tijelo, Ronaldo je tu imao biti ono što najveći i jesu – duša momčadi i trenerova produžena ruka na terenu.  

Kad podvučemo crtu, nitko ne može reći da je Portugal nezasluženo postao prvak Europe. Mnoge su momčadi prvacima postale nakon što su nas mučile tijekom cijelog turnira. Ono što je bitno jeste njihova mentalna stabilnost, konstantnost, spremnost da se za cilj radi napornije nego ikad. Portugal je imao sve to, najmanje su oscilirali, ni padovi ni usponi nisu bili radikalni, samim tim nije bilo pretjeranog očaja niti ushita koji bi energetski praznili igrače. To im je omogućilo da tijekom cijelog turnira ostanu vrhunski koncentrirani, to im je omogućilo da postanu prvaci.

NAJLJEPŠA PRIČA TURNIRA

Ovaj pasus u ovom tekstu posotji samo zbog Islanda. Ne treba posebno pisati o tome zašto je Island najljepša priča ovog turnira i jedina stvar zbog koje možemo pravdati ovaj prišireni sustav natjecanja iako bi oni bili na turniru i da se igralo po starom sustavu jer su osvojili svoju kvalifikacijsku skupinu. Island je pokazao da i oni mali, na koje nitko ne računa, mogu postići velike stvari ako ima se pruži šansa. Ali Island nije samo tražio svoju prigodu, Island je naporno i pametno radio kako bi od pružene prigode napravio i neki realno veliki rezultat. Njihov uspjeh na ovom najtecanju mnogima će biti ne samo inspriacija već i pokazna vježba kako se ni od čega može stvoriti nešto značajno, jer to je ljudska sudbina, jer smo vrsta koja nije najjača, nije najbrža, ali ipak vlada planetom, a za to je zaslužna sposobnost da se razvijamo mimo prirodnih zakona evolucije što nas, doduše, češće dovodi u nevolje i bezizlazne situacije nego što nam čini dobro, ali na stranu sada to. Island je čekao svoju šansu i pripremao se za to da svoju šansu iskoristi za najveće moguće domete. Ispisali su ne samo povijest svog nogmeta nego i nekoliko stranica povijesti svjetskog nogometa. Tikvanima njihov primjer neće značiti baš ništa. Pametnima će Island postati uzor jer su pokazali recept za uspjeh ne samo u nogometu nego i u životu. Islandski igrači, cijela nacija i mudri švedski trener pokazali su i onima najanarhičnijima poput mene da nacija katkad, jebiga, ipak može zaraditi epitet cool.

 

NAJBOLJI VRATAR TURNIRA

Gigi Buffon je vjerojatno još uvijek najbolji svjetski vratar ili je barem rame uz rame s Neuerom. De Gea i Thibaut Curtois prijete da će u budućnosti ugroziti gorepomenuti dvojac, ali ovdje ipak pokušavamo doći do dogovora na pitanje tko je bio najbolji čovjek među vratnicama na ovom turniru. Rui Patricio je definitivno briljirao u finalnoj utakmici Eura, ali, po mom sudu, najbolji vratar Eura je ipak francuski čuvar mreže Hugo Lloris. On je tijekom cijelog turnira bio najkonstantniji, a u polufinalu protiv Njemačke je odigrao svoju najbolju utakmicu na Euru i time bio jedan od najzaslužnijih za plasman njegove momčadi u finale. Gol koji je primio u finalu nema nikakve veze s njegovom vratarskom klasom. Bio je to jedan od šuteva koji nijedan svjetski vratar ne bi mogao obraniti. To što ga ja proglašavam najboljim vratarom Eura slaba je utjeha za Llorisa, ali dečka zbog njegovih sjajnih predstava ipak treba posebno istaknuti pogotovo jer su lovorike za francuski dolazak do finala uglavnom pobrali njegovi suigrači.

 

NAJBOLJI TRENER TURNIRA

Englezi vas često znaju nasmijati. Zabavno je čitati njihov tisak. Naročito poslije engleskih nogomentih neuspjeha. U jednom tekstu koji se, između ostalog, bavi i najboljim izborom taktike autori britanskog Guardiana zaključili su kako je na Euru jedino očito bilo da se ne isplati igrati bez ikakve taktike. Kao primjer za tu tvrdnju naveli su, a koga drugog, nego englesku momčad.

U istom tekstu primijetili su jednu zanimljivu stvar. Ovaj Euro je, na neki način, bio povratak 3–5-2 sustava na veliku scenu. Stil kojim se uglavnom igralo u osamdesetim godinama koristili su Wales, Italija i, u nekim utakmicama, Njemačka. Dakle, sve momčadi koje su dogurale prilično daleko. Među tim ekipama jedan trener je bio taj koji je donio nešto cutting edge trenerske tehnologije u reprezentativni nogomet. Riječ je, naravno, o Antoniu Conteu. Ono predivno u 3–5–2 sustavu kod Conteove Italije jeste transformacija tog sustava u napadačkim akcijama kada ta formacija postaje najofenzivnija u povijesti nogometa i podrazumijeva završetke napadačkih akcija s čak četiri igrača u najisturenijoj liniji.

Conte je, dakle, napravio revoluciju u tradiocionalnom talijanskom sustavu igre otprilike onako kako su Cruiyff i Guradiola „popravili“ tradicionalni nizozemski sustav igre. No, po mom sudu, potpuno neobjektivnom i laičkom, Conte nije najbolji trener turnira. To je ipak portugalski strateg Fernando Santos, koji nam je svima ogadio nogomet, ali je uspio sa svojom momčadi osvojiti turnir i, unatoč antipatijama koje je navukao na svoje igrače, uspio je steći poštovanje čak i onih najgorljivijih protivnika načina na koji je Portugal igrao ovo prvenstvo. Santos nije revolucionizirao nogomet niti će to ikada činiti. To je prepustio Conteu, Guradioli i drugima koji si takav luksuz mogu priuštiti. Santos je trener koji dobrim dijelom svoje karijere, da prostite, od govana mora praviti pitu. Upravo to je situacija koja je kod Santosa razvila ono što mnogim vrhunskim trenerima često nedostaje za velike domete. Fernando Santos je razvio sjajan instikt za vođenje utakmica, popravljanje štete u hodu, dok traje igra, i odlično čitanje detalja, sjajno prepoznavanje protivničkih dobrih i loših strana... Svaka njegova izmjena ima smisla i to ne samo kao konvencionalno osvježavanje momčadi nego kao istinska promjena stanja na terenu. Bolji primjer za to od uvođenja Edera u finalnoj utakmici nam ne treba.

Pratila je Santosa i sreća tijekom turnira, ali momčad mu je bila vrhunski tjelesno pripremljena što je bilo nužno za odabranu taktiku koja podrazumijeva visok stupanj koncentracije. Portugal 2016. godine je jedna od mentalno najčvršćih momčadi u povijesti. To je također zasluga portugalskog mrguda. Savršeno je tempirao i osmišljavao izmjene. Vrhunski je remetio igru protivnika udarajući na najjača i pritiščući najslabija mjesta u protivničkim momčadima. Sve to je za mene sasvim dovoljno da Santosa proglasim najboljim trenerom turnira.

 

NAJBOLJI IGRAČ TURNIRA

Do polufinala najbolji igrač Eura bio je Aaron Ramsey. U polufinalnim utakmicama kao MVP turnira nametnuo se Antoine Griezmann. Bilo je puno igrača koji su bljesnuli u prvim utakmicama, poput Modrića ili Payeta. Neki su djelovali razorno protiv velikih kako je to učinio Ivan Perišić protiv Španjolske. Bilo je onih igrača, poput Ronalda, koji su potezali i rješavali utakmice kad njihovim momčadima nikako nije išlo. Poneki igrač je dao fenomenalan gol. Sjetimo se Šaćirijevih škarica ili krojfovskog okreta Robsona Kanua.

Ali, ako mene pitate, nitko od njih nije zaslužio naziv najboljeg igrača Eura u Francuskoj. Ramsey zbog vlastite gluposti nije ni igrao polufinale. Griezmann je najveći tragičar godine obzirom je izgubio dvije finalne utakmice u samo dva mjeseca. Modrićeva momčad se ispuhala već u osmini finala i sa sobom povukla perišićevu eksplozivnost. Payet je vodeće role lagano prepustio drugima. Šaćiri i Robson Kanu su tek potpisnici najljepših golova turnira. Ronaldo je imao svoje trenutke i dao veliki obol šampinskom pohodu svoje momčadi. Oko njega su se ispleli neki od najemotivnijih trenutaka prvenstva. Uplakan je napustio Stade de France i dao prigodu jednom moljcu da se proslavi. U njemu smo vidjeli uzor, djelić filmske priče, dečka koji napornim radom ostvaruje svoje snove.  

Ipak, deset godina nakon što je jedan stoper proglašen najboljim igračem svjetskog prvenstva u Njemačkoj došlo je vrijeme da jedan drugi čovjek, koji igra na toj nezahvalnoj i neatraktivnoj poziciji, ponese titulu najboljeg igrača nekog velikog turnira. Elem, ako mene pitate, najbolji igrač Eura u Francuskoj je nitko drugi do Kepler Laveran Lima Ferreira u narodu poznatiji kao Pepe.

Da, upravo tako, deset godina nakon što je fenomenalni Fabio Cannavaro svojim sjajnim čitanjem igre, preciznim dugim pasovima i sveopćim frustriranjem protivničkih napadača zaslužio epitet najboljeg igrača Mudnijala u Njemačkoj zbog istih je stvari red proglasiti Pepea najboljim igračem Eura u Francuskoj.  Bilo je njegovih suigrača koji su ponekim bljeskom povukli momčad prema tronu. Nani je bio sjajan u nekoliko utakmica. Ronaldo je bio ključan u polufinalu. Griezmann je postigao šest pogodaka na turniru, Payet je odigrao par velikih utakmica, ali Pepe je bio konstantno sjajan. Svaku minutu provedenu na travnjaku je odradio fenomenalno. Jedan trenutak njegove slabosti umalo je bio koban po Portugal, onaj kad ga je Gignac lažnjakom oborio na dupe, ali bio je to samo jedan trenutak koji nam je zapravo pokazao koliko je osljetljiva pozicija stopera i koliko presudan može biti jedan trenutak nepažnje, slabosti ili protivnikove inspiracije. Srećom po Pepea i Portugal Gignac je pogodio vratnicu, a Pepe je umjesto tragičar ostao ono što je svojom igrom zaslužio – najbolji igrač europskog prvenstva.  

Bio je samopouzdan, pravovremen u reakcijama, odlično je slagao obranu, pokrivao suigrače, započinjao napade svoje momčadi, odigravao dobre, korisne i precizne duge pasove, odlično je čitao igru tako da nije morao juriti protivnike nego bi bio na lopti prije njih i sve to iz utakmice u utakmicu, uvijek na istom visokom nivou do konačnog trijumfa njegove momčadi. Na koncu je, dok su drugi oko njega plakali ili slavili, od iscrpljenosti povraćao na travnjak Stade de Francea. Ako je pravde, a u ovim sponzorskim nagradama, kakva je i ova za MVP-ija, gdje se stručnjaci najmanje pitaju, nje počesto nema, neugledni stoper Pepe bit će proglašen najboljim igračem Eura.

Bila bi to ujedno i nagrada svim vrijednim i često nevidljivim nogometnim mravima koji obavljaju prljave poslove čuvajući leđa velikih zvijezda. Pepe je konačno cijelom svijetu pokazao kolika je klasa i zašto je toliko godina neizostavni dio prve momčadi najvećeg kluba na svijetu. Naklon do poda, majstore!

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Euro 2016, Kauč selektor, Marko Tomaš, Ronaldo