Pisma iz Paname

Skeleton Tree: Knjiga žalosti Nicka Cavea

Piše: Mehmed Begić

Svijet je u četvrtak, 8. septembra 2016. godine, dobio na uvid Knjigu žalosti Nicka Cavea


Sjećam se dobro svojih emocija dok sam gledao 20,000 Days on Earth, film u kojem Nick Cave glumi samoga sebe. Želio sam da taj film traje i traje, da nikada ne završi. I jedina zamjerka koju sam na kraju imao bilo je to da je trajao prekratko.

Ima ta jedna scena u završnici filma – Cave koji se zeza sa sinovima na kauču, jedu picu i gledaju Scarface, pokazala mi je onog drugog Cavea, onog koji se u njegovim pjesmama ne spominje nikako ili samo naglašava vrlo rijetko. Makar je jasno da je sve namješteno da izgleda da su reflektori ugašeni. To je scena po kojoj sam pamtio film, ona mi je prva padala na pamet, a odmah nakon nje ludi i produktivni odnos koji u filmu imaju Cave i Warren Ellis, i priča o njihovom susretu sa doktoricom Ninom Simone.



A onda je poginuo Caveov sin Arthur. Bilo je to 14. jula prošle godine. Imao je petnaest godina. Pokušavao sam izbjeći izvještaje i detalje o toj tragediji i radio sam to uspješno donedavno. Izbjegavanje loših vijesti je nešto u čemu se pokušavam usavršiti, i što sam stariji sve mi teže ide. Ponekad bi mi pred očima bljesnula familija bez petnaestogodišnjeg sina, predstavljajući sve one koji gube svoje dijete, brata ili sestru, najboljeg prijatelja, ili nekoga koga nismo ni poznavali, nego samo susretali u prolazu. Svjedočeći besmrtnoj energiji svakog djeteta, kraj ne postoji, misli sijevaju u pravcu budućnosti, stvarima koje ćemo sanjati, koje nikada nećemo postati i koje hoćemo da budemo. Uvijek vječnost, nikada zaustavljanje.

Pomislio sam jednom, vrlo kratko, i na to šta će biti sa Caveom. Pobjegao sam s tog užasavajućeg mjesta u svom umu prije nego što su odgovori počeli stizati. Šta može biti bilo s kim u takvim situacijama? Kakvo je to pitanje?! Zar bi odgovor uopšte mogao postojati? Određeni oblici i manifestacije smrti me paralizuju i zato od njih bježim najbolje što znam, svjestan sopstvene nemoći i nesposobnosti.


Prošlo je malo više od godine dana i svijet je u četvrtak, 8. septembra 2016. godine, dobio na uvid Knjigu žalosti Nicka Cavea. Ona se sastoji iz dva dijela -  albuma Skeleton Tree, i filma koji naoko bilježi kako je album poprimao svoje finalne oblike. Film se zove One More Time with Feeling. Režirao ga je Andrew Dominik, na Caveov zahtjev.  Njih dvojica su ranije sarađivali na filmu The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford. Dominik je ovim filmom očigledno Caveu pomogao da se pokuša nositi sa užasom utrobe, i uradio je to kombinacijom crno-bijelog i 3D tehnike.

 

Kuća u kojoj živim pripada samo meni, ovog jutra. Dopuštam duhovima iz Caveovih pjesama da je okupiraju. Skeleton Tree, Skeleton House, u skelet  ću se pretvoriti ako ne budem oprezan. No, mora biti tako, nakratko. Svjestan sam da neke stvari previše ozbiljno shvatam. Ne znam drugačije, kao što ne znam ni koliko dugo će zidovi izdržati. Volio bih da sam u stanju prepustiti se ovim pjesmama bez poznavanja istorije. Da prošlost ne postoji. Istorija nam oduzima toliko toga. Baš kao što je nekad itekako bitno sve staviti u pravi kontekst.

Neke stvari postaju podnošljivije kad se ispričaju, u to ne sumnjam. A ona scena iz 20,000 Days on Earth, Cave sa sinovima, blizancima Arthurom and Earlom, poprima jedno sasvim drugo značenje. Teško da ću ikad više biti u stanju da ga pogledam. Muzika i dalje hipnotiše, zidovi se drže, ja posustajem.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mehmed Begić, Čitaonica Žurnal, Pisma iz Paname, Muzika, Nick Cave